Lectio divina

MAMAC ZA VJERNIKE Hrvatski karizmatici popunili njemačke crkve

Izvor: slobodnadalmacija.hr

14. 11. 2011.

Hrvatski karizmatici osvajaju Njemačku i pune njihove prazne crkve. To su svećenici čija se riječ Božja sluša s pažnjom. Nakon nezaboravne duhovne obnove u Nürnbergu, gdje je vlč. Zlatka Sudca euforično pozdravilo mnoštvo vjernika, na njemačkoj ga je duhovnoj sceni proteklog vikenda uspješno zamijenio doktor duhovnosti fra Ivo Pavić, koji je frankfurtsku crkvu Sankt Albert za dvodnevne obnove ispunio do posljednjeg mjesta.

Svećenici uspješno vjernike vraćaju u crkve, ozdravljaju bolesne, mole za siromašne, oslobađaju od poroka... /Snimio Zoran Paškov

Već za koji tjedan župnik iz Šurkovca gostuje u Hamburgu, a njegova subraća fra Smiljan Kožul, fra Zvjezdan Linić, vlč. Mario Knežević, dr. fra Ante Vučković, pater Ivan Vinkov i drugi poznati hrvatski karizmatici u Njemačkoj već godinama nižu uspjehe, vode duhovne obnove i jako su traženi. Vjernike uspješno vraćaju u crkve, ozdravljaju bolesne, mole za siromašne duhom, oslobađaju od raznih poroka, šireći Evanđelje i riječ Božju.

Priključile su im se i dvije Hrvatice, dr. Marica Čunčić i poznata časna sestra Margaretha Valappila iz Indije. Iako su hrvatski karizmatici traženi u Njemačkoj, ograničeni su u širenju vjere i duhovnosti. Bolje upućenima jasno je koliko se hrvatski crkveni vrh odupire popularnim karizmaticima (...).

- Zahvaljujući velečasnom Sudcu i fra Ivi Paviću, ljudi koji se osjećaju bespomoćno ne napuštaju Crkvu, nego unutar nje dobiju kroz svoju vjeru ozdravljenja, ispunjenja, o čemu svjedoče mnogi koji posjećuju duhovne obnove naših karizmatika. Zbog toga su crkve sve punije - kaže Miroslava, koja je na seminare fra Pavića morala putovati u 400 kilometara udaljene gradove jer neke od hrvatskih crkvenih zajednica iz velikih njemačkih centara u proteklih desetak godina nisu htjele ugostiti ta dva vodeća hrvatska karizmatika.

Upravo je nedavno prvo gostovanje karizmatika fra Ive Pavića u Frankfurtu među pojedinim vjernicima otvorilo polemike zbog čega ga sve više zovu njemačke župe, dok mu naše misije tek povremeno na kapaljku otvaraju vrata. Zanimljivo je da je fra Ivo Pavić doktor duhovnosti, nedavno je doktorirao na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. On u svojoj župi tijekom ljetnih mjeseci zna okupiti i 25.000 vjernika, od kojih mnogi svjedoče o čudesnim ozdravljenjima.

- Ovdje su ljudi željni Božje riječi i kao takvima treba im se približiti s Evanđeljem. Mnogi su vrlo siromašni, opterećeni svakodnevicom, klonuli su duhom, zahvaćeni krivovjerjem, napušteni i s raznim porocima. Kad im se priđe s ljubavlju i naviještanjem Evanđelja, oni se vrlo brzo obrate - kaže fra Ivo Pavić. Brojni Nijemci svjedoče da su fra Ivine riječi utemeljene, a jedan od njih je i Andreas Schneider, koji fra Ivu prati u stopu.

- On jako pomaže našim ljudima i vraća ih u crkve. Vidite kuda ide naše društvo. Ljudi ne vode računa o moralu ni o važnosti obitelji, pa je zato toliko psihički ranjenih i bolesnih ljudi kojima ne pomaže medicina, a pomognu im ovakvi crkveni karizmatici. Evo, već sam peti put na duhovnim obnovama koje predvodi vaš karizmatik - kaže Schneider. Slično razmišlja i Andreje Degelman, čija je životna sudbina zaista dirljiva.

- Bilo je poroka koji su mi opterećivali život. Nisam znala kako to riješiti, a fra Ivo me je oslobodio svojom molitvom i polaganjem ruku. Zahvalna sam Bogu i fra Ivi, zbog kojega sam s evangelističke vjere prešla na katoličku - kaže ova Njemica iz Nürnberga. Hrvatski karizmatici vratili su nadu u životi Mariji Melzner.

Ona kaže: - Bila sam bolesna i nitko mi nije mogao pomoći. Sada je bol nestala - kaže nam šezdesetpetogodišnja Njemica koja je prošla sve liječnike i tražila pomoć, a pronašla ju je na duhovnoj obnovi kod fra Ive Pavića.

Zoran Paškov

Misli Majke Terezije

Izvor: 'Dođi, budi moje svjetlo', II. izdanje, prir.: Brian Kolodiejchuk, MC
Izdavač: Verbum, Split, 2009.


Najljepša stvar na svijetu jest ljubiti jedni druge kao što Bog ljubi svakoga od nas. To je razlog radi kojega smo u ovomu svijetu.

Bog ju je pozvao da postane Misionarka ljubavi, nositeljica Njegove ljubavi onima koji su se osjećali najviše nevoljenima, neželjenima, zanemarenima, onima kojima je često teško povjerovati u Njegovu ljubav zbog okolnosti njihovih života.

'Žedan sam' bile su za nju izraz te snažne ljubavi i uvijek je podsjećale na poziv koji je primila, poziv da utaži Njegovu žeđ. Taženje Isusove žeđi za ljubavlju i dušama podrazumijevalo je i želju da teži za sve većom prisnosti s Njim. Također je podrazumijevalo i spremnost da bude kanal, bez obzira koliko će je to stajati, kroz koji se Božja ljubav prenosi Njegovoj djeci.

Što bi tamnija bila tama, to je upornija i čvršća bila njezina vjera.

Za molitvu je nužna tišina jer 'u tišini srca Bog govori'.
Tišina je korijen našega sjedinjenja s Bogom i jednih s drugima. Tišina i sabranost neophodni su uvjeti za molitvu. Ozračje izvanjske tišine svakako je vrlo korisno, no Majka Terezija, koja je provela većinu svojega života u velikim, pretrpanim gradovima, naučila je biti tiha i sabrana u svojoj nutrini usred mnogo buke i aktivnosti. Ona nam pokazuje da nije potrebno bježati od svijeta i živjeti kao pustinjak da bi se živjelo u tišini. Potrebno je jedino naučiti stišati um i srce kako bi se raspložili za molitvu.

'Možete li sažeti što je zapravo ljubav'? Ona je spremno odgovorila: 'Ljubav je davanje. Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina. Isus je toliko ljubio svijet, ljubio tebe, ljubio mene, tako silno da je dao svoj život. I On želi da ljubimo kao što je On ljubio. I stoga mi sada trebamo davati do boli. Istinska je ljubav davanje i davanje, do boli'.

Kada nas je Bog stvorio, On nas je stvorio iz ljubavi. Nema drugoga objašnjenja jer Bog je ljubav. On nas je stvorio da ljubimo i da budemo ljubljeni. Kada bismo to mogli stalno imati na umu, ne bi bilo ratova, ni nasilja, ni mržnje na svijetu. Tako lijepo. Tako jednostavno.

Šutimo li, šutnjom ne možemo pogriješiti, ako govorimo, ako odgovaramo, činimo pogrješke.
Često izgovaramo neljubazne riječi. One dolaze iz nas, iz naših srca, a ne od Boga koji govori kroz nas, jer mi Boga ne slušamo.

On ljubi vas. Kako prekrasna misao: da me Bog ljubi, da ja mogu ljubiti vas i vi možete ljubiti mene kao što nas On ljubi. Kakav prekrasan dar Božji!

Čitamo u Bibliji da je Bog tako ljubio svijet da je izgovorio Riječ i Riječ Tijelom postade i nastani se u nama i prebiva s nama.

On je navjestio Radosnu vijest kada je rekao: 'Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.' On nije došao dati mir kakav svijet daje, koji se svodi samo na to da ne smetamo jedni drugima, došao je dati mir srca, koji dolazi iz ljubavi, iz činjenja dobra drugima.

Ta strašna samoća starih i napuštenih ljudi je strašna glad. Golotinja nije samo želja za komadom odjeće, nego je i želja za dostojanstvom, tim lijepim darom Božjim, ona je gubitak čistoće srca, uma, tijela. Beskućništvo nije samo želja za kućom od cigle, beskućništvo je i biti odbačen, biti 'otpadnik' od društva, neželjen, nevoljen, zanemaren.

Kada vas netko povrijedi, pogledajte ga s ljubaznošću, nikada ne zadržavajte ogorčenost u srcu - donesite tu odluku.

Vrlo često i mi nudimo gorko piće Isusu. Ova ogorčenost dolazi iz dubine našega srca, izvire u našim riječima, našim stavovima jednih prema drugima. 'Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste'. Kada dajemo ovu ogorčenost jednoj od sestara, jedni drugima, mi je dajemo Isusu.

Neka vaše oči sjaje od sreće. Kao i sv. Ivana Berchmansa - kad god bi susreo neku osobu, poklonio bi se Isusu u toj osobi. Dijelimo radost primanja dijeleći jedni s drugima i s našim siromasima.

Mrmljanje i gunđanje ubojice su radosti; oni uništavaju radost davanja i radost ljubavi.

Neraspoloženje ima paralizirajući učinak na druge (zajednicu ili obitelj), ali još više na onoga tko se predaje tomu nedostatku jer njima osakaćuje svoju sposobnost da ljubi i raste u ljubavi. Ako je radost zarazna, zarazan je i njezin nedostatak.

'Budi stalno zauzet' naposljetku preporučuje, kada smo suočeni s nečistim mislima ili napastima.
Da bi se reklo: 'Oprosti' potrebne su hrabrost i poniznost, ali je to često jedini put prema pomirenju i miru. Ne samo da je tražila pomirenje s onima kojima je ona možda nanijela nepravdu, nego i s onima koji su njoj nanijeli nepravdu. Vjerno živeći načela kojima je podučavala svoje sestre, ona bi se 'prva ispričala', čak i ako nije bila u krivu, i tako onomu tko ju je uvrijedio dala priliku da se pomiri i počne iznova.

Želim da ispraznite srca od svake nemilosrdnosti, svake gorčine, svake neistine koju vidite i čujete.

Mi smo stvoreni na sliku Božju. Njegova je ljubaznost u svakome pa pogledajmo koliko je Božjega u svakoj osobi. Za to su nam potrebne čiste oči i čisto srce da bismo mogli vidjeti tu ljepotu. Kada smo neljubazni, oholi ili grubi, zapitajmo se: Zašto sam danas grub? Nemam čisto srce. Nešto me odvaja od Isusa.

Najveća bolest sadašnjice nisu guba ni tuberkuloza, nego osjećaj da si neželjen, zanemaren, napušten od svih. Najveće je zlo nedostatak ljubavi i milosrđa, užasna ravnodušnost prema onima koji su žrtve izrabljivanja, korupcije, siromaštva i bolesti. Ljubav treba bit izgrađena na žrtvi. Moramo davati do boli.

Isus je dao čak i Svoj život da bi nas ljubio; tako i majci koja razmišlja o pobačaju treba pomoći ljubiti, odnosno davati do boli - svoje planove ili svoje slobodno vrijeme - da bi poštivala život svoga djeteta. Otac toga djeteta, tko god bio, mora također davati do boli. Čineći pobačaj, majka ne uči ljubiti, nego ubija čak i vlastito dijete da bi riješila svoje probleme. Čineći pobačaj, otac ne mora preuzeti nikakvu odgovornost za dijete kojemu je on bio posrednik života.

Govori na vrijeme, ne boj se - kada se bojiš, to te đavao napastuje - govori na vrijeme.
Sotona je otac laži. On ne radi ništa drugo osim što laže.
Sama činjenica da to radite potajice znači da nije u redu.

Ispovijed nije ustanovljena na Veliki Petak, već u Nedjelju Uskrsa, dakle izvor je radosti.

Ako ste ponizni, ni sav vam pakao ne može ništa. Poniznost je razarač oholosti.

Ti i ja moramo shvatiti da smo mali i moramo željeti činiti male stvari s velikom ljubavlju.

Prihvatiti sve što On daje i dati sve što On uzima s velikim osmijehom - to je svetost.

Ocu Mihaelu: ... molim Vas da kažete Isusu - kada se na Vašu riječ kruh pretvori u Njegovo Tijelo, a vino u Njegovu Krv - da promijeni moje srce - da mi dadne Svoje vlastito Srce - kako bih Ga mogla ljubiti onako kako On ljubi mene.

Čvrsto uvjerena da je svaka osoba koju je susrela jedinstvena i dragocjena i da je u svakoj susretala i ljubila Isusa, Majka je Terezija pridodavala nepodijeljenu pažnju i ljubav pojedincu pred sobom, 'jedan-na-jedan', kako je znala reći. Čak i usred mnoštva spazila bi i prišla pojedincu koji je bio u najvećoj potrebi. Ova 'čistoća vizije' i usmjerenost prema jednomu cilju bili su plod milosti i njezina vlastitoga truda.

Ljubav na djelu jest služenje, tvrdila je Majka Terezija. Služenje pretpostavlja spremnost davanja, davanja svojega vremena, svojega truda i materijalnih sredstava. Ono izražava ljubav darivatelja i susreće potrebu primatelja. To je normalan način davanja drugome do znanja da je voljen, željen i važan.

Jednoj svojoj sestri: 'Trpljenje, bol, neuspjeh - tek su Isusov poljubac, znak da si se toliko približila Isusu da te može poljubiti. - Stoga budi radosna, dijete moje... Ne daj se obeshrabriti... uzvrati osmijehom... To je prekrasna prilika za tebe da postaneš potpuno, u cijelosti Isusova'.

Jednom svećeniku (kako može postati svet svećenik): 'Prva stvar ujutro', rekla je, 'poljubite raspelo'.  'Prikažite Mu sve što ćete toga dana reći, činiti ili misliti. Ljubite Ga dubokom, osobnom, prisnom ljubavlju - i postat ćete svet svećenik'.

Zavjet je zahtijevao davanje siromasima ne samo svojih ruku da im služe, nego i srca da ih ljube, pritom ne tražeći bilo kakve nagrade, čak ni zahvalnosti, besplatno dajući ono što je besplatno primljeno. Izražavajući tako svoju ljubav i suosjećanje, Majka je Terezija ujedno željela i nadoknaditi za grijehe mržnje, hladnoće i nedostatka skrbi i ljubavi za siromahe u današnjemu svijetu.

Moramo biti nadnaravno sretne kada idemo u Kalighat, u Shishu Bhavan, kada idemo raditi s gubavcima, kada ih vidimo, kada ih dodirnemo. Moramo im prilaziti kao što svećenik prilazi oltaru - pune radosti.

Evanđelje na pet prstiju: Vi-ste-to-učinili-Meni.

To je uvijek isti Krist koji kaže:
Bio sam gladan - ne samo hrane, nego i mira koji dolazi iz čista srca.
Bio sam žedan - ne samo vode, nego i mira koji gasi strastvenu žeđ strasti za ratom.
Bio sam gol - ne samo odjeće, nego i toga prekrasna dostojanstva tijela muškaraca i žena.
Bio sam beskućnik - ne samo zaklona od cigle, nego i srca koje razumije, koje pokriva, koje ljubi.

Jednog sam dana pokupila djevojčicu od šest godina s ulice. Mogla sam vidjeti s lica da je ta djevojčica bila jako, jako gladna. Dala sam joj komad kruga, djevojčica ga je uzela i počela jesti mrvicu po mrvicu. Rekla sam joj: jedi kruh, ti si gladna, jedi kruh. A ona je pogledala u mene i rekla: 'Bojim se da ću, kada pojedem kruh, opet biti gladna'. Mislila je dakle da će se, ako ga jede polako, polako, osjećati manje gladno. Bol gladi je strašna i to je ono gdje ti i ja možemo prići i davati do boli. Ne želim da dajete tek tako, nego želim da dajete do boli. A to je davanje Božja ljubav na djelu.

Postoje mnogi, mnogi ljudi - stari ljudi, bogalji, mentalno zaostali ljudi, ljudi koji nikoga nemaju, nikoga da ih ljubi - oni su gladni ljubavi. I možda takva glad postoji u vašemu domu, u vašoj obitelji. Možda ima neka stara osoba u vašoj obitelji, možda ima bolesna osoba u vašoj obitelji. Jeste li ikada pomislili da svoju ljubav prema Bogu možete pokazati davanjem osmijeha, možda samo davanjem čaše vode, možda samo sjedeći tamo i razgovarajući neko vrijeme.

Ja nikada teškoće ne nazivam 'problemima'. Ja uvijek kažem: 'Božji dar', jer je uvijek mnogo lakše prihvatiti dar nego problem.

Siromasi su veliki ljudi, moramo ih poznavati, oni su vrlo dragi ljudi, oni su veliki ljudi, oni su Isus u bolno prerušenu liku.
Odnosimo li se prema siromasima kao prema našim kantama za otpatke pa im dajemo sve što ne možemo upotrijebiti ili pojesti? Ne mogu jesti tu hranu pa je dam siromasima. Ne mogu koristiti ovu stvar ili krpu pa je dam siromasima?

I pobačaj je veliko siromaštvo jer ljudi se boje djece, boje se da će dobiti još jedno dijete i morati hraniti još jedno dijete, zato dijete mora umrijeti. To je strah.

Svaki čin neposlušnosti slabi moj duhovni život.
Kako je došao neposluh? Kao što svetost dolazi iz vjernosti u malim stvarima, tako i neposluh dolazi iz nedostatka vjernosti u malim stvarima. Danas jedna stvar nije važna, a sutra dvije, i tako to ide dalje. Nikada nijedan pad ne dođe odjednom.

Najprirodnija stvar u životu obitelji koja drži obitelj zajedno, koja hrani zajednički život obitelji jest to međusobno predanje, ta poslušnost. To međusobno prihvaćanje, no ako nema te poslušnosti i predanja oca i majke jedno drugome, bit će vrlo malo hrabrosti tražiti tu poslušnost od djece.

Nije stvar u tome koliko radite, ili što radite, nego koliko ljubavi ulažete u rad, a poslušnost je ta ljubav na djelu.

Stablo postane ono što je sjeme. Ako posadim sjeme jabuke, neće izrasti banane; kakvo sjeme posadim ta će vrsta voća izniknuti.

Nikada nemojte biti toliko zauzeti da ne biste mislili na druge. Ponekad smo toliko zaokupljeni sami sobom da nemamo vremena nasmiješiti se jedni drugima.

Bog govori u tišini srca, a to je početak molitve, to je početak mira.

Strašno je vidjeti u hladnoj noći kako muškarac ili žena spavaju na komadu novina na ulici. No postoji mnogo veće beskućništvo: biti odbačen, biti neželjen, biti nevoljen. ... I to su glad, i žeđ, i golotinja i beskućništvo o kojima nam Bog govori. Da biste otvorili oči da to vidite nije dovoljno gledati, mi moramo vidjeti i pobrinuti se da ni jedan brat, ni jedna sestra nije gladna, nije gola, nije beskućnik i učiniti nešto za njega - dajući hranu, dajući ljubav, dajući odjeću, podići ga, pokazati mu poštovanje, pokazati mu nježnost i ljubav, jer on nema nikoga da ga ljubi, da ga zaštiti, da ga vodi.

Ono što ti radiš, ja ne mogu raditi, ono što ja radim, ti ne možeš raditi, ali zajedno činimo nešto lijepo za Boga. A to je veličina Božje ljubavi za nas - da nam daje priliku da postanemo svetima po djelima ljubavi koja činimo jer svetost nije luksuz rijetkih. To je vrlo jednostavna dužnost za tebe, za mene, ti na svomu položaju, na svomu poslu, ja i ostali, svatko od nas u radu, u životu za koji smo dali svoju časnu riječ Bogu... Morate pretočiti svoju ljubav prema Bogu u živo djelo. Nije stvar u tome da moram činiti, nego da volim činiti. A vi dijelite putem sebe, putem svojih ruku ono što Bog dokazuje svijetu: da ljubi svijet i po vama On nastavlja davati Isusa svijetu.

Umjesto da kažeš deset riječi, reci jednu.

Bojimo se budućnosti zato što rasipamo sadašnjost.

Osmijeh rađa osmijeh, baš kao što ljubav rađa ljubav.

Gospodine, daj mi propovijedati Te bez propovijedanja, ne riječima već primjerom, privlačnom snagom, ljubaznim utjecajem onoga što činim, očitom puninom ljubavi koju moje srce osjeća za Tebe.

Josef kard. Ratzinger: Klečanje

Postoje krugovi s ne malim utjecajem koji nas žele odvratiti ili nam izbiti iz glave i prakse klečanje. Ono, kako vele, ne odgovara navodno našoj kulturi (kojoj to zapravo kulturi?). Kao, klečanje ne dolikuje odraslome čovjeku koji stupa pred Boga uspravno, ili kako pak ne dolikuje klečanje otkupljenome čovjeku koga je Krist učinio slobodnim te stoga više ne treba klečati. Pogledamo li malo u povijest, možemo ustanoviti da su Grci i Rimljani odbacivali klečanje…

U stvari - kršćansko klečanje nije oblik nekakve inkulturacije u postojeće običaje, već posve suprotno, naime, izražaj kršćanske kulture koja preobražava postojeću kulturu i to s nove, dublje spoznaje i iskustva samoga Boga.
Klečanje ne dolazi ni iz koje kulture - ono dolazi iz Biblije i njezine spoznaje Boga…

Gdje je klečanje puka vanjština, obični tjelesni čin, ono postaje besmisleno. Ali također, gdje netko pokušava svesti poklon na samo duhovnu sferu, a da ga se ne utjeli, ne učini tjelesnim, gasi se čin poklona jer čovjekovu biću ne odgovara samo duhovna protežnica. Stoga se nije moguće odreći prigibanja koljena pred nazočnošću živoga Boga.

Time smo dospjeli do tipičnog stava klečanja na jednome ili na oba koljena. U hebrejskome Starome zavjetu odgovara riječ „berek“ (koljeno) glagol „barak“ klečati. Koljena su za Židove bila simbolom snage. Prigibanje koljena jest zato prigibanje naše snage pred živim Bogom, priznanje da sve što jesmo i što imamo, imamo od Njega. Ta gesta pojavljuje se na bitnim i ključnim mjestima Staroga zavjeta kao izražaj poklona. Salomon je za posvete Hrama klekao pred svim zborom Izraelovim i, raširivši ruke k nebu, rekao:..." (2 Ljet 6, 13). Nakon sužanjstva, u nevolji Izraelovih povratnika doma, koji su još bez pravoga Hrama, ponavlja Ezra o večernjoj žrtvi istu gestu: Padoh na koljena, raširih ruke prema Jahvi, Bogu svome (Ezr 9, 5). Veliki psalam koji opijeva Gospodnju muku (Ps 22: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio) završava obećanjem: Njemu će se jedinom klanjati svi koji snivaju u zemlji, pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze, r. 30). Tome srodno mjesto kod Izaije 45, 23 (Iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno) razmatrat ćemo u kontekstu Novoga zavjeta. Djela apostolska pripovijedaju o molitvi na koljenima svetoga Petra (9, 40), svetoga Pavla (20, 36) i cijele kršćanske zajednice (21, 5).
...
Stjepan je na koljenima, klečeći, ponavljao molitvu raspetoga Krista: Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh! (Dj 7, 60). Podsjetimo se da je Luka - za razliku od Mateja i Marka - govorio o Gospodinovoj molitvi na koljenima na Maslinskoj gori. To će reći da Luka želi da i mi shvatimo da je klečanje prvomučenika Stjepana zapravo uranjanje u Isusovu molitvu. Klečanje nije samo kršćanska nego i kristološka gesta. Najvažnije mjesto za teologiju klečanja jest i ostaje za mene veliki kristološki himan, u Filipljanima 2, 6-11. U tome predpavlovskom himnu čujemo i vidimo molitvu apostolske Crkve i prepoznajemo njezinu vjeru u Krista. Čujemo također i glas Apostola koji uranja u tu molitvu i predaje nam je. Zapažamo napokon i duboko nutarnje jedinstvo između Staroga i Novoga zavjeta kao i kozmičku širinu kršćanske vjere. Himan označava Krista Isusa kao protulik prvome Adamu. Dok ovaj, Adam, samovoljno posiže za onim biti-kao-Bog, Isus se ne drži kao "otimačine" svoga "biti-kao-Bog", koje mu pripada kao Sinu, već se ponižava do smrti, smrti na križu. Upravo ta poniznost koja proistječe iz ljubavi jest istinski božanska i podaruje mu ime, "ime nad svakim imenom", da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: 'Isus Krist jest Gospodin!' - na slavu Boga Oca. Himan apostolske Crkve preuzima na ovome mjestu obećanje iz Izaije 45, 23: Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati… U prožetosti i jedinstvu Staroga i Novoga zavjeta biva jasno da Isus upravo kao Raspeti nosi „ime koje je nad svakim imenom“ - ime Svevišnjega te da je sam u Božjem biću. Po njemu, Raspetome, sad se ispunjava smjelo obećanje Staroga zavjeta: Svi prigibaju koljena pred Isusom, koji je sišao, i na taj se način upravo prigibaju pred jednim pravim Bogom koji je nad svim bogovima. Križ je postao sveobuhvatnim znamenom Božje nazočnosti i sve što smo prethodno čuli o historijskome i kozmičkome križu treba nam ponovno na ovome mjestu doći u svijest. Kršćanska je liturgija upravo po tome kozmička liturgija što prigiba svoja koljena pred raspetim i  proslavljenjim Gospodinom. To je središte zbiljske "kulture" - kulture istine.
Ponizna gesta kojom padamo Gospodinu do nogu svrstava nas na pravi životni kolosijek cijeloga svemira…

… Nesposobnost klečanja očituje se gotovo kao bitni đavolski element.

Ne želim, međutim, biti preopširan. Htio bih dometnuti samo još jednu primjedbu: Izričaj kojim Luka opisuje kršćansko klečanje (theis ta gonata) nepoznat je u klasičnome grčkom jeziku. Radi se o specifično kršćanskoj riječi. S tom primjedbom zatvara se krug s početka naših razmišljanja. Moguće da je suvremenoj kulturi klečanje strano - ukoliko je ta kultura takva kultura koja se udaljila od vjere i ne poznaje više Onoga pred kime klečati jest istinska i nužna gesta koja se rađa i dolazi iznutra. Tko uči vjerovati, naučit će i klečati, a vjera ili liturgija koja ne bi više poznavala klečanja, bila bi bolesna u svome središnjem dijelu i mjestu. Gdje je nestalo klečanja, morali bismo ga ponovno naučiti da bismo i sami ostali u molitvi, u zajednici apostola i mučenika, u zajedništvu s cijelim kozmosom, u jedinstvu s Isusom Kristom.

(Iz knjige: Joseph RATZINGER, Duh liturgije, Mostar-Zagreb, 2001., str. 182-190)

NAGOST I STIDLJIVOST

Preuzeto iz: Gino Rocca, Savjest, sloboda i moral. Odgovori mladima i odgojiteljima, 'Novi svijet', Križevci, 2006., str. 81-83.:

Tijekom ljetnih mjeseci posvuda se - a posebice na plažama - susrećemo s nagošću. Ta pojava sve manje uznemiruje te sve više postaje normalnim ponašanjem. Kako vi to ocjenjujete? Zar ravnodušno promatranje ljudskoga tijela, onakvoga kakvo je Bog stvorio, ne može biti znak zrelosti nečije savjesti?

            Vaše je pitanje vrlo jasno. Problem nagosti nameće vam se u smislu odnosa pojedinca prema okružju u kojem se nalazi.
Kad ugledamo nagog čovjeka, osobito nas pogađa poruka koju nam svojom nagošću upućuje. Postoji, međutim, razlika između nagosti i nagosti. Nagost malog djeteta u nama može pobuditi čežnju za jednostavnošću i nevinošću. Postoji, nadalje, nagost uvjetovana različitim okolnostima (liječnički pregled, terapija, sport itd.) ili nagost u umjetnosti, a postoji i ona nepotrebna ekshibicionistička ili čak provokativna nagost koja namjerno uzbuđuje osjetila. Odmah je jasno da se taj posljednji tip nagosti ne može usporediti s prethodnima.
Vi biste se željeli ograničiti na značenje i motivaciju nagosti kako se ona danas predstavlja. To je potreba za većom slobodom i tjelesnim blagostanjem osobe, a također i za većom mogućnošću divljenja ljepoti ljudskoga tijela.
Čini mi se ispravno priznati neke pozitivne vidove promjene običaja u posljednjim desetljećima. Mislim da nadilaženje suviše uskog osjećaja stidljivosti koji je prevladavao u prošlosti i na veće poštivanje osobnih odabira. No to nas ne smije odvesti u drugu krajnost. Imamo dojam da od nagosti, koja se nekad poistovjećivala s prigodom za grijeh, danas prelazimo na nagost kao na ravnodušan stav, kao nešto samom sebi svrhom, potpuno odvojeno od drugih vrijednosti osobe. To je nagost kao čisti izraz osobne slobode bez ikakve brige kako će naše odijevanje i ponašanje utjecati na društvenu sredinu u kojoj živimo. Upravo zato o tom pitanju valja malo promisliti.
Nagost sama po sebi nije ništa vulgarno i zlo, ali ne možemo zanemariti njezinu povezanost sa seksualnošću. Ako se - kao olakotna okolnost - naglašava kulturološki razvitak čovjeka i promjena njegovih navika, još uvijek se ne može poreći da nagost - ovisno o okolnostima i psihosomatskim uvjetima osobe kojoj se obraćamo - može izazvati nasilne i nekontrolirane reakcije, prekomjernu napetost - što može prerasti u neprimjereno ponašanje kao što, uostalom, potvrđuju brojni svakodnevni žalosni događaji iz crne kronike.
Određene psihološke struje u stidljivosti vide samo neki zakržljali ostatak rigoroznosti iz prošlosti. Nastoje nas uvjeriti da je potpuno oslobađanje od odjeće najpogodnija metoda za odličnu kontrolu naših nagona. Međutim, to je pomalo iluzoran i jednostran način promatranja, a čini nam se da ga je i stvarnost raskrinkala. Kršćanski stav polazi od realnije i potpunije vizije čovjeka, naglašavajući postojeći nesklad između tijela i duha.
Stidljivost proizlazi upravo iz činjenice što je čovjek utjelovljeni duh. Ona je u nama upravo zato što se osjećamo duhovnim bićem i djeluje poput nagona koji teži da više vrednuje duh od tijela, da obrani vrijednosti duha od zamki i napada senzualnosti općenito, a osobito one prekomjerne. Tako osigurava ne samo našu unutarnju ravnotežu, nego i ravnotežu ljudi koji nas okružuju.
Stidljivost je način kako duh gleda tijelo osoba i način na koji se on predstavlja u svom tijelu. Iako je stidljivost nemoguće količinski strogo odrediti - kad je netko posjeduje i onoliko koliko je posjeduje, ona se izražava. Izražava se u dobru ukusu, osjećaju za pravu mjeru, primjerenosti (jedna stvar je, primjerice, odjenuti kupaći kostim na plaži, a nešto posve drugo odjenuti ga u središtu grada) te u sposobnosti zadovoljavanja dopuštenih osobnih potreba i potreba drugih ljudi. Jednom riječju, kršćanska savjest ne može prihvatiti nagost kao normalno ponašanje, nego će prihvatiti ograničenja i mjere opreza koje će nam, s vremena na vrijeme, okolnosti nametnuti.

Marino Restrepo: Katolici, probudite se!

Marino Restrepo: Sakrament Svetoga reda

... Za vrijeme moga mističnoga iskustva s Bogom najgori sam prizor doživio kada sam iskusio duhovnu bitku u kojoj sudjeluju svećenici. Kada je običan kršćanin kušan, napastuju ga niže sile Neprijatelja duše. Svećenika napastuju pali anđeli, demoni pale vojske. Kada žele oboriti svećenika, napadaju ga moćnim oružjem. Svećenik je najveći neprijatelj Đavla među svim ljudima. Svećenik jedini ima vlast otpustiti grijehe, raskinuti lance grješnika i osloboditi ga od Sotone. Svećenik donosi osobu Isusa po otajstvu pretvorbe, pretvarajući kruh i vino u pravo Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa. Kada biskup pomaže svećenika u Sveti red, svećenik može izgnati demone iz posjednutih osoba...

Moramo strogo obratiti pozornost na ono što radimo u sjemeništima. Današnja priprema svećenika da budu apostoli Evanđelja jest sablazan za našu Crkvu i za cijelo čovječanstvo. Ta je priprema potpuno bez srži kršćanske istine zato jer se stotine svećenika formira tako da budu članovi profesionalne institucije, čija je uloga udovoljiti narodu, u Božje ime, tako što se pridružuju narodu u njegovim svakodnevnim naporima sa svjetovnim duhom bez svetosti, bez svete Predaje i prave vjere, a s političkom ispravnošću. Ostale možemo nazvati vjernim ostatkom, oni su usredotočeni na objavljenu istinu i ostaju vjerni svetosti Crkve...
Većina bogoslovija danas šalje u svijet svećenike kojima nedostaje potrebna priprema. Odašilje ih praznih ruku, a pune hereza i ljudskog znanja, koje ih ne osposobljava da se suoče s vremenima u kojima žive. Nema katoličke mistike ni ljubavi prema sakramentu, ni poslušnosti. Nema duhovnosti ni ikakva znanja o Neprijatelju s kojim se suočavaju. Nema pripreme za duhovni boj...

Prava bit svećeništva ukradena je iz srca mnogih koji su imali dobra i čvrsta zvanja. Moramo dovesti u red mnoge ljude koji su se ubacili danas u Crkvu a ne pripadaju joj. Moramo ih pozvati na istinsko obraćenje ili im reći da napuste Božju Crkvu i da se pridruže svojoj crkvi.

Dok posjećujem katoličke crkve po mnogim zemljama, otkrivam kako je sve više tradicionalnih vjerskih redova dublje upleteno u magiju, enagrame, jogu, reiki, mentalne tehnike i bezbrojne besmislene prakse koje redovnički život čine nezamislivo besmislenim. Takve prakse ubijaju bit njihova duhovnoga života. Presveti Sakrament više nije u središtu njihova vjerskoga života. Većinu njihova vremena zaokupljuju svjetovni mediji i internet. Samostani se, jedan po jedan, zatvaraju diljem svijeta. Sotona ih je tako zaslijepio da ne vide kako im te prakse oduzimaju vjeru i da njihov redovnički život neće nadahnuti nova zvanja da ostave svijet i pođu za Isusom. Mladi vide ozbiljnu proturječnost između svega onoga za što se Crkva zalaže i života tih redovnika. To je urodilo novim vjerskim redovima... Neki (- tj. od tih redova -) uvode alternativne liturgijske izričaje i tako stvaraju pomutnju među slabim vjernicima. To je često rezultat razočaranja onim što su vidjeli u Crkvi danas. Svećenički i redovnički život morat će na neki način pronaći put izmirenja i vratiti se jednostavnosti i svetosti...

Katoličko svećenstvo jest životna sila obrane grješnika. Ono je donositelj najveće sile - Euharistije.

Svećenik mora sjesti na trenutak i sabrati se u iskrenu i ozbiljnu ispitu savjesti. Tko sam i znam li što Bog doista traži od mene? Poznajem li doista neprijatelja s kojim se sukobljavam? Znam li doista što to znači biti katolički svećenik? Služim li doista Bogu ili slijedim vlastiti put kako bih bio svoj i živio maleni ljudski život po svojim uvjetima? Znam li što posvećujem? Jesam li svjestan radi kojega su čina moje ruke pomazane? Umijem li se koristiti oružjem koje mi je povjereno za spas duša? Vjerujem li u stvarnu prisutnost Isusa u Euharistiji? Vjerujem li da imam istinsku vlast opraštati grijehe?
Znam li da sam odgovoran pred Božjim sudom za svaku dušu koja mi dođe na put?
Znam li da, ako sam vjeran svećenik, nijedna paklena sila ne može podnijeti moju prisutnost kada zazovem ime Isusovo?

S druge strane, znam li što to znači biti nevjeran svećenik?
... Jesam li svećenik koji s oltara propovijeda herezu i vjernike uči zabludama? Jesam li promiskuitetan svećenik? Jesam li nepošten svećenik, ambiciozan i pohlepan za materijalnim dobrima, lakom na ljudsku moć, progonitelj svetosti i nadnaravna života vjernika, mrzitelj pučkih pobožnosti, ravnodušan prema poslušnosti hijerarhiji Crkve?

... Koliko god vjeran svećenik ima posebnu Božju povlasticu nositi se s divovskom zadaćom obrane duša od vječne propasti, toliko nevjeran svećenik ima Sotoninu povlasticu uživati zemaljski život na najiskvareniji način. Na kraju, Sotona će iskoristiti nevjerna svećenika kako bi ranio Crkvu i odvukao stotine duša od Boga. To će učiniti tako što će stvoriti afere preko kojih će se svetiti Bogu obarajući posvećenu euharistijsku posudu (svećenika) i iskorištavajući njegove grijehe da ubije nadu i vjeru u slabima.

... biti odabran u ovozemaljskom životu i biti već u stanju življenja koje inače moramo čekati do kraja života, jest najveći dar, čast i odgovornost. To je upravo ono što posveta Bogu znači.
Ako je Bog odabrao osobu za redovništvo ili svećeništvo, ta osoba postaje najveći neprijatelj Sotone. Ne postoji smrtonosnije oružje protiv zlih sila od posvećena redovnika i svećenika. Ako je osoba već primila puninu prisnog odnosa s Bogom po osobi Boga Sina, stupajući u zaruke s Njim, više ne pripada svijetu. Osoba pripada Bogu i Neprijatelj to zna, i ta osoba isto tako mora prijeći preko mutnih voda progonstva prije ulaska u Božju slavu...
(str. 180-191)

(Sakrament svete Euharistije)

(Naklada Benedikta, Zagreb, 2011.)

...
Cijeli se svemir okreće oko Euharistije. Bez obzira na to koliko se čovjekova samodestruktivna narav trudi uništiti sebe, dokle god se svakoga sata slavi svetu Misu, čovjek neće biti kadar uništiti stvorenej do svršetka (...).
Katolička je crkva propatila zbog strašnih udara na Euharistiju poslije Drugoga vatikanskoga koncila i pogrješnih tumačenja ili, točnije, prilagodljivih tumačenja koja su proizišla iz novih uputa što ih je Crkva dala o mnogim pitanjima vjere.
Primanje Euharistije na dlan, u stojećem stavu, najvjerojatnije je jedna od najvećih šteta nanesena najsvetijem dijelu liturgijskoga slavlja. Ovdje nije riječ o samom fizičkom činu, koji je manji dio štete, nego o postupnom umanjivanju poštovanja što ga ta praksa donosi sa sobom. Ako čovjek ne prilazi oltaru pričestiti se u najvišem stanju strahopoštovanja, s osjećajem otajstvenosti, neće se povezati s veličinom svetosti toga otajstva. Klečanje prilikom primanja Euharistije savija ljudsku oholost i na trenutak nas ponizuje, čini malenima i priprema da priznamo koga to zapravo primamo. To je vrlo jednostavno pitanje svjesnosti o stvarnoj prisutnosti Boga u Euharistiji.
Mnogi će svećenici ovu moju tvrdnju držati apsurdnom jer oni gledaju samo na fizički čin primanja Euharistije, koji u sebi nema naznake velikoga nepoštivanja. (...) Dakle, ako dopustimo da taj trenutak bude nešto manje od čina koji je izvanredno svet i pun strahopoštovanja, i ako ga razvodnimo umanjujući važnost koju doista sadrži u sebi, ozbiljno pothranjujemo mistično tijelo Crkve. To smo tako radili do sada pa zato danas imamo slabu Crkvu, kojoj nedostaje zvanja. Priličan broj svećenika danas uglavnom ne nadahnjuje mlade, jer nedostaje mističnosti, poštovanja, obzira prema svetoj Predaji. Znam da zbog ove izjave neću postati popularan, ali ovdje nije riječ o meni, nego o razotkrivanju onoga što je pogrješno. Ne smeta mi ako ću biti progonjen zato što branim apsolutno štovanje Euharistije. Umrijet ću za to, ako je potrebno, kako bi se vratilo ljubav i poštovanje koje Euharistija zaslužuje.
Sveti otac Benedikt XVI. nedavno je spomenuo važnost primanja svete Pričesti u klečećem stavu i na jezik. Dok putujem po svijetu po katoličkim zemljama, osobito Europe i Sjeverne Amerike, ne vidim nikakve promjene niti vidim da itko spominje Papine preporuke. Uvijek se pitam jesu li ti ljudi postali protestanti? Koga oni slijede? Sami sebe i vlastitu nezrelu duhovnost, koja je preplavljena intelektualizmom i modernom teologijom? Imaju li pastira? Znaju li važnost sjedišta svetoga Petra? Jesu li svjesni svete Predaje? Ili su postali toliko bahati da su zaboravili kome duguju poslušnost?
Katolička župa ili zajednica koja nije usredotočena na istinsko klanjanje i punu pozornost prema Presvetom Oltarskom Sakramentu najvjerojatnije je društvena crkva, narodna crkva, pothranjena crkva, protestantizirana katolička crkva ili zajednica. To nikako nije Crkva koja na prvome mjestu slavi Boga, koja živi u skladu s prvom Božjom zapovjedi. To je slaba crkva, koja lako upadne u svaki porok i lošu naviku koji stvaraju duha razjedinjenosti, te završi klanjajući se novcu i političkoj podobnosti. Brojne katoličke župe, kao što neke u industrijaliziranim zemljama, prvo izgube svaki odnos prema Sakramentu svete Ispovijedi, a zatim izgube svako poštovanje i obzir prema svetoj Pričesti...
(str. 167 - 169)

Marino Restrepo: Nebo je naša domovina

(Naklada Benedikta, Zagreb, 2011.)

... Mnogi udovi Katoličke crkve moraju biti ponovno evangelizirani. Postali smo preslabi. Crkva diljem svijeta, uz malen broj iznimaka crkava istočnoga obreda, pretvorila se u plitke društvene zajednice, gdje se prvo klanja ljudima. Bog je na drugome mjestu. Postali smo slični protestantima. Nestalo je otajstvene stvarnosti. Više nismo kontemplativna Crkva. Presveti Sakrament napušten je, stavljen na stranu. Više ne priznajemo ozbiljnost onoga što nam je povjereno - bdjenje pred svetohraništem, novim Kovčegom saveza. Isus Krist u Euharistiji, Živi Kruh Života, ostavljen je sam i napušten diljem svijeta.

Toliko je strašno vidjeti svećenika koji se penje na oltar i slavi nevjerojatno bezvjernu Misu. To je svećenik čiji se kalež pretvara u čašu vina, u čašu njegove osude... Možemo samo moliti Boga da se smiluje tim dušama. Toliko je strašno vidjeti velik broj katolika kolji prilaze Božjem oltaru na nedjeljnoj Svetoj Misi primiti Euharistiju dok su u stanju smrtnoga grijeha - neka se Bog smiluje njihovim dušama! Oni jedu vlastitu propast. Toliko je strašno čuti svećenika koji dopušta "pokajniku" da i dalje živi u grijehu kako bi opravdao vlastita zla djela i činio kompromise o Božjim zakonima kako bi udovoljio ljudskim slabostima. Ovo je strašno vrijeme za vjernike...
(str. 139 - 140)

Marino Restrepo: Ljubimo Majku Crkvu i činimo sve da ona bude sveta

(Naklada Benedikta, Zagreb, 2011.)

... Kada u svijetu u kakvu danas živimo, punom magije, praznovjerja i svih vrsta ezoterijskih praksa, poganske i okultne filozofije, vidimo neku biskupiju koja nema službenog egzorciste, čovjek može zaključiti da u hijerarhiji te biskupije postoji ozbiljno neznanje i neodgovornost u dijela svećenstva. I potpuno nezainteresiranom čovjeku na ulici već je jasno da se mlade opčinjava svim oblicima gatanja, pomoću mode, interneta, medija i glazbe. Mnogi već doživljavaju demonsko posjednuće, tlačenje i opsjednuće, što su glavni razlozi povećanog broja samoubojstava. Ne treba biti genij pa da to shvatimo. Zašto bismo očekivali da Crkva spava kada je suočena s tako gorućom potrebom? Kada vidimo stado katolika bez egzorcista, nameću nam se ozbiljna pitanja... Je li u pitanju ravnodušnost, nedostatak shvaćanja demonskog djelovanja..., ili nešto drugo?...

... Moramo u ljubavi ali odgovorno reći da postoji nedostatak odgovornosti kod odgovornih. Na nekim dijelovima svijeta imamo Crkvu gdje je svećenstvo apsolutno sablazno. Ako se ne obrate, trebali bi napustiti Crkvu. Ovo nisu vremena u kojima trebamo šutjeti i držati svoje srce u stanju grijeha propusta. Da, takvo gledište nije dobrodošlo onima... koji će progoniti takvo gledište, ali, je li ikada bilo drukčije? Isusa je razapeo njegov narod, zato što je On jasno i otvoreno objavio njegovo nepoštenje, osrednjost i dvoličnost. Zato je Krist ponovno raspet. Ne trebamo se bojati borbe za istinu. Naša Crkva treba prave vjernike za duhovnu borbu. Ne trebamo aktivne homoseksualce odjevene u svećeničke haljine. Oni koji odaberu Sotonu za svoga gospodara, ne mogu vršiti svetu službu svećenika i redovnika i posvećenih laika.

Trebali bismo ih razotkrivati, pozivati ih da prigrle obraćenje, da započnu s ozdravljenjem i da prestanu tvrditi kako su dionici najsvetije dužnosti što je ikada dana ljudskom biću. Katolička crkva nije poduzeće ni društveni klub ni institucija za ljudska prava. Biti svećenik ili redovnik nije zanimanje. To je sveti poziv, izravan poziv od Boga. Svi ti ljudi koji su se ubacili u Crkvu i koji djeluju kao svećenici ili redovnici u stanju nevjere po tome što krše svoje zavjete i sudjeluju u razvratnu životu (poneki imaju i djecu ili su prihvatili poganske i magijske filozofije, liberalnu teologiju ili bilo koju od brojnih hereza) moraju se obratiti ili odmah napustiti Crkvu. Ne bojmo se njihove reakcije. Oni obično oko svojih poroka izgrade tim, snažan krug potpore...

Kad god se provodi kakav oblik revizije, opažamo da su zabrinuti samo nepošteni i oni koji žive u neposluhu.

Dakle, dobar znak potvrde da u ribnjaku nešto nije u redu bit će kada osoba o kojoj je riječ žestoko reagira i napada...

Zašto je toliko važno započeti našu sadašnju bitku čišćenjem vojske? Zato da nas Neprijatelj prestane gađati iznutra.

Našu Crkvu treba probuditi i popraviti prije negoli vukovi počnu odvoditi još više duša u mesarsku klaonicu. Poslani smo braniti duše od Sotone, raditi 24 sata dnevno za njihovo spasenje i ne smijemo gubiti nimalo vremena sjedeći i raspravljajući za okruglim stolovima ni gledajući kako leševi duša plutaju pokraj nas dok mi, kao "dobri katolici", uživamo pjevajući Aleluja na obalama naše "vjere".
(str. 126 - 129)

Marino Restrepo: Sakramentali (blagoslovine)

... Sveta voda, egzorcizirana sol, blagoslovljeno ulje, blagoslovljene svijeće i krunice, medalje i slike svetaca, anđela i Djevice Marije - sve su to prave sile ako osoba živi u Božjoj milosti i zna da su te blagoslovine onoliko snažne protiv zla koliko je snažna naša vjernost prema Bogu. Križ koji visi oko vrata prijetnja je Sotoni, jer ga stavlja točno u podnožje Križa na Golgoti. On živi u vječnoj sadašnjosti i, kada vidi križ, jer ne živi u ljudskom vremenu, odmah se nađe ispred toga Križa, ispred našega pravoga živoga Boga. Da bi to bilo moguće i da bi se Sotona doista našao u podnožju Križa i vidio raspetoga Isusa, osoba koja nosi takvu blagoslovinu mora biti u stanju milosti i imati punu spoznaju o tome što nosi... Drugim riječima, nošenje blagoslovina ne bi trebalo značiti samo to da smo primili zaštitu od zla, nego istodobno i to da će one uzburkati duhovni svijet i, recimo tako, prkositi zlu. Dakle, nositi blagoslovinu na ispravan način... znači prihvatiti tu blagoslovinu na otajstven način, jer će, u protivnom, biti beskorisna i izazvat će duhovne probleme koje zdrav razum i pamet ne mogu otkriti...
(str. 203 - 204)

IZ SOCIJALNOG NAUKA CRKVE (obrada je naša)

Izvor: www.socijalna-akademija.hr

Pravedna plaća i izjednačenost

Pravedna plaća zakonit je plod rada. Uskraćivati je ili zadržavati može biti velika nepravda. Da se odredi pravična naknada, treba uzeti u obzir potrebe i ujedno prinose svakoga. "Vodeći računa o funkciji i produktivnosti svakoga, o stanju poduzeća i o općem dobru, rad valja tako nagraditi da se čovjeku osiguraju sredstva za dostojno materijalno, društveno, kulturno i duhovno življenje svoje i svojih" (GS, br. 67).

U prvom redu radniku treba davati takvu plaću koja je dovoljna za uzdržavanje njega i njegove obitelji. Nije u redu, i protiv toga se treba boriti, da majke obitelji moraju zbog niske očeve plaće raditi za plaću izvan kuće i pri tom zanemarivati svoje naročite brige i dužnosti, osobito odgajanje djece.

Uz plaće, ovamo spadaju i različite društvene potpore kojima je svrha osigurati život i zdravlje radnika i njihovih obitelji. Troškovi nužne zdravstvene njege, naročito u slučaju nesreće na radu, iziskuju da radniku bude lako dostupna što je moguće jeftinija, ili čak besplatna zdravstvena zaštita. Drugo područje koje se tiče potpora jest pravo na odmor. Ovdje je prvenstveno riječ o redovitom tjednom odmoru, jedanput, ili možda višekratno tijekom godine kroz kraće vrijeme. Napokon, riječ je o pravu na mirovinu, na osiguranje starosti i osiguranje u slučaju nesreće na radu.

Nezaposlenost

Pristup radu i struci mora biti otvoren svima bez nepravedna razlučivanja, muškima i ženskima, zdravima i prikraćenima, domaćima i useljenicima. Već prema prilikama, društvo mora sa svoje strane pomoći građanima da si priskrbe rad i zaposlenje. Naročito je bolan problem kad nezaposlenost pogađa prvenstveno mlade koji, pošto su se pripremili odgovarajućom kulturnom, tehničkom i profesionalnom formacijom, ne uspijevaju naći zaposlenje, i s ogorčenjem gledaju kako se izjalovljuje njihova iskrena volja da rade i njihova raspoloženost da preuzmu svoju odgovornost za ekonomski i društveni razvitak zajednice.

Štrajkovi

Zalažući se za pravedne zahtjeve svojih članova, sindikati se služe također metodom "štrajka", to jest obustavom rada. Katolički društveni nauk priznaje tu metodu kao zakonitu, uz dužne uvjete i u pravednim granicama. Štrajk je moralno opravdan kad se pokaže kao neizbježivo ili barem nužno sredstvo, u vidu srazmjerne koristi. Postaje moralno neprihvatljiv kad je praćen nasiljem, ili ako mu se pridaju ciljevi koji nisu izravno povezani s uvjetima rada ili su protivni općem dobru.

Egzorcizam u slušanju patnje

Izvor: La Croix: www.la-croix.com

03/12/2010.

Otprije dvadeset godina, p. André vrši službu svećenika egzorcista u biskupiji Nîmes. Dok tisak širi dramatične slučajeve, ovaj svećenik svjedoči da je to prije svega služba slušanja.

P. André blagoslivlja dom jedne žene koja smatra da bolest koja ju je zadesila ima duhovne uzroke (Foto : Julien Duriez/La Croix).

Izlazeći na svoje susrete u jutarnjim satima, p. André duhovito je dobacio. "To je naporno, na to se ne možete naviknuti", rekao je opušteno prijemnoj domaćici Biskupskog doma u Nîmesu. Taj svećenik od 63 godine vrši službu egzorcista u ovoj biskupiji otprije dvadeset godina. Jedan dan mjesečno, kao i ovoga jutra, gdje prima, u okviru te službe delegirane od strane biskupa, osobe koje ga žele susresti.

Ovog tmurnog petka mjeseca studenog, p. André je započeo svoj dan s Carolinom (imena su promijenjena), u svom diskretnom i tihom uredu župne kuće u Nîmesu. Caroline čuje glasove. "Postoji nevidljivi svijet. Neki ljudi, koje sam ranije poznavala, dolaze sa mnom razgovarati", pripovijeda kućanica od četrdesetak godina.

P. Andre ju sluša više od sat vremena prije nego što će je blagosloviti. Također, savjetuje joj da posjeti psihijatra. "Jedna od najčešćih zabluda je da smo začarani (urečeni). Neki slučajevi su medicinski", objašnjava svećenik, ne gubeći osmijeh.

«Biti egzorcist znači jednostavno primiti mandat od Crkve»

Sebe vidi između dva tipa egzorcista: "diabolizante", koji vide đavla posvuda, i "psihologizante", koji objašnjavaju sve duševnim bolestima. Povjerava da "vjeruje u (postojanje) đavla, jedno ne-biće", ali ne kao što vjeruje u Boga.

P. André je počeo kao egzorcist otprije dva desetljeća, upravo kada se pojavio obnovljeni interes za egzorcizam u Francuskoj. Zbog porasta zahtjeva, Crkva je morala imenovati i osposobiti egzorciste. Trenutno postoji barem jedan po biskupiji i tri u Parizu, gdje je zabilježeno više od 1500 zahtjeva godišnje za susret s egzorcistom.

Uzroci su višestruki: kršćansko neznanje, uspon praznovjernih i ezoterijskih praksa... U borbi protiv ovih vjerovanja, p. André pojašnjava da on nema nikakvu moć: "Ja nisam guru. Biti egzorcist znači jednostavno primiti mandat od Crkve ", kaže, svojim južnjačkim naglaskom.

Njegova svakodnevica je «banalna», uvjerava

Prije nego što se uopće postane egzorcistom biskupije Nîmes, volonteri moraju proći kroz Tajništvo biskupije, koja podjeljuje slučajeve. "Uvijek je to hitni slučaj. Za mnoge ljude, susret s egzorcistom je posljednje utočište. Njihova zajednička točka je da trpe", rekao je tajnik. U većim biskupijama, tim laika pomaže egzorcisti upućivanjem nekih ljudi nakon prvog poziva na socijalne službe ili psihologe.

Njegov svakodnevni život je "banalan", uvjerava, daleko od onog filmskih egzorcista, kakav se može vidjeti u filmu 'The Exorcist' Williama Friedkina, nastalog 1973. "Osobe koje zovu, očekuju ono što su vidjeli na TV-u ili u filmovima. Neki pitaju, hoće li biti umorni nakon susreta, hoće li moći voziti", nastavlja biskupov tajnik.

U Nîmesu, p. André prima svakoga, katolike ili pripadnike drugih religija, vjernike ili ne. Preostali dio vremena, vrši službu župnika u maloj seoskoj župi smještenoj između Nîmesa i Avignona, čija imena, iz razloga diskrecije, želi prikriti.

«Egzorcist, to je prije svega služba gostoprimstva»

I broj zahtjeva za susretima povećava se nakon svake televizijske emisije posvećene đavlu ili paranormalnim pojavama. "To je posebno izraženo nakon emisije "Misteriji", emitirane prije nekoliko godina na TF1", nadodaje p. André.

To što ga je biskup izabrao da bude egzorcist, zbog njegova je "osjećaja seljačkoga sina", kaže, oponašajući rukom korijene čvrsto u tlu. Pripadnost Salezijanskoj kongregaciji, koja naglašava slušanje i praćenje, dala mu je predispozicije i za taj položaj.

"Biti egzorcist, to je prije svega služba gostoprimstva (prijema)", sažima otac André, koji, u dvadeset godina, nikada nije molio "veliki egzorcizam" (slučajevi osoba za koje se procijeni da su opsjednute).

Iza Caroline, u svećenikov ured ulazi Marie. Krhka, osjeća se da je stalno na rubu suza. Poput mnogih posjetitelja p. Andréa, doživjela je niz nesreća - nasilna smrt svojih roditelja, gubitak djeteta. Sada mora prodati svoju kuću. Marie odlazi sa susreta s jednim križem, blagoslovljenom vodom i obećanjem blagoslova njene kuće.

Većina posjetitelja je prošla kroz ruke iscjelitelja, gurua, vračara

"Svi koji dođu do mene, trpe ponajprije od emocionalne i duhovne patnje. Neki su također fizički umorni", kaže otac André. Treba osnažiti te ljude da podnesu bol ili da ju ublaže".

Na kraju susreta, osim jednostavne molitve oslobođenja uz polaganje ruku, eventualno blagoslova i škropljenja svetom vodom, p. André također daje praktične savjete i smjernice svojim posjetiteljima. Preporučuje Carolini da si pokuša stvoriti krug prijatelja.

P. André se ne ustručava ni "oduzeti" neke ezoterijske knjige s kojima često dolaze njegovi posjetitelji. Caroline tako izvlači knjigu o paranormalnom liječenju magnetizmom. "Ne razumijem to mnogo. Vjerovala sam da mi to može pomoći", priznaje. Kasnije smo doznali da je bila vrbovana  izvjesno vrijeme od jedne sekte, koje su brojne u regiji.

To vrijedi za većinu posjetitelja p. Andréa. Oni su već prošli kroz ruke iscjelitelja, gurua, vračara. Za svećenika, "ići iscjelitelju, to ostavlja ožiljke. Jednom kad vam je rekao da ste bolesni, teško je prestati u to vjerovati. Najvažnija stvar u mojim intervencijama jest uputiti ljude u praktični duhovni život". To isto preporučuje "Rituale Romanum, 'De exorcismis...', knjiga koju povjerava biskup svakom svećeniku egzorcisti.

«Staviti Boga u svoj dom»

Mireille je posjećivala velik broj iscjelitelja. "Bila sam u Toulouseu, pa sve do Pariza", svjedoči ova neudavana žena pedesetih godina koja je stigla prije sat vremena u Nîmes. Zvala je biskupiju prošlog tjedna da joj svećenik egzorcist dođe blagosloviti kuću. Iza stanke i nakon dobrog umaka, p. André posjećuje rano poslijepodne ovu katolkinju koja, prema onom što on zna, "leprša kao leptirić na duhovnom planu".

U Mireilleinoj kamenoj kućici, vjerska obilježja - križevi, slike - posvuda. Navodi da njena bolest, kojoj ne zna ime, ima duhovni uzrok. Pomalo uzbuđena zbog dolaska svećenika, navodi da je u snu vidjela zmije - znak Zloga - da napada njen dom. Voditelj jedne "zajednice ozdravljenja", kojemu redovito telefonira, reče joj da je kod nje vidio crnog psa, veoma agresivnog, još jedan simbol đavla.

P. André ju sluša, i na njenu molbu blagoslovi sve dijelove kuće, sobe sve do podruma. "To dopušta da stavite Boga u kuću", izjavljuje smireno. Nakon posjete u trajanju od pola sata, svećenik odlazi, pomalo skeptičan o Mireilleinim vjerovanjima. No, s nadom da je odgovorio traženjima vjernice koja je "jako potrebita molitava".

Julien DURIEZ, u Nîmesu (Gard)

Izvor: www.la-croix.com
03/12/2010.

Egzorcizam u Francuskoj

Obrednik

Da bi se zamijenio ritual koji datira iz 1614. g., novo izdanje je objavljeno 1999. g. od strane Svete Stolice. Ono je bilo prevedeno na francuski i distribuirano u biskupijama početkom 2006. (u Hrvatskoj: Biskupska komisija HBK za liturgiju je priredila, a HBK odobrila 2007. g. novo izdanje pod naslovom: "Egzorcizmi i druge prošnje", izdano 2010. g.).

Novi ritual, u obliku male knjige u umjetnoj crvenoj koži, skraćuje naloge Sotoni i povećava molitve Bogu. Kako bi se izbjeglo da padne u ruke šarlatana, svaki egzorcist dobije jedan primjerak od svoga biskupa i knjiga nije dostupna za prodaju.

Tipovi egzorcizma

Novi ritual briše razliku između "velikog egzorcizma", koji uključuje pitanja Sotoni, i "malog egzorcizma", koji to ne sadrži. Ovaj potonji se sada zove "molitva oslobođenja".

Brojke

Gotovo 120 svećenika, u Francuskoj, obavlja danas službu egzorcizma.

Formacija

Prijenos službe egzorcista obavlja ordinarij neformalno s jednog svećenika na drugog. Formacije sa stručnjacima, uključujući psihologe, također su uplanirane diljem biskupija. Nacionalni susret se održava svake dvije godine.

Izvor: www.la-croix.com
03/12/2010.

SAD: Katolička crkva traži da se formiraju egzorcisti

Dok se zahtjevi vjernika sve više povećavaju, trenutno ne postoji nikakva posebna formacija na ovom području u SAD-u.

Najava američkog filma The Rite (prikazivanje predviđeno u 2011.-oj)

P. Jeffrey Grob nije krio svoje iznenađenje. Egzorcist čikaške biskupije nje mogao zamisliti da će sjemenište koje je došao animirati, pokazati toliko zanimanje: ne manje od 56 američkih biskupa i 66 svećenika sudjelovalo je sredinom studenog dva dana na seminaru o pastoralnoj i liturgijskoj praksi egzorcizma.

"To je znak duboke promjene u mentalitetu", kaže p. Grob. U proteklih četrdeset godina, mnogi svećenici nisu htjeli ni čuti o Sotoni, personificiranom zlu, i čak, neki, za grijeh. Imali smo nekoliko generacija biskupa za koje je to sve stvar psihijatrije. Danas, svećenstvo shvaća da treba biti osposobljeno za ova pitanja".

U stvari, do danas, nikakva formacija nije postojala u sjemeništima, i samo petorici ili šestorici svećenika dodijeljen je službeni naziv egzorcista u Sjedinjenim Državama, dok Francuska ima jednoga u svakoj biskupiji.

Rijetki su dokumentirani slučajevi demonskog opsjednuća

Župnik u Saratogi (Kalifornija), p. Gary Thomas, star 55 godina, jedan je od njih. Kad ga je njegov biskup (u San Joseu) zatražio da prihvati ovu novu službu u 2005. god., morao je ići na obuku u Rim na Sveučilište Regina Apostolorum Kristovih legionara.

"Biskupi su počeli shvaćati veličinu pastoralnog problema", uvjerava danas kalifornijski egzorcist koji je prošle godine pisao biskupima i rektorima američkih sjemeništa, pozivajući ih da formiraju druge svećenike: "Uz gubitak osjećaja za Boga, s poganstvom, New ageom i idolopoklonstvom svih vrsta, ljudi su sve više i više izgubljeni i popunjavaju prazninu kako umiju. Kada vjera opada, praznovjerje raste".

Praznovjerje ili stvarni sotonski utjecaji? Prema mišljenju ispitanih svećenika, rijetki su stvarni slučajevi demonskog opsjednuća, ali američke biskupije primaju sve više i više ljudi koji se žale na tjelesne ili duhovne probleme naizgled neobjašnjive.

«Egzorcist mora biti obučen da bude skeptik»

"Većina slučajeva spada u područje psihologije, priznaje P. Grob. Ali Crkva ima dužnost primati te osobe koje trpe te ih usmjeriti onome što je najbolje. Za to, moramo imati ključeve razlikovanja". I također, objašnjava on, zdravu ravnotežu između ekstremnih stavova: vidjeti đavla svugdje ili, obrnuto, u potpunosti poricati njegovo postojanje.

Jedna stvar je sigurna u očima p. Jeffreya Groba: "Zlo nije apstraktno, ono je dio života svakog kršćanina. Krist je oslobađao ljude koje je susretao od demonskih veza i zlih duhova".

Tijekom seminara u Chicagu, ovaj svećenik, koji je posvetio svoju tezu iz kanonskog prava obredniku egzorcizma (revidiranog 1999.), predložio je sudionicima jednu vrstu "protokola", kako bi im pomogao procijeniti situacije. "Polazimo uvijek od principa da postoji racionalno objašnjenje. Egzorcist, na neki način, mora biti obučen da bude skeptik".

"Bez nasrtaja na unutarnjost osobe, đavao ju može uznemiravati izvana"

Iako ova služba mora prolaziti uz blisku suradnju s psiholozima, ipak je važno ne zamijeniti duhovno sa psihologijom, potvrđuje predavač. "To nije jedno ili drugo: oboje je potrebno, jer je svaki čovjek psihička i duhovna osoba".

Prema njegovu iskustvu, dvije stvarnosti se često dopunjuju u genezi problema njegovih "pacijenata": "Osoba trpi od psiholoških rana povezanih s osobnom poviješću, a zlo iskorištava ovu pukotinu da ju uništi ili oslabi".

Još jedna točka zaslužuje pozornost na kojoj p. Grob inzistira: između jednostavne napasti, opće sudbine svakog čovjeka, i slučajeva demonske opsjednutosti, postoje, prema njegovim riječima, različiti stupnjevi "demonskog utjecaja": "Bez nasrtaja na unutarnjost osobe, demon ju može uznemiravati izvana, u njenom svakodnevnu životu, na primjer, u pokušajima da ju odvrati od molitve, djelujući na njena osjetila"...

Anthony Hopkins utjelovljuje svećenika egzorcistu u filmu The Rite

Česta je tendencija promatrati egzorcizam kao nešto senzacionalno, kroz iskrivljenu sliku koju je dao film Williama Friedkina", žali se svećenik. Stvari se moraju promijeniti.

Osobito jer se Hollywood ponovno uhvatio teme: Anthony Hopkins će igrati ulogu svećenika egzorcista u filmu The Rite, kinematografskoj adaptaciji - očekuje se prikazivanje 28. siječnja (2011.) u SAD-u - prema knjizi objavljenoj prošle godine, u kojoj p. Gary Thomas govori o svom vlastitom iskustvu.

Potonji, koji dolazi iz Mađarske gdje je bio pozvan kao konzultant na snimanju filma, bio je uvjeren: "To neće biti horor film, već film o vjeri".

Izvor: www.la-croix.com
03/12/2010.

«Ta je molitva veoma stara, službeni obred Crkve»

Za lionskog isusovca Henria Ameta, s praksom egorcizma treba se ophoditi velikom razboritošću, a  uključuje obraćenje osobe "okužene" silama zla

RAZGOVOR
P. Henri Amet
isusovac
Svećenik egzorcist za biskupiju Lyon od 1997. do 2006. (1)

La Croix : Što za Katoličku crkvu znači «egzorcizirati»?

P. Henri Amet : Egzorcizam dolazi od grčkog glagola koji znači preklinjati. Biti egzorciziran znači podvrgnuti se službenom obredu Crkve. Nikada ne treba zaboraviti da je egzorcizam molitva, izgovorena od svećenika kojeg imenuje biskup. Ne postoji natječaj da se postane egzorcista.

Svećenik egzorcist moli Boga da oslobodi opsjednutu ili demonom zaraženu osobu. To je izuzetno drevni obred: sam Isus ga prakticira. Nalazimo ga također, u blažem obliku, u krsnoj molitvi, kad se od roditelja traži da se odreknu grijeha i Sotone.

Veliki egzorcizam se primjenjuje samo rijetko. Primjenjuje se na osobe koje su doista opsjednute đavlom.

Može li se još govoriti o postojanju đavla danas?

Ne mogu reći da "vjerujem" u đavla, u mjeri u kojoj ta riječ podrazumijeva čin povjerenja. Kao i Crkva, prihvaćam njegovo postojanje. Uzimam definiciju Pavla VI koji je 1972. rekao da je đavao mračni i neprijateljski 'Rabotnik', živo i duhovno biće, pokvareno i zavodničko. Isus Krist je govorio o Sotoni kao "ocu laži" (Iv 8, 44).

Đavao nije utjelovljeno biće, ali može djelovati na čovjeka, ne na njegovu duboku volju i njegovu slobodu - koje ostaju netaknute - već na njegovu maštu, njegovu osjećajnost i um. Đavao također može utjecati na zajednicu, ubaciti se u mnoga područja, ali ne na nužno spektakularan način. Nije dovoljno da čovjek počne vrištati pa da bi to značilo da je opsjednut đavlom.

Kako razlikovati psihološko trpljenje od opsjednuća?

Treba imati dosta duhovne mudrosti i razlučivanja da bi se uspostavila razlika između onoga što spada na psihijatriju i onoga što proizlazi iz duhovne sfere. To je zamračen utjecaj ponekad teško razlučljiv. Često su, duhovna dimenzija i manifestacije mentalnih bolesti, poput shizofrenije, vrlo povezane.

Što znači biti opsjednut?

Danas je u uporabi više izraz "infestacija /okuženost/"ili "demonsko posjednuće". Oni se odnose na utjecaj karakteriziran silama zla koji uključuje oblik saučesništva: neki ljudi sklapaju pakt sa đavlom; drugi imaju ponašanja koja su otvorena vrata tom posjednuću: ezoterizam, alkohol, droga. U tim slučajevima, potreban je egzorcizam.

Kriteriji infestacije su herkulovska snaga, korištenje nepoznatih stranih jezika, predviđanje budućnosti. Tu se još pribraja odlučujući kriterij: averzija naspram Boga i Djevice Marije. Neke osobe ne žele više ući crkvu, odbijaju molitvu ili se predaju psovci ili huli.

Kako istjerati ove sile zla koje ste spomenuli?

Ponajprije molitvom. Kada moram obaviti egzorcizme, uz suglasnost kardinala Barbarina, počinjem uvijek sa Litanijama svih svetih. Čini mi se važnim da pridružim, u trenutku svečanosti i solidarnosti, cijelu povijest Crkve toj molitvi za tu osobu.

"Opsjednuta" osoba mora isto tako igrati aktivnu ulogu u mijenjanju svog ponašanja, vježbama molitve i ljubavi, ako se egzorcizam odnosi na magiju.

Koje su mjere opreza kojima se treba okružiti svećenik egzorcist?

Prvo, potvrditi svoju vezu s Crkvom. Imenovan od biskupa, svećenik egzorcist je u stalnoj vezi s institucijom. Postoje mnogi susreti svećenika egzorcista, izvješća o aktivnostima dostavljaju se biskupu. Neki iscjelitelji sebe nazivaju egzorcistima, a nemaju nikakav službeni mandat.

Druga važna točka, razboritost. Svećenik egzorcist redovito uzima savjet od psihijatara, okružuje se garancijama da ne djeluje neuredno. Isto tako, ne vrši egzorcizam spektakularno pozivajući javnost... Mora biti diskretan i rezerviran.

Bruno BOUVET

(1) Autor Trebamo li se bojati đavla? (Nouvelle Cité, 2009, 120 str.).

(S francuskog preveo: p. Ivan MSC)

Masoni i Crkva – I. dio

Izvor: www.kbf.hr

Sažetak

Namjera ovog rada je prikazati svjetonazor slobodnih zidara, njihove ciljeve i stremljenja, međusobni odnos Crkve i masonerije u povijesti i danas, iskaze i čine nekih nama bliskih ljudi, koji su obitavali na ovim prostorima, prema slobodnim zidarima, prikazati koja je uloga na naš svakodnevni život kako njih, tako i duha koji šire svijetom, te kroz sve to preispitati je li ikako moguće spojiti autentično katoličanstvo i autentično slobodno zidarstvo.

 

1. Teologija i filozofija slobodnog zidarstva – usporedba s katoličanstvom

 

Religija, sekta ili samo filozofija?

Slobodno zidarstvo u svojoj osnovi, tvrde pojedini masoni u samoobrani, nije religija (oni je sami nazivaju «Kraljevska umjetnost»). No osnovni uvjet za primanje u članstvo svakako je, prema njima, religiozne prirode. S druge strane postoje primjeri iz ne tako davne povijesti: «Uvođenje religioznog ozračja i ceremonija u ložu, izlazak iz krčmi u svrhovito izgrađene prostorije, skladanje himni, orguljne glazbe, kao i masonskih sprovoda sa svim regalijama, uvelike su označili masoneriju kao religiju. Neki su se sprovodi održavali u protestantskim crkvama, gdje bi nakon završetka službe svećenika zamjenjivali masoni i proslijedili s vlastitim obredom»1, što proturječi njihovoj tezi. Dapače, činjenica je da gotovo svaka sekta ili sljedba odbija sebe nazivati tim imenom. Za razliku od religije, ulazak u sektu u načelu nije dostupan svima koji bi joj željeli pripadati, te da pristupiti masonskom bratstvu ne može bilo tko bez obzira na spol (žene ne primaju), utjecaj u društvu… Dakle, masonstvo nije zapravo religija u pravom smislu te riječi. Ono je sekta. Budući da su očito toga svjesni, i sami žele napustiti «praksu javnih službi s masonskim regalijama.»2

Od koga uče slobodni zidari?

Tradicionalno su slobodni zidari bili smrtni neprijatelji Crkve i obratno. Riječ je o modernom vidu prastare okultne, hermetičke, ezoterijske discipline. Slobodni zidari danas, prema vlastitim riječima, «uče od Hirama, graditelja Salomonova hrama, od simbola istočnih mitologija, od Ormusa i Hermesa Trismegista, od šamana do dionizijskih misterija, od esena do eleusinskih tajni, od hereze bogumila i katara do templara i Bratstva ružinog križa, kabalista i iluminata, od majstora Eckarta, Paracelsusa i Komenskoga. Sve je to jedan do kraja neistraženi, nekodificirani slijed ezoteričnih tajni i društava…»3, a uz nabrojano, tu su i gnosticizam, sufizam...4

Teologija slobodnog zidarstva – način shvaćanja Boga

Kandidat prilikom pristupa «bratstvu» mora dokazati da vjeruje u monoteističko Vrhovno Biće, no način na koji vjeruje, njegova je osobna stvar. Za masone Bog nije osobno biće, dakle, za njih ne postoji Božja Objava u Kristu, ne postoji Providnost i Otkupljenje po Kristu; nema istočnog grijeha, vječnog spasenja (tu je zato njihov «Vječni Istok» kamo pokojnici odlaze nakon smrti). Krist je, za neke od njih, «prvi majstor», «animator sveopćeg bratstva», «uzoran mučenik»5, no nije Bog ni Božji Sin, već samo jedan od mnogih uzornih ljudi čovjenčanstva u njegovoj povijesti. Slobodni zidari imaju mnoge bogove koje smatraju jednakim Isusu. Masonska literatura niječe da je Isus jedini Spasitelj svijeta. Masoni odbacuju Kristovu smrt na križu kao jedino Božje izbavljenje od grijeha. Tako je na slici Bele Csikosa u jednom zagrebačkom masonskom hramu s početka 20. stoljeća s lijeva Krist između Bude i Mojsija te Homer, Muhamed, Zaratustra, Konfucije, Hamurabi..., s desna Montesquieu, Franklin, Gutenberg, Mozart, Voltaire i nekoliko desetaka drugih, a u sredini tri grčke božice.6
Npr. Herman Hesse kaže da u istom hramu štuje Budu i Isusa.7 Kristovu Crkvu oni žele zamijeniti lažnom humanističkom crkvom.
Spasenje za njih ovisi o djelima, a ne o vjeri u Boga. Masoni smatraju jednako vrijednom Božjom objavom svete knjige mnogih religija kao Vede i Kur’an, ali ne samo religija (tu su mnoge sekte i drevna učenja). Pri uvođenju u udruženje kandidat mora priznati da je u tami i da posiže za svjetlom. Kršćani vjeruju da su pronašli istinito svjetlo, a sam Isus je rekao: «Ja sam svjetlost svijeta!» (Ivan 8, 12).
Masoni ne vjeruju u Bezgrješno začeće. Etičko usavršanje apsolutiziraju odvajajući ga pritom od milosti. Bog ( božanstvo) kojega štuju, za njih je istovremeno dobar i zao (dobro i zlo), te iz takvog dualističkog gledanja na svijet i samo shvaćanje demonskog za njih ima pozitivnu dimenziju. Odatle su okultizam i ezoterija u njihovim redovima kao izraz dopuštenog razmišljanja koje se stajalištima i potiče, dok u kršćanstvu pojam svetoga predmnijeva samo dobro. Njihova etika je situacijska etika – trenutak određuje što je dobro, a što zlo. Budući da se on stalno mijenja, ono što je danas dobro, sutra može biti zlo i obratno.
Za masona najvišeg 33. stupnja i funkcionara UNESCO-a, velikog meštra S. Raymunda de la Ferreiru «Sve je magija i ona je vječna.»8
Prema masonu Goetheu, Krist je zamislio jednog jedinoga Boga, kome je pripisao sve osobine koje je u samom sebi osjećao kao savršenstvo. Tako je, prema njemu, Bog postao biće njegove vlastite lijepe duše, puno dobrote i ljubavi kao i on sam i sasvim prikladno da mu se dobri ljudi s povjerenjem predaju. Goethe vjeruje da se «demonsko ispoljava u sasvim pozitivnoj djelotvornoj snazi.»9
Takav Bog kao «Veliki Graditelj Svih Svjetova» ili «Veliki Arhitekt Svemira» otvoren je svim mogućim shvaćanjima. Za Alberta Pikea, sotonista i masona 33. stupnja iz 19. stoljeća, «Netko može sveukupan zbroj ovih svojstava nazvati Prirodom, netko drugi Nebom, treći mu može dati ime Svemir, četvrti Materija, peti Duh, šesti Bog, Theos, Zeus, Alfadir, Allah, ili kako mu se god svidi.»10 Za Garibaldija je Veliki Arhitekt Svemira sinonim za Univerzalno Bratstvo Nacija.11 To čak nema nikakve veze niti s filozofijom deizma uz koju se ipak s ne neispravnim osnovama, veže masonerija. Brat Maier kaže: «Baš zato, što smo podpuno uvjereni o potrebi simbola, mislimo, da može i materijalista i ateista i panteista u loži se moliti pod simboličkom, od zidarstva uzetim, imenom velikoga graditelja svega mira, k svojemu makrokozmosu, ako ne i u nadi, da bude uslišan, a to barem, da svečano izrazi svoje misli, čuvstva i želje.»12 Zbog toga, masonski bog nije Stvoritelj, već organizator, predstavljao on što god od netom iznijetog – makar i Svemir, Prirodu…, koji gradi na već stvorenom.

Cilj - pobožanstvljenje čovjeka

Jedan od vodećih masona na ovim prostorima početkom XX. stoljeća, pisac je knjiga «Četiri evangjelja relativnog» te «Okultizam i esoterija», akademik Milan Marjanović, kaže: «…Svijest proširena do Svega, to je Ja koji je postao Sve i našao Sebe u Svemu i našao Sve u Sebi… U mom Ja je, dakle, i ’prošlo’ i ’sadašnje’ i ’buduće’, u njemu je i ’ondje’ i ’svagdje’.
Sve koje postaje Ja, i Ja koji postajem Sve. Ja Stvor i Stvaralac, od svega obuhvaćen i sveobuhvatan! Sad znam zašto su u Raju Zemaljskom bila dva stabla: Stablo Spoznanja i Stablo Života. Jesti od jednoga bio je grijeh, koji je nosio prokletstvo. No jesti od obadva bio je put do toga, da budemo kao i Bog! I zato može da se ostvari riječ: ‘I biti ćete kao i Bog’. Jer to je Njegova želja i smisao Njegova stvaranja… kažem: ’Sve treba da se toči kroz Mene, i Ja treba da prelijem u Sve’. Nazvaše ljudi ovo Sve riječju: ‘Bog’…»13. Vidimo ovdje kako vjera u «Vrhovno Biće» kao uvjet za članstvo, može biti i vjera u svoju osobu – takvu da joj nije potrebna nikakva pomoć s neba, nikakvo «Vrhovno biće», već on sam za sebe postaje to Vrhovno Biće, postaje Bog.
Imamo i navode dr. Mirka Bayera o Lavu Nikolajeviču Tolstoju14: «Srž te ljubavi Tolstoju je pojam o Bogu - kažem pojam – jer osobni Bog za njega ne postoji. »15 Govoreći o duhovnom zakonu koji postoji nasuprot materijalnom, naglašava da «ne samo da je u nama već smo mi taj zakon. Zato mi ne osjećamo nikakvu silu kad mu se podvrgavamo, nego naprotiv, osjećamo unutarnju slobodu kad ga slijedimo, i dolazimo napokon do spoznaje da smo mi to sami. Taj unutrašnji zakon jest ono što mi nazivamo razumom ili savješću – ljubav, odnosno Bog… Taj unutarnji zakon, to naše duhovno ‘ja’, istovjetno je sa Bogom.»16 V. L. Vilmhurst u internoj knjizi za članove reda «Značenje slobodnog zidarstva», kaže: “To – evolucija čovjeka u nadčovjeka – to je oduvijek bio cilj antičkih misterija. Čovjek koji je isklijao iz zemlje, razvio se u nižim carstvima prirode i došao do sadašnjeg racionalnog stanja, još mora završiti svoju evoluciju postajući biće nalik Bogu i ujedinjujući svoju svijest sa Sveznajućim…”17
Za slobodne je zidare Crkva i njezin nauk vjerskih i moralnih istina suvišan i nepotreban. Oni odbacuju dogme, s posebnim naglaskom na katoličanstvo, niječu mogućnost objektivne spoznaje istine, pogled na svijet im je najčešće relativistički i deistički, potiču moralni relativizam o kojemu ima dosta riječi u drugim poglavljima ovoga rada. Usprkos svojim proklamacijama, u Francuskoj je bilo izbacivanja iz Velikog Orijenta Francuske pod vodstvom Francquisa Mitteranda jer su pojedini članovi bili ili na audijenciji kod pape ili su se zalagali za privatne škole.18
Slobodni zidari utvaraju sebi da vode društvo prema onom vremenu kada čovjek «neće tražiti pomoć i rješenje s neba, iz ultramontanskoga svijeta, nego će se uzdati u sebe i oslanjati na drugog čovjeka, na ljudsko društvo.»19 To su riječi poznatog masona Davorina Trstenjaka iz brošure «O reformi slobodnog zidarstva». U njoj kaže i ovo: «Čemu nama na stolu Biblija, kad ona nije nikakva objava božja, kad mi vjerujemo samo u objavu razuma, kad je Biblija bajka i priča, kad je puna protuslovlja, neistina, zabluda i nemoralnosti; čemu nam ta stara knjiga, kad je ona znak natražnjaštva i zapreka slobodnoj misli, i kad se ne može održati pred sudom znanosti, i kad je ona ona napokon sablažnjiva, da je otac ne može dati u ruke svojim kćerima?! Neka ide i ona u muzej starina.»20

2. Društveno djelovanje i borba protiv njegovih smetnji

 

Filozofija - demokracija i tolerancija

Masonski duh je, duh istinske demokracije i tolerancije. Da bismo vidjeli kako se on himbeno provodi i što on u zbilji jest, navest ću jedan primjer takve «tolerancije»: «Dakako, antikomformistički su raspoloženi i amsterdamski katolici u mjeri da će bez sustezanja prisustvovati (eksperimentalnim) vjerskim obredima pri kojima se puši marihuana ili svira aktualna inačica popa. Slijedom toga često se ističe kako je Amsterdam jedna od rijetkih svjetskih lokacija u kojoj je na djelu istinska tolerancija.»21 Tako se i u medijima, stvaranjem pozitivne klime za nešto negativno, djeluje obraćanjem pažnje na izbor riječi («dakako», «istinska tolerancija»). No, ovo je samo jedan minoran slučaj o takozvanoj neovisnosti medija, a o kojoj bivši glavni urednik New York Timesa John Swinton kaže: «Svi večeras ovdje nazočni znaju da ono što se naziva neovisnim tiskom ne postoji (…) Zadatak je novinara uništiti istinu, bezočno lagati, iskrivljavati, klevetati, ulizivati se pod nogama Bogatstva, prodavati sebe, domovinu i rasu za nasušni kruh. Vi to znate, a znam i ja (…) Mi smo oruđa i vazali bogataša iza kulisa. Mi smo lutke na koncu – oni povuku konce, a mi plešemo. Naši talenti, mogućnosti i životi pripadaju tim ljudima. Mi smo intelektalne prostituke. »22
Ali «Kristova tolerancija ima jednu duhovnu supstancu koja se naziva bezuvjetna ljubav. Tolerancija humanosti gubi osjećaj za esenciju problema, te je spremna prihvatiti ne samo grešnika, nego i grijeh nazivati tolerancijom. Iz ovih jednostavnih činjenica proizlazi veliko licemjerje neoliberalne intelektualne elite. Neoliberalna ekleziološka misao, usmjeravajući voluntaristički svoj misaoni sklop i retoriku, izgradila je danas jednu vrstu suptilne protukršćanske diktature mišljenja. Tolerancija je mistificirana kao dogma, kao nepobitna vjerska istina neoliberalnih teologa, pa se iz takvog shvaćanja tolerancije koji je habitualna netolerancija, svaki izražaj autentične vjere i analize društvenih događaja s katoličkih pozicija naziva netolerancijom. »23
Istina je da se masoni iznimno mnogo bave dobrotvornim radom svake moguće vrste, čak i do gradnje katoličkih crkava. Takav rad je često predstavljen u medijima kao njihova najvažnija, pa i jedina aktivnost uz isticanje da je to organizacija poput tisuća drugih, poput sportskog kluba, itd. No, iz iznijetog je vidljivo koliko je njima zaista dobrotvorni rad prvotan.
Političar, spiritist, teozof Hinko Hinković, koji se u jednom trenutku života pokajao i istupio iz «bratstva», rekao je o svojoj bivšoj zajednici: «To je farizejština, i sve prije nego filantropija; to je zgodna prilika za sebične promocije i karijere (…) Nedostojno je Hinkovića da bude framazun.»24 O njihovim pustim lažima» govorio je još jedan pokajnik koji im je i sam pripadao – Emil Zola.25

Cilj – uništenje Crkve

«Ja sam opazio, a i drugi su toga mnijenja, da zavedeni puk najčvršće uz vjeru ondje pristaje, gdje ima samostana i redovnika. Mi moramo dakle početi uništavanjem ili bar umanjivanjem broja samostana, tih ognjišta fanatizma. (…) Najprije moramo odstraniti one, koji razpiruju oganj fanatizma u puku. Kad popusti revnost, pasti će ciena biskupima, pa će vladari moći s njima učiniti, što ih bude volja.»26 Te riječi piše Fridrik II., član Zlatnog i Ružinog Križa, Voltaireu27, a on mu odgovara: «Tvoja osnova da podkopamo kršćansku vjeru maknuvši redovnike, vrlo je mudra. Kada se odstrane redovnici, onda neće nitko više braniti bludnje.»28 U istoj knjizi od samih se masona ističe sljedeće: «Nuždno je, da muževi, koji upravljaju državama, ili postanu naša braća, ili izgube vlast. (…) Slobodna zidarija (…) nastoji da njezini ljudi dodju u sve javne urede, u zakonodavno tielo i najviša mjesta.»29 Zatim: «Mi moramo profani sviet pripraviti, da prigrli naša načela. Ja smatram pučku školu za temeljni kamen naše sgrade. Za discipliniranje djece ne treba nadnaravnog autoriteta (vjere), koji otima čovjeku dostojanstvo (!!), zato se mora odstraniti.»30
«Naš konačni cilj je cilj Voltairea i Francuske revolucije – potpuno uništenje katoličanstva i konačno kršćanstva.(…) Papa, tko god da je, neće nikad ući u tajno društvo.
Dužnost je stoga Tajnog Društva da napravi prvi korak prema Crkvi i Papi s ciljem da ih oboje porazi. Posao kojeg se laćamo nije od jednog dana, mjeseca ni godine. (…) Ono za čim težimo, ono što očekujemo (…) je papa prema našim potrebama (…) S takvim ćemo marširati puno sigurnije jurišajući na Crkvu, nego sa svim knjižicama naše francuske i engleske braće. (…)
Vjerujemo da ćemo se ipak dočepati ovog vrhovnog cilja svojih nastojanja. (…)»31
Veliki meštar Velikog istoka Francuske Jacques Mitterand32 je rekao: «Mi se ne zadovoljavamo time da budemo unutar naših hramova tajna Republika; mi smo u isto vrijeme Protu – Crkva.» 33 Sve je to plod iluminizma ili prosvjetiteljstva koje je nadahnulo Francusku revoluciju u čije je predvečerje jedan revolucionar rekao nuncijevom atašeu u Parizu: «Dobro čuvajte svoga papu, bit će vam posljednji.»34

Masonski nacrt za uništenje Crkve

Objavljen je i masonski nacrt za uništenje Katoličke Crkve koji donosi neke određene zahtjeve. Ukidanje štovanja sv. Mihovila35, ukidanje posta (umjesto toga promicanje djela užitka i ironije ljubavi prema bližnjemu), obesvećenje Sv. Mise od protestantskih pastora, ukidanje latinskog bogoslužja, utemeljenje «pokreta za oslobođenje žena» (da budu svećenice) i želja da onaj tko ulazi u crkvu bude obučen u zapuštene haljine. Odvraćanje vjernika od klečanja pri pričesti i uopće, te uklanjanje klecala. Odstranjivanje glazbe orgulja i uvođenje glazbala koji će «narod odvratiti od osobne molitve i razgovora s Isusom». Štovanje Majke Božje i sv. Josipa nazvati idolopoklonstvom, ukidanje himni Isusu i svima ostalima uz uvođenje novih svjetovnih pjesama, zamjena svetačkih moći iz oltara poganskim stolovima bez posvete koji mogu biti upotrijebljeni za prinošenje ljudskih žrtava u tijeku sotonskih misa, prekidanje služenja Sv. Mise u prisutnosti Presvetog Sakramenta u svetohraništu i govorenje narodu da je svećenik Krist. Uklanjanje svetaca iz kalendara i propovijedi, izostavljanje riječi «sveti» i isticanje ženske naravi Boga. Uništavanje knjiga osobnog milosrđa i prestajanje litanija, nestajanje svih kipova i slika anđela. Nijekanje postojanja đavla. Naučavanje da je Isus bio samo čovjek s braćom i sestrama, koji je volio društvo bludnica i kojemu nije stalo do crkava i sinagoga. Unošenje unutarnjeg razdora u samostane među časne sestre. Spaljivanje vjeronaučnih priručnika i nastojanje da se od seksa učini nova religija, njegove jasne slike uđu u vjersku pouku, da škole postanu napredni mislioci na području spolnog odgoja koji se zahtijeva uvođenje uz pomoć biskupova ugleda da roditelji ne bi imali ništa protiv. Gušenje katoličkih škola i zapošljavanje nekatolika u njima, uništenje papinih sveučilišta i zamjena naziva vjerskih zavoda sa svjetovnim imenima, borba protiv papine vlasti, oslabljivanje prvo papinog (da postane reprezentativan lik), a zatim biskupovog i svećenikovog autoriteta radi stvaranja demokratične, nove Crkve. Smanjivanje zvanja za svećeništvo isticanjem kao primjera onih koji su napustili zvanje, zatvaranje crkava zbog manjka svećenika (sada se vidi krajnji cilj prethodne točke). Korištenje vijeća laika da osude svako Marijino ukazanje i čudo; biranje protupape. Ukidanje ispovijedi u mlađoj dobi da djeci kasnije ne bude stalo do nje i uvođenje zajedničke ispovijedi zbog «manjka svećenika», davanje pričesti od strane svjetovnjaka i žena na ruku umjesto na jezik, dijeljenje ljudima pehara neposvećenih hostija za «nositi kući» i ohrabrivanje pomicanja u crkvi da bi se prekidala pobožnost i molitva. Raspuštanje biskupskih i župnih vijeća te svećeničkih udruženja nakon izbora protupape, dodjela protupapi prava na izbor nasljednika, naredba svima koji vole Boga da nose znak Životinje i zabrana blagoslivljanja. Tvrdnje da su sve dogme lažne, osim one o papinoj nezabludivosti, da je Isus Krist «promašeni prevratnik», a da će pravi Krist ubrzo doći, i posljednja 33. (znakovit simbolički broj njihova 33 stupnja) koja označava ujedno i krajnji cilj, «Naredite svim papinim podanicima da se bore u svetim križarskim ratovima da bi se proširila jedna jedina svjetska vjera. Đavao zna gdje se nalazi sve izgubljeno blago. Bez samilosti osvojite svijet! Sve će to donijeti čovječanstvu ono za čim je ono uvijek žudjelo: ‘zlatno razdoblje mira’.»36

Cilj – Novi Svjetski Poredak

O podrijetlu knjige «Protokoli sionskih mudraca», jedne od najzabranjivanijih u povijesti, a koja je mnogo toga navijestila, napisano je puno toga, no ono je, do dana današnjeg, a čini se i zauvijek, nerasvijetljeno. Bilo da su autori «židovski mudraci» iz Švicarske ili Francuske (tu je tezu iznio Sergej Aleksandrovič Nilus tvrdeći pritom da su Protokoli ukradeni nekom framasonu 33. stupnja), bilo da je tekst podmetnut Židovima, bilo da ih je napisala ruska carska policija, bilo da su skup izmišljenih dokumenata i pamfleta nastalih u Europi u 19. stoljeću, bilo da je ona original ili možda krivotvorina, a sve te teorije imaju svoje pobornike, ona nesumnjivo predstavlja vjeran opis Novog Svjetskog Poretka, svjetske povijesti 20. stoljeća, pa tako i opis Hrvatske kao poligona za nečije interese na samom početku 21. stoljeća. Raspad obitelji, braka, odvajanje roditelja od djece, sustav obrazovanja i školstvo često totalitarno ustrojeni, kontrola masonerije u medijima, žuti, crveni, sivi i besramni tisak, te lažirane ankete za oblikovanje javnog mnijenja37, potkopavanje svih vjera, manipuliranje ratovima kao sredstvima za mir, širenje misterioznih zaraznih bolesti, poticanje terorizma, poticanje, a gdje ga se ne može potaknuti, i potpuno izmišljanje, antisemitizma u židovske svrhe, gušenje za njih nepravovjernih talenata, nagli gospodarski lomovi i krize, «darežljivi» zajmovi ugroženima koji rezultiraju često slomom i kolapsom države, postavljanje svojih ljudi i podanika na čela pojedinih država - sve su to odlike Novog Svjetskog Poretka objelodanjene u spomenutoj knjizi.
U politici raspada obitelji, brakova38, odvajanja djece od roditelja, eutanazije, pobačaja, tzv.39 kontracepcije, izazivanja virusa i ratova40 (sve su to metode antipopulacijske politike), trgovine jajnim stanicama, kloniranja, alkohola, droge41, pornografije42, često sotonske rock-glazbe, zrcali se masonska politika. Njihov je cilj, kao što je rekao veliki meštar francuske masonerije «postići  najprije seks bez rađanja, a onda rađanje bez seksa.»43 Žele, još od Adama Weishaupta44, Karla Marxa i Humanističkog manifesta na ovamo, svekoliko ukidanje privatnog vlasništva, a sve to radi kontrole nad ljudskim životom od začeća do smrti.
Tek na najvišim stupnjevima masonerije kriju se pravi okultisti, provoditelji Novog Svjetskog Poretka, dok su u nižim stupnjevima pretežno karijeristi, dio kojih ne sluti kakvi se planovi stvaraju u glavama masona 33. stupnja koje u zbilji pokušavaju provesti u djelo. Tek su potonji u cjelini upoznati sa svime navedenim i tek se njima nameće i službeno luciferijanski kult o kojemu je pisao Albert Pike.45 Na 33. stupnju kandidatu se objavljuje da se želi stvoriti novi red u svijetu koji je u kaosu («Ordo ab Chao»). Da bi se red stvorio treba uništiti privatno vlasništvo, neovisnu vlast i organiziranu religiju. Rađanje nove civilizacije masonskih loža u cijelom svijetu oduvijek postoji jedinstvena masonska politika.»47 Zbog svega toga je sadržajno apsolutno nebitna činjenica da se broj masona u svijetu zadnjih desetljeća ponešto smanjio jer politiku Novog Svjetskog Poretka stvara nekoliko stotina ljudi, a provode je bilo masoni na nižim stupnjevima, bilo masoni «bez pregače»48, bilo zbunjeni i neinformirani dužnosnici. Tu tajnu politiku jedne svjetske vlade provode ponajviše Vijeće za vanjske odnose, Trilateralna komisija, grupa Bilderberg i Rimski klub. Rekao je jedan slobodni zidar na ovim prostorima dr. Vojislav Kujundžić svojoj braći: «Vi ste sada u kolu ljudi, koji se svud osećaju, ali se nigde ne pokazuju. Vi ćete saznati za dela koja su svršena, ali nikada nećete poznati odakle je došla inicijativa da se to delo svrši i koji je taj, što je to delo završio.
U tome i leži ta velika naša moć da vladamo svetom…»49
Već spomenuti francuski predsjednik Jacques Mitterand osobno je za proslavu dvjestote obljetnice Francuske revolucije naredio da se ispred muzeja u Louvreu postavi piramida sa 666 staklenih ploča. Papa Ivan Pavao II. shvaćao je bit moderne civilizacije, okrivljujujući je da vodi borbu protiv Boga i sustavno uništava katoličanstvo već tri stoljeća.50

__________________________________________________________________________
1 John J. ROBINSON, Rođeni u krvi, Stari grad, Zagreb, 1999., str. 270. (ovdje je važno naglasiti da je ovaj navod iz promasonske knjige – dakle nitko im takvo što ne stavlja u usta)
2 Isto, str. 270.
3 Branko ŠOMEN, Amenkamen – slobodnozidarska čitanka, Lumen, Zagreb, 2001., str. 18.
4 Usp. riječi Branimira Horvata, Velikog majstora Velike lože Hrvatske, u predgovoru knjige: Albert Galltin MACKEY, Povijest slobodnog zidarstva, Zagreb, Stari grad, 2004., str. 9., ali i sam sadržaj spomenute knjige.
5 Usp. MI, Zagreb, XXI./1997., br. 5., str. 6.
6 Usp. MOSK, Masonerija u Hrvatskoj, Svezak 20., Zagreb, 1936., str. 24. – 25.
7 Usp. Herman HESSE, Moja vjera, Zagrebačka naklada, Zagreb, 2000., str. 107. Spomenuti književnik je čak i svoju, masonskim duhom nadahnutu, knjigu «Igra staklenim perlama», posvetio «Putnicima na Istok».
8 Ivan MUŽIĆ, Smisao masonstva, Naklada Bošković, Split, 2003., str. 28.
9 Ivan MUŽIĆ, O sekti masona, Matica hrvatska, Split, 1999., str. 21.
10 Ivan MUŽIĆ, Smisao…, str. 23.
11 Ivan MUŽIĆ, Smisao…, str. 24. Bilo je i ne jednom želja raznih osoba da se i sami izraz  Veliki Arhitekt Svemira zamijeni nekim drugim «prihvatljivijim» izrazom.
12 Mirko MARCHETTI, Slobodna zidarija u obće i u nas od godine 1917. do godine 1848., naklada piščeva, Zagreb, 1898., str. 42.
13 Ivan MUŽIĆ, Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, str. 282.
14 Mišljenja o njegovom pripadanju masonstvu su podijeljenja. No, ako to i nije bio, titulira ga se kao «masona bez pregače» s obzirom da je svakako prihvaćao njihovu filozofiju i bio upoznat s njom. U svojoj knjizi «Rat i mir», na petnaestak stranica opisuje ceremoniju pristupa u ložu.
15 Branko ŠOMEN, Amenkamen..., str. 57. (prema navodina dr. Mirka Bayera)
16 Branko ŠOMEN, Amenkamen...., str. 57. – 58. (prema navodima dr. Mirka Bayera)
17 Ralph EPPERSON, Nevidljiva ruka: povijest zavjere, Cipetić, Kastav, 2002., str. 390.
18 Usp. Ćiril PETEŠIĆ, Vjesnik, Katoličanstvo i masonerija, podlistak br. 11, 23. lipnja 1998.
Mnogi autori navode da postoje dvije, premda obje nespojive s kršćanstvom, uvjetno rečeno, “frakcije” masonerije – anglosaksonska (više teistička) i latinsko-romanska (više agnostička ili čak ateistička). To zasigurno nije potpuno netočno, posebice na nižim stupnjevima, no svi su oni, piramidalno strukturirani, dio jedne zajednice s jednom politikom i s jednom ideologijom.
19 Branko ŠOMEN, Amenkamen..., str. 16.
20 O reformi slobodnog zidarstva, Predavanje Davorina Trstenjaka, Tiskano kao rukopis za članove lože «Ljubavi bližnjeg», str. 5. (preslik predavanja u posjedu autora)
21 Nedjeljnji vjesnik, Zagreb, 28. rujna 2003., Reportaže, str. 16.
22 Deirdre MANIFOLD, Prema svjetskoj vladi – Novi svjetski poredak, MI, Zagreb, 1998., str. 23.
23 Pavle PRIMORAC, Dim Sotonin, Naklada Vukman, Trogir, 2004., str. 37. Primorac je svoju knjigu nazvao tako zbog riječi pape Pavla VI.: “Ukratko, izgleda da je zagušljivi dim Sotone prodro u Narod Božji…Dim Sotonin je kroz neku pukotinu ušao u Katoličku Crkvu.” (str.11.)
24 Ivan MUŽIĆ, Smisao…, str. 25.
25 Usp. Mi, Zagreb, XXVI./2002., br. 5.–6.
26 Mirko MARCHETTI, Slobodna zidarija…, str. 43.–44.
27 Oba su masoni.
28 Mirko MARCHETTI, Slobodna zidarija.. , str. 44.
29 Isto…, str. 48.
30 Isto..., str. 48.
31 Deirdre MANIFOLD, Prema svjetskoj vladi..., str. 32.–33.; prenoseći iz Okultne teokracije dijelove Trajnih Uputa, vodiča za inicirane na višem stupnju, posebice u Italiji (dakle, to nisu niži stupnjevi otvoreni za dijalog i suradnju kojima se masonerija ponosi i lažno predstavlja (op. I. T.))
32 Predsjednik Republike Francuske (1981.–1995.)
33 MI, Zagreb, XXI./1997., br. 5., str. 6.
34 Jacques MERCIER, Povijest Vatikana, Barbat, Zagreb, 2001., str. 249.
35 Otk 12, 7-9 opisuje rat na nebu koji Mihovil na čelu vojske anđela vodi protiv Zmaja, Sotone.
36 Cjeloviti Nacrt koji je izvorno objavio talijanski katolički časopis Teologica, a donosi: Nova tribina, Split, 1999., str. 43.–46.
37 Autoru su objavljena u dva navrata reagiranja u rubrici Pisma čitatelja gdje matematički dokazuje nemogućnost nekih postotaka koji se nalaze u anketama (za detalje v. Vjesnik , Zagreb, od 7. siječnja 2005. i 1. travnja 2005.)
38 Ne treba ići daleko u tuđe dvorište u kojemu se takvo što događa gotovo 40 godina. Dovoljno je pogledati definiciju braka u srednjoškolskom udžbeniku iz sociologije za 3. razred gimanzije koji je odobrilo Ministarstvo prosvjete i športa još 1997. «Brak je društveno prihvaćena zajednica dviju ili više osoba» (Nenad FANUKO, Sociologija, Profil, Zagreb, str. 105.)
39 «Takozvane» zbog toga što mnoga od tih sredstava imaju abortivan učinak.
40 O ovome se dogovaralo (od 1961. do 1966.) i dogovorilo petnaest ljudi na sastancima na Željeznoj planini.
41 Rekao je dr. Timothy Leary: “Onaj tko kaže da rock and roll glazba potiče djecu na uživanje droga posve je u pravu. To je dio naše zavjere… Droge su najefikasniji put u revoluciju…” (Deirdre MANIFOLD, Prema svjetskoj vladi…, str. 29.)
42 Menadžer Rolling Stonesa kaže: “Rock glazba je u osnovi seks i to je ono čime treba udariti mlađariju posred lica.” (Branko MILOŠ, Druga strana rock’n’rolla, Verbum, Split, 2002., str. 71.)
43 MI, Zagreb, XXI./1997., br. 5., str. 6.
44 Osnovao iluminate 1. svibnja 1776. na praznik u čast sunca, obljetnicu Dioklecijanove abdikacije i za seljake srednjovjekovnog doba u europskoj popularnoj kulturi dan seksualne slobode i razuzdanih orgija.
45 Usp. Ralph EPPERSON, Novi Svjetski Poredak, Sion, Zagreb, 2003., str. 68. – 78.
46 Usp. Isto, str. 171. – 179.
47 Ivan MUŽIĆ, O sekti…, str. 22.
48 Osobe koje fromalno ne pripadaju slobodnim zidarima, no podupiru ih i provode njihovu ideologiju i politiku.
49 Ivan MUŽIĆ, Smisao..., str. 46.
50 Usp. IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade (ur. Vittorio Messori), Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., str.148.

B i b l i o g r a f i j a

BUCHANAN, Patrick J., Smrt Zapada, Kapitol, Zagreb, 2003.
COLEMAN, John, Hijerarhija zavjerenika: Komitet 300, Detecta, Zagreb, 2004.
ČIĆ, Emil, Povijest hrvatskih neprijatelja, vlastita naklada, Zagreb, 2002.
DOMAZET, Davor, Gospodari kaosa, Udruga Sv. Jurja, Zagreb, 2005.
GLOJNARIĆ, Mirko, Masonerija u Hrvatskoj, Zagreb, siječanj 1941.
Gospa Guadalupska (ur. i uvodnu raspravu napisao Ivan Mužić), Naklada Bošković, Split, 2003.
GRIFFITH, Des, Četvrti Reich bogatih, Lumen, Zagreb, 2003.
ENDGHAL, William Frederick, Stoljeće rata, AGM, Zagreb, 2004.
EPPERSON, Ralph, Nevidljiva ruka: povijest zavjere, Cipetić, Kastav, 2002.
EPPERSON, Ralph, Novi svjetski poredak, Sion, Zagreb, 2003.
FICHTE, Johann Gottlieb, Filozofija zidarstva, Jesenski i Turk, Zagreb., 2001.
KNIGHT, Christopher i LOMAS, Robert, Hiramov ključ, Stari grad, Zagreb, 2000.
KNIGHT, Christopher i LOMAS, Robert, Drugi Mesija, Stari grad, Zagreb, 2002.
KNIGHT, Christopher i LOMAS, Robert, Hiramova knjiga, Stari grad, Zagreb, 2004.
KNEZ, A., Slobodni zidari – Tajna Hiramova družba, Croatiaprojekt, Zagreb, 2000.
LAXA, Eugen i Read, Will, Počeci hrvatskog masonstva, Iberia – Split, NZ Matice hrvatske – Zagreb, 1994.
MACKANZIE, Norman, Tajna društva, AGM, Zagreb, 2002.
MACKEY, Albert Gallatin, Povijest slobodnog zidarstva, Zagreb, Stari grad, 2004.
MANIFOLD, Deirdre, Prema svjetskoj vladi – Novi Svjetski Poredak, Hrvatski katolički zbor „Mi“, Zagreb, 1998.
MARCHETTI, dr. Mirko, Slobodna zidarija u obće i u nas od godine 1717. do godine 1848., naklada piščeva, Zagreb, 1898.
Masonerija u Hrvatskoj. Prvi dio. Moderna socijalna knjižnica (MOSK), Svezak 6., Zagreb, 1934.
Masonerija u Hrvatskoj. Drugi dio. Moderna socijalna kronika (MOSK), Svezak 20., Zagreb, 1936.
Masonerija u Hrvatskoj. Treći dio. Moderna socijalna kronika (MOSK), Svezak 21., Zagreb, 1936.
Masonerija u Hrvatskoj. Četvrti dio. Moderna socijalna kronika (MOSK), Svezak 26., Zagreb, 1936.
MATKOVIĆ, Hrvoje, Studije iz novije hrvatske povijesti, Golden Marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2004., str. 403. – 410.
MIKAS, Bruno, Svršetak povijesti, Laus, Split, 2001.
MUŽIĆ, Ivan, Masoni u Hrvatskoj 1918-1967., Orbis, Split, 1993.
MUŽIĆ, Ivan, Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001.
MUŽIĆ, Ivan, O sekti masona, Matica Hrvatska Split, Split, 1999.
MUŽIĆ, Ivan, Smisao masonstva, Naklada Bošković, Split, 2003.
NENEZIĆ, Zoran D., Masoni u Jugoslaviji, Beograd, 1999.
Nepoznati autor, Protokoli sionski mudraca, Croatiaprojekt, Zagreb, 1996.
Nepoznati autor, Protokoli sionski mudraca (ur. Ivan Mužić), Split, 1999.
PETEŠIĆ, Ćiril, Katoličanstvo i masonerija, podlistak u Vjesniku, Zagreb, od 10. do 27. lipnja 1998.
POPOVSKI, Mihailo, Tajanstveni svet masona, Nova knjiga, Beograd, 1984.
QUIGLEY, Carroll, Anglo-američki establishment, naklada E. Čić, Split, 2003.
PLATONOV, Oleg, Zašto će propasti Amerika, Laus, Split, 2002.
RIDLEY, Jasper, Slobodni zidari, Prometej, Zagreb, 2001.
ROBINSON, John J., Born in blood – Rođeni u krvi – izgubljene tajne masonerije, Stari grad, Zagreb, 1999.
STRIŽIĆ, Živko, Jelačić i raskol stranke prava, DoNeHa, Zagreb, 1998., str. 228.-234.
ŠOMEN, Branko, Amenkamen – Slobodnozidarska čitanka, Lumen, Zagreb, prosinac 2001.
TAFRA, Robert, Protokoli sionskih mudraca i Novi Svjetski poredak, Marjan tisak, Split, 2003.
VANKIN, Jonathan i WHALEN, John, 70 najvećih zavjera svih vremena, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.
WILMHURST, W. L., Značenje slobodnog zidarstva, pretisak bez nakladnika i godine izdanja, izvorno: Osijek 1938.
ZIEGLER Jean, Novi gospodari svijeta i oni koji im se protive, Izvori, Zagreb, 2003.

MASONERIJA, LAICIZAM I KATOLICIZAM

Izvor: www.katolicki-tjednik.com

Razgovor s Manuelom Guerraom, autorom „Masonske zavjere“

Je li istina da postoji masonska zavjera? Je li spojivo biti katolik i mason? U Europskom parlamentu vladaju masoni? To su pitanja na koja profesor Manuel Guerra, autor 25 knjiga o različitim sektama, nastoji odgovoriti u knjizi „Masonska zavjera“.

Manuel Guerra Gómez, rođen u Villamartínu de Sotoscuevu 1931., diplomirao je na klasičnoj filologiji i patrističkoj teologiji i član je Real Academia de Doctores de Espana. Bio je dekan Teološkog fakulteta sjeverne Španjolske sa sjedištima u Burgosu i Vitoriji.
U razgovoru za agenciju Zenit je istaknuo: «Masonske metode su usko povezane s laicističkim shvaćanjem, odražavaju povijesni relativizam i vode prema socijalno-kulturnom relativizmu promičući ga.“

Je li glasovita masonska zavjera legenda?

Treba razlikovati masone i masoneriju. Masonerija teoretski ne teži za moći, ili da ju ima u službi vlastitih načela i interesa. Međutim, činjenica je da masoni postoje u skoro svim utjecajnim međunarodnim organizacijama i u multinacionalnim poduzećima koje utječu na gospodarsku i političku moć. Logično je da oni nastoje nametnuti i širiti svoja ideološka načela (relativizam, laicizam, agnosticizam) gdje god se nalazili.

S druge strane, u anglosaksonskom svijetu i nordijskim zemljama, u Turskoj, masoni ne da žele vladati, već su oni vlast. Tako je na primjer vladar (kralj) Ujedinjenog kraljevstva - veliki meštar Velike ujedinjene lože Engleske (GLUI) te preko 150 drugih Velikih loža (po jedna u svakom narodu i po jedna u svakoj državi SAD-a). GLUI je 1995. imao 750.000 članova i 8.000 loža po čitavom svijetu.

Kako je na snazi pravilo tajnosti, ne zna se sigurno gdje djeluju i dokle dopire njihov izravan, a još manje neizravan utjecaj.

Vlada Tonyja Blaira tražila je da se masoni, osobito državni dužnosnici, javno očituju, posebno ako djeluju u policiji i pravosuđu. Pohvalno je da je preko 1.400 engleskih sudaca dobrovoljno priznalo vlastitu pripadnost masoneriji. Jasno je da ih ima mnogo više.

Nakon skandala s tajnom ložom P2 Licija Gellija, talijanski dužnosnici u javnoj administraciji, ako su masoni, dužni su to objaviti pod rizikom gubitka posla (zakon regije Toscane od 1983. godine).

Odgovara li istini podatak da su 60% članova Europskog parlamenta masoni?

To je potvrdio Josep Corominas, veliki meštar Velike lože Španjolske (GLE), u ožujku 2006. On je napustio GLE 9. veljače 2007., iako je potvrdio da nastavlja biti mason.

Radi li se o novom rascjepu koji uzrokuje stvaranje novog masonskog posluha ili njegov prijelaz u nešto drugo? Činjenica je da su sva pitanja koja se odnose na obiteljska pitanja i bioetiku, u raskoraku s naukom Crkve i čak s naravnim zakonom, izglasana u Europskom parlamentu.


U Rimu je tek završio kongres tijekom kojega se podsjetilo na nesukladnost između katoličanstva i masonerije, odaslan je poziv na dijalog s masonima glede društveno-kulturnih pitanja. Kako može doći do njega?

Bez obzira na objektivnu nesukladnost između masonerije i katoličanstva, katolici mogu raspravljati s masonima na raznim razinama, osim onoga što je Sveta Stolica, svjesna opasnosti, rezervirala isključivo za svoju ovlast: “Nisu ovlaštene lokalne crkvene vlasti izjasniti se o prirodi masonskih udruga s prosudbom koja uključuje odstupanje od gore utvrđenog.“ To je u skladu s Izjavom kongregacije za nauk vjere od 17. veljače 1981. (Izjava o masoneriji, 26. studenoga 1983.; AAS 73, 1984, p. 100).

Treba uzeti u obzir realnost i posljedice masonske tajne. Kako se može razgovarati s nekim koji nosi masku? Na kulturnom planu, makar teoretski, lakše je dijalogizirati, nego na onom specifično vjerskom i ideološkom. Lakše je razgovarati na međukulturnoj razini (o siromaštvu, opismenjavanju, okolišu, zdravstvu, globalizaciji), nego na međuvjerskoj razini.

Međutim, i na tom području dijalog s masonerijom nailazi na ozbiljne poteškoće jer masonski laicizam, otvoren ili prikriven, želi marginalizirati vjerske posebnosti, ono što nije zajedničko svim vjerama i etikama, i želi vjeru zatvoriti u kućni pritvor, na razinu osobne savjesti i unutar hramskih zidova.

U tom smislu masonerija u tradicionalno kršćanskim državama dovodi do brisanja društveno-kulturnih kršćanskih tragova, npr. jaslice ili priredbe te simbole božićnog otajstva (zvijezdu vodilju, tri kralja, pjevače po ulicama tijekom božićnih blagdana).


Masonerija je nadomjestak za religiju?

Masoneriji, kao i jednom od njezinih proizvoda - New Ageu - draži je izraz „duhovnost“, koji ima veći subjektivni odjek od izraza „vjera“.
Masoni kažu da su kršćani i niječu da je masonerija religija. Kada bi priznali, morali bi priznati dvije religije: katoličku i masonsku.
Ali činjenično, za mnoge, povrh svega za masone agnostike, deiste (pristaše deizma), masonerija je nadomjestak za religiju.


Kako ste se uspjeli približiti svijetu koji je tajni?

Mnoge sam sate posvetio proučavanju konstitucija, pravila i obreda različitih federacija masonskih loža te u razgovoru s masonima i bivšim masonima u Španjolskoj i Meksiku, u čitanju knjiga o masonima koje su napisali masoni ili nemasoni.

Prije deset godina u Meksiku sam proveo ljeto svakodnevno pričajući o masoneriji sa sveučilišnim profesorima, masonima ili nemasonima. Proveo sam mnoga popodneva u posjetima centrima različitih sekti, od kojih su neke bila paramasonske, a nalazile su se na rubovima gradova.

Masonerija je metoda više nego sadržaj?

Čovjek osim što misli, osjeća i zamišlja. Osjećaji i zamisli mogu prouzročiti interferencije i pomutiti mentalnu bistrinu. Usprkos tomu, ideje i vjerovanja usmjeruju čovjeka; principi stvaraju i usmjeruju ljudske institucije, ali za postizanje cilja nužno je uporabiti prikladnu metodu. Grčka etimologija te riječi naznačuje „hod“ (odòs) koji treba prevaliti da bi se došlo (met´) ,,do mete“ - cilja. Kod masonerije metoda je uzdignuta do najviše kategorije i do maksimalne efikasnosti, i čini jedan od svojih „principa“, možda temeljni, koji je osnova za sve ostale.

Upravo masonska metoda sadrži jedan od razloga zbog čega masonerija ne može biti sukladna s kršćanskim naukom. Usko je vezana za laicističko shvaćanje, odražava povijesni laicizam i vodi društveno-kulturnom relativizmu promičući ga.

Alain Gérard, jedan od voditelja Velikog Orijenta Francuske, priznaje da je „masonerija samo jedna metoda“. On vjeruje da mason može imati svoje mišljenje, odnosno vlastita vjerovanja u jednu religiju, ali masonska metoda ga obvezuje dovesti u pitanje vlastito mišljenje i prihvatiti mogućnost da ono bude proglašeno lažnim ili prevladanim, u sintezi jačih razloga i s potporom većine. „Ne postoji prava rasprava ako se prije toga zna da, bez obzira na njezin ishod, postoje točke o kojima je netko uvijek uvjeren da je u pravu“, rekao je.

Otuda proizlazi masonska alergija na dogme, dogmatske i objavljene religije, posebno onu kršćansku. Masoni nastoje gledati demokraciju kao vlastito djelo i demokratsku metodu (izglasavanje većinom glasova) kao nešto prirođeno masoneriji, koja ju širi na sve stvarnosti, uključujući i istinu, dobro, itd.

Sadašnji veliki meštar Velikog Orijenta Francuske Jean Michel Quilardet u izjavi za “La Voz de Asturias” (20. siječnja 2007., Oviedo, Španjolska) priznaje: „Može se misliti da postoji nelaička (tj. nelaicistička, nemasonska) demokracija, ali s moje točke gledišta, laicizam je napredak za demokraciju“. Iz toga proizlazi da su demokrati koji nisu laicisti ili masoni - zapravo - demokrati druge lige.

Masoni su kreativna manjina. Kršćani isto?

Jasno je da masoni ne monopoliziraju kreativnost. Iako različite prirode, ona je svojstvena - i ne u manjoj mjeri - i kršćanima, uz pomoć Božje milosti i izljevom Duha Svetoga. Kao potvrdu tomu dovoljno se sjetiti povijesti Crkve i njezine evangelizacijske prilagodbe društveno-kulturnim uvjetima, tako različitim, u dvije tisuće godina njezina postojanja. „Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi niti mu je uho otvrdnulo da ne bi čuo“ (Iz 59,1) u našim danima.

Kada je prije nekoliko godina Ivan Pavao II. nazvao crkvene pokrete „novim proljećem Duha», «osobitim darom Duha koga nudi Crkvi u ovom povijesnom trenutku», na početku sam to pripisivao njegovoj velikoj dobroti. Dobra osoba, sveta, ne vidi nego dobrotu u svemu.

Nakon što sam morao napraviti studiju “Los movimientos eclesiales en Espana” (Crkveni pokreti u Španjolskoj) (Real Academia de Doctores de Espana, El estado de Espana, 2005., p. 80-94)
i mogao otkriti istinu, ostao sam impresioniran. Koja kreativnost sinova Crkve, potaknutih i nadahnutih Duhom Svetim u našim danima!

Kakav bi ostao svijet i Crkva ako bi crkveni pokreti, odgojna i socijalna djela, nestali kao u bajci, ostavljajući neku vrstu crne rupe u crkvenoj i društveno-kulturnoj galaksiji?

Prijevod: Mario Udina

Zabrana pričešćivanja "katolika" koji podržavaju pobačaj

Čitamo u Le Parisienu od 8. listopada 2010. ove retke p. Philippea Verdina (dominikanca, koautora knjige iz 2004. god. zajedno s Nicolas Sarkozyem: Republika, religije, očekivanje):

              Dakako, on (Sarkozy) se pričestio na sprovodu kardinala Lustigera, ali mu je pariški nadbiskup potom objasnio da, u katoličkoj tradiciji, to nije moguće. Od tada, on se od toga suzdržava".

U 2004.-oj god., Joseph Ratzinger, tada kardinal, napisao je da katolički političari "pro-choice" (koji podržavaju 'slobodni izbor') ne mogu primati Sv. Pričest. Postavši papa, nije promijenio svoje mišljenje. U memorandumu upućenom američkim biskupima, prefekt Kongregacije za nauk vjere je napisao:

             "Pristupanje primanju Svete Pričesti trebala bi biti biti promišljena odluka, utemeljena na razboritu sudu koji dopušta svijest o tome da smo dostojni pričestiti se prema objektivnim kriterijima Crkve. Treba si postaviti pitanja poput "Jesam li u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom? Imam li teški grijeh na duši? Jesam li upao u kazne (npr. izopćenja ili zabrane) koje me sprječavaju da primim Svetu Pričest? Jesam li se pripravio euharistijskim postom od najmanje jednog sata?" [...] Crkva uči da su pobačaj ili eutanazija teški grijesi. [...] Moralna pitanja nemaju sva istu moralnu težinu kao pobačaj ili eutanazija. Na primjer, ako bi katolik bio u suprotnosti sa Svetim ocem o primjeni smrtne kazne ili o vođenju ratu, ne bi ga se smatralo iz tog razloga nedostojnim za primanje Svete Pričesti. Katolici legitimno mogu imati različite poglede na rat ili smrtnu kaznu, ali ne na pobačaj i eutanaziju. [...]

             Što se tiče teških grijeha pobačaja ili eutanazije, kada se očituje formalna suradnja neke osobe, njezin dušobrižnik treba ju susresti, rastumačiti joj nauk Crkve, i saopćiti joj da ne bi smjela pristupati Svetoj Pričesti dok ne prekine sa svojim objektivnim stanjem grijeha, inače će joj biti uskraćena Sv. Pričest. [...] Kada "te preventivne mjere nisu imali nikakvog učinka ili nisu bile moguće", a osoba u pitanju, pokazujući upornost, i dalje dolazi primati Presvetu Euharistiju, djelitelj joj mora uskratiti Svetu Pričest.  [...] Sama ta odluka nije sankcija ili kazna. Djelitelj Svete Pričesti ne čini prosudbu o subjektivnoj krivnji osobe, nego reagira na javnu nedostojnost te osobe da primi Svetu Pričest, zbog objektivnog stanja grijeha".

 

Sa web-stranica SKAC-a (obrada je naša) (www.skac.hr)
preuzimamo jedan odgovor Petera Verea, profesora na Saint Paul University (Ottawa, Kanada):

Q: Što kaže kanonsko pravo o pričešćivanju katolika političara koji podržavaju pobačaj?

Vere: Vrlo malo. Na nesreću, pravnici su podijeljeni, jednako kao i biskupi i vjernici u Sjedinjenim Državama kada se dođe na to pitanje. Zato se rasprava nastavlja. Izgleda da podjela prati liniju dobi. Moja je pozicija poznata: treba imati suosjećanja prema majkama koje abortiraju djecu, ali političara treba izopćiti (ekskomunicirati). Zato podržavam nastojanja da se takvim «pro-abortion» političarima uskrati Sveta Pričest. Tako misle mnogi mladi kanonisti (pravnici kanonskog prava) s kojima sam razgovarao.
Kanon 1398. je jasan: "Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno". Pobačaj je kao čin u sebi zao i Katekizam Katoličke Crkve (br. 2271) naučava da se pobačaj "teško protivi ćudorednom zakonu", te su "pobačaj i čedomorstvo užasni zločini".

Moje pastoralno iskustvo naučilo me je da se većina žena koje pobace nalaze pod nekom vrstom emocionalnog, mentalnog ili psihološkog pritiska. Rijetko sam se susretao s pobačajem koji je slobodno izabran, to jest bez izvanjske prisile neke druge osobe ili organizacije.

Budući da im je odgovornost umanjena, na većinu žena koje počine pobačaj primjenjuju se olakotni čimbenici iz kanona 1323. i 1324. Drugim riječima, čin je grješan, ali je žena pošteđena kazne izopćenja.
No, ove žene nisu stručnjaci za pravo da bi to mogle razlikovati. Same i s grižnjom savjesti, pod dojmom da su izopćene, samo se još više udaljavaju od Crkve. A toliko im je potreban Kristov iscjeljujući dodir u Ispovijedi, kao i potpora pokreta za život, kao što je Project Rachel u Sjevernoj Americi [a savjetovališta Caritasa u Hrvatskoj]. Krist je na takav način pristupio ženi uhvaćenoj u preljubu: nije opravdavao grijeh, ali nije odbio grješnika. Pozvao je ženu na pokajanje i oproštenje.
Moji su osjećaji različiti kada se radi o onima koji, bilo financijski, bilo politički, profitiraju od pobačaja. Tamo Crkva treba usmjeriti predviđene kaznene mjere. Treba biti odvažan prema katolicima političarima, liječnicima, savjetnicima trudnica, medicinskim sestrama i odvjetnicima koji nastavljaju podupirati i štititi industriju pobačaja.
S obzirom na liječnike i sestre, drugi paragraf kanona 1329. već predviđa automatsko izopćenje ako su sukrivci, tj. "ako bez njihova sudjelovanja kažnjivo djelo ne bi bilo počinjeno". Kanonska situacija je složenija kada se radi o katolicima političarima. Oni ne sudjeluju u pobačaju izravno, ali sastavljaju, donose i štite zakone koji dopuštaju ovo zlo. Stoga se automatsko izopćenje predviđeno kanonima 1329. i 1398. ne bi odnosilo na njih, budući da prema kanonu 18. "zakoni koji određuju kaznu (…) podliježu uskom tumačenju".

Međutim, kanonski zakonik predviđa druga sredstva za njihovo sankcioniranje. Crkva može učiniti barem jedno: može i treba takvim političarima i odvjetnicima uskratiti Svetu Pričest. Neki kanonisti se protive ovom tipu sankcije pozivajući se na kanon 912. koji kaže: "Svakom krštenom kome se to pravom ne zabranjuje može se i mora dopustiti da prima Svetu Pričest". No, drugi paragraf kanona 223. glasi: "Crkvenoj vlasti pripada da uredi, imajući na umu zajedničko dobro, vršenje prava koja su vlastita vjernicima".

Teško da se nekoga može uvjeriti da političari podržavajući pobačaj pridonose općem dobru. Naprotiv, pobačaj upropaštava opće dobro i pravo na život svakog ljudskog bića. Ovo je pravo na kojem se temelje sva druga prava [pa i pravo na izbor], te tako i opće dobro. Zato predlažem da se u ovom slučaju primijeni kanon 915.: "Neka se primanje Svete Pričesti ne dopušta (…) onima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu".

 

Što Vi o tome mislite, dragi posjetitelji? Smiju li "katolici" koji podržavaju pobačaj ići na Svetu Pričest? Ima li takvih primjera (ne navoditi imena!)? Svoja kratka (ne uvredljiva!) razmišljanja možete upisati u 'shoutbox' na Naslovnici...

Prava ljubav i istinski brak

Izvor: www.catholic.org

"Čuli ste da je rečeno: 'Ne učini preljuba'. A ja vam kažem: svatko tko s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu" (Mt 5,27-28). Te riječi, koje je izgovorio naš Gospodin, pružaju nam izvrsnu priliku da razmislimo o Sakramentu ženidbe.

Sakrament ženidbe predstavlja doživotno opredjeljenje na strani supružnikâ. U dobru, u zlu, u bogatstvu, u siromaštvu, u zdravlju i bolesti, dok ih smrt ne rastavi. U tom smislu kažemo da je brak zauvijek. Ljubav koja ga spaja otkriva vječno zajedništvo ljubavi. Ljepota bračne ljubavi nije neki pojam iz romantične ili idealizirane prošlosti, već utire put budućnosti slobode i vječnoj radosti.

Sve više dominantna američka kultura pojačala je paljbu uperenu protiv braka. Svaki dan, milijuni dnevnih soba poplavljeni su lascivnim slikama iz sapunica, komedija situacije, filmova, talk showa i glazbenih spotova. Časopisi veličaju nemoralan način života. Tjedni tabloidi prikazuju skandalozne seksualne sklonosti filma, sporta i slavnih televizijskih osoba. Ovaj napad na brak je nemilosrdan, i kako se čini, radi na diskreditaciji pojma kršćanskog braka kao institucije i osnovne stanice društva.

Vrlo je lako da se bračni parovi obeshrabre i tome podlegnu. Iz tog sam razloga napisao knjigu za supruge koja je pomogla tisućama ljudi širom svijeta da vide ljepotu Sakramenta ženidbe, ponudivši im praktična pomagala za vjernički život, uspješan i radostan brak. Moja je knjiga također dostupna u audio formatu za one koji nemaju vremena za čitanje knjige.

Budući da postoji toliko konfuzija o braku, čak i među katolicima, važno je da se prisjetimo nekih osnovnih činjenica o braku kao Sakramentu.


1. Muškarac i žena koji žive zajedno pod istim krovom, nevjenčani i koji se upuštaju u seksualne intimnosti, čine blud, smrtni grijeh.

2. Roditelji koji toleriraju ovakav promiskuitet u svojim domovima, također čine smrtni grijeh.

3. Građanski brak između dvoje katolika ili između katolika i protestanta, nije sakramentalni brak. Takva situacija može uključivati grijeh bluda ili preljuba, ovisno o okolnostima.

4. Razvedeni katolički supružnik koji sklopi novi građanski brak prije završetka postupka o ništavnosti (prethodnog braka), čini preljub. On ili ona treba čekati odluku o ništavnosti prije stupanja u novi brak.

5. Kada razvedeni katolički supružnik traži nevaljanost ženidbe s učinkom ništavnosti a ne čeka da postupak za nevaljanost bude dovršen i ulazi u novi brak u protestantskoj crkvi, čini preljub. Rastavljeni bračni drug još je uvijek u braku.

6. Katolik koji se ženi u Protestantskoj ili Pravoslavnoj crkvi bez udijeljenog oprosta mjesnog biskupa (tzv. 'mješovite ženidbe'), sklapa nevaljani brak.

7. Tobožnji "brak" između homoseksualnih partnera nije brak.

U svim gore navedenim slučajevima, oni koji žive u bilo kojoj od tih iregularnih (nepravilnih) situacija, ne mogu primiti Sv. Pričest dok ne pomire svoje živote s Bogom. Pomirenje se može odvijati na slijedeći način:

U slučaju br. 1 - Bračni par će se morati najprije razdvojiti, ispovjediti  svoje grijehe i primiti odrješenje, a onda se oženiti u Crkvi. Ako doista vole jedno drugo, bit će im na prvom mjestu spas njihovih duša.

U slučaju br. 2 - Roditelji koji su tolerirali ovo stanje seksualne intimnosti prije braka, trebaju postati zahtjevniji i podučiti par da se odvoje i vjenčaju u Crkvi. Roditelji se moraju ispovjediti.

U slučaju br. 3 - Ako raniji brak ne postoji, parovi u ovim okolnostima moraju ići na Ispovijed, a zatim sklopiti valjani brak u Katoličkoj Crkvi.

U slučajevima br. 4 i br. 5 - Prije nego što te osobe mogu ići na Ispovijed i primiti Sv. Pričest, moraju dobiti odluku o nevaljanosti. Ako nema djece ovisne o uzdržavanju koja žive u domaćinstvu, trebale bi se odijeliti sve dok ne dobiju odluku o ništavnosti. Ako ima ovisne djece u kući, par treba izbjegavati svaku seksualnu intimnost odvajanjem ili živeći u odvojenim prostorijama sve dok ne dobiju odluku o nevaljanosti. Živeći u stanju celibata, mogu tada pristupiti Sakramentima Ispovijedi i Euharistije.

U slučaju br. 6 - Oni koji su pokušali brak na taj način, moraju imati validiran i blagoslovljeni brak od strane katoličkog svećenika...

U slučaju br. 7 - Ceremonije ove vrste nikada ne mogu biti brakovi. Katolici ne smiju nikada prisustvovati ovim ceremonijama, jer bi dali mjesto sablazni.

Osim svih konfuzija uzrokovanih moralnim relativizmom i hedonizmom, mnogi su katolici u posljednjih nekoliko desetljeća postali zbunjeni alarmantnim brojem poništenja brakova koji su dodjeljeni katolicima zbog onog što mnogi smatraju tankim ili nedovoljnim razlogom.
 
Odluka o nevaljanosti nije katolički razvod, kao što neki pogrešno vjeruju. Valjani brak označava slobodan i potpun pristanak muškarca i žene da žive zajedno u svetoj vezi braka za ostatak svog života. Nevaljanost znači da postoji zaprjeka koja sprječava potpunu i slobodnu privolu osoba koje sklapaju brak.

Mnogi katolički svećenici slažu se s mojim iskustvom, da u većini slučajeva, veliki broj propalih brakova je, prije svega, rezultat nedovoljne priprave mladenaca za Sakrament ženidbe. Istina, mnogi parovi sklapaju brak iz pogrešnih razloga; međutim, župe u mnogim dijelovima zemlje pokazale su se nemarnima u pružanju dubljih priprava za brak i brige za zaručnike.

Ipak, najbolja priprava za brak je kršćanska čistoća. To je ona krjepost čistoće koja pomaže bračnim drugovima da ostanu vjerni jedan drugome. Ali, ako mladi nisu dovoljno spremni da obdržavaju ovu krjepost, može biti mnogo onih koji ulaze u brak, a razvili su duboku seksualnu ovisnost promiskuitetnim stilom života, a te ovisnosti u sebi i po sebi ne dopuštaju mjesto potpunom i slobodnom pristanku.

Bilo kao klerici ili laici koji rade na tom području, trebamo uzeti vremena da pomognemo mladima da žive čistoću u vrlo teškom svijetu. Potičući ih da razviju bogat euharistijski život, koriste često Sakrament Ispovijedi, da prakticiraju pobožnost prema Mariji i koriste duhovno vodstvo; sve su to dokazani načini kojima možemo pomoći da mladi ojačaju i žive svoj odnos s Isusom i drugima.

Crkva ne smije kapitulirati pred bukom sekularnog svijeta. Po svetosti svoga života, i svećenstvo i bračni drugovi zajedno mogu biti od velike pomoći onima koji su pozvani na Sakrament braka.

Za one koji su već u braku, međusobna vjernost je put koji osigurava osobnu radost i mir. Međutim, jer smo pod posljedicom istočnoga grijeha, svi smo pala stvorenja od krvi i mesa, i normalno je da vjernost može tražiti borbu. Za bračne parove, svakodnevno obnavljanje njihove osobne predanosti svom bračnom drugu, dobro disciplinirani duhovni život i realno prihvaćanje svojih osobnih granica, osigurat će trajnu snagu da ostanu vjerni sve do smrti.

Kao svećenik, uvijek sam uživao u velikoj radosti mladih parova dok se vjenčaju i potom donose svoje prvo dijete u župu na Krštenje. Uvijek sam se divio starijim parovima, koji, nakon mnogo godina sreće i strpljenja, još uvijek vjerno nose svoje vjenčane prstene, sada ugrađene na naborane prste, provjerene nedaćama života.

Konačno, iako Katolička crkva podržava nerazrješivost braka, Crkva uvijek prima svoju rastavljenu i razdvojenu djecu. Oni koji pate od teških bračnih situacija, uvijek su primljeni kao živi članovi Kristove Crkve. Čak i u situacijama u kojima pojedinci ne mogu biti u mogućnosti da u potpunosti sudjeluje u Euharistiji, vrata Katoličke crkve ostaju i dalje otvorena svima, pozivajući sve da budu živi članovi Božje obitelji.

Bez obzira koliko osobne povijesti ili situacije mogu biti teške, uvijek postoji rješenje za one koji su otvoreni za vršenje Božje volje. A svi oni kojima je povjerena pastoralna skrb za duše, moraju biti ljubazni, strpljivi, suosjećajni, puni razumijevanja i spremni potrošiti puno vremena da služe svim onima koji traže njihovu skrb i ljubav.

Ovaj vikend mnogi su proslavili Valentinovo. Godišnja proslava ovog prekrasnog dana pruža bračnim parovima priliku da obnove svoju međusobnu ljubav. Ovaj blagdan također pruža mladim ljudima koji se pripremaju za Sakrament ženidbe priliku, da žive jednu duboko čistu ljubav. Još jednom, čistoća je protuotrov požudi. Požuda je deformacija ljubavi. Čistoća potiče pravu ljubav i vodi pravoj ljubavi.

-----
(O. James Farfaglia, 'Sretan svećenik', župnik je Svete Jelene Križarice, Texas; član je Upravnog odbora Human Life International-a. Ima i blog: Illegitimi non carborundum ).

S engleskog preveo: p. Ivan MSC

V. Britanija:
„homoseksualizam se smije nazivati grijehom i pozivati na njegovu zakonsku zabranu"

Izvor: www.katolik.hr

Petak, 07 Siječanj 2011 13:47 Dario C. Aktualno - Osvrti

Britanski „Christian Legal Centre“ izvješćuje u svojem članku objavljenom 13. prosinca 2010. godine1 o važnoj pobjedi za pravo na ispovijedanje kršćanske vjere.

Kršćanskog uličnog propovjednika Anthonya Rollinsa policija je u lipnju 2008. godine uhitila, nakon što je u centru Birmingama citirao tekst 1 Poslanice sv. Pavla Korinćanima 6, 9-102. Jedan od prolaznika je vikao da je propovjednik „homofobični bigot“, te se požalio policiji da se propovjednik izražavao na „jako uvredljiv način“. Policija je na prigovor tog prolaznika – bez nekog daljnjeg ispitivanja - stavila A. Rollinsu lisice na ruke.

A. Rollins je bio zadržan u ćeliji na četiri sata, te je potom optužen za prekršaj protiv javnog reda i mira3. Optužba je kasnije povučena prije suđenja. Međutim je A. Rollins tužio policiju zbog kršenja svojih prava, te je u presudi Okružnog suda u Birminghamu (Birmingham County Court) od 8. prosinca 2010. godine sudac Lance Ashworth iznio da su djelovanjem policije prekršena prava A. Rollinsa na slobodu govora i vjersku slobodu iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – te mu je dosudio naknadu štete od 4.250 britanskih funti (GBP).

Poštujući stav britanskog pravosuđa izražen u slučaju A. Rollinsa, policija grofovije Cumbria (sjeverozapad Engleske) je pristala platiti kršćanskom uličnom propovjedniku imenom Dale Mcalpine naknadu štete u iznosu 7.000 britanskih funti (GBP); jer je u travnju 2010. godine bio uhićen, držan sedam sati u ćeliji (tijekom kojeg je vremena čitao Bibliju i pjevao pobožne pjesme), te naposljetku optužen od Državnog odvjetništva (Senior Crown Prosecutor) zbog javnog iznošenja „prijetećih, nasilnih ili uvredljivih“ riječi u svrhu uznemiravanja, koji prijestup protiv javnog reda i mira - nakon što je u prisutnosti prometnog redara rekao kako vjeruje da je prakticiranje homoseksualizma protivno riječi Božjoj4. Na poziv prometnog redara, došao je policijski službenik koji se predstavio kao „službenik za odnose sa LGBT (Lesbian – Gay – Bisexual – Transsexual) zajednicom“ u pratnji trojice uniformiranih policajaca, te upozorio propovjednika da bi mogao biti uhićen zbog davanja homofobnih izjava. Mcalpine je opovrgnuo da bi bio homofob – i rekao da kao kršćanin smatra da je homoseksualnost grijeh. Uniformirani policajci su ga na to uhitili. Državno odvjetništvo je svoju optužbu povuklo prije nego što je došlo do suđenja D. Mcalpineu5.

Šef kumbrijske policije Craig Mackey je rekao da će poslati starijeg policijskog časnika, koji će usmeno prenijeti ispriku D. Mcalpineu, „u nastojanju da povrati povjerenje u Policiju“. Službeni policijski video – zapis uhićenja D. Mcalpinea (uključujući neprikladno držanja jednog mladca u policijskoj uniformi, kojem je sve jako smiješno, te činjenicu da policijski „LGBT Liason Officer“ izrijekom tvrdi da je protuzakonito reći „homoseksualizam je grijeh“ i baš zbog izjave propovjednika da tako piše u Bibliji, uhićuje čovjeka) može se pogledati i na youtube-u6.

Web – servis www.christianconcern.com je u srpnju 2010. god. bio izvijestio o odluci koju je donio Crown Prosecution Office u Essexu (istok Engleske), o povlačenju optužnice kojom je „politički freelance aktivist“ Paul Shaw bio optužen za „zločin iz mržnje“, jer je ranije tog mjeseca raspačavao letke, u kojima je tvrdio da „su homoseksualni i lezbijski čini nemoralni i da zakon mora biti tome sukladan; proglašavajući ih protuzakonitim kako je to ranije bilo; te da tako odvraća od takvog ponašanja. Koncept homofobije je besmislica i igra riječima; ne postoji i nikada nije postojala takva fobija! Fobija je jedan neprirodan strah; dočim je odbacivanje perverznog ponašanja jedan pravdoljubiv i pobožan strah; koji strahuje od činjenja zla stoga što znade da postoje posljedice i kazne za takve čine! Ovo je najizrazitiji primjer jedne nacije koja je izgubila svoj put.“ Policija u Essexu je povodom tih letaka pokrenula opsežnu istragu tijekom koje je Paul Shaw bio uhićen, zatvoren u ćeliju i saslušavan. Izvršena je i premetačina njegovog stana, te su mu zaplijenjeni privatni dnevnici. Naposljetku je Shaw bio optužen sa „vjerski otežano zlostavljanje i izazivanje uznemirenja putem govora ili pisanja“ prema Odjeljku 31 engleskog Kaznenog zakona7. Nakon što je pomnije razmotrilo slučaj, Državno odvjetništvo je kasnije zaključilo kako nema dovoljno dokaza za nastavak postupka protiv P. Shawa (to jest, da riječima iz letka nije počinio kazneno djelo) i povuklo optužbu.

U svojoj izjavi za „Daily Gazette“ 31. prosinca 2010. godine, Paul Shaw kaže da će zbog značajne presude („landmark ruling“) u slučaju A. Rollinga moći dalje govoriti o homoseksualizmu bez straha da će biti uhićen8.

Prema tome, vidimo da englesko pravosuđe ne smatra diskriminacijom i govorom mržnje, kada se homoseksualizam naziva grijehom i poziva na njegovu zakonsku zabranu – sve ako ima ondje policajaca koji su skloni tumačiti zakon na način da bi bilo zabranjeno iznositi ono što piše u Bibliji. 

Ne sumnjamo da se kršćanima koji su se našli 'na udaru' engleskih policajaca koji su mislili da provode zakon nisu osjećali nimalo ugodno; kao braća u vjeri, smijemo se nadati da će Gospodin znati blagosloviti tu njihovu prolaznu nevolju.
_______________________________________________________________________________
1 http://www.christianconcern.com/our-concerns/religious-freedom/christian-street-preacher-wins-damages
2 „Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskrvnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega,“
3 an offence under Section 5 of the Public Order Act, kažnjivo novčanom kaznom do 1.000 GBP, http://en.wikipedia.org/wiki/Harassment,_alarm_or_distress
4 http://www.christianlegalcentre.com/view.php?id=1212
5 http://www.christianconcern.com/our-concerns/religious-freedom/christian-preacher-who-said-homosexuality-sinful-walks-free
6 http://www.youtube.com/watch?v=12LtOKQ8U7c&feature=player_embedded
7 Section 31 of the Crime and Disorder Act 1998, 7http://www.legislation.gov.uk/ukpga/1998/37/contents
8 http://www.gazette-news.co.uk/news/8764845.Anti_gay_preacher_Paul_Shaw_says_Rollins_ruling_is_good_news/?ref=rss

"Bio sam sotonist i slušao crne mise. Djevojka me izvukla..."

Ispovijest N. N. (23) iz Varaždina

Izvor: www.vecernji.hr

Sotonisti biraju inteligentne, ali i povučene, emotivne mlade ljude

Piše: Izak Vrtarić/VLM

– Nisam imao nadnaravnih ili mističnih iskustava dok sam bio član sotonističke skupine Crna zora iz Varaždina! Takvih iskustava i nema, sve je napravljeno kako bi si ih članovi umislili. To se postiže atmosferom. Crna boja, vatra, ritualni obredi, razna glazba, ideologija koja te uvlači sve dublje... Sve je to varka za mlade koje vrbuju u svoje redove – otvoreno nam je ispričao 23-godišnji Varaždinac N. N., koji je Crnoj zori pristupio sa 16 godina te bio neko vrijeme njezin član.
Uvukao ga je dio ekipe koju su činili varaždinski metalci i alternativci. Nije ni slutio kamo su krenuli i o čemu je riječ kad su ga jedne večeri pozvali van, do bivšeg vojnog objekta uz rijeku Dravu. Bio je to njegov obred inicijacije, prva crna misa koju je proživio, bez ikakve pripreme ili najave.
– Crna misa trajala je manje od pola sata. Vodio ju je “svećenik”, koji je i autor crne knjige, iz koje je čitao valjda samo njemu razumljive riječi. Oko nas bile su svijeće, a pred nama neko postolje, kao oltar. Svatko je trebao dati dio sebe, kako bi se spalilo u posudici. Bio je to prinos demonu, u biti Sotoni, kojega smo prizivali kako bismo uspjeli ostvariti nešto u životu. Ostali su se zarezali i dali krv, a ja dio kose – prisjeća se N.

Imao probleme

Na pitanje kako su odabrali baš njega i zašto je pristao, odgovara da im je, valjda, bio zanimljiv te su ga dugo proučavali u društvu. Imao je drukčiji pogled na svijet, tad je bio bolestan i oslabljen, imao je probleme kod kuće i u školi – reklo bi se lak plijen. Osim povremenih crnih misa, vrijeme su provodili u raspravama o crkvi, vjeri, demonizmu, Sotoni, kao i u opijanjima i na koncertima.
– No, uvlačili su me sve dublje u svoj tamni svijet. Namjerno, polagano. Bio sam na dnu hijerarhije. A Crna zora, kao i ostale sotonističke skupine, duboko vjeruju da uvlačenjem drugih u zlo sam energetski napreduješ. Postao sam toliko depresivan da se nisam mogao ni pogledati u ogledalo. Najednom sam se našao u situaciji da pomišljam dignuti ruku na sebe kako bih se riješio svih briga – nerado se prisjeća N.
Na toj prekretnici ulogu je odigrala njegova tadašnja djevojka, koja ga je odvela Nebojši Buđanovcu, socijalnom pedagogu i psihoterapeutu, predsjedniku udruge Anđeli čuvari. Misija udruge je prevencija rizičnog ponašanja mladih, ne samo sotonizma, te pomoć njima i obiteljima.
– N. je došao u stvarno teškom stanju. Mislio je da je život besmislen. Oporavio se puno brže od ostalih i danas je potpredsjednik udruge! Nakon njegova izlaska počele su i prijetnje. Stalo im je da se to ne otkrije. U jednom su kafiću okružili N i djevojku, ja sam dojurio po njih – kaže Buđanovac. Za Crnu zoru tvrdi da danas broji do 15 članova, koje prati i veći broj djece. Voditelj, to jest “svećenik”, ima 30-ak godina i “metalac” je s pedigreom, radnik, a većina članova dolazi iz srednje klase.
– Glazba i stil oblačenja nemaju veze s tim. Upao sam preko metalaca, ali to nije nikakvo pravilo, to je samo bio moj slučaj. Većina metalaca nema veze sa sotonizmom. Ima među sotonistima i narodnjaka, ja znam jednoga. Ja i danas slušam “agresivnu” glazbu – napominje N. Slaže se i N. Buđanovac te dodaje da najveće sotoniste ne možete prepoznati jer izgledaju poput svih ostalih.
– Nijednu supkulturu, čak ni emo pokret, ne treba kriviti za samoubojstva. Puno veći problem je identifikacija s nihilističkom ideologijom. Za to imaju jako loš primjer u našim političarima i vođama, koji su ih u posljednjih 20 godina uspjeli uvjeriti da ništa ne vrijedi niti se stječe poštenim radom. Konačno su počeli i odgovarati za to – kaže Buđanovac.
Proučavajući slučajeve samoubojstava, N. je u udruzi shvatio da su i njega navodili da si oduzme život. Iako, dodaje, nitko mu to izravno nije ni spomenuo, a kamoli naredio.
– Crna zora, čije je ime aluzija na Zlatnu zoru Aleistera Crowleya, lokalna je, amaterska skupina. Nisu povezani s drugim skupinama, no i takvi su bili dovoljno opasni za N. da povjeruje da njegov život nema smisla. Prava je opasnost Crna ruža, luciferijanska skupina koja djeluje u Hrvatskoj i svijetu. U bivšu je Jugoslaviju došla 70-ih. 80-ih se razbuktala, ali je sve zataškano nakon što je Aleksandar Milles organizirao veliku pljačku Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. On je bio među prvima u Crnoj ruži. Bila su tu i djeca moćnih i razni funkcionari pa je sve namjerno pretvoreno u urbani mit i priče za plašenje djece, kako bi izgubilo na vjerodostojnosti. Potvrdila su mi to već dva policijska inspektora – kaže Buđanovac. Aleksandar Milles prvi je Buđanovcu u zatvoru u Lepoglavi detaljno opisao kako se ljude navodi na samoubojstvo. Ubili su se njegov otac i sestra, oboje novinari, a potom, 90-ih, i sam Aleksandar u zatvoru. Za Millesa Buđanovac kaže da je bio suptilni genij.

Odlazio na skupove

Događaja od 1977. do 1979. godine i Crne ruže dobro se sjeća i Branimir Petranović Maka, danas ugledni poslovni čovjek u Švicarskoj, voditelj Maka Finanza.
– U to vrijeme bio sam uličar i dečko koji se volio tući po zabavama. Moja je cura ušla u sektu, kao i njezin brat prije nje. Išao sam nekoliko puta na te skupove, održavali su se na kraju Đakova, u kući dobrostojećeg klinca čiji su roditelji radili u Njemačkoj. Moj prvi kontakt s “njim”, zvali smo ga “on”, bio je zastrašujući. Uplašio sam se, ali nisam pobjegao. Svi smo popili napitak, nekakav fini alkohol s okusom kokosa. Nakon predavanja rekao je da se netko treba žrtvovati za boga i da je naša skupina odabrana za tu čast. Više se osoba dobrovoljno javilo. On je bacio kocku, koja je stala ispred curice od 17 godina. Prihvatila je bez pogovora, a život si je trebala oduzeti drugi dan u 14 sati ispred katedrale. Sjedila je na rubu ceste kao robot, sleđena, i samo je nagnula glavu kad je prolazio fićo. Ubio ju je na mjestu, a “on” nas je nagnao da s poda ližemo njenu krv – kaže Petranović.
Sekta se 90-ih pritajila, no ponovno je uočena sredinom prošlog desetljeća.
– U Bjelovaru se 2006. ubila 19-godišnja studentica iz Ludbrega. Spasili smo nekoliko njezinih kolegica, s kojima je imala pakt o suicidu. U njezinom smo dnevniku pronašli izjave da je bila članica Crne ruže. Iste godine u roku od tjedan dana ubili su se dječak (15) i mladić (19) s novomarofskog područja. Nakon samoubojstva mlađeg, doznao sam iz pouzdanih izvora, u mrtvačnici je zatečena skupina s crnim kukuljicama, očito izvodeći neki ritual oko pokojnika – nabraja Buđanovac.

Natpisi na zidu

Livio Benjak, voditelj pogrebnog poduzeća Benjak, komentirao nam je događaj iz mrtvačnice.
– To je bilo u Oštricama. No prema onome što znam, nije bilo rituala oko pokojnika. Na zidu komore u kojoj je bio pokojnik, prije nego što je pokopan, osvanuli su obrnuti crni križevi i natpisi “sotona”, ispisani crnim flomasterom. Odijevao se u crno, na sprovodu je bilo darkera, pričalo se sve i svašta. Do danas nije razjašnjeno zašto se objesio u šumi – prisjeća se Benjak.
Sa zvonika u Rabu 2007. godine skočile su dvije 14-godišnjakinje.
– U razgovoru s roditeljima dobili smo podatke koji potvrđuju njihovu povezanost s Crnom ružom. A djevojka koja ih je zadnja vidjela žive rekla je da je po njih u kafić došao mladić s tetoviranom crnom ružom i odveo ih na zvonik – kaže Buđanovac.
I prošlogodišnje samoubojstvo dviju 18-godišnjih maturantica, koje su se utopile u Dravi pokraj Varaždina, još nije razjašnjeno. Anđeli čuvari sumnjaju da i iza toga stoji neka od crnih sekti.

Neće prosječne

– Što se tiče profila žrtava, prosječni ih ne zanimaju. Traže povučene mlade ljude, inteligentne, ali emotivne. Kod kuće nemaju razumijevanja, drukčiji su, možda i zlostavljani. Imaju svoju “spiku” i traže smisao u životu. “Briju” na alternativu, new age, razočarani su Katoličkom crkvom... A oni im nude priznanje i “istinu” te dolazak na visoke razine svijesti. Mladi se brzo počnu bojati svoga gurua, koji im prožme sve misli, danju i noću, a ponekad su tu i prijetnje da će im ubiti bližnje. Uvjere ih da je cijeli svijet iluzija i jedini način za izlazak iz te iluzije jest prekršiti sve Božje zakone. Uobličio je to još Karpokrates, egipatski crni gnostik iz 1. stoljeća. Tako su i Egipćani, Sumerani, Kelti i Asteci prinosili ljudske žrtve. Borimo se s tradicijom starom i 5000 godina! Roditelji su nam govorili da su djeca zadnji dan prije samoubojstva bila vesela, euforična, zato što su donijela odluku i više nisu imala dilemu oko svoga života. No možda je bilo i droge, kao u slučaju iz Đakova – opisuje Buđanovac.
Posljednji skup svećenstva Crne ruže za koji zna održan je 2001. u Jastrebarskom. Tad je još glavni u Crnoj ruži za cijelu regiju, “princ tame”, kaže Buđanovac, bio profesor psihologije i engleskog, koji se 1987., kad je pukla afera, preselio iz Zagreba u Čakovec. U nesreći je izgubio obje noge, mladiće je podučavao sviranju gitare, navodno i zavodio, a iako je djelovao normalno, bio je vrhunski manipulator.
– Umro je 2005. Danas ne znam tko su im glavni, po ćelijama i u regiji, jer da znam, odveo bih ih na policiju. Na zapadu imaju posebne odjele koji se bave takvim stvarima i uređeno zakonodavstvo, koje definira sekte koje ugrožavaju ljudska prava i opasne su za život. U SAD-u ih zovu ghost busters. Kod nas je to sve u sferi mistike. Policija ne može ništa jer je jako teško dokazati navođenje na samoubojstvo – kaže Buđanovac, već prozvan hrvatskim ghost busterom, i upozorava na još neke okultističke grupe crne orijentacije: crne antropozofe, crne gnostike, crne tantrike, OTO i Četvrti put. Iako njima samoubojstvo mladih nije izravni cilj kao Crnoj ruži, često to bude posljedica njihova učenja i prakse.

Povezani s ritualnim višestrukim samoubojstvima

Crna ruža ima svoje ćelije u Zagrebu, Varaždinu, Rijeci, Osijeku, Karlovcu, Čakovcu, Đakovu, Rabu i Slavonskom Brodu. Zanimljivo, osim možda u Zadru, nema ih u Dalmaciji, vjerojatno zbog mentaliteta. U ćeliji je 10 do 15 članova, potencijalnih žrtava, i “svećenik”.
– Međunarodno su povezani. Kad im zatreba ritual, aktiviraju neku ćeliju. I tad se dogode višestruka samoubojstva. U ruskom Tjuminu ubilo ih se 36, a u velškom Bridgentu 19 – kaže Buđanovac. Svako samoubojstvo osobe dovodi onoga tko ju je na to naveo do stupnja svećenstva i to je najveći mogući “energetski napredak” povezan s navođenjem drugih na zlo.

DUHOVNA OBNOVA

fra Zvjezdan Linić

Izvor: blog.vecernji.hr/zvjezdan-linic

BOLJE U KATAKOMBE NEGO ABORTUS I GAY-BRAK

studeni 11th, 2010

Papa je proteklog vikenda bio u pastirskom pohodu Španjolskoj. Digla se prašina, ali hvala Bogu, ne u Crkvi, nego u medijima zbog sadržaja papinih propovijedi i upućenih poruka.
Medijima ne možemo zamjeriti da ističu slike ili sadržaje koji golicaju ljudsku zainteresiranost. Ipak, da su vjerniji istini, poštovali bi više stotina tisuća vjernika koji s ljubavlju slušaju svog vrhovnog Pastira, a ne slike stotinjak homoseksualnih prosvjednika.
Papa je govorio o svetosti obitelji i braka. To su vječne istine darovane u Božjim porukama. Bog je čovjeka stvorio kao muško i žensko da u toj tajni različnosti postanu jedno i tako plodni za darivanje života. Čovjek je stvoren kao muško i žensko i što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. Obitelj sa svojim pravima temelji se jedino na tim principima koje prepoznajemo da su od Boga i koje potvrđuje priroda čovjeka prepoznatljiva u njegovoj tjelesnosti. To je istina vjere. Papa nije govorio protiv, on je govorio za! On je pledirao za zdravu obitelj kao polazište zdravog društva. I u tome se oslanja na Božju riječ. Crkva je uvijek imala razumijevanja za svakog čovjeka, za rubne ljude, za drukčije, ali je štitila zdrave korijene društva. Ne osuđuje nikoga, a sve ljude zove da se ne odaju grijehu, a na planu tajne ljudskoga tijela da se ne odaju bludnosti i da svoju spolnost stave u službu i pod kontrolu života i ljubavi. A to vrijedi za svakog čovjeka, muško ili žensko, oženjenog ili neoženjenog, mladog ili starog, s homoseksualnim ili heteroseksualnim porivima. Jasno je da zbog naravi stvorenog čovjeka, kako ga je Bog darovao, samo muško i žensko u daru ljubavi smiju doći pred oltar da s blagoslovom Božjim ostvare svoju ljubav i spremnost na darivanje života. U Španjolskoj je to bilo potrebno reći, jer postoje civilni zakoni koji omogućuju homoseksualnim parovima sva prava kao i zdravim obiteljima u bračnom odnosu muško-žensko.
Mogu se izglasati svakakvi civilni zakoni, Božji zakon se ne mijenja. Papa je dužan da se za tu istinu bori snagom slobode naviještanja evanđelja. Jednako je tako uvijek izazovna tema abortusa. Crkva poštuje Božju zapovijed koja glasi: “Ne ubij!” Crkva po svjetlu Božje riječi smatra subjektom svih ljudskih prava čovjeka od časa njegova začeća, jer je to čas i njegova stvorenja s vlastitostima svega onoga po čemu će se to ljudsko biće razvijati u dijete, u mladog čovjeka, u zrelog, u starca. I život je svetinja, jer nije samo produkt bioloških faktora, nego prvenstveno Božji dar. Čovjek nema pravo manipulirati ljudskim životom.
Tako dijete pod srcem majke nije prepušteno hirovima ljudske želje ili nevolje, nije nešto o čemu se odlučuje na temelju prava žene na izbor, nego je subjekt sa svojim pravima, a prvenstveno onda na pravo na život. Papa ne može drugo naviještati. Ako civilni zakoni i stotine puta donesu neke oprečne zakone, ako poduzimaju i sankcije protiv onih koji drukčije govore, Crkva će radije opet u katakombe nego se odreći vječnih istina vjere i morala.

MOĆ PROKLETSTVA I NADMOĆ BLAGOSLOVA

UROCI

Izvor: www.ver.hr

Piše: JOSIP BLAŽEVIĆ
Prema nekim piscima, broj žrtava od urokâ, napose voodu magije, u nekim je krajevima u stalnom porastu. Koliki strah vlada od istih pokazuje i rasprostranjenost ponuda magijskih usluga u javnim medijima. Kod nekih se glasovitijih vračeva čeka na red i do šest mjeseci. Otvorimo li i makar samo nasumce prelistamo dnevni tisak, uz brojeve telefona naići ćemo na rukovet reklamâ, poput: "Vrhunski majstor magije brzo, učinkovito, povoljno i diskretno rješava sve Vaše probleme. Nazovite s povjerenjem." I tako bismo mogli redati do u nedogled!

* * *
Budući da će ovih dana svećenici posjetiti obitelji svojih župljana i ponegdje naići i na priče o urocima, odlučili smo ovaj prilog posvetiti spomenutoj temi.

Što su uroci?! Pod pojmom čaranje, predsjednik Svjetske udruge katoličkih egzorcista don Gabriele Amort podrazumijeva "škoditi drugima posredstvom đavla" i pod tu kapu stavlja đavolije koje je sam susreo u praksi istjerivanja zloduha: 1) crna magija ili vračanje (koji vrhunac svojih obreda dosežu u crnim misama); 2) proklinjanje; 3) zlo oko; 4) uroci (ili "čîni").

U istom smislu P. Riffard u svom "Ezoterijskom rječniku" donosi: "Čîni su izvorno oblik usmenog magičnog obreda, što se sastoji u opisivanju postanka i nabrajanju svojstava pojedinog predmeta, kako bi se postigla vlast nad njim." A T. Gavrić, u svom "Rečniku okultizma", kaže o čaranju da je ono "misteriozna sila i moć pomoću koje veštac ili veštica mogu nekoga da izbave od zla ili da mu zlo nanesu." O čînima se slično izjašnjava i magijski pojmovnik "Index magiae", u kojemu piše da su oni "učinak rada demona i zlih prizvanih sila u crnomagijskim obredima. Također, pod tim pojmom podrazumijevaju se i učinci napada obredima i pomagalima na neku osobu, obitelj, stambeni i poslovni prostor ili zemljište."

Katekizam Katoličke crkve osuđuje svaki vid magije i čaranja: "Sva djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti tajne moći i staviti ih u vlastitu službu, te steći nadnaravnu moć nad bližnjim - pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje - teška je povreda kreposti bogoštovlja. A ta djela treba još više osuditi kad ih prati namjera da se drugima škodi ili kad se njima traži zahvat zloduha."

Od svih vrsta čaranja, kaže don Amorth, "uroci" su najčešći uzrok koji on susreće kod onih koji su pogođeni opsjednućem ili drugim zlokobnim utjecajem, te dodaje: "Ne znam nikako kako se mogu opravdati oni klerici koji kažu da ne vjeruju u ‘čîne’, a još manje mogu protumačiti kako su u stanju braniti svoje vjernike ako su pogođeni ovim zlima." Možda, prije nego se upustimo u analizu, treba napomenuti kako je don Amorth mišljenja da "i brojni svećenici potcjenjuju opasnosti od magije", a demonolog mons. Balducci u djelu "Il diavolo", navodi da "svećenici gotovo nikada ne upotrebljavaju svoju moć egzorcista, jer im nedostaje vjera i plaše se, u bîti, da ne izazovu đavla". Problematiku je još više dramatizirao afrički nadbiskup u Rimu, egzorcist Emanuel Milingo, koji teolozima spočitava neupućenost u strategije Zloga, te kaže: "Teolozi koji nisu proučavali strategije đavola i zlih duhova koje oni upotrebljavaju da bi uništili ljudska bića, nemaju pravo diktirati nam što treba reći o đavlu i o zlodusima. Namjerno su ih stavili postrance, pod izlikom da ne treba plašiti ljude. Plod je toga da su premnoge osobe, zbog svojeg nepoznavanja đavla, od njega zarobljene."

* * *

Vrste urokâ - Razni pisci i egzorcisti, jednako kao i vračevi, poznaju razne vrste urokâ. Mi preuzimamo don Amorthovu, koji na temelju vlastitog iskustva uroke dijeli po načinu njihova djelovanja:

1. Uroci koji djeluju izravno - Djeluju preko hrane i pića. Sastojci koji se obično umiješaju u hranu ili piće su: menstrulna krv, mrtvačke kosti, srce neke životinje, razni prašci, posebne trave…, a uzrokuju karakterističnu bol u želucu.

2. Uroci koji djeluju neizravno - Djeluju putem transfera (nekog posrednika ili prijenosnika), ili preko nekog predmeta koji pripada osobi kojoj se želi naškoditi (preko fotografije, odjeće, njezinih stvari…). Ili se učine zlokobnima likovi koji predstavljaju tu osobu (lutke, životinje…) i njima se čine zle stvari kojima se želi napakostiti određenoj osobi (npr. zabadanjem iglica u glavu lutke ili životinje za vrijeme sotonskih obreda).

3. Uroci koji djeluju povezivanjem - Zaustavljaju razvoj pojedinih dijelova tijela ili mentalni razvoj (plod čega su smetnje u učenju, radu, ponašanju…). Drugi čîni idu za uništenjem nečijeg braka, za izazivanjem bolesti, neki i za uništenjem osobe. Čînima tzv. "crvene magije" želi se steći nečija ljubav.

* * *

Način djelovanja urokâ- Zavirimo li u djelo okultisitice D. Fortune, u njemu ćemo naći jedan opis napada crnog maga: "Želi li izvesti psihičko ubojstvo, strast za uništenjem mora preplaviti njegov duh. Želi li izvršiti psihičko silovanje, mora svoj duh napuniti pohotom i okrutnošću. Hladna žudnja za okrutnošću je osnova za uspjeh operacija ovakve vrste. Što se događa kad napadač ovako postupi? Pokrenut će zvona koja se nalaze u paklu. Odgovor neće izostati. Sva bića u čijoj prirodi titra isti ton odgovorit će na ovaj poziv - ‘Mračni Uriel i Azrael i Amon’ će doletjeti - i pridružiti se ovoj operaciji. Ali oni ne djeluju direktno na žrtvu, već preko operatora." Spomenute magijske tehnike doista su opasne i mogu biti pogubne za onoga tko ih izvodi daleko više nego za samu žrtvu protiv koje su uperene.

Na temelju proučene literature, čini nam se da bi objašnjenje djelovanja urokâ trebalo tražiti na nekom od sljedeća tri načina, koji su i kombinirani:

1. Fizički - jakom koncentracijom negativnih misaonih energija (sudjeluju misao, riječ i energija);

2. Psihički - upotrebom raznih metoda izluđivanja žrtve i buđenja tzv. "magijske svijesti", učinak čega je veliki strah. Žrtva stradava od straha prije negoli od snage urokâ, iako se kasnije sve pripisuje moći urokâ;

3. Duhovni - pokretanjem lavine paklenih sila.

* * *

Potencijalno ugrožene osobe.

Na uroke su prirodno imuni jedino sveci - kaže D. Fortune. Svetac, u kršćanskom smislu riječi, je čovjek koji se ravna po Božjim zapovijedima, kao što se suncokret okreće za Suncem. Biblija nam daje najpouzdaniji način zaštite od svih magijskih utjecaja, nebrojeno puta provjeren: "Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš… Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti…" (Pnz 30, 15-20) Propast pojedinaca ili cijele nacije počinje kršenjem Božjeg zakona. Grijehom čovjek Neprijatelju otvara vrata svoje duše. Upravo navedene riječi ključ su za izlazak iz labirinta urokâ.

Žrtve urokâ uzalud rasipaju svoje imanje na razne mage koji "skidaju uroke" (čitaj: prazne novčarke!) ovom ili onom tehnikom, čije cijene u nekim slučajevima nadmašuju tisuću i više njemačkih maraka, a eventualni učinci su samo privremenog karaktera. Žrtva upada u začarani labirint, koji je dovodi do gubitka veze sa stvarnošću, a nerijetko može završiti i na psihijatriji. Skidanje urokâ ne postiže se nikakvim tehnikama ni ritualima, nego isključivo obraćenjem živome Bogu i neopozivim odreknućem od svih grijeha i njegovog začetnika i vođe - Sotone.

Sigurno nije pretjerana izjava sv. Augustina, koji veli da kada bi Sotona dobio od Boga dopuštenje, "nitko od nas ne bi ostao na životu". Najbolja i najsigurnija zaštita od urokâ je življenje u stanju milosti, a to znači u stanju bez smrtnoga grijeha. A prvi preduvjet da bi se nekome moglo nauditi čaranjem jest stanje smrtnoga grijeha. Padom u grijeh čovjek se od pravoga Boga okreće i klanja se bogovima. Upada u idolopoklonstvo, praznovjerje, iracionalizam. Zajedno s grijehom đavao oduzima i onu nutarnju radost duše. Da bi mogao duši nauditi, đavao nastoji oduzeti radost. Protiv toga savjetuje nam sv. Pavao: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!" (Fil 4, 4)

Uroci i magija najrasprostranjeniji su u onim predjelima gdje je vjera u Krista najslabija. Gdje postoji živa vjera, tamo magija nema moć. Stoga je domet vračeva ograničen. Njihova se moć prostire samo nad onima nad kojima se već nadvilo prokletstvo, jer oni žive u grijehu i u sjeni smrtnoj. I kada se nad njima izvrše magijski rituali, oni samo izvode na vidljivu razinu posljedice prokletstava kojima je čovjek već bio zatočen, ali im nije pridavao nikakvu važnost i, eventualno, ubrzavaju njihove učinke. Usudili bismo se reći da magijski fenomeni (nesreće, bolesti nepoznatog uzroka, čudni miris, nepoznati glasovi…) koji prate osobe, mjesta i predmete zahvaćene čaranjem igraju onu ulogu koju bol igra u organizmu. Bol je indikator da s organizmom nešto nije u redu i diže uzbunu. Kada boli ne bi bilo, organizam bi i dalje bio u smrtnoj opasnosti uslijed povrede, samo ga nitko na to ne bi upozoravao. Isto je i s urocima. Ako se žrtva urokâ obrati za pomoć na pravo mjesto, uroci će imati i pozitivan, suprotan, učinak! Ali, ako se ona za pomoć obrati na adresu vračeva, učinak je, prije ili kasnije - poguban! Iznimke od ovog pravila su toliko rijetke da ih u ovom prikazu nećemo ni spominjati.

* * *
Koliko je Božji blagoslov moćniji od magijskog djelovanja priznaje i sam vrač Bileam, kojeg je naručio moapski kralj Balak da mu prokune izabrani Božji narod, kako bi ga mogao pobijediti. Kad Bileam spozna da Bog bdije nad tim narodom, reče Balaku: "Gatanja nema protiv Jakova, nit’ protiv Izraela vračanja... Kako mogu proklinjati koga Bog ne proklinje? Kako gromom udarati koga Jahve ne udara?" (Br 23, 8. 23) Svjestan nadmoći Božjeg blagoslova i starozavjetni kralj David moli blagoslov od Gospodina: "Zato se udostoj blagosloviti dom svoga sluge da ostane dovijeka pred tobom, jer kad ti, Jahve, blagosloviš, bit će blagoslovljen za svagda." (1 Ljet 17, 27)

“Skidanje urokâ" -pružanje prve pomoći u slučaju napada urocima:

1) Odreknuće od svih zala, magije, okultizma, te s njima povezanih terapija i drugih izvora teškoga grijeha;

2) Dobra ispovijed i često (najmanje nedjeljno) pristupanje sv. misi, na kojoj je uvijek potrebno pričestiti se;

3) Od srca oprostiti osobi koja nam je nanijela zlo i moliti za nju;

4) Otkrivene magijske predmete poškropiti blagoslovljenom vodom i spaliti ih negdje na otvorenom, uz obveznu molitvu za vrijeme njihovog izgaranja. Predmete koji ne mogu sagorjeti, kao i pepeo sagorjelih predmeta, baciti u tekuću vodu, a ruke oprati u blagoslovljenoj vodi. Spomenute stvari nipošto ne bacati u zahod vlastite kuće;

5) U slučaju karakteristične boli u želucu prouzročene konzumiranjem hrane ili pića u kojima su bili pomiješani uroci, kao sredstvo zaštite neka osoba pije egzorciziranu vodu, egzorcizirano ulje ili egzorciziranu sol. Reakcija će biti izbacivanje istih, bilo fiziološkim putem, bilo povraćanjem.

Obratiti se za pomoć svećeniku radi dodatnih uputa ili egzorcistu u svrhu molitava oslobađanja!

Dvadeset teza o homoseksualnosti

DRŽAVA TREBA ZABRANITI PROMIDŽBU HOMOSEKSUALNOSTI!

Izvor: www.skac.hr

Postalo je moderno pitati u Crkvi i izvana, kako se Crkva odnosi prema homoseksualcima. Ovo pitanje se nerijetko postavlja tonom punim prijekora i sigurnosti u potpunu ispravnost svojih stavova: ”Mi, tako moralni kakvi jesmo, opet smo uhvatili Katoličku Crkvu kako krši ljudska prava. Ona, koja se usuđuje nazvati se odvjetnicom ljubavi, opet se protivi ljubavi, ovaj put protiv divnog prava onih koji vole istospolne.” I: ”Zašto se i oni, ravnopravno s heteroseksualcima, ne smiju ženiti?”
I ovdje vrijedi: ”Spas je u istini” ( Dominus Jesus 22 ), a odgovor može biti samo u više slojeva:

1. Crkva postoji podjednako za sve ljude - svatko se sam isključuje!
Potrebna je vjerska naobrazba iz dječjeg vrtića da znamo: Crkva nikog ne isključuje, nego je otvorena za sve ljude. Isključiti se može svatko sam, naime nevjerom i grijehom, a najveća distanca nastaje kad oholo nešto ne želimo.
Ovo vrijedi, kao i za sve ljude, i za ljude s istospolnim (homoseksualnim ili lezbijskim) sklonostima.
2. Homoseksualne sklonosti su “nered” - kao i druge sklonosti
Crkva sklonost prema istospolnima smatra zabludom koja na koncu dolazi zbog otpada od Boga. Ona je zlo i zbog toga, jer potiče k objektivno grješnom ponašanju. Pri tome moramo znati da od istočnog grijeha ne postoje ljudi koji žive kao anđeli, jer svatko u sebi nosi mnoge sklonosti koje proturječe prvotnoj Božjoj zamisli i protiv kojih čovjek treba voditi tešku borbu. Tu možemo spomenuti: oholost, taštinu, zavist, želju za ženom nekog drugog čovjeka, gramzljivost... I seksualno zlostavljanje djece spada ovdje, koje neki krugovi uljepšavajući nazivaju “ljubav koja prekoračuje generacije”.
3. Nazvati neko ponašanje grijehom nije diskriminacija
Apsurdno je tvrditi da je diskriminirajuće, ako Crkva homoseksualno ponašanje naziva grijehom. Ona, na koncu, mnoge druge vrste ponašanja naziva grijehom, uostalom mnoge stvari i u heteroseksualnosti. Tko ovdje govori o “diskriminaciji”, ne zna što znači ovaj pojam.
4. I homoseksualne grješnike samo Bog može prosuditi
Razumljivo je da za homoseksualne grijehe vrijedi isto kao i za svaki drugi grijeh: samo Bog gleda u srca i poznaje zablude, zasljepljenja, zavedenost i prisile koje drže grješnika u okovima i utječu na njegov grijeh.
5. Homoseksualnost je posljedica otpada od Boga - ali svaki čovjek s istospolnim sklonostima nije ipso facto grješnik
Subjekt otpada od Boga nije uvijek neposredno pogođeni homoseksualac. Nazivanje homoseksualnih sklonosti grijehom slično je Pavlovim rječima: “Smrt je po grijehu došla u svijet.”
To znači da na neki način svaka smrt ima neke veze s grijehom, ali svi umiru, i sveci koji jedva da su griješili.
6. Crkva ne sudi o nastanku homoseksualnosti
Osim metaempirijskog povezivanja homoseksualnosti s grijehom, Crkva nema vlastito “mišljenje” o podrijetlu istospolnih skolnosti neke osobe: u ovom pitanju ovisna je o odgovarajućim istraživanjima.
7. Teško je objasniti uzrok homoseksualnih sklonosti - ali sigurno je da nastaju iza rođenja
Ne postoji apsolutno sigurni, znanstveni odgovor na pitanje, kako nastaje homoseksualnost u pojedinom slučaju. Sigurno je da nema znanstvenih dokaza za “prirođenu sklonost” i “ nasljeđe”.
Stoga možemo reći s R. Cohenom: ”Nitko se ne rađa kao homoseksualac.” Traženje uzroka za homoseksualne sklonosti stoga se mora ograničiti na vrijeme nakon rođenja.
8. Homoseksualnost kao varijanta stvorenog svijeta
Tvrdnja da je homoseksualnost samo manje dobra, ali ipak “dobra varijanta” stvorenog svijeta, zatrovana je. Iz toga se izvodi njezina opravdanost. Tko homoseksualnost smatra “neredom” ili “bolešću” (ili kako se to god nazivalo), čini nepravdu homoseksualcu, kaže se, i mnogi traže zakone koji zabranjuju tako misliti - i kazne za onoga koji se ne pokorava. Christa Meves je upozoravala na strašne posljedice ove krive ideologije.
9. Ako je homoseksualnost “urođena”, onda ju je Bog dopustio - kao i druga zla
I kada bi homoseksualnost bila urođena, to ne bi značilo da je istospolni seksualni odnos varijanta stvorenog svijeta koju “Bog hoće.” Ako bi ovaj zaključak bio prisilan, morali bismo isto tako reći, Bog “hoće” da se rađaju hendikepirana djeca.
Hendikepiranost i krive sklonosti se mogu samo shvatiti kao Božje “dopuštenje” zbog grijeha, a ne kao direktno htijenje.
10. Spolnost je dio čovjeka, a ne istospolnost
Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko. Na temelju ovog njezina uvjerenja da biti muškarac ili žena nije samo proizvod slijepe evolucije, nego Božji plan i volja, Crkva odbacuje misao da sklonost koja stoji u suprotnosti sa stvorenim svijetom, može biti “prirodna” i “dio osobe”. Voljeti jednog čovjeka, unatoč njegovu homoseksualnom usmjerenju, dobro je i kršćanski. Ali prihvatiti čovjeka, jedna je stvar, a “prihvatiti” njegove homoseksualne sklonosti, nešto je sasvim drugo.
11. “Prihvaćanje” homoseksualnih sklonosti?
Treba li muškarac-žena koji osjeća privlačnost prema istospolnim osobama, “prihvatiti” svoje seksualno usmjerenje? Ne i da, jer “prihvatiti” može značiti dvije stvari:
- “Prihvatiti” u zahvalnosti one darove koje je netko primio od Boga. U ovom smislu ne može se i ne treba se “prihvatiti” homoseksualnost, jer je ona zlo.
- “Prihvaćanje” patnje koja se ovim prihvaćanjem preobražava u spasonosni križ. Ovo “prihvaćanje” kod bolesti ne isključuje ni želju za liječenjem, a niti terapeutske pokušaje. U ovom drugom smislu homoseksualac treba “prihvatiti” svoje sklonosti”.
12. Jezik tijela je heteroseksualan i nije ga moguće “prepolarizirati”
Mogu li homoseksualci svoju ljubav prema drugom muškarcu “isto tako” izraziti kako se to događa u braku između muškarca i žene? Ne, jer i ako između dva homoseksualca postoji istinsko prijateljstvo, iz toga ne slijedi, da su sami njihovi seksualni čini “izraz ljubavi”.
Općenito bi trebalo promisliti: samo pod određenim uvjetima, duhovnim ili fizičkim, seksualni su čini tako reći inkarnirana ljubav. Čak ni u braku svako seksualno djelovanje nije “ljubav”, kako to jasno pokazuju silovanja u braku.
Homoseksualci ne mogu seksualno voljeti, jer oni to nisu kadri.
13. Smatra li Crkva homoseksualnost “izlječivom”?
Isto tako kao i kod pitanja o uzroku homoseksualnosti, Crkva ni kod drugog pitanja, je li naime moguće liječenje, nema svoje vlastito “mišljenje” koje bi se temeljilo u Objavi. Stoga nema smisla govoriti da ovaj ili onaj biskup homoseksualnost smatra izlječivom. Nositelji Nauka mogu samo ono učiniti, što bi u takvom slučaju trebalo činiti: slušati što stručnjaci (kao npr. Aardweg, Ch. Meves, R. Cohen) kažu i pokušavaju donijeti sud (kao i u drugim pitanjima za koje sami nisu kompetentni).
14. Je li homoseksualnost izlječiva?
Čudno je kako uzrujano i agresivno reagiraju određeni ljudi, ako samo razmotrite mogućnost liječenja homoseksualnosti. To nije argument za njihovu objektivnost.
Je li homoseksualnost izlječiva, u kojem opsegu i s kojim brojkama ponovnog pada, nije pitanje vjere ili ideologije, nego činjenica. One naravno pokazuju: jedan određeni broj ljudi s homoseksualnim sklonostima može se, ako oni to hoće, trajno izliječiti barem s terapeutskom i duhovnom pomoći, i mogu zasnovati obitelj.
15. Smiju li se homoseksualci moći "ženiti"?
Pitanje je drukčije: mogu li dva muškarca sklopiti savez muškarca i žene i činiti, što muž i žena čine u braku? Naravno da ne mogu, mogu samo glumiti. Ako mjesec nazovemo “sunce”, promjenom naziva od mjeseca ne postaje sunce. Isto tako homoseksualni odnos ne postaje zbog toga brak, jer ga se naziva “brakom”.
A treba li homoseksualnim parovima dati ista prava kao bračnim drugovima? Ne, jer bi oni tada imali privilegije u usporedbi sa svim drugim neoženjenim ljudima koji su se sprijateljili, na što oni nemaju pravo.
Brak i obitelj su “privilegirani'' zbog njihove iznimno važne funkcije za društvo.
Dopustiti homoseksualcima da adoptiraju djecu je, pa i ako oboje imaju najbolju volju, ipak zločin nad djetetom: ne zato što su obojica “zločinci”, nego što su za dobro djeteta potrebni i otac i majka, pa bilo to samo u mislima.
(...)
16. Treba li država zabraniti promidžbu za homoseksualnost i štititi mlade od homoseksualnog zavođenja više nego od normalnih seksualnih kontakata?
Da, promidžbu ili čak “neutralno” prikazivanje homoseksualnosti u školi (kao da je homoseksualnost rjeđa varijanta “dobre” seksualnosti) treba zabraniti, jer je homoseksualnost zlo.
I država ima pravo donijeti stroži zakon protiv većeg zla (homoseksualno zavođenje), nego protiv manjeg zla (heteroseksualno zavođenje).
Čudno je da se protiv zabrane promidžbe bore i oni koji tvrde da je homoseksualnost nepromjenjiva prirođena sklonost. Čemu onda promidžba?
17. Čistoća za homoseksualce - kao i za druge ljude!
Je li moguće izlječenje ili nije? Crkva svakog čovjeka poziva da nasljeduje Krista. Ako se homoseksualne sklonosti bar u mnogim (ili većini?) pojedinačnih slučajeva - kao i druge ovisnosti! - ne daju korigirati, to znači, da se onaj koji ima te sklonosti, mora truditi oko čistoće. To je neizbježno za svakog kršćanina!
Ako je to nekoga prenerazilo ili on to smatra pretjeranim, trebamo mu reći da to nije “posebna strogost prema homoseksualcima”! Jer seksualnu uzdržljivost Crkva traži od svakog neoženjenog čovjeka i povremeno i od bračnih drugova...
18. Pomoć za življenje u čistoći
Da bi prokrčio homoseksualcima put seksualne uzdržljivosti, P. John Harvey (USA) utemeljio je prije 40-ak godina “Courage”, jednu skupinu čiji se rad temelji na katoličkom nauku i koja radi po sličnim metodama kao anonimni alkoholičari.
19. Homoseksualnost dovodi do teških medicinskih problema
“Homoseksualiziranje društva” (Ch. Meves) i velika promidžba, gledajući medicinski, isto je tako neodgovorna. Pri tome ne mislimo samo na razne bolesti - prije svega AIDS - nego i na uobičajene fizičke posljedice homoseksualnog života koje su naročito teške u starosti, jer anus, odgovara li to određenim ideolozima ili ne, nije prikladan za spolne odnose. Ima starijih homoseksualaca koji mole liječnike da na to upozoravaju mlade ljude!
20. Homoseksualci i svetost
Ljudi s istospolnim sklonostima su kao i svi ljudi pozvani na svetost. Oni iskušenja grijeha zasigurno mogu pobijediti i pomoću Ispovijedi. Čvrsta vjera i želja da se pobijedi zlo mogu i ljudima s ovako velikim i problematičnim devijacijama pomoći da postanu duhovni velikani i sveci. Nadam se da će mnogi odabrati upravo ovaj put i pobijediti u svojoj životnoj borbi sa zlom i grijehom.

Msgr. prof. dr. Andreas Laun (salzburški pomoćni biskup i jedan od vodećih moralnih teologa danas)

Kad bi Isus došao danas

Izvor: andjel.com

Bi li se presvukao prije nego Ga pustiš unutra
ili bi sakrio neke časopise i postavio Bibliju na njihovo mjesto?
Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu, a izvadio crkvenu pjesmaricu?
Bi li mu mogao dopustiti da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo?

Razmišljam… kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva,
bi li ti nastavio raditi stvari koje redovito radiš?
Bi li nastavio govoriti ono što uvijek govoriš?
Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš sve druge dane?

Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš
ili bi možda promijenio svoje planove tih dana?
Bi li ti bilo drago upoznati Ga sa svim svojim prijateljima
ili bi se ponadao da neki od njih neće doći dok On ne završi posjet?

Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom za stalno
ili bi odahnuo kada konačno ode?
Možda bi bilo zanimljivo znati što bi ti stvarno radio
kad bi Isus došao danas kao osoba biti neko vrijeme s tobom...

Suzbijanje kršćanstva u današnjoj Europi

Izvor: www.katolici.org

Crkva mora biti budna i ukazivati na zablude današnjeg vremena

''Čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još je manje sposoban razumjeti tko je on sam'', prva je rečenica u zaključku enciklike Caritas in veritate (Ljubav u istini). Na tragu je to razmišljanja teologa Ratzingera o Europi na početku ovoga trećeg milenija: ''Izgleda da je Europa baš u ovom trenutku svojeg najvećeg uspjeha iznutra postala prazna.(...) Ima tu neke čudne i bolesne mržnje Zapada na sebe sama. U našem sadašnjem društvu, Bogu hvala, kažnjavaju se oni koji obeščašćuju vjeru Izraela, njegovu sliku o Bogu i njegove velike likove. Također biva kažnjen svatko tko uvrijedi Kuran i temeljna uvjerenja islama. Naprotiv, tamo gdje je riječ o Kristu i o onome što je sveto za kršćane, tada se najednom kao vrhovno dobro pojavljuje sloboda mišljenja čije bi ograničavanje ugrozilo ili upravo razorilo snošljivost i slobodu uopće. Sloboda mišljenja međutim nailazi na svoju granicu u tome da ona ne može uništiti čast i dostojanstvo drugoga; ona nije sloboda lagati ili gaziti ljudska prava'', rekao je, između ostaloga, Ratzinger 28. studenoga 2000. na jednom predavanju u Berlinu.

Nekoliko najočitijih primjera

Primjer prvi. 'Večernji list' je 15. srpnja 2009. na športskim stranicama (str. 48) donio članak pod naslovom ''Fifa zabranila Brazilcima da iskazuju religijska uvjerenja''. Članak izvješćuje o ultimativnom pismu koje je krovna svjetska nogometna organizacija (FIFA) poslala na adresu Brazilskog nogometnog saveza u kojem se zabranjuje brazilskim nogometašima da iskazuju svoje religijsko uvjerenje na način na koji su to napravili nakon finalne utakmice Kupa konfederacije. Naime, cijela reprezentacija - piše u spomenutom članku - okupila se na travnjaku i zagrljena klečeći pomolila. Kaka je imao majicu na kojoj je pisalo ''Ja pripadam Isusu'', a njegov suigrač Lucio ''Ja volim Isusa''. Autor članka nadalje piše da ''brazilske superzvijezde već godinama na isti način proslavljaju svoje pobjede. Kaka, Robinho, Ze Roberto, Lucio ... i ostali, pogotke proslavljaju raširenih ruku i s pogledom prema nebu. Jasna je to poruka zahvalnosti Bogu''. U članku se također spominje da je najoštrije reagirao Stjerne Hansen, glavni tajnik Danskog nogometnog saveza, koji je kazao: ''Baš kao što je zabranjeno isticanje političkih slogana, tako bi trebalo strogo kažnjavati isticanje onih religijskih. Jer, nerijetko u momčadima ima igrača čija su religijska uvjerenja potpuno različita.''
Primjer drugi. Nedavno je Općinsko vijeće u Oxfordu odlučilo ukinuti sve ono što podsjeća na Božić. Sva slavlja od 25. prosinca i slijedećih dana bit će uključena u proslavu takozvanoga ''blagdana zimskoga svjetla''. Prema izjavama vlasti britanske općine, cilj je ukloniti pretjeranu važnost koja se pridaje najvećem kršćanskom blagdanu na štetu drugih religija. Komentirajući tu spornu odluku britanskih vlasti u razgovoru za Radio Vatikan, nadbiskup Gianfranco Ravasi, pročelnik papinskog vijeća za kulturu, između ostaloga je rekao, kako se u prošlosti razložno borilo protiv nazočnosti kršćanskih obilježja, suprostavljajući posve alternativne sustave, a sadašnje nijekanje je sivi val, odnosno magla; želi se nametnuti jednu bezobličnu i nestalnu sastavnicu, a to je obilježje aktualne sekularizacije i površne kulture. Ne niječe se Boga, nego ga se sasvim prezire. Nema više zagriženog ateizma, ponekad dramatičnoga. Na snazi je ravnodušnost, koja otupljuje sve, uklanja boju, uništava identitet, povijest, istaknuo je nadbiskup Ravasi. Joseph H.H. Weiler govori o pravoj 'kristofobiji' koja vlada u Europi. A talijanski biskup i teolog Rino Fisichella,  sadašnju krizu vjere uspoređuje s ''krizom u 4 st.. Kao i onda, i danas smo pred velikim izazovom između kršćanstva i poganstva.''
Primjer treći. ''U posljednjih petnaestak godina ubijeno je preko 600 misionara, a svake godine oko 160.000 kršćana dadne svoj život radi vjere. Osim toga, procjenjuje se da je danas oko 250 milijuna kršćana u svijetu izloženo raznovrsnim opasnostima samo radi toga što su kršćani. Pridoda li se tomu i brojka od oko 45 milijuna ubijenih kršćana u nedavno završenom dvadesetom stoljeću, onda ne čudi zaključak da je ovo tzv. 'moderno vrijeme' najkrvavije u povijesti kršćanstva.'' Ovo su samo neki pokazatelji i zaključci koji se iznose u članku Mučenici zbog prijateljstva s Kristom, objavljenog u međunarodnoj reviji Tracce (Tragovi) za siječanj 2006., katoličke udruge Comunione e liberazione (Zajednica i oslobođenje). Na temelju velikog broja činjenica koje govore o progonu kršćana u svijetu, Attilio Tamburrini, direktor „Crkve u nevolji“, kaže: „Ono što boli i zabrinjava je ravnodušnost Zapada naspram kršćanskih žrtava. Mediji o tome malo ili nikako ne izvješćuju. Današnji kršćanski mučenici ubijeni su iz mržnje, a pokopani od naše ravnodušnosti.“

Širenje 'kristofobije'

Spomenuti primjeri, a moglo bi ih se navesti još bezbroj, na tragu su upozorenja koja dolaze od različitih autora koji, analizirajući današnje duhovno kretanje u svijetu, govore o sustavnom suzbijanju kršćanstva u svijetu, a posebno je na udaru Katolička Crkva. U nedavno objavljenoj knjizi Zašto se trebamo zvati kršćani, poznati talijanski filozof i političar Marcello Pera, ustvrdit će : ''... vjera je doista postala kamen spoticanja. Više nego zanemarena, ona je suzbijana. Ono što je u Europi u tijeku jest otpadništvo od kršćanstva, bitka na svim frontama, od politike do znanosti, od prava do običaja, gdje tradicionalna europska vjera, ona koja ju je držala na krštenju i stoljećima odgajala, dobiva odoru optuženika za zločine kao što su prijetnja laičkoj državi, sprječavanje društvenog suživota i protivljenje znanstvenom istraživanju.'' Senator Pera u spomenutoj knjizi nabraja 'najmarkantnije i najrječitije znakove otpadništva'. Europa promiče zakone koji krše kršćanska načela o glavnim etičkim pitanjima. Podržava pobačaj, eugenetiku, eutanaziju, manipulaciju embrijima, već tolerira mnogoženstvo te smanjuje zakonsku obranu protiv pedofilije. Osuđuje i provodi se političara jer po svojoj savjesti tvrdi da se homoseksualni brak protivi njegovu kršćanskom uvjerenju. Osim što Europa izbjegava spominjanje svojih judeokršćanskih korijena u europskom Ustavu, ona skriva svoje kršćanske simbole, u njoj se više ne čestitaju Božić i Uskrs jer, veli ona, ne želi vrijeđati nevjernike ni pripadnike drugih vjera. Europa u vlastitim državama muslimanima dopušta maksimalnu vjersku i bogoštovnu slobodu, a tolerira da se u njihovim državama ta ista sloboda krši sve do mučeništva kršćana - u Africi, Kini, Turskoj i Indiji. Također pod štitom slobode izražavanja u Europi se brane blasfemna umjetnička djela koja pogrđuju kršćanstvo, ali tu istu slobodu dokida kada se radi o satiričkome nepoštivanju islama. Europa na islamski fundamentalizam i terorizam reagira slabašno jer se smatra krivom za izvoz kršćanske civilizacije. Nadalje senator Marcello Pera ističe da Europa ne brani Papu Benedikta XVI napadnuta jer je u jednomu svome govoru zastupao da je kršćanstvo religija logosa - riječi, a ne mača te je od islamske strane tražio da se izjasni na sličan način. Europa ovom istom Papi zabranjuje govoriti na sveučilištu jer je ono javno i laičko.

Podmukli totalitarizam nove ideologije

Jedan drugi analitičar današnje situacije u svijetu, Michel Schooyans, umirovljeni profesor Sveučilišta u Louvainu koji je član više uglednih svjetskih znanstvenih institucija, čija su područja istraživanja politička filozofija, suvremene ideologije i populacijska politika, u svojoj knjizi Skriveno lice UN-a. Prema novoj svjetskoj vladi upozorava da treba ''otvoriti oči pred sadašnjim podmuklim totalitarizmom nove ideologije koji se, napredujući malim koracima, već čvrsto ukorijenio i koji ima namjeru nametnuti se na obzorju ovog tisućljeća' pod vidom 'nove etike' i takozvanih 'novih ljudskih prava'.'' 'Nova prava' moraju oblikovati način života, prožeti ga 'vrijednostima' koje djeluju na ponašanje. UN danas ljudska prava smatra proizvodom stalnog pregovaranja, jer više nije moguće - tako se kaže - zajednički doći do istine o čovjeku i o njegovoj vrijednosti. To ima za posljedicu da od sada, primjerice, tradicionalna moralna norma: 'Ne ubij!' mora biti preoblikovana. Pravo na život, već prema pojedinim situacijama i prema senzibilitetu onih koji sudjeluju u procesu odlučivanja, treba relativizirati. Od sada pa nadalje, ljudska se prava nameću jer proizlaze iz volje onih koji pristaju na konsenzus, odnosno, jer proizlaze iz volje većine. Glavni promicatelj tih novih ljudskih prava, po mišljenju ovog priznatog znanstvenika, su UN. Nova ideologija, koja podrazumijeva tzv. nova prava, je holistička. Čovjek postoji samo zato što je dio Zemlje - Majke, Geje, kojoj se mora klanjati. Poput svih živih bića, čovjek je proizvod evolucije, stoga on mora prihvatiti stegu što mu nameće eko-sustav koji ga nadilazi. Mediji na sebe preuzimaju promicanje takvih težnji za oponašanjem u cjelokupnome društvu. Uz to se financiraju nevladine organizacije koje potiču takva stajališta te se vrše pritisci na države da usvoje zakone njima po volji. Akademik Schooyans drži da UN radi na nametanju 'nove etike', 'novih prava' koja prividno povećavaju slobodu pojedinca - a pod tim shvaćamo slobodu da čini bilo što. Ta se 'nova etika' prikazuje kao tolerantna, svatko može po volji izabrati svoju trenutačnu istinu i svoje trenutačne etičke norme. Ta doktrinarna tolerancija - tako kažu - osigurat će mir među ljudima. Međutim, prema Schooyansu, 'nova etika' i izokrenuto shvaćanje 'novih ljudskih prava' znaci su koji najavljuju nasilje bez presedana u povijesti, nasilje koje se usmjeruje prema svačijem fizičkom i psihološkom 'ja', prema obitelji u kojoj se taj 'ja' oblikuje. ''Dramatični slučaj pobačaja (govori se o više od pedeset milijuna pobačaja godišnje u svijetu) mnogo je više od jednoga slikovitog primjera među mnogim drugim. Pobačaj je, zapravo, glavni slučaj koji pokazuje da se težnja prema oponašanju izvrće u nasilje uzdignuto na razinu prava, u usmrćivanje kao izraz suverene volje. Doista, u slučaju pobačaja, potpuno nedužan čovjek proglašava se krivcem. On je zlo neuspješne kontracepcije; on je zaprjeka karijeri i udobnosti; on je nedopustiva zaprjeka mojoj slobodi; on je kočnica obogaćivanju i razvoju. Potpunoj nedužnosti odgovara apsolutno nasilje. Nedužan mora biti linčovan. Dakle mora biti žrtvovan, ispaštati tuđu krivnju, mora biti obilježen kao žrtva, žrtveni jarac, pa čak i žrtva koja je kriva, te se prema njemu tako treba postupati, nasiljem koje će ga ušutkati i uništiti.''

Umreženost u suzbijanju vjere

Kroz umreženost današnjeg svijeta u procesu globalizacije, ''suzbijanje vjere'' očituje se i na ovim našim prostorima, osobito u svjetovnim medijima i kroz različite udruge tzv. civilnog društva. Tako se na razne načine i na različitim razinama nameće ateistički pogled na svijet kao znanstveni. Pojmovi vjera, religija, Crkva, a da ne govorimo otajstva vjere, slabo se ili nikako ne poznaju, pa se onda i katolički nauk krivo interpretira. Crkva se prikazuje kao neka nazadna i mračna institucija koja ne ide u korak s vremenom. Pojedini propusti ili grijesi pojedinaca prikazuju se kao prevladavajući u Katoličkoj Crkvi u Hrvata. Civilnim masmedijima nisu zanimljivi primjeri dobra koje Crkva kao zajednica vjernika čini svakodnevno, bilo kroz svoje institucije ili preko svojih članova, koji iz svoje vjere čine mnogo dobra u današnjem svijetu. Ali se zato npr. u najgledanijim televizijskim i najslušanijim radio-emisijama te u tisku daje prostora marginalnim skupinama koje broje dvadesetak članova, poput udruge ''David'', koja prosvjeduje protiv Katoličke Crkve i križeva u javnim ustanovama. U tom kontekstu možemo se prisjetiti žestokih napada na katolička načela i Katoličku Crkvu, ali i uvjerenja katolika u raspravama o potpomognutoj oplodnji, uvođenju zdravstvenog odgoja u škole, diskriminirajuće i rasističke poglede na jednu mladu političarku koja se ne stidi svoga kršćanskog uvjerenja koje iskazuje kroz kršćanske simbole, ali i političko djelovanje.

Što nam je činiti?

Crkva mora biti budna, ukazivati na zablude današnjeg vremena, koje vid humanizma koji isključuje Boga nameću kao apsolutnu i znanstvenu istinu. Samo nas humanizam koji je otvoren Aposlutnome i raspoloživost za Boga otvara prema braći ljudima. Nasuprot tomu, ideološko zatvaranje Bogu i ateizam ravnodušnosti, koji zaboravlja Stvoritelja, opći je rat protiv čovjeka .''Rat koji će najprije osakatiti, a zatim uništiti čovjeka. Rat koji želi otuđiti čovjekov razum i njegovu volju u kojima se izražava njegova predivna sličnost s Bogom. To je luđački rat u kojemu bi cijena smrti Boga bila - smrt čovjeka.'' Osim što je pozvana 'ukazivati na slijepe ulice i na zamke', Crkva mora odlučnije postavljati putokaze, a posebno ukazivati na nadu koju kršćani nose i čiji su svjedoci, tj. još ustrajnije provoditi novu evangelizaciju današnjeg svijeta. ''Samo onda ako mislimo da smo kao pojedinci i kao zajednica pozvani pripadati Božjoj obitelji kao Njegova djeca, bit ćemo sposobni iznjedriti nove misli i osloboditi nove snage kako bismo služili istinskom cjelovitom humanizmu''(Caritas in veritate, br. 79). Crkva bi, u svim svojim članovima, trebala biti poput Krista, spremna da bude znak osporavan, pa i uz cijenu 'progona koji je, zapravo, već počeo', kako drži spomenuti prof. Schooyans. Istinski bi vjernik i u današnjim problemima, neprijateljstvima i progonima sve do mučeništva, trebao biti također svjestan Kristovih riječi koje nam donose ohrabrenje: ''Ne bojte se: Ja sam pobijedio svijet!'' (Iv 16, 33), i drugih riječi: ''Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta''(Mt 15, 5).

Piše: Dr. sc. Ivo Balukčić

BOŽJI ZNACI U SADAŠNJEM VREMENU

Izvor: www.katolici.org

by Rev. Robert Lange, Spirit daily, 30. travnja 2010., elektroničke katoličke novine iz SAD-a, koje donose vijesti iz cijeloga katoličkoga svijeta

Poštivanje Euharistije – gledanje jednoga svećenika

Amerikanci imaju mogućnost primanja Svete Pričesti na jezik ili na ruku. Vatikan je dao mogućnost primanja Pričesti na ruke 1977. godine. To je izvršeno objavom indulta (papinskoga pisma), dopunom zakona, tako da možemo primiti Pričest na jedan od načina, na jezik ili na ruku. Indult je dan, jer su američki biskupi rekli u Vatikanu da to traže njihovi vjernici. „Mi se možemo sami hraniti“, bio je jedan od argumenata koji je tada bio posebno istican. Nakon apostolskih vremena, Crkva je postupno prihvatila Pričest na jezik kao opću praksu.
U prva četiri stoljeća kršćani - arijanci, koji su odbijali priznati Kristu božansku narav, uveli su praksu primanja Pričesti na ruku, posebno da bi iskazali što manje poštovanje Kristu, vjerujući da On nije „istobitan s Ocem.“ Zakon opće Crkve, koji zahtijeva da se Sveta Euharistija dijeli vjernicima na njihov jezik i dalje važi, tj. to je i dalje zakon. Ipak indult ima učinak da čini taj zakon neprimjenjivim, iako je na snazi. Znajući da zahtjev za indultom dolazi, Kongregacija za bogoštovlje i sakramente poslala je pismo predsjednicima biskupskih konferencija i savjetovala ih kako primijeniti ove opcije koje su im dane. Pismo je govorilo o čašćenju Svete Euharistije, a što je prioritet broj jedan. S tim mišljenjem pismo je ušlo u velike pojedinosti nastojeći objasniti upravo ono što je krucijalno u tome. Pismo je sadržavalo sljedeće pojedinosti:
- Pričest na ruku je samo jedna od mogućnosti i to nije primarni način primanja Pričesti. Katolici moraju biti podučeni (katehetizirani) da bi razumjeli ovu vrlo važnu stvar. Nitko ne bi smio biti prisiljavan da prima Pričest na ruku.
- Kada se prima Tijelo Kristovo na ruku, vjernik mora paziti na činjenicu da je svaki i najmanji djelić, bez obzira kako je čestica mala, pravo, istinsko Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo Isusa Krista, Druge Božanske Osobe Presvetoga Trojstva. Zbog toga ni jedna i najmanja čestica se ne smije odbaciti ili se ne smije prema njoj odnositi s manjim poštovanjem od onoga što ga iskazuju vjernici u cijelosti Tijelu Kristovu. Vjernici se moraju podsjetiti da njihove ruke moraju biti čiste da bi na taj način primili našega Gospodina, Isusa Krista.
Kada sam zaređen 1986. godine, bio sam zagovornik primanja Pričesti na ruku, ali vrijeme je promijenilo moje mišljenje o toj praksi. Vidjevši mnogo zloporabe i stvorivši dublje poštovanje prema Isusovoj istinskoj nazočnosti u Svetoj Euharistiji nastali su čimbenici koji su me prisilili da razmislim o svojem stavu.
28. ožujka 1965. godine, kada sam pohađao katoličku gimnaziju, bio sam nazočan otvorenju obnovljene kapele i nama đacima je rečeno kako trebamo primati Svetu Euharistiju: stojeći i na ruku. Tada nam nije dana mogućnost izbora. Dodao bih i to da sam tada imao samo dvanaest godina kada je svaka američka biskupija primila indult, koji je omogućio primanje Pričesti na ruku. Zbog čega su ti svećenici, opati i biskupi na taj način izrazili svoj neposluh Rimu? Pričest na ruku postala je standard za američke katolike u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. U mnogim slučajevima taj način primanja Pričesti nam nije predstavljen kao samo jedna od mogućnosti, već je predstavljan kao jedini način primanja Pričesti. Tijekom dvadeset i četiri godine svoga svećeništva služio sam u mnogim župama i svjedok sam bio mnogih zloporaba i nedostojnosti primanja Euharistije na ruku. Često sam morao podići Isusa sa poda ispod klupa ili pokupiti Ga iz pjesmarica. Pratio sam ljude kada su se vraćali na svoja mjesta i tražio ih da mi vrate Hostiju (oni su je ponijeli u zatvorenoj ruci ili u svome džepu) i bio sam svjedok mnogih drugih svetogrđa i obeščašćenja Presvetoga Sakramenta, toliko mnogo puta i na toliko različitih načina, a neke od tih su tako šokantne da ljudi ne bi jednostavno mogli povjerovati mojim riječima.
I kada sam počeo uočavati ova svetogrđa, obeščašćivanje Svete Euharistije, počeo sam postupno razumijevati kako je to odvratno, to me je tjeralo u očaj i počeo sam razmišljati kako se to stvarno može izbjeći. Mnogi vjerski obrazovni programi uče djecu kako primiti Pričest na ruku i samo s ponajviše letimičnim spomenom tradicionalnoga načina primanja Pričesti na jezik. Zašto? Crkveni dokumenti ne podržavaju takvo učenje. Tako je isto bilo i u mnogim američkim biskupijama šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su vjernici bili prisiljavani da primaju Pričest na ruku, a to je bilo i deset godina prije nego je papa objavio ovaj indult.
Otac Benedikt Groeschel, poznat vrlo dobro gledateljima EWTN-a (Ethernal Word Television Network), katoličke televizijske mreže i uvaženi autor, objavio je u svojoj emisiji „Sunday Night Live with Fr. Groeschel“ (Nedjeljom navečer s o. Groeschel-om) da je shvatio i da osjeća Pričest na ruku kao najobičniju gadost, prostakluk. To je teški govor!
Pitali su bl. Majku Tereziju iz Kalkute što je najgora stvar na svijetu koja se je dogodila Crkvi u njeno vrijeme. Odgovorila je bez sustezanja: „Pričest na ruke.“ Opet jako težak govor!
Zašto su ove dvije velike osobe našega vremena tako žestoke u svojim opažanjima o načinu primanja Pričesti ako to ne utječe na njihovo cijelo biće? Na neki način, mislim, oni su suglasni da je Pričest na ruku prva američka tragedija.
Naš sveti otac Benedikt XVI. daje nam primjer. Od kada je postao papa, svatko koga je On pričestio, primio je Pričest na jezik i klečeći. On nije zatražio da se promjeni praksa diljem svijeta, ali je dao duboku poruku primjerom.
Prvenstveno je potrebno pravilno iskazati poštovanje Presvetoj Euharistiji. Molim vas razmislite sve ovo prije primanja Svete Pričesti ove nedjelje. Hvala vam.

O savršenom svećeniku

Izvor: framakarlovac.blog.hr

Kako god okreneš, nikako ne možeš biti dobar. Uvijek pogriješiš.

Ako je svećenik mlad, onda je naivan.
Ako je ozbiljan, onda je vječni nezadovoljnik.
Ako je lijep: "Zašto se nije oženio?"
Ako je ružan: "Nitko ga nije htio."
Ako odlazi u kafiće, onda trati vrijeme uzalud.
Ako sjedi u kući, onda je smotan.
Ako hoda odjeven "u civilno", ponaša se svjetovno.
Ako nosi reverendu, konzervativan je.
Ako razgovara s tajkunima, onda je kapitalist.
Ako se druži sa siromasima, onda je komunjara.
Ako se slaže sa svima, onda nema stava,
ili još gore, oportunista je.
Ako je debeo, ništa mu ne fali;
Ako je mršav, škrtac je.
Ako citira Koncil, onda je "progresivac";
Ako govori o katekizmu, onda je pobožnjak.
Ako propovijeda dugo, dosadan je.
Ako podiže glas, neurastenik je.
Ako govori normalno, ne razumije se ništa.
Ako ima auto, onda je bogat,
Ako ga nema, nije ukorak s vremenom.
Ako posjećuje župljane, zabada nos u tuđe živote,
Ako ostaje u župnom dvoru, ne zanima se za župljane.
Ako traži darove, onda je "žicar";
Ako ništa ne organizira i ne gradi, župa je mrtva.
Ako dugo zadržava ljude u ispovjedaonici, onda sablažnjava;
Ako je prebrz, ne sluša što govore.
Ako započinje Misu točno, sat mu ide naprijed,
Ako započinje kasnije, čini da gubimo vrijeme.
Ako je mlad, nema iskustva.
Ako je star, vrijeme je da ide u mirovinu.
Ako ga premjeste ili umre, tko će ga zamijeniti?

... No, koliki mole za svoga svećenika?

Kako izgleda savršen svećenik?

"Savršeni svećenik propovijeda točno šest minuta. Proklinje grijehe, ali pri tome nikoga ne napada. Radi od šest ujutro do ponoći, ujedno je i crkveni domar. Savršeni svećenik mjesečno zaradi 500 kuna, lijepo je odjeven, vozi novi auto, kupuje knjige za vlastito usavršavanje u struci i barem 400 kuna mjesečno dijeli sirotinji. Star je 29 godina, ali ima barem 40 godina životnog iskustva. Najvažnije, on dobro izgleda. Savršeni svećenik gorljivo radi s mladima, ali najviše vremena provodi sa starijima. Cijelo vrijeme se smije ozbiljna lica. Dnevno posjeti barem 15 obitelji i stalno sjedi u župnom uredu, za slučaj da ga netko zatreba. Takvog savršenog svećenika pronalazimo, nažalost, uvijek u susjednoj župi!"

ODRŽATI OBEĆANJE

Izvor: adventisti.info

04. 03. 2007.

Lonnie Melashenko

"Abrahame… Abrahame!"
"Tko si ti?"
"Ja sam Gospodin!"
"Što želiš?"
"Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati" (Post 12,1).
Abraham se uhvatio Božjih obećanja i krenuo na životni put kao najveći putnik u povijesti spasenja. Nije ni pomislio da će sljedećih sto petnaest godina provesti putujući po Obećanoj zemlji i živjeti ni od čega drugoga osim od obećanja.
Prema časopisima Newsweek i Time mi živimo u svijetu lažljivaca: od Downing Streeta 10 (rezidencije britanskih premijera) do Bijele kuće, od Ottawe do Kremlja. Živimo u društvu u kojemu više nikome ne možete vjerovati zato što krši obećanja.

Obećanja, obećanja
Jeste li ikada došli u iskušenje da posumnjate u bilo koje od Božjih fantastičnih obećanja? Jeste li kad razmišljali o Isusovom posljednjem obećanju: "Da, dolazim uskoro"?
Zašto Abrahama smatramo takvim velikanom? Zašto su njemu dana obećanja tako posebna da predstavljaju srž Postanka? Tako dalekosežna da je tek cijela Biblija u stanju ispričati ostatak priče i da će cijela vječnost biti potrebna kako bi se ostvarila? Pođimo do velikog vrhunca izvještaja o Abrahamu u Postanku 22. poglavlju. Abrahamu je 120 godina. Bog je cijelog života strpljivo radio na njegovim pogreškama (ne samo jednoj): dvanaest dugih poglavlja živopisnog opisa. Sada je nastupio posljednji čin drame.
"Abrahame!"
"Da, Gospodine!"
"Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka… i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu" (Post 22,2).
"O, Bože! Ponovi mi to", moli Abraham. "Jesam li te stvarno razumio? Reci da me to ne vara moja podmukla dob, da se ne radi o ružnom snu". Ali odjeka nema.
Abraham budi dvojicu slugu i žuri u Izakov šator. Uklanja zastor na ulazu i ulazi da bi kleknuo. U praskozorju jedva razaznaje crte svog snažnog, mladog sina obećanja. O, kako voli tog mladića!
Četiri čovjeka putuju prema sjeveru. Nitko ne govori. Ovo je najupečatljivija i najrječitija šutnja u cijeloj literaturi. Nabrano čelo. Kretanje tijela. Abrahamove zabrinute usne mole neizgovorenu molitvu: "Gospodine, progovori mi kao ranije. Ti znaš koliko puta si to činio u mojoj bolnoj prošlosti. Vodio si me korak po korak i boreći si se sa svojim strahovima, naučio sam da si mi prijatelj".

Abrahamova borba
Abrahamove se misli vraćaju na strah koji je osjećao kad je prvi put došao u Obećanu zemlju. Glad. Vađenje šatorskih kolaca. Odlazak u Egipat. Snalaženje u životu.
A kad se približio Egiptu, pogledao je svoju prelijepu ženu i rekao: "Saro, bojim se. Slušaj, da mi spasiš život, laži faraonu". Njegov strah ga je uvalio u još veću nevolju. Saru su odveli u kraljev harem. No Bog se pokazao vjernim.
Abraham se sjetio jedne druge noći, kad je molotovljevim koktelom napao Kedor-Laomera i palestinsku pograničnu ophodnju. Vratio se kući tako potresen da mu se Bog morao javiti u viđenju (vidi Post 15).
I sada, na putu prema Moriji, opet se osjeća tako izgubljeno.
Naravno, Sotona je tu sa svojim pritiscima. "Abrahame, nisi ti nikakav čovjek vjere. Sjećaš li se tvog sastanka s Hagarom? Uzdao si se u pravednost svojom muževnošću... Ovo putovanje u Moriju? I misliš prinijeti ljudsku žrtvu nakon svih tih godina propovijedanja neznabošcima? Ne, Abrahame, vrati se kući".
Abraham se moli cijelog dana. Cijelu se noć bori sa svojim mislima. Kad se ujutro pomalja sunce, njegove se suze miješaju s prašinom palestinskog tla.

Gospodine, izbavi me od straha
Jeste li ikada bili uplašeni? Tako paralizirani da vas je spopao užas?
...
Abraham je bio u strahu. Odjednom se budi od svojih misli i shvaća da su on i Izak s dva pratioca putovali cijeloga dana i da je vrijeme ponovno se ulogoriti za noć. Nakon večere Abraham se povlači od logorske vatre, kleči i počinje moliti kao nikada ranije: "O Bože, molim Te! Progovori mi još jednom. Gospodine, Ti znaš da Te ljubim. Ali moj sin – obećanje! Moj jedinac – strašno se bojim!"

Abrahamova nagrada
Dok se moli, Abraham se prisjeća onoga što je naučio unatoč svojim porazima i moralnim padovima kad je odlučio ne pouzdati se i kako se Bog umiješao. Bog je bio vjeran. Uvijek iznova Bog bi nagradio Abrahamovu vjeru unatoč njegovim strahovima i padovima.
Prisjeća se vremena kad je čak raspravljao s Bogom. Toliko je bio iznerviran s Božjim obećanjem da je za vrijeme rasprave rekao Bogu: "Bože, Sara je nerotkinja. Smislio sam logičan, legalan način da Eliezera učinim baštinikom obećanja".
Raspravljati s Bogom. Prigovarati. Protestirati. Usuditi se postavljati pitanja. Začudo, Bog ga je i dalje volio.
Bog mu je rekao da Mu je draga ova dublja razina prisnosti. Strpljivo se nasmiješio: "Uzdaj se u mene. Ti i Sara imat ćete svoga sina – ne Jišmaela".
Abraham se sjetio kako je konačno popustio i jednostavno uskliknuo: "O, Bože, pobijedio si. Rekao si i ja Ti vjerujem". "Abraham povjerova Jahvi i on mu to uračuna u pravednost" (Post 15,6).

Sklopljeni savez
Abraham se prisjeća nečega za što se može uhvatiti. Sjeća se kako je Bog s njim načinio savez (Post 15). Bog se zakleo; zakleo se životom da će izvršiti svoja obećanja.
Abraham se prisjeća trenutka kad je rasjekao žrtvene životinje i metnuo sve pole jednu prema drugoj, i kako je Bog sišao i prošao između dva reda mrtvih životinja.
Bog se zakleo kletvom samooptuživanja... : "Ako ikad prekršim svoja obećanja, neka moje tijelo bude raskinuto kao što su raskinuta tijela ovih životinja. Upravo zato što sam Bog, svoja ću zavjetna obećanja ispuniti. Uvijek. Zauvijek".
Ovo obećanje raste s kozmičkim značenjem kroz cijelu povijest spasenja. Bog se zavjetovao smrću koja je predstojala na Golgoti, gdje je svojim vlastitim životom zapečatio svoja obećanja, obećanja koja odjekuju kroz koridore vremena u cijelom Novom zavjetu. Sve do drugog Kristova dolaska. Do uskrsnuća. Do ponovnog sastanka. Do neba. Do vječnog života.
Abraham je učio hoditi i razgovarati s Bogom. Kad je otpočeo s ovim procesom, učio hoditi vjerom u Uru i Haranu, nije bio spreman popeti se na brdo Moriju. Ali sada je bio.
"Treći dan Abraham podigne oči i opazi mjesto izdaleka" (Post 22,4).
Morija. Abraham zna da ga Bog tamo čeka. Posljednji problem; završno utiskivanje u Abrahamov um i dušu nečega što se zove "vjera". Stari je čovjek umoran. Noćima nije spavao. Srce mu krvari. Gotovo sto i dvadeset godina jedva je imao vjere živjeti imajući pred očima obećanje. Odakle mu vjera da obećanje stavi na žrtvenik i ugasi jedino konkretno doživljeno ispunjenje obećanja?
Na koncu je sve gotovo: vatra, žrtvenik, drva. Osim janjeta. Nema čuda. Nema glasa s neba.
Ovo je najteža stanka u planu spasenja. Izak se okreće ocu za pomoć. "Oče, što sada? Gdje je janje?" Ovo je najveće pitanje svih vremena.
Abraham davno prije Ivana Krstitelja ukazuje na njegovu izjavu u Novom zavjetu: "Evo Jaganjca Božjeg!" (Iv 1,29). U apsolutnoj vjeri Abraham odgovara: ''Bog će već providjeti…" (Post 22,8).
Abraham nije svjestan da su upravo to riječi kojima ga Bog sto godina pokušava naučiti. U svakoj prilici Bog će providjeti.
Polako starac ustaje i prilazi žrtveniku. Svoje dršćuće ruke stavlja na Izakova ramena i privlači ga k sebi.
Abraham mora poći jednim od dvaju putova. S jedne strane potpuno pouzdanje.
A s druge? Strah. Odbacivanje svih svojih ranijih iskustava s Bogom tijekom četrdeset i pet godina. Sve nade i obećanja za koja se hvatao na svakom kilometru svog puta od Harana, sve halucinacije, uključujući činjenicu da mu se sin nije rodio kao čudo.

Abraham donosi odluku. Uz krupne vrele suze koje mu se slijevaju niz lice Abraham izjavljuje: "Izače, sine moj, ti si ta žrtva".
S užasom i zaprepaštenjem Izak se sav počinje tresti pri odbojnoj pomisli. "Dijete na žrtvu? Ne, oče!" Tako je Izaku bilo lako da ga odgurne i da ode.
Ali najveću čast koju je ijedno dijete ikada ukazalo roditelju, ukazao je Izak Abrahamu. Izak s pouzdanjem gleda u ove ljubavlju, suzama ispunjene oči i zna da je njegov otac čovjek Božji.
Izgovorene su posljednje riječi ljubavi.
Posljednji poljubac.
A onda, stavljajući na žrtvenik svoju jedinu vidljivu nadu u budućnost, Abraham diže nož i njegova se ruka počinje spuštati, kad je iznenada zaustavlja nevidljiva sila.
A onda glas: "Abrahame" Abrahame! Stani! Dosta je! Nisi mi uskratio svog sina, svog jedinca" (Post 22,11.12).
Obojica se grle i plaču od ljubavi i olakšanja. Zatim čuju šuštanje koje dolazi iz grmlja. Obojica se okreću i gledaju. Bog je providio janje. Bog je želio biti siguran da je Abrahamu stvarno bilo stalo do Njegove zamjene (umjesto svoje vlastite) prije nego je dopustio Abrahamu da je vidi.

Životne pouke
Zašto je Bog od Abrahama zatražio takvo što? Da ga okuša? Da, to je jedan od razloga.
Da nam pokaže kako je vjeri potrebno vrijeme da se razvije? Da, potrebno je vrijeme kako biste se pouzdali u nekoga koga jedva da i poznajete; uzdali se u njega sa svojim domom, suprugom, obitelji, poslom i budućnosti.
No postoji mnogo značajniji razlog. Cijeli je svemir tijekom sto dvadeset godina, a posebno posljednja tri dana, usmjerio pozornost na Abrahama i Izaka.
Dvije tisuće godina ranije u Edenu (Post 3,15). Bog je cijelom svemiru objavio svoj plan otkupa čovječanstva. Dopustit će svom dragocjenom Sinu da umre kako bi čovjeku omogućio povratak u božansko obličje koje im je bilo namijenjeno.

Ovdje, na brdu Moriji, Bog Otac uzeo je Abrahama i Izaka kao veliku pouku o osobnoj agoniji kroz koju će Bog prolaziti da spasi čovječanstvo. Abraham i Izak su postali uzorak Boga Oca i Boga Sina.
I gotovo dvije tisuće godina kasnije na tom mjestu, na brdu Moriji starog Jeruzalema, jedan drugi Otac i Sin uspeli su se na isto brdo. I kad su stigli na vrh, taj je Sin, također, dragovoljno položio svoj život.
Samo ovaj put nije bilo ruke koja bi posegnula i rekla: "Dosta je!" Ovaj put se nož duboko zabio u srce, ne čovjeka, već u samo srce Božje. Bog je otišao u podzemlje i grob zato što je vjeran svome obećanju: "Bog će već providjeti janje za žrtvu".
Jedina najvažnija vijest koju možemo propovijedati - posljednja vijest umirućem svijetu - jest Božji karakter ljubavi: Bog će providjeti.
Pavao nam u Rimljanima 4. i 5. poglavlju kaže da smo subaštinici s Kristom. Imamo jednako pravo na nasljedstvo kao i Krist. Zamislimo: ući u Božju prijestolnu dvoranu s istim pravima kao Krist. Jednoga dana ćemo sjediti na Božjem prijestolju. Isus je obećao: "Pobjedniku ću dati da sjedne sa mnom na mome prijestolju" (Otkr 3,21).
U Hebrejima 11, toj čudesnoj "Aleji vjere", piše da bez obzira tko ste, za vas važi obećanje: "Jer je Bog nešto bolje predvidio za nas: da bez nas ne postignu savršenstvo" (stih 40).
Bog danas kaže svojoj Crkvi u svijetu: "Imam plan za vas. Imao sam plan za Abrahama, Izaka i Jakova. I Isusa. I Pavla... Ali obećavam: Neće se ostvariti dokle ne dođete tamo". Ljubite li danas Isusa? Ljubite li Oca? Zašto mu to ne bismo rekli dok se molimo?

"OČISTILA SAM SE"

Izvor: paradajzglajd.bloger.hr

Nedavno sam službeno sreo jednu gospođu. Razgovarajući tako upotrijebila je jedan izraz koji me pogodio, koji mislim da je znakovit i zato želim o tome napisati par rečenica. Rekla je da se dvaput očistila!, misleći pritom na pobačaj. Razumjeli smo se i samo smo preletjeli preko toga.

Mislim da joj je pritom bilo neugodno (zašto neugodno ako kažu da "to" nije ništa) kao uostalom i meni.
Ne osuđujem je, to nije ono što želim reći - osjetio sam samilost prema toj ženici koju je vjerovatno neki bezosjećajni grubijan zlouporabio bez milosti i zatim joj zaprijetio da se mora očistiti, još ljut što "nije pazila", pa kako se to ne zna zaštititi!? i neka pazi drugi put...

Ono što želim istaknuti jest ovaj izraz što je upotrijebila umjesto 'pobačaj': 
- Očistiti se!

Izraz koji je sigurno negdje čula, koji je dugo u uporabi i svima razumljiv i poznat. Taj izraz mi mnogo govori o našem licemjernom društvu, prepunom seksističkih muških šovinista, prepunom kvazikršćana, kvazivjernika, o društvu duboko ogrezlom u materjalizam, bez duhovnih dimenzija, izgubljenih moralnih vrjednota. Ispada da je trudnoća, da je djetešce u majčinoj utrobi nešto prljavo, smeće koje treba istrugati i aspirirati. Ili se možda misli na način na koji je začet - bez ljubavi, bez nježnosti, možda napaljenih roditelja poslije gledanja kakvog pornića ili poslije pete pive... No dijete je i u tom slučaju nevino, bezgranično vrijedno, neprocjenjivo...

Ona je otišla svojim putem, ja svojim, ona s neugodom da se morala prisjetiti da je dvaput u životu bila PRLJAVA, ili su je isprljali, da se dvaput morala očistiti, i da se "paradoksalno" u dubini same sebe osjeća još prljavijom, u dubini ljuta na onog gada koji je nije razumio i natjerao ju je na najgore, a on pri tom ostao čist i nitko ga neće pitati koliko se puta očistio?

P. Rufus Pereira: 'Padanje u Duhu'

»VERITAS« - Broj 10 (421) - listopad 1999.

* Možete li nam pojasniti značenje tzv. "padanja u Duhu"?
Dr. Rufus: To je veliko i kompleksno pitanje. Prokomentirat ću ga ukratko. Kao i kod svega drugoga, postoje dva ekstrema. Među pentekostalcima postoje osobito neki koji kažu: to je normalna aktivnost Duha Svetoga, te kažu da ako ne govorite u jezicima, nemate Duha Svetoga. I ako nemate iskustvo, nemate Duha Svetoga. I to je utjecalo na neke dijelove karizmatske obnove. Tako postoje famozni karizmatski naučitelji u svijetu i jedan od njih kaže da svaka osoba za koju se moli i na koju se polažu ruke mora pasti. I ako nad nekim molite dvadeset puta na dan, dvadeset puta treba pasti na pod. Ja to ne prihvaćam. Postoje, pak, s druge strane, vrlo konzervativni karizmatici katolici, koji kažu da to "počivanje u Duhu" na podu ne smije uopće postojati u Katoličkoj crkvi. To su samo psihološke manifestacije. A ni to ne prihvaćam.
Ispravan stav je uvijek negdje u sredini. To je samo jedan od načina na koji Duh Sveti djeluje. I to nije najvažniji način. U ovoj stvari neka vas vode dva načela, kako biste bili sigurni da se radi o autentičnom iskustvu. Prvo, važan je način na koji je padanje učinjeno; drugo su posljedice. Ako postoji bilo kakva manipulacija, osobito fizička, da npr. čovjek gura ljude na pod, ili psihološke manipulacije, npr. ljudi očekuju da se to dogodi, a onaj koji moli nada se da će se to dogoditi i osoba se moli Bogu: "Bože, daj sruši me dolje!", a nije joj toliko važno hoće li joj se život promijeniti, hoće li ozdraviti, nego je važno samo da se baci na pod... to nije to. Potpuno autentično "odmaranje u Duhu" događa se čak i kad nema nikakvoga fizičkog kontakta, ili vrlo nježan dodir, osobito ako ste daleko. Stvari se događaju i dok propovijedate. A osobito ako se radi o osobama koje su u drugoj zgradi. Vi propovijedate ovdje, a oni popadaju tamo. A u mojoj višegodišnjoj službi to se događalo. Tada je to autentično.
Kad god molim, uvijek kažem: "Bože, molim te da padnu samo oni za koje Ti želiš da stvarno padnu''. Ako primijetim da osoba sama čini neke namjere da bi pala, onda je zadržim u tom padanju. Jedino kada osjetim da se događa djelo Duha Božjega, koje je u tom smjeru tako snažno, onda kažem 'neka padne'. Ali ja to doista sam po sebi ne želim. U nekim situacijama vam se učini da zbog nekog razloga svi trebaju pasti i ništa se ne dogodi. A u nekoj drugoj situaciji, npr., čini vam se da nitko neće pasti, jer su to sve zreli karizmatici, kao što mi se dogodilo na Filipinima: dok sam molio nad njima, svi su redom padali. Zašto?! Ne znam. Ali crkva je bila puna ljudi po podu. Svi redom. I u Sloveniji, npr., nisam očekivao da će toliki popadati. A program se održavao u hotelu... Svako djelovanje Duha Svetoga treba biti provjereno po plodovima. Ne zanima me što se s ljudima događa, da li oni padaju po podu ili vise sa stropova; zanima me je li njihov život značajno promijenjen. Da ta osoba postane pravi vjernik, pravi Isusov učenik i onaj koji sa sobom nosi svjedočanstvo svoje vjere, to je ono što mene zanima.
Postoje uglavnom tri razloga zašto ljudi "padaju u Duhu". Prvi je najvažniji - osoba koja pada vrlo duboko doživljava unutarnje ozdravljenje. Kad mi ljudi dođu na Ispovijed sa svim svojim povrjedama, već unaprijed znam što će se dogoditi kad se pomolim nad njima. To je kao neka vrsta prečaca koji Bog rabi da bi brzo dobio unutrašnje ozdravljenje. Osobito se to događa kad ja ne znam zašto trebam moliti, a osoba se ne zna precizno izraziti. Drugi razlog je iskustvo oslobođenja. U Evanđelju piše kad je duh napustio neku osobu da je ona ostala ležati kao mrtva. A treći razlog je što Duh Sveti ispunja tu osobu.

FATIMSKA PORUKA - TREĆE SJEĆANJE

IZVOR: WIKIZVOR

Predgovor

U jednom pismu od 31. kolovoza 1941. godine, upućenom Josipu Bernardu Goncalvesu, DI, Lucija je sama protumačila, kako je nastao ovaj spis, što su ga svi složno nazvali: Treće sjećanje. Piše: «Gospodin biskup mi je naredio da se još jednom prisjetim svega što je u vezi s Jacintom, jer želi tiskati novo izdanje njezina životopisa. Ovaj mi je nalog, poput zrake svjetla, osvijetlio dušu pri čemu sam spoznala da je došao trenutak, da otkrijem prva dva dijela tajne…». Po ovom spisu Fatima se probila u svijet.

Treće sjećanje

Preuzvišeni,
Pokoravam se Vašem nalogu što ste mi ga uputili u pismu od 26. srpnja 1941. godine, a u kojem tražite da napišem o Jacinti sve ono što mi je još ostalo u sjećanju. Razmišljajući, stekla sam utisak da mi preko Vašega naređenja govori sam Bog, kako je došao trenutak da odgovorim na dva pitanja koja su mi više puta bili uputili, ali sam do sada odgovor na njih odlagala.
Čini mi se, da će biti milo Bogu i Prečistom Srcu Marijinu ako se u knjizi o Jacinti doda jedno poglavlje koje govori o paklu, a drugo o Prečistom Srcu Marijinu. Možda će Vam se to moje mišljenje, Preuzvišeni, činiti neobičnim i suvišnim, ali zapravo – ono nije moje. Bog će pokazati da je to na Njegovu slavu i za spasenje duša.
Morat ću, dakle, govoriti o tajni i odgovoriti na prvo pitanje.
U čemu se sastoji tajna?
Čini mi sa, da to sada mogu reći, jer već imam dopuštenje Neba. A ovlastili su me i Božji predstavnici na zemlji, i to više puta i u više pisama, a jedno ste, vjerujem, i Vi sačuvali; pismo oca Josipa Bernarda Goncalvesa kojim mi je naredio da pišem Svetom Ocu. Upozorio me je na stvari koje moram iznijeti, a među njima je i otkrivanje tajne. Nešto sam o njoj rekla. Da pismo Papi ne produžujem, jer je moralo biti kratko, ograničila sam se na ono što je bilo prijeko potrebno iznijeti, a drugo prepustila Bogu da pronađe povoljniji trenutak.
Već sam, u drugom spisu, izložila sumnju koja me mučila od 13. lipnja do 13. srpnja, a koja je, poslije tog ukazanja, nestala.

Dobro! Tajna se sastoji od tri različita dijela. Otkrit ću vam prva dva. Prvi dio: viđenje pakla!
Djevica nam je pokazala golemo vatreno more, za koje se činilo da je pod zemljom. Vragovi i duše, uronjeni u taj oganj, izgledali su kao crno ili tamno ugljevlje, ali prozirno i u ljudskim oblicima. Sve je to plivalo u tom ognjenom moru, nošenom valovima plamena koji je izbijao iz njih samih, zajedno s oblacima dima. Padali su na sve strane poput varnica u velikom požaru, rastreseno, kao bez težine, uz zastrašujuće krikove i uzdahe, pune očaja. Tresli smo se od užasa i straha. Vragovi su se razlikovali po svojim stravičnim i odvratnim oblicima, neviđenog izgleda zastrašujućih i nepoznatih životinja, a prozirni i crni. To je viđenje trajalo samo jedan trenutak. Sigurno bismo bili umrli od straha i užasa, da nam naša Nebeska Majka nije bila obećala (u prvom viđenju) da će nas odvesti u Nebo.
Strelovito samo podigli oči prema našoj Gospođi koja nam reče dobrostivo, ali tužna: «Vidjeli ste pakao kamo odlaze duše jadnih grešnika. Da ih spasi, Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnosti prema mom Prečistom Srcu. Ako budete činili ono što ću vam reći, mnoge će se duše spasiti i bit će mir. Rat će uskoro završiti. Ali, ako ne prestanu vrijeđati Boga, za vladanja Pija XI, planut će novi, još gori rat. Kad budete vidjeli noć obasjanu neobičnim svjetlom, znajte, da je to veliki znak koji vam Bog šalje, znak da počinje kažnjavati svijet zbog njegovih zlodjela, i to ratom, glađu i progonstvom Crkve i Svetoga Oca. Da bih ovaj rat zapriječila, doći ću tražiti posvetu Rusije mom Bezgrješnom Srcu i pobožnost prvih pet subota kao naknadu za grijehe. Ako svijet prihvati moje zahtjeve, Rusija će se obratiti i bit će mir. Ako ne prihvate, proširit će zablude širom svijeta, izazivajući ratove i progone Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac će trpjeti, razni narodi bit će uništeni. Napokon, moje će Srce trijumfirati, Sveti Otac će mi posvetiti Rusiju, koja će se obratiti i tada će svijetu biti poklonjeno razdoblje mira.»
Već sam Vam rekla, Preuzvišeni, u poslanim primjedbama na knjigu o Jacinti, da je ona bila vrlo potresena nekim stvarima koje su sadržane u tajni. Zaista, tako je i bilo! Viđenje pakla tako ju je strašno prestrašilo, da su joj se sve pokore i trpljenja činila kao ništica, samo da bi joj uspjelo spasiti koju dušu.
Odgovaram na drugo piranje koje su mi uputili s raznih strana. Kako je Jacinta, onako malena, uspjela steći tako veliki duh pokore i žrtve?
Čini mi se, da mogu navesti dva uzroka. Prvi: Bila je to posebna Božja milost kojom ju je Bog obdario posredovanjem Bezgrješnog Srca Marijina. Drugi: Viđenje pakla, pri čemu je vidjela prokletstvo duša koje u njega odlaze.
Neki ljudi, čak i pobožni, ne vole govoriti o paklu djeci, da ih ne bi zastrašili. No, Bog nije oklijevao da ga pokaže trima mališanima. Jedno je dijete imalo samo šest godina. A znao je Bog, da će se zbog toga tako preplašiti, da će, usudila bih se reći, gotovo poginuti od užasa.
Jacinta je često znala sjesti na zemlju ili na kakav kamen i, posve zamišljena, reći: «Pakao! Pakao! Kakvo žaljenje osjećam za duše koje u njega odlaze! Tamo su živi ljudi koji izgaraju kao drvlje u vatri!» Tada bi, sva dršćući, klekla, sklopila ruke i izmolila molitvu koju nas je naučila Gospođa: «O, moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, oslobodi nas od paklenog ognja, dovedi u Raj sve duše, osobito one kojima je to najpotrebnije!».
Moj je dojam, Preuzvišeni, da se posljednje riječi ove molitve odnose na one duše koje su u većoj, neposrednoj opasnosti, da se upropaste.
Jacinta bi stajala dugo na koljenima, ponavljajući tu istu molitvu. Od vremena do vremena, kao da se budi iz sna, pozivala bi mene i brata: «Franjo, Franjo! Molite li sa mnom? Moramo mnogo moliti, da duše otmemo paklu. A u pakao ih odlazi mnogo, mnogo!». Drugi put bi postavila pitanje: «Ma, zašto Djevica ne pokaže pakao svim grješnicima? Kad bi ga vidjeli, ne bi više griješili, da ne završe u njemu! Moraš reći Gospođi da pokaže pakao onom cijelom narodu (odnosi se na one koji su dolazili u Cova da Iria). Vidjet ćeš, kako će se obratiti!» A onda, pomalo zlovoljna, znala bi reći:
- Zašto nisi rekla Gospođi da pakao svima pokaže?
- Nisam se sjetila – odgovorih.
- Na žalost, ni ja – odgovarala je tužno.
Mnogo puta znala je zapitati:
- Ma, kakve grijehe počinja svijet koji odlazi u pakao?
- Ne znam. Možda zato što ne idu nedjeljom na Sv. Misu, možda kradu, govore ružne riječi, psuju, proklinju…
- I samo za jednu riječ odlaze u pakao?
- Jasno, grijeh je…
- A, što bi ih stajalo ići na Sv. Misu i šutjeti?! Kakvo sažaljenje osjećam za grješnike! Kad bih im mogla pokazati pakao!
Koji put bi se stisla uza me i rekla:
- Znaš, ja idem u Nebo. Ali ti, koja tu ostaješ, ako ti Gospođa dopusti, kaži svima kako izgleda pakao, da ne bi više griješili pa u njemu završili!
Često je bila zamišljena, a onda bi se javila:
- Toliki ljudi odlaze u pakao! Toliki!
- Ne plaši se, ti ideš u Nebo – tješila sam je.
- Jest, ja idem, ali bih htjela da i svi drugi tamo dođu.
Da prinese žrtvu, često nije htjela jesti. Rekla bih joj:
- Jacinta, daj, jedi malo!
- Ne, ovu žrtvu prinosim za grješnike koji previše jedu.
Kad je već bila bolesna, ja bih joj, polazeći na Sv. Misu, rekla:
- Ti danas nemoj ići, ne možeš. Uostalom, danas nije nedjelja.
- Ništa zato! Idem za one grješnike koji ni nedjeljom ne idu.
Kad bi čula koju besramnu riječ, na koju su neki ljudi ponosni kad je izgovore, Jacinta bi pokrila lice rukama i rekla: «O, Bože moj! Ovi ljudi ne znaju da zbog takvih riječi mogu završiti u paklu. Oprosti im, moj Isuse, obrati ih! Sigurno, nisu svjesni da time vrijeđaju Boga. Kolika žalost, Isuse moj! Molim te za njih». Onda bi hodala, izgovarajući molitve koje nas je naučila Gospođa: «O, moj Isuse…».
Ovdje mi, Preuzvišeni, nešto pada na um. Više puta su me pitali, je li nam Gospa rekla, koji grijesi najviše pogađaju Gospodina? Kažu, da je Jacinta izjavila u Lisabonu: grijesi nečistoće! Možda je Jacinta, razmišljajući sada, o tome zapitala Gospu u Lisabonu i čula takav odgovor.
Mislim, Preuzvišeni, da sam iznijela prvi dio tajne.

Drugi se dio odnosi na pobožnosti Prečistom Srcu Marijinu. Već sam rekla, u drugom spisu, da mi je Gospa, 13. lipnja 1917., rekla da me neće nikada ostaviti i da će mi njezino Bezgrješno Srce biti zaklonište i put kojim će me dovesti Bogu. Izričući te riječi, ona je raširila ruke, a naše grudi prožeo je snop zraka koji je iz nje izbijao. Čini mi se, da je toga dana, ovim prožimanjem svjetla, ulila u nas razumijevanje i ljubav prema svome Prečistom Srcu, kao što je učinila u druga dva navrata s obzirom na Boga i tajnu Presvetog Trojstva. Od tog dana osjećali smo u srcu žarču ljubav prema Bezgrješnom Srcu Marijinu. Jacinta mi je više puta govorila: «Ona je Gospođa rekla da će njezino Prečisto Srce biti tvoje zaklonište i put kojim će te dovesti Bogu. Zar te to ne veseli? Ja toliko volim njezino Srce! Ono je tako dobro!».
Nakon što nam je u srpnju, u tajni, koju sam već iznijela, rekla da Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnosti prema njezinu Prečistom Srcu, da će, kako bi spriječio rat, doći tražiti posvetu Rusije svome srcu i pobožnost prvih pet subota kao zadovoljštinu, govoreći o tom, Jacinta bi često izjavila: «Kako mi je žao što ne mogu primati Svetu Pričest da bih pružila zadovoljštinu Prečistom Srcu Marijinu!».
Već sam rekla da je Jacinta, od strelovitih molitvica koje nas je naučio otac Cruz, izabrala ovu: «Slatko Srce Marijino, budi moje spasenje!». Koji put bi nakon toga u svojoj jednostavnosti dodala: «Toliko volim Prečisto Srce Marijino! To je srce naše Nebeske Majke. Zar se tebi ne sviđa ponavljati: Slatko Srce Marijino! Meni da, i to mnogo, mnogo!».
Često je puta odlazila brati cvijeće. Pri tom je pjevušila: «Slatko Srce Marijino, budi moje spasenje! Bezgrješno Srce Marijino, obrati grješnike, spasi duše od pakla!»
Jednoga dana odmarali smo se, u popodnevne sate uz bunar mojih roditelja. Jacinta sjedne na kamene ploče, a Franjo i ja odosmo tražiti divlji med među dračem, u šljiviku koji se nalazio uz obližnju strmu obalu. Nedugo zatim, Jacinta me pozove i zapita:
- Zar nisi vidjela Svetog oca?
- Ne.
- Ja ne znam, kako se to dogodilo. Vidjela sam Svetog oca u nekoj velikoj palači kako kleči uz stol, drži glavu među rukama i plače. Vani, oko palače, bilo je mnogo naroda. Neki su prema njemu bacali kamenje, neki ga psovali i izgovarali besramne riječi. Jadni Sveti otac! Moramo mnogo moliti za nj!
Već sam rekla, kako su nam jednom dva svećenika govorila da se moramo mnogo moliti za Svetoga oca. Oni su nam kazali, tko je Papa. Kasnije mi je Jacinta rekla:
- Je li to onaj kojega sam ja vidjela kako plače i o kojemu nam je Gospođa govorila u tajni?
- Da, to je on.
- Sigurno ga je ona Gospođa pokazala i onoj dvojici svećenika. Vidiš, nisam se prevarila. Treba mnogo za njega moliti!
Drugi smo put išli prema pećini u Cabeco. Prostrli smo se po zemlji da bismo izmolili Anđelovu molitvu. Malo potom Jacinta ustane i reče mi:
- Zar ne vidiš mnoštvo ljudi po cestama i poljima koji plaču, jer nemaju što jesti? I Svetog oca, kako u nekoj crkvi, pred oltarom Prečistog Srca Marijina, moli? Toliki ljudi mole zajedno s njim!
Nekoliko dana poslije toga me upita:
- Mogu li kazati da sam vidjela Svetog oca i s njim toliki svijet?
- Ne, zar ne vidiš da je to dio tajne. Poslije bi, mozgajući, sve otkrili.
- Dobro, tada neću reći ništa!
Jednoga sam je dana otišla posjetiti i našla, kako sjedi na krevetu, vrlo zamišljena.
- Jacinta, na što misliš?
- Na rat koji dolazi. Toliko će ljudi poginuti i gotovo svi će otići u pakao! Sa zemljom će biti sravnjene mnoge kuće, pobijeni mnogi svećenici. Čuj! Ja idem u Nebo, a ti, kad zapaziš ono svjetlo o kojemu nam je govorila Gospođa, da će se pojaviti prije rata, pobjegni u Nebo i ti!
- Zar ne znaš da se u Nebo ne može uteći?
- Da, točno je, ne može. Ali, ne boj se! Ja ću u Nebu mnogo moliti za te, za Svetog oca, za Portugal, da rat ne stigne ovamo, i molit ću za svećenike.
Vi se, Preuzvišeni, sjećate da je Bog poslao taj znak, a astronomi su ga nazvali 'sjevernom zorom'. Ne znam. Ali mi se čini, da su stvar bolje ispitali, vidjeli bi da to nije bilo polarno svjetlo i nije moglo biti. No, neka bude, kako oni misle! Bog se time poslužio da mi dade shvatiti, kako je Njegova pravda odlučila kazniti odgovorne narode, pa sam počela uporno od tada zahtijevati pobožnost prvih subota za zadovoljštinu i posvećenje Rusije. Moj cilj nije bio samo postići milosrđe i oproštenje za čitav svijet nego posebno za Europu. Bog, u svom beskrajnom milosrđu, dao mi ja znati, da se strašni trenutak približuje, a Vi se sjećate, Preuzvišeni, da sam Vam ja, u povoljnom trenu, na to upozorila. Otvoreno kažem da molitva i pokora, koja se obavila u Portugalu, nije još zadovoljila Božju pravdu, jer je nisu popratili pravim kajanjem i popravkom. Nadam se, da će Jacinta za nas posredovati u Nebu.
Već sam rekla u primjedbama na knjigu o Jacinti da je ona bila sva potresena nekim objavama u tajni. Te su bile: viđenje pakla, prokletstvo duša koje u njega odlaze i budući rat. Njegove strahote kao da su joj bile pred očima pa je sva drhtala od njih. Kad bih je vidjela zamišljenu, pitala sam je: «Na što misliš, Jacinta?» Mnogo puta je na to pitanje odgovorila: «Na rat koji dolazi, na tolike ljude koji će izginuti i otići u pakao! Kakva tuga! Da prestanu vrijeđati Boga, ne bi bilo rata, ne bi otišli u pakao!» Katkada mi je govorila i ovako:»Toliko te žalim. Franjo i ja odlazimo u Nebo, a ti ćeš ostati sama. Htjela bih moliti Gospu da i tebe uzme, ali ona hoće da ti još ostaneš neko vrijeme. Kad dođe rat, ne boj se! Ja ću u Nebu moliti za tebe.»
Prije nego što će otići u Lisabon, u trenutku kad je izgledala satrvena od tuge, više puta sam joj kazala:
- Ne žalosti se, što ja ne mogu s tobom! Bit će kratko. Vrijeme možeš provoditi misleći na Gospođu, na Gospodina i ponavljati molitve koje su ti mile: «Moj Bože, ja te ljubim! Slatko Srce Marijino, budi moje spasenje…»
- Ma, da - odgovorila bi živahno.
- Tako moleći, neću se umoriti do smrti! A poslije smrti to ću pjevati u Nebu!
Ima ih, Preuzvišeni, koji misle, da sam ja sve ovo morala davno reći. Da sam to objavila prije nekoliko godina, po njihovu mišljenju, objave bi imale dvostruku vrijednost. Ja vjerujem da to nije bila Božja nakana kad mi je sve to povjeravao. Da je onako htio, ne bi 1917. godine naredio da šutim nego da govorim. Mislim, dakle, Preuzvišeni, da je Gospodin po meni htio podsjetiti svijet da se odrekne grijeha i da pruži zadovoljštinu Bogu posredstvom molitve i pokore. Kako bih ja inače mogla izbjeći odgovore na bezbrojna piranja koja su mi postavljali? Još i sada, pri samoj pomisli, osjećam strah, što bi se moglo dogoditi! Priznajem da je moja odbojnost pri tom otkrivanju tolika, da bih - i uz Vaš nalog da pišem i uz uvjerenje da je došao trenutak da to priopćim - sve ovo najradije zapalila, umjesto da Vam spis dostavim. Čak još ne znam, tko će ovdje pobijediti. Bit će onako kako Bog hoće. Šutnja je za me bila prava milost. Što bi se bilo dogodilo da sam otkrila viđenje pakla? Ne znajući pronaći prikladne riječi, jer i ovo što sam rekla, daleko je od stvarnosti i samo blijeda slika, izbrbljala bih sve i svašta, stvorila takvu konfuziju da bih još pokvarila Božje djelo. Zahvaljujem, dakle, Bogu što onda nisam morala govoriti i vjerujem da je sve dobro onako kako on čini.
Bog obično prati svoje objave darom ispravnog shvaćanja, točnog razumijevanja onoga što one znače. No, o tome se ne usuđujem govoriti, jer se plašim svoje maštovitosti. A čini mi se, da je Jacinta, u razumijevanju ovih objava, bila na vrlo visokom stupnju.
Nešto prije nego je otišla u bolnicu u Lisabon, Jacinta mi je rekla: «Još sasvim kratko i ja ću u Nebo. Ti ostani ovdje da objaviš kako Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnost prema Prečistom Srcu Marijinu. Kad za to dođe trenutak, ne smiješ se skriti. Reci svima da će nam Bog dati milosti posredništvom Prečistog Srca Marijina. Neka ih od nje mole! Kaži, da Srce Isusovo hoće da se, uz njegovo, časti i Prečisto srce Marijino. Neka mole mir od Marijina Srca, jer ga je Bog položio u njezine ruke. Kad bih ja mogla u sva srca unijeti vatru koja gori u mojim grudima iz ljubavi naspram Isusova i Marijina Srca!»
Jednoga dana netko mi je poklonio sličicu Srca Isusova, prilično lijepu. Odnesoh je Jacinti i ponudih: «Hoćeš li je uzeti?» Uzela ju je u ruku, ogledavala, a onda rekla: «Kako je ružna! Uopće ne sliči na Gospodina koji je vrlo lijep! Ipak ću je uzeti, jer je to On.» Nosila ju je uvijek uza se. Noću i u vrijeme bolesti, držala ju je pod jastukom, dok se nije posve uništila. Često ju je ljubila i govorila: «Ljubim ga u srce, jer mi se ono najviše sviđa. Kad bih imala i sličicu Srca Marijina! Možda imaš koju? Željela bih imati obadvije.»
Jednoga dana donesoh joj reprodukciju, kalež i iznad njega Hostija. Uzela ju je, poljubila i vrisnula od veselja: «To je sakriveni Isus! Toliko Ga volim! Da Ga mogu primiti u crkvi! Čuj, prima li se Pričest u Nebu? Ako da, činit ću to svaki dan. Bila bih sretna, kad bi mi Anđeo donio Svetu Pričest u bolnicu.»
Kad bih se vraćala iz crkve i posjetila je u kući, mnogo me puta upitala: «Jesi li se pričestila?» Kad bih odgovorila da jesam, pozvala bi me da dođem bliže jer imam u srcu skrivenog Isusa. Drugi put mi je govorila: «Ne znam, kako to. Ja osjećam Boga u sebi, razumijem što mi govori, ali ga ne vidim i ne čujem. No, ipak je tako lijepo biti s Njim.» U drugim prigodama: «Znaš što? Gospodin je žalostan, jer nam je Gospođa rekla da Ga ljudi više ne vrijeđaju, pošto je već i suviše izvrijeđan, ali za to nitko ne mari. Nastavljajući činiti iste grijehe!»
Eto, Preuzvišeni, čega se još sjećam o Jacinti, a za što mi se čini da još nisam rekla. Ne znam, je li baš svaka riječ glasila onako kako sam napisala, ali smisao je posve točan. Kad smo govorile o Mariji, koji put smo rekle Gospa, koji put Gospođa. Sad mi nije lako sjetiti se, kad smo upotrijebile jedan, a kad drugi izraz. I tako još neke pojedinosti, koje, mislim, nemaju veliku važnost.
Prinosim Bogu i Prečistom Srcu Marijinu taj moj mali rad, plod moje skromne podložnosti onima koji Boga predstavljaju i molim ih da ga učine plodnim, za slavu Božju i dobro duša.

Tuy, 31. kolovoza 1941.

Dobavljeno iz "http://hr.wikisource.org/wiki/Fatimska_poruka_-_Tre%C4%87e_sje%C4%87anje"

OPORUKA KARDINALA STEPINCA

IZVOR: WIKIZVOR

Mojim dragim vjernicima!
Božja Providnost u svojim nedokučivim planovima prije mnogo godina htjela mi je povjeriti dužnost pastira vaših duša. Uvjeren sam, da je u ono doba u našoj nadbiskupiji bilo mnogo svećenika, koji su bili učeniji, kreposniji i zaslužniji nego ja, budući da sam ja onda imao samo 3 i pol godine svećeničkog života i rada i jer sam bio svima nepoznat. Da se sada, poslije svega, što se je dogodilo, upitam: Zašto je Gospodin upravo mene za ovu službu odabrao? — morao bih se poslužiti riječima sv. Pavla, koje je upravio vjernicima u Korintu: 'Što je ludo pred svijetom, odabra Bog, da posrami mudre. I što je slabo pred svijetom, izabra Bog, da posrami što je jako. I što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog. I ono, što nije, da uništi ono, što jest, da se nitko ne hvali pred Bogom'.
Od dana, kad sam bio izabran za duhovnog natpastira, prođoše mnoge godine, a sve burne i teške, i na koncu moj je tjelesni život uslijed toga stradao i zdravlje mi je narušeno. Osjećam, da s vama neću dugo biti. Svjestan sam u dubini svoje duše, da nijesam bio bez pogrješaka, a još sam čvršće u to uvjeren, kad imam pred očima riječ sv. Ivana: 'Ako kažemo, da smo bez grijeha, varamo sami sebe i nema istine u nama'. Ako sam bilo kome učinio kakvo zlo, iskreno ga molim, da mi to oprosti, a svima, koji su meni zlo načinili, opraštam iz sveg srca. Inače ne bih bio dostojan stupiti pred Krista Otkupitelja, koji je na križu molio za one, koji su ga razapeli: 'Oče, oprosti im, jer ne znaju, što čine!'.
Opraštajući se od vas, moji dragi vjernici, smatram potrebnim upraviti vam nekoliko riječi, koje da budu kao moja duhovna oporuka. Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti sve, što mogu, da otklonim od vas opasnosti, koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini. Smatram to tim nužnijim, što vi, dragi moji biskupljani, sačinjavate dobar dio hrvatskog naroda, u kojem mi je Božja Providnost dodijelila natpastirsko djelovanje. Što vama namjenjujem, bit će korisno i za sve ostale. Među vas su nadrli i ušuljali se bezbožnici, ljudi, koji premda su u manjini, dok ovo pišem, dosižu jedva 2% svega pučanstva, ipak su sve učinili, da iz vaših duša iščupaju Ime Božje i da vas - kažu oni - učine sretnima i bez Boga. Ali, predragi vjernici, u času kad napuštam ovaj svijet o svakom takvu pokušaju ja vam moram kazati, što je rekao prorok Izaija: 'O moj narode, oni koji te nazivlju blaženim, varaju te i uništavaju put, kojim ćeš ti morati ići'. Zar niste možda čuli što je kazao od Gospodina nadahnuti pjesnik prorok: 'Ako Gospodin ne zida kuće, uzalud se trude, koji je grade. Ako Gospodin ne čuva grada, uzalud straža bdije nad gradom'.
Htjeti postići sreću bez Boga znači: zidati babilonsku kulu, koja je svojim graditeljima donijela pomutnju jezika i uzrokovala, da su se raspršili po svijetu. Tako će se dogoditi i ubuduće. To je sigurno. Svaki pokušaj, da se stvori kultura, civilizacija, blagostanje kojeg naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast. Stoga i ja, dragi sinovi, opraštajući se od vas, upravljam vam riječi sv. Pavla Filipljanima: 'Ustrajte čvrsto u Gospodinu, predragi!'. Samo je u Gospodinu zasnovana naša vremenita i vječna sreća. Daleko od Gospodina samo je propast i uništenje.
Zar nije istina, da je i rasipni sin, o kojem piše sv. Evanđelje, mislio naći sreću, ako napusti očinsku kuću? Otišao je od nje bogat, ali kasnije, u kakvu se jadu našao! Rado bi bio utišao glad svoju žirom, što svinje jedu, ali mu ga nitko nije davao. Ljudi, koji preziru Boga, žele vas, dakle, udaljiti od njega i tako vas sniziti na veoma žalosno stanje. Njihovo je djelo i nastojanje prokleto od Boga, a to je lako razumjeti, jer 'Bog se ne da izrugivati', kako piše sv. Pavao. Na koncu mjesto sreće, koju obećavaju, neće vam moći pružiti ni ono, što je čovjeku najnužnije.
Vazda će biti tako, jer je Božja riječ istinita. A i ne može se prevariti. Kaže prorok: 'Gospodine, ti si nada Izraelova. Svi, koji te napuštaju, bit će posramljeni, a koji se udaljuju od tebe, bit će zapisani u prah, jer su napustili izvor žive vode, to jest Gospodina'. Veliki, dobri Bog nije zapustio čovjeka poslije pada u zemaljskom raju, premda je to čovjek zaslužio. Naprotiv, Bog je tako ljubio svijet, da je poslao svoga Sina, da ga spasi, kako veli Apostol: 'lzbavi nas iz vlasti tame i premjesti u kraljevstvo svoga ljubljenoga Sina'. To je kraljevstvo Kristova Crkva, katolička Crkva, koja je tako stara kao i sama kršćanska vjera. Katolička Crkva nije ni za slovce izmijenila svoje nauke, nego uči i danas sve ono, što je primila od apostola. Ona, kako sami znate, ima svoje vrhovno sjedište u Rimu i imat će do svršetka svijeta. Ondje je imao svoje sijelo prvi Kristov namjesnik u upravi Crkve, sv. Petar. Ondje stoluju i njegovi nasljednici, pape. Vi znate, što je Isus rekao Petru: 'Ti si Petar i na toj stijeni sazidat ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati'.
Ovo je, dakle, vrhovno pravilo: Gdje je Petar, tu je i Kristova Crkva!
Dragi moji vjernici, pod svaku cijenu, pa i uz cijenu istoga života svoga, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga vrhovnoga pastira Petrova nasljednika! Vi znate, da su naši oci i pređi kroz tolika stoljeća prolili tolike potoke i rijeke krvi, da očuvaju sveto blago katoličke vjere i da ostanu vjerni Kristovoj Crkvi. Vi nećete biti dostojni imena otaca vaših, ako budete dopustili, da vas tko otrgne od pećine, na kojoj je Krist sazidao Crkvu svoju. Godine 1941. mi smo se spremali svečano proslaviti 1300-obljetnicu prvih veza Hrvatskog katoličkog naroda sa Sv. stolicom. Svjetski rat je omeo tu svečanu jubilarnu proslavu, ali ni rat, ni mir, ni sreća, ni nesreća ne smiju nas uzdrmati u našoj odlučnosti, da ostanemo vjerni Kristovoj Crkvi sve do smrti. Moramo ponavljati poput Izraelaca na obalama babilonskih rijeka: 'Ako te zaboravimo, Jeruzaleme, neka usahne naša desnica!'.
Da među vama bude tko, bilo svjetovnjak, bilo svećenik, koji bi ma samo na časak pokolebao u ovoj točki, neka mu bude kuća daleko od vaše! Možda ćete reći, da odveć strogo sudim? Bio bih vaš najgori neprijatelj, ako bih vam zatajio istinu. Ako govorim ovako, činim to za vaše bolje dobro. Zar Isus nije ostavio opomenu: 'Pazite, da vas nitko ne zavede!'.
Zaista, biti rastavljen od Krista znači: biti kao mladica odsječena od čokota loze. Sudbina takva pojedinca bit će onakva, kako je opisuje Isus za vrijeme svoje posljednje večere: 'Tko ne ostane u meni, izbacit će se napolje kao neplodna mladica i osušit će se. I skupit će je i baciti u oganj, da sagori'. Budite, dakle, vazda vjerni katoličkoj Crkvi, vjerni do groba!
Težak bi bio život u obitelji, kad ne bi bilo majke. Crkva je velika Božja obitelj. Bog je toj svojoj obitelji dao majku, tj. bl. Djevicu Mariju, Majku Božju, i Majku svih nas. Dragi moji vjernici, naši su oci i pradjedovi posvuda po našoj domovini gradili crkve posvećene Presvetoj Djevici. Njezina je sveta prilika časno stajala kao ures na zastavama naših pređa, kad su oni polazili vojevati 'za krst časni i slobodu zlatnu'. Pred njezinim oltarima na koljenima su padali pokornici i raskajani grješnici moleći od Gospodina oproštenje grijeha po zagovoru one, koja je Utočište grješnika. U nju su polagali svoje pouzdanje naši pređi u svim teškim časovima svoga osobnoga i narodnoga života. Nastavljajte svijetlu predaju vaših otaca!
Na to vas, uostalom, potiču vrhovni pastiri sv. Crkve. Ako iskrenom i trajnom ljubavlju budete štovali i ljubili Majku Božju i na vama će se obistiniti što prorokuje nadahnuti mudrac: 'Tko časti svoju majku, sličan je onomu, tko sakuplja blago'.
Samo je bezbožni komunizam bio kadar uvrstiti, dapače u školske priručnike, svetogrdne hule protiv Majke Božje. Te sam svetogrdne hule ja g. 1946. za vrijeme poznatog tzv. procesa osudio i žigosao, a oni su se tim sudskim procesom nadali katoličku Crkvu jednim potezom pera izbrisati iz naše hrvatske domovine. Ne dao Bog, da itko između vas pođe tragom onih zločestih ljudi, i napada Majku Božju. Za takva će jadnika vrijediti riječ mudračeva: 'Tko ogorčava život svoje majke, proklet je od Gospodina'.
Na koncu, predragi sinci, jer je 'Bog ljubav', kako veli Apostol, ljubite se međusobno! Vazda se bratski ljubite! Budite samo jedno srce i jedna duša, ali ljubite i svoje neprijatelje, jer je Božja zapovijed. Tada ćete biti djeca svog Oca nebeskoga, 'koji daje, da njegovo sunce izlazi na zle i na dobre i šalje svoju kišu pravednima i grješnima'. Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer je jedno čovjek, a drugo je njegova zloća. Kaže sv. Augustin: 'Čovjek je Božje stvorenje, a zloća je ljudsko djelo. Ljubi ono, što je Bog stvorio, a ne ono, što je čovjek uradio'.
Sjetite se kojom zgodom u svojim molitvama i mene, svoga pastira u teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv! Nadam se, da će mi milosrdni Isus udijeliti milost, te ću moći vazda u nebu moliti i za sve vas dok bude svijeta i vaše nadbiskupije, da postignete cilj, za koji vas je Bog stvorio.

                                                                                                                             Krašić, 28. svibnja 1957.
Alojzije kardinal Stepinac, nadbiskup
Dobavljeno iz "http://hr.wikisource.org/wiki/Oporuka_kardinala_Stepinca"

PISMO OCA PIJA IZ PIETRELCINE

IZVOR: WIKIZVOR

Pismo oca Pija iz Pietrelcine od 21. kolovoza 1918., koje je uputio ocu Benedettu, svom duhovnom ravnatelju (Epist., I., 1065.), u kojem opisuje 5. kolovoza 1918. kada je zadobio stigme na svom tijelu.

Pismo

Samo me poslušnost obvezuje da Vam očitujem što se sa mnom događalo ovoga kolovoza 1918., od petoga uvečer pa kroz cijeli šesti dan.
Ne uspijevam Vam izraziti kakav se kroz to vrijeme strašan martirij događao. Uvečer, petoga, upravo sam ispovijedao naše dječake kad me odjednom zgrabio strašan trepet pred prikazom nebesnika koji se pojavio oko moga duha. U ruci je držao kao neko oruđe, slično vrlo dugačkoj željeznoj šipci dobro zašiljenoj, a iz šiljka kao da je izlazila vatra. U isto sam vrijeme sve to motrio i gledao kako mi taj svom snagom zabada šiljak u dušu. Jedva sam zajecao, osjećao sam da umirem. Rekoh dječaku da ode, jer sam se osjećao loše, bez snage da nastavim.
To mučeništvo trajalo je bez prekida sve do jutra sedmoga kolovoza. Što sam sve pretrpio kroz to tužno vrijeme, bez prekida, ne znam reći. Gledao sam kako mi taj šiljak nemilo rasteže i trga i utrobu, sve je bilo zahvaćeno tim željezom i vatrom. Od toga dana do danas smrtno sam ranjen. U dnu svoje duše osjećam ranu stalno otvorenu, previjam se od boli.
Što vam reći o tom što me pitate, kako se dogodilo to moje raspeće? Bože moj, kako se osjećam zbunjen i ponižen kad moram očitovati što si Ti učinio u meni, bijednome svome stvoru!
Bilo je ujutro, prošloga 20. rujna, u koru, poslije odslužene Svete Mise: zahvatilo me smirenje, slično slatkom snu. Sva osjetila, nutarnja i izvanjska, kao i sve moći duše uživale su neopisiv mir. U tom stanju ovladao me posvemašnji muk, i oko mene i u meni. Na to je odmah ušao veliki mir i predanost da budem posvema lišen svega. A sve to kao predah posred raspada. I sve u tren oka.
I dok se to događalo, našao sam se pred tajanstvenom osobom, sličnom onoj koja mi se ukazala 5. kolovoza, s tom razlikom da joj je iz ruku i nogu i boka tekla krv. Pogled na nju me strašio, i što sam u taj čas osjetio u sebi, ne znam reći. Osjećao sam da umirem, i umro bih da mi Gospodin nije podržao srce, koje mi je silno udaralo u grudima.
Kad mi se ta osoba povukla s vida, opazio sam da su mi ruke, noge i bok probijeni i da krvare. Predstavite si muku koju sam tada iskusio i neprestano je gotovo danomice osjećam. Rana srca stalno krvari, osobito od četvrtka uvečer do subote. Oče moj, umirem od boli zbog muke i popratne zbunjenosti. Bojim se da ne umrem iskrvavljen, ako Gospodin ne usliša vapaje moga siromašnog srca te od mene ne povuče ovaj zahvat.
Hoće li mi Isus, tako dobar, udijeliti tu milost?
Hoće li bar povući od mene zbunjenost koju osjećam zbog tih vanjskih znakova? Vapit ću k Njemu jakim glasom i neću prestajati zaklinjati ga da od mene po svome milosrđu povuče ne samu muku, ne samu bol, jer vidim da je to nemoguće te osjećam volju da me bol opije, ali ti vanjski znakovi, oni me ispunjaju silnom zbunjenošću i neopisivim i neizdrživim poniženjem.
Osoba koju spominjem u prijašnjem pismu, ista je kao i ona u drugom pismu, onom od 5. kolovoza. I bez prekida nastavlja svoj zahvat, uz najveće duševne muke. U svojoj nutrini osjećam stalno žuborenje, slično vodopadu što bez prekida šiklja krvlju. Bože moj! Pravedna je Tvoja kazna i ispravan tvoj sud, ali mi se napokon smiluj. Gospodine, uvijek ću Ti vapiti s prorokom: Gospodine, nemoj me kažnjavati u srdžbi svojoj, ne kažnjavaj me u svojoj jarosti! (Ps 6, 2 i 37, 1). Oče moj, sada Vam je poznata sva moja nutrina, a Vi mi dobrostivo uputite riječ potpore posred tako nesnosne i teške gorčine.
Dobavljeno iz "http://hr.wikisource.org/wiki/Pismo_oca_Pija_iz_Pietrelcine"

DUHOVNE VJEŽBE ZA SVEĆENIKE SLOVENIJE I HRVATSKE 21 - 25. SRPNJA 2008. VODITELJ: p. RUFUS PEREIRA

DESET NAČINA KAKO UPROPASTITI, ODNOSNO SPASITI NEDJELJU

Izvor: Vjesnik Splitsko-makarske nadbiskupije 2/2009.

TEOLOŠKO-PASTORALNI PRILOZI
VJERA I NEDJELJA*
* Izlaganje na korizmenoj rekolekciji svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije u Vepricu, 4. ožujka 2009.

«Ja sam Gospodin Bog tvoj: spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji» (usp. Izl 20, 2.8)
«Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvama» (Dj 2, 42).

Tema koja mi je predložena i koju sam prihvatio za ovo razmišljanje sažeta je u tri riječi.
Vjera – dakako, kršćanska vjera; Nedjelja – dakako, kao dan Gospodnji; te veznik «i».
U gramatici se kaže da je to sastavni veznik – dakle, riječ koja sastavlja, povezuje. Sadržaj ovog izlaganja želio bih usredotočiti upravo na pitanje tog veznika, na odnos i vezu između vjere i nedjelje.
Pitanje je: Koliko se danas prožimaju vjera i nedjelja, ili se pak radi o nečemu što je napuklo ili možda već posve puklo, te se rastavlja ili se već rastavilo?
Jasno, ovo je pokušaj da se na odnos vjere i nedjelje pogleda iz naše, kršćanske, svećeničke i pastoralne perspektive.

Dopustite mi jednu prethodnu napomenu. Vjerojatno će netko reći da sam pesimist, a drugi pomisliti da sam zloban. Međutim, ne mogu se oteti mučnom unutrašnjem dojmu koji me već dugo prati.
Neka mi bude oproštena usporedba s događajem iz izraelske povijesti. Druga knjiga o  ljetopisima (2Ljet 18) opisuje kako se judejski kraj Jošafat sprijateljio s Izraelskim kraljem Ahabom te ga pohodio u njegovom glavnom gradu Samariji. Ahab je naumio krenuti u ratni pohod na Ramot Gilead, te pred Jošafatom pita za savjet svoje službene proroke, koji mu odreda proriču sjajnu pobjedu. Jošafat ga, međutim, pita: «Ma ima li još koji prorok u tvom kraju?» Odgovor je: «Ima jedan, Mihej, sin Jimlin, ali ga ne volim slušati jer mi proriče nesreću». «Ma, svejedno, dozovi ga» – veli Jošafat. I dozvaše ga, i upitaše, a on se nasmija i reče: «Idi, Ahabe, pobijedit ćeš!» No Ahab, u tom trenutku ipak pošten (ili prestrašen), veli: «Ma koliko ću te puta zaklinjati da mi kažeš istinu u ime Gospodnje!» A Mihej će: «Vidim Izrael rasut po  gorama kao stado bez pastira. I Jahve veli: nemaju više Gospodara» (2 Ljet 18, 16). Hoću reći ovo: Možemo mi sebi lagati, možemo se okružiti hrpom nazovi proroka koji «bale za novac» (Mih 3,11), ali Bog upozorava. I ako njegova upozorenja ne poslušamo, preostaje raspršenje stada Gospodnjega – i naša, ne baš mala, krivica!

1. Dijagnoza

Svi se odreda tužimo kako se kršćanska nedjelja pomalo «topi». Razlozi su mnogostruki. Najnoviji dokument HBK, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, sintetizira ih ovako: «U novije vrijeme društvo i kultura zahvaćeni su dubokim i brzim promjenama.

Industrijalizacija i urbanizacija uzdrmale su stari poredak i dovele u pitanje smisao ‘sakralnog’ opravdanja mnogih religioznih postupaka. Nakon što su izgubili vezu s religijskim ozračjem svoga djetinjstva i mladosti, u mnogima je oslabila krhka osobna vjera.
Zakon proizvodnje, koji je skloniji individualizmu, otvorio je put pluralizmu. Na području kulture postoje pojave kao što su materijalističko shvaćanje života, težnja prema blagostanju, naleti hedonizma, uživalačkih prohtjeva, moralnog relativizma, površnog načina života, koje snažno utječu na mentalitet današnjeg čovjeka.
Napose treba istaknuti razorni utjecaj sekularizma, tj. ‘poimanje svijeta prema kojem se svijet tumači sam sobom i nema potrebe da se pribjegava Bogu. Bog tako postaje suvišan i samo smeta’ (EN 55). Sredstva javnog priopćavanja svojom promidžbom stvaraju lažne potrebe i izbjegavaju bitna pitanja. Sve te pojave duboko su oštetile kršćanski mentalitet općenito i shvaćanje nedjelje posebno.
Ne mogu se zanemariti ni posljedice koje je na našim prostorima ostavio bivši politički poredak, koji je nekim kategorijama građana, npr. prosvjetnim radnicima, vojnicima, policiji, državnim službenicima i dr., zabranjivao ispovijedanje vjere i pohađanje  nedjeljne Mise. Za mnoge vjernike i u našem narodu nedjelja nema više ono značenje i onu duhovnu snagu koju je imala tijekom naše povijesti» (br. 81).

Zanimljivo je da u ovoj analizi, koju biste, vjerujem, svi bez promišljanja potpisali, nema ni trunka spomena o tome koliko smo mi u Crkvi doprinijeli takvom razvoju shvaćanja i prakse nedjelje. Ma, je li moguće da se vjerska praksa slavljenja nedjelje koja se danas među nama (u crkvenim krugovima, u teološkim prosudbama i pastoralno prihvatljivim okvirima) smatra dostatnom ako vjernik barem jednom mjesečno sudjeluje (to jest prisustvuje) na Misi, brojčano svela na desetak do petnaest postotaka onih koji se deklariraju vjernicima – katolicima!?

To nas, međutim, navodi na dva, po mojem mišljenju, značajno kriva zaključka:
Prvi je da će se crkveno pitanje nedjelje riješiti društvenim promjenama, poput zakona o neradnoj nedjelji, a drugi da sve treba pogledati sa druge strane. Naime, u prividnoj radosti kod velikih slavlja, kad nam se, gledajući mnoštvo, osmjeh razvuče, um zaključi da stanje ne samo da nije tako loše, nego se može reći da je puno bolje nego što ti crni pesimisti govore.
Kao potvrdu valjanosti objekcije o krivom zaključivanju, u prvom slučaju, predlažem analizu odnosa između pohađanja školskog vjeronauka i prave crkvenosti – to jest života vjere u zajednici, koja svoj temeljni izraz ima u sudjelovanju u euharistijskom slavlju. Na župi na kojoj pomažem, od nekih 800 učenika koji u osnovnoj školi pohađaju katolički vjeronauk, na Misu dođe veći dio prvopričesnika i još možda stotinjak djece, dakle oko 20-25 posto, a ako je prikladno vrijeme to može narasti za još stotinjak djece. Za školskih praznika možemo slobodno zaboraviti na veći dio od njih. A gdje je ostalih 70 ili 80 posto? Bože sačuvaj da bih time rekao da školski vjeronauk nije dragocjen, dapače mislim da je upravo zbog toga još dragocjeniji, jasno ako je zaista katolički, konfesionalni vjeronauk, a ne neka pusta religiozna kultura!

Za pogrešku kod drugog zaključka upućujem na strukturu osoba koji sudjeluju na našim velikim slavljima. Zar treba dokazivati da su to redovito osobe koje i inače tvore onih 10-15 posto praktikanata, odnosno koji sudjeluju u crkvenom i sakramentalnom životu u svojim župnim zajednicama, te dijelom u crkvenim pokretima i grupama. Ne želim podcijeniti njihovo sudjelovanje na našim slavljima, nego samo istaknuti dvoje: krivo je u sudionike crkvenih slavlja ubrajati one koji su došli na dernek, a ne na Misu; a još je krivlje sveta slavlja pretvarati u pučku feštu, da bi se takvima prilagodili, pa same sebe uvjeravati da je sve u redu.

2. Koliko vjere – toliko kršćanske nedjelje

Kad god ste se osjetili loše i pošli liječniku, vjerujem da vam je bilo drago kad vam je rekao da su vam bubrezi zdravi, da vam je gušterača i slezena u redu, da nemate cista na štitnjači ili tome slično. Sve je to dobro, ali ako vam je šećer visok te ako vam naslage masnoća zatvaraju krvne žile da vam prijeti srčani infarkt ili moždani inzult, kakve vam koristi neprestano pričati o onome što je još dobro (čovjek se može lagano i lijepo zavaravati i odseliti na drugi svijet), nego se valja uhvatiti u koštac s onim što treba popravljati i mijenjati.
I još nešto, u slučaju nedjelje radi se o odgovornosti ne samo za vlastito duhovno zdravlje, nego ponajprije za spasenje osoba koje su nam povjerene. Radi se o tome da izvršimo svoje poslanje, a ono je da sve učinimo kako bi osobe koje su nam povjerene povezali s Kristom. U tome je ključ, to je tema! Ako se zabavimo strukturama,  kulturama, dimenzijama i kojekakvim pa i religijskim i/realnostima, a izostavimo Krista (jeste li kad pomnjivo slušali neke govornike koji krasno pričaju o svemu – samo nema Isusa Krista, Gospodina i Spasitelja, i nema odgovornosti za spasenje duša!), rezultat je, kršćanski gledano, promašaj.
Da budem konkretan: Kršćanska nedjelja ima svoj smisao u vjeri! Gdje nema kršćanske vjere, nedjelja postaje i ostaje dio «slobodnog vremena», ostaje praznik - doslovno dan prazan, te ga se nastoji ispuniti onim što čovjeku pruža mogućnost kakve ugode. Tu se mogu implementirati neki sociološki elementi opće religioznosti, ali o tom ne bi ovdje imalo smisla raspredati.
Naime, gdje nema Boga uvijek se nađu dežurni idoli, postavljeni na pijedestal za nedjeljno štovanje. Bili oni ugoda, užitak, trgovina, novac, utakmica, provod ili što slično, uopće nije bitno. (Usput, svi znamo da u najvećem broju slučajeva priča o problemu kršćanske nedjelje zbog nedostatka vremena ne drži vodu, ni na selu, a pogotovo ne u gradu!).
Duboko sam uvjeren da je u našem narodu, kao i među nama svećenicima, onoliko ostalo od dana Gospodnjeg koliko imamo vjere! Između kršćanske vjere, osobno doživljene te obiteljski i crkveno-zajednički prakticirane, i sakramentalne prakse kršćanske (euharistijske) nedjelje, usuđujem se staviti znak jednakosti. To mi potvrđuje iskustvo s europskog Zapada na koji smo se i mi uputili, usput kudeći one koji nam taj put  priječe! U takozvanoj kršćanskoj zapadnoj Europi kroz ekonomski prosperitet otvorio se slobodan prostor – slobodno vrijeme, ali se je kršćanski značaj nedjelje doslovno izgubio. Primjer: Od desetak slobodnih (to jest nekodiranih) nacionalnih TV postaja u svakoj većoj državi Europe (uz koje postoje i stotine PPW - plati pa gledaj) tek jedna, državna TV postaja, ima sat vremena religijskog programa nedjeljom i gotovo. A ne znam da li ima i jedna koja barem ne donese rezultate i izvješća s nogometnih utakmica. To će reći: kršćanstvo kao konkretan oblik života je na društvenoj sceni out. U društvenom okviru kršćanska vjera više ne igra ne presudnu, nego čak ni sporednu ulogu. U društvenoj utakmici još je dobro ako je kršćanska vjera i na klupi za rezervne igrače.
Zašto je značajno sve to spomenuti? Pa zato da se oslobodimo iluzija kako je kršćanska nedjelja, to jest sakramentalni, bogoštovni, euharistijski značaj nedjelje, nešto što o drugima ovisi, što će se izmijeniti nekim potezima izvana. Izvana može doći poticaj, a izgradnja – jednako kao i razgradnja, dolazi iznutra.
Konkretno, kao što slobodu moramo osvojiti i uzdržavati na životu, tako je i vjerom, tako je i s nedjeljom, koja je realni pokazatelj vjere svakog pojedinog vjernika, realni pokazatelj vjere zajednice (obitelji, župe, biskupije, naroda, sveopće Crkve) i na specifi čan način realni pokazatelj vjere svećenika.
Ali, zapitat će se netko: Ali koja je to i kakva vjera? To je konkretni životni, osobni odgovor na Božji poziv u Isusu Kristu! Objektivni sadržaj vjere, istinito i  najjednostavnije rečeno – jest Isus Krist. Subjektivni čin vjere, u konačnici – jest moj odgovor Bogu u Isusu Kristu, snagom i milošću Duha Svetoga, u Crkvi i po Crkvi. Kršćanska vjera nije privatno poduzetništvo. Ona je život osobe u zajednici vjernika pred Bogom, s Bogom i za Boga. Zato je spasiti ili upropastiti nedjelju u temelju pitanje vjere. Ne kažem da je to temeljno pitanje vjere, nego se u ne/mogućnosti  (ne/nastojanju) njegova rješavanja zrcali sva plitkoća ili dubina naše vjere. A vjera je istinita kao je djelatna, veli sveti Jakov, jer se potvrđuje i dokazuje djelima. Vjera je teološka krjepost koja zajedno s nadom u ljubavi tka živo tkivo zajednice Crkve.

(Da se ne bismo krivo razumjeli, posve sam svjestan da govorim na ekstreman način, kako bih naglasio ono što smatram najvažnijim. Istina je da ne ovisi sve o svećeniku, jer su i mnogi drugi faktori i osobe u nedjeljnoj igri, ali i dalje mislim da je svećenik presudan. Doživio sam u našoj nadbiskupiji kako jednu mrtvu župu svećenik – vjernik (ne kažem svetac, nego vjernik!) s pomoću Božjom može itekako oživjeti, te kako živu župu svećenik – kojega nije briga! (s čijom pomoću?) začas ne samo umrtvi, nego dotuče! Istu sam stvar doživio i na Zapadu, u Italiji i Njemačkoj! Svećenik je ipak presudan, a kao teolozi sjetit ćemo se da je on u bitnom sakramentalni posrednik do Boga u Isusu Kristu! I stoga je i najodgovorniji za kršćansku nedjelju).

3. Deset načina kako upropastiti nedjelju

Dopuštam sebi slobodu da do kraja zacrnim sliku. Možda će se tako (nadam se) bolje istaknuti one sjajne crte autentične vjere i proboja Duha Božjega, koji ne prestaje poticati na obraćenje i boljitak. Dakle, ako niste do sad o tome mislili i tako postupali, pa niste uspjeli uništiti nedjelju, evo vam nekoliko sugestija, sažetih u deset načina kako upropastiti dan Gospodnji!
Dakako, uz jasnu pretpostavku da se radi o svećeniku koji sebe smatra gospodarom Božjih otajstava!

1) Prva napast je malo po malo pretvoriti nedjelju u zanimljiv događaj, a bogoslužni prostor u zgodno sastajalište! U konačnici, uvijek je argument isti: Crkva je zajednica, i najvažnije je da se okupimo, nađemo zajedno. Najvažnije je sve dobro organizirati, pa i pod cijenu da otajstvo ostane po strani. Primjer: Kad bi isto toliko truda uložili u dostojanstvo nedjeljnog bogoslužja, koliko truda potrošimo oko svakog svečanijeg ručka, mislim da bi nam nedjeljna bogoslužja bila puno dostojnija.

2) Druga napast, kojoj se nije lako oteti, je pretvoriti nedjelju u ekonomski pothvat! Nedjelja je prigoda da se skupi novac za ovo ili ono, pa najduža stavka u nedjeljnoj Misi postaju graditeljske obavijesti i čitanje imena darovatelja … Neka ti zna i ljevica i desnica i sve uši čuju koliko je iz džepa izašlo… A kad se uvidi da nema kontrole nad svećenikovim talentom za skupljanje, nedjelja će se za čas urušiti! Dakako, bez sredstava se ne može, samo je pitanje što ima prednost: kasa ili svetohranište?

3) Treća, rado prihvaćena napast je pretvaranje nedjelje u teren vlastitog političkog pr/osuđivanja! Reče netko: Pa to mi je jedina prilika da ja kažem što mislim, i to o  stvarima koje se tiču svih. A to se može vršiti na stotinu načina. Primjer: Slušam Radio Split na Pepelnicu ujutro. Voditelj zove svećenika da rekne nešto o značenju korizme. On započinje /parafraziram/: Korizma je vrijeme kad nije važno postiti nego treba razotkrivati laž; pa nastavlja: A stvar je u tome da premijer i njegova vlada ne žele priznati da smo u ekonomskoj krizi, jer se boje da će izgubiti izbore! I tako se lijepa prigoda za kršćanski navještaj pretvori u «moj obračun s njima!» Mogu samo zamisliti kako izgleda nedjeljna homilija!

4) No nije sve prozaično. Puno se može razoriti i sa takozvanim dobrim namjerama, na primjer tlačenjem vjernika pretvaranjem nedjelje u duhovni show (znate da ni jedan show nikada nije daleko od showbusinessa). Može to biti glazbeni napad (udri glazbu da vjernicima bogoslužje izađe na uši) ili teatar (kad se svećenik pretvara u glumca, nažalost najčešće to bude u lakrdijaša), a može biti začinjeno i s raznovrsnim čudnim i teološki vrlo upitnim postupcima (na primjer «iscjeljivanje korijena» i sl.). Oni koji traže duhovni mir i staloženost u skrušenom stavu pred Bogom, nemaju tu što tražiti.

5) Ima i naprednijih načina uništavanja nedjelje. Tako se nedjeljno bogoslužje može preobraziti (koji to doista prakticiraju tim se i hvale) u nazovi napredno slobodnjaštvo kroz suprotstavljanje Crkvi, kroz omalovažavanje crkvenih struktura, kroz kritiziranje zaostalih bogoštovnih praksi, biskupa i svećenika, kako bi se stvorio krug vlastitih istomišljenika ili još bolje sljedbenika vlastitog lika i djela, a ne Isusa Krista.
Tako nedjeljno bogoslužje u župi – koja bi trebala biti istinska zajednica Crkve – postaje pozornica slobode od Crkve. No, tu više ne ostaju oni koji vjeruju Crkvu (credo Ecclesiam) posrednicu do Krista, nego oni koji za koje stoji: Hvalite me usta moja!

6) Šesti način uništavanja kršćanske nedjelje je taj da se odbaci, ili barem ukloni iz dosega, sve što za nekoga može biti neugodno, ili je pak u pomodnoj kulturi neuputno isticati. Tako se posve uklanja navještaj jedincatog spasenja u Isusu Kristu sa svim svojim ozbiljnim zahtjevima vjere i života, s ambona se promovira ono što ljudima godi, a to je duhovnost bez žrtve, vjera bez odricanja, spasenje bez križa i konačno sloboda bez odgovornosti. Ako se to još zna upakirati u šarene omote, eto sigurnog način da se sakramentalna slavlja pretvore u jeftine obredne sedative za duhovne poteškoće. A sve to zapravo vodi prilagodbi svijetu i oduzimanju nedjelje Isusu.

7) Međutim, posve sigurno najučinkovitiji način upropaštavanja kršćanske nedjelje je ukidanje molitve. Ne velim ukidanje bogoslužja nego onemogućivanje da ga se doživi kao molitveni čin vjere. Oduzeti nedjelji molitvu, to jest učiniti da vjernici zaborave da su u Crkvu došli moliti – a ne slušati mudrovanja, vodi u posvemašnju površnost,  plošnost i iskorijenjenost iz tla vjere. A kod prve nevere začas će se sve polomiti.
Jedan mali primjer takve površnosti: Ne dati da se nakon Pričesti ljudi u tišini pomole, nego ih natjerati da skaču na noge, ne bi li sve to što prije došlo kraju!

8) Još jedan put razaranja nedjelje je njezino pretvaranje u svećenički poslovni dan, u koji se nastoji sve strpati. I Misu, i pouke, i krizmanike i prvopričesnike. Još kad se to, po mogućnosti zbije uz Misu, dobiva se dojam prevelike angažiranosti osobe koja se zapravo trudi da bi imala što manje obveza a što više slobodnog vremena. Tako svećenikova nedjelja više nije za pastoralno služenje vjernicima, nego prigoda da se posvršavaju pastoralni poslovi, kako bi se drugih dana o sebi se zabavilo! Zar je bez temelja uzrečica o svećeniku koji je kroz tjedan nevidljiv a nedjeljom neshvatljiv. Baš me zanima prosjek kilometraže takvih župnika koji se onda pitaju: a gdje mi je narod?

9) Svi smo, začudo, postali robovi vremena. U to ropstvo uključujemo i brižno mjerenje trajanja nedjeljnog bogoslužja, nastojeći svako euharistijsko slavlje strpati u maksimalno sat vremena. Zaboravljamo da ima posebnih, značajnih, jakih dana kad bogoslužje itekako treba obogatiti, oplemeniti, bez straha da će i duže potrajati. Jasno je da takav pristup zahtijeva pripravu, suradnju i trud. Inače, mogu zamisliti kako izgleda sveta Misa koja traje manje od sat vremena od čega – dobro se sjećam jednog župnika – 40 minuta traje njegovo propovijedanje (o kad bi to bila propovijed!). Osobno sam se mnogo puta osvjedočio da lijepo spremiti 10-15 minuta homilije traži dosta zalaganja. A što se vremena tiče, svaki tjedan traje 168 sati – pa je taj nedjeljni sat manje od 0,6 % tjednog vremena. Zar nam Bog ne vrijedi ni toliko?

10) Konačno, da bi sasvim bez uznemiravanja uništio nedjelju, a da ne bi bespotrebno uznemirivao savjest, svećenik samo treba zatvoriti oči pred zahtjevima evangelizacije, pred konkretnim molitvenim, karitativnim i katehetskim izazovima. Najbolje je sve zakočiti i ostati u davno zacementiranim okovima, ne dajući se ni pomaknuti. Usput, za primjer: Zašto bih uopće pročitao upute u Misalu ili u obrednicima, kad sve znam napamet? Odnosno, meni je ovako dobro a kako je vjernicima nije moja stvar, pa ne pitaj (što je meni stalo kad odgovorni ne pitaju?)! A što će biti dalje…

Svakako, da ne bi bilo zabune, ovo je samo skica… ima i još mnogo drugih načina kako upropastiti kršćansku nedjelju… a što se primjera tiče neka svatko priloži svoje!

4. Deset načina kako spasiti nedjelju

Ipak, dopustite mi da okrenem list i postanem optimist. Čvrsto vjerujem da ima  mnoštvo putova za vrijedne pomake naprijed. Dakako, i ovdje stoji ključna pretpostavka da svećenik/župnik u iskrenoj vjeri shvati i prihvati da je on samo službenik svetih otajstava u Crkvi, da je Kristov poslanik i njegovo sredstvo.

1) Dakle, prvi i temeljni način obnove nedjelje je iskreni trud oko izgradnje zajednice u duhu Kristova zakona ljubavi, kroz poštivanje svih osoba i promicanje dobra, kroz trud oko pretvaranja nedjeljnog zajedništva u pravi sakramentalni synaxis; u ono  zajedništvo, koninonia, koje svoje ogledalo nalazi na oltaru. Svećenik je pozvan da bude promicatelj izgradnje, a ne da samo prstom upire u ono što ne valja. Svećenikov pozitivan pristup budi u vjernicima elan i volju za aktivno sudjelovanje u životu Crkve, odnosno župne zajednice.

2) Taj se temeljni pristup konkretizira kroz praktično uobličenje bogoslužja, koje nije apsolutni privilegij svećenika, nego je zajedničko slavlje, svećenika kao predvodnika uz sudjelovanje vjernika, pa bilo to i u sitnim stvarima. Primjer: Sjećam se pokojnog don Ivana Bašića i njegovih nastojanja da vjernike uključi u nedjeljno slavlje, od pripreme pjevanja do davanja milostinje na način da svatko kad dođe u crkvu stavi svoj prinos u košaricu, a onda to ministranti, zajedno s euharistijskim darovima, donesu do oltara. (Inače, kako se obično kod nas skuplja milostinja, pogotovo preko euharistijske molitve, posve je neprikladan za dolično bogoslužje).

3) Jedan od najjednostavnijih i vrlo značajnih pomaka na bolje moguće je ostvariti kroz lijepi naviještaj Riječi. Zar je tako strašno teško izvježbati čitanja, te ih jasno, bistro i razgovijetno navijestiti. Fides ex auditu! Budući da vjera dolazi po slušanju (navještaju) Crkva traži da to čine poučeni (što zahtijeva suradnju), a ne nepoučeni vjernici. Svaka čast maloj djeci … ali to nije za njih! Dapače, Crkva predviđa i posebnu službu čitača (lektora), koju biskup podjeljuje prikladnim i poučenim osobama! Jednako tako zahtjev za jasnoćom i razgovijetnošću vrijedi i za svećenikov govor, pogotovo kod molitava a na osobiti način kod euharistijske molitve.

4) Evo kakav sam svećenik, da sam tek na četvrto mjesto stavio osobnu molitvu. Svećenik će obnoviti nedjelju ako u središte svoga osobnog života i pastoralnog djelovanja stavi živu Kristovu prisutnost. Samo ću s molitvom ukloniti napast da poremetim red stvari, da sebe stavim na Kristovo mjesto. A ta napast i nije baš mala. Kušam promisliti koliko puta nedjeljom kažem «ja» – u propovijedi, u obavijestima, u pouci – pa kad to usporedim s onoliko puta koliko sam se iskreno pomolio za vjernike koji će evo biti preda mnom i iz mojih usta slušati riječ, i iz mojih ruku primiti Krista, prođu me trnci – jer se u tim omjerima ogleda dubina moje vjere! Uz to, molitva uvodi u ozračje svetosti, a za svećenika itekako vrijedi: Sancta sancte tractanda sunt!

5) Možda je najlakši način otvaranja puta prema obnovi kršćanske nedjelje iskrena i promišljena šutnja u bogoslužju. Ljudi Boga traže, i Bog ljude traži. Bog progovara a ljudi čuju samo kad su u šutnji. Zašutjeti je također bogoštovno djelo – dati prostora Bogu koji progovara srcu… Šutnja ne pripada samo osobnoj, skrovitoj molitvi, ona pripada liturgiji, zajedničkom bogoslužju. Papa Benedikt XVI. više je puta o tome govorio, upozoravajući koliko je šutnja važna za otvaranje unutrašnjih vrata duše Božjoj Riječi, te kao prostor u kojem se dublje percipira sveto.

6) No, nije dovoljno samo dopustiti Bogu da govori. Valja mu dopustiti da preko nas govori. Svećenikova riječ treba biti navještaj sadržaja vjere, euangelion – radosna vijest, a ne mlaćenje prazne slame. Nitko ne zna i ne može sve. Ponekad nemam dovoljno snage ni zdravlja da se pripremim. Bolje je tada pročitati neku sastavljenu propovijed, nego govoriti vlastite gluposti. Umjesto neutemeljene samouvjerenosti treba biti iskren i priznati da nisam ispunio zadaću – da budem pravi glasnik Božji, pa tada zašutjeti. Mi svećenici malo (i slabo!) slušamo druge kako propovijedaju, osim ako su to biskupi ili pozvani za posebne prigode. Da jedni druge više čujemo, možda bismo se zaprepastili zbog tolikog broja ludosti, pa i čistih hereza, koje mogu biti plod teološkog neznanja, ali su najčešće rezultat nebrige i duhovnog nerada.

7) Obnova nedjelje ne smije se zaustaviti samo na nedjeljnoj Misi. Onima koji trebaju duhovnu hranu dužni smo omogućiti i sudjelovanje u pobožnostima. Toliko sam puta doživio omalovažavanje euharistijskoga klanjanja, krunice, pobožnosti križnog puta… i sve to iz nekih čudnih, nazovi teoloških, a u stvari praznih intelektualističkih razloga. Osjećamo koliko su nam potrebni raznovrsni oblici zdrave i iskrene pobožnosti. Nova vremena postavljaju nove zahtjeve i nude nove mogućnosti. (A sad da se potužim: Pa mi /još uvijek/ nemamo praktičnog priručnika za svećenika kod oltara! Negdašnje pobožnosti smo uglavnom dokinuli i ostali u siromaštvu. Nema načelne prosudbe o potrebi «novih pobožnosti», nema pastoralnih uredbi ni poticaja. Možda se misli da nam u individualiziranom svijetu to više ne treba? Ako nam ne trebaju pobožnosti – neće proći dugo vremena da nam neće više trebati ni oltar!).

8) Obnoviti kršćansku nedjelju znači obnoviti kršćansko nedjeljno zajedništvo. To uključuje intenziviranje druženja ljudi oko crkve, pa i u crkvenim prostorima. Zatvoriti crkvu da se u nju ne može navratiti na molitvu, zatvoriti crkvene prostore, barem tamo gdje ih ima, znači posve promašiti. Dapače, svećenik bi trebao biti prvi koji će animirati druženja, posebno nedjeljom. Dakako, to ne bi smjelo biti grupiranje ili grupašenje po nekim drugim osnovama, nego druženje koje će također, kad je moguće, biti povezano s bogoslužjem, posebno za neke osobite skupine u zajednici, kao što su bolesnici, invalidi, strukovne skupine, djeca, mladi i slično.

9) Jasno je da svećenik ne može nedjelju obnoviti sam. To je pothvat za koji su mu potrebni suradnici. Nedjelja je dan kad će suradnici, posebno animatori, doći do izražaja! Nedjelja je prikladan dan za potaknuti na sve ono što bi se trebalo događati u tjednom životu župne zajednice. To je dan kad se bude molitvene, pastoralne i karitativne inicijative koje bi se mogle (trebale) provesti u župi, dakako uz aktivno zalaganje što više članova zajednice. Mi svećenici se tužimo kako malo toga stignemo, a potrebno je samo dati priliku suradnicima i začudit ćemo se koliko je dobroga i lijepoga moguće ostvariti. (Zar nismo imali, na razini nadbiskupije, ne tako davno školu animatora – na koju se odazvao lijepi broj vjernika. Bilo bi dobro da netko istraži gdje su sad i što čine? Nitko u našim krajevima nije imao toliko lijepih ideja i započetih akcija kao naša mjesna Crkva – ali što je od toga provedeno?).

10) Konačno, Gospodin nas je pozvao i poslao da mu budemo svjedoci! Obnova nedjelje polazi od svećenikova služenja Gospodinu, a ostvaruje se preko uočavanja duhovnih potreba, nastojanja da se na njih odgovori u vjernosti Bogu i u suradnji s vjernicima, kroz otvorenost i blagost, strpljivost i istinoljubivost. Svećenik će, poput starozavjetnog proroka, postati obnovitelj (pa makar to nekad bilo i krpanje pukotina) ako bude istinski Kristov svjedok. To pak znači da mu ne može biti nakana da ljude prilagodi svojim potrebama, nego da ih razumije i dovede pred Gospodina, Spasitelja.

(Ovo što je izneseno samo je jedan kratki pogled iz perspektive svećenikove nedjelje. Toliko se dobroga može postići kroz kvalitetan crkveni zbor, kroz aktivno sudjelovanje pjevača, sakristana, članova župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća, kroz suradnju sa vjeroučiteljima u školi… A gdje je tek pomoć i biskupije, posebno pastoralnog vikarijata, katehetskog ureda i ureda za mlade… Ovo je samo par natuknica za  razmišljanje i za iskren korizmeni ispit savjesti).

I za kraj… prognoza

Ovih smo mjeseci suočeni sa smrću nekolicine svećenika, a slušamo i o bolestima mnogih kolega. Nisu to lake ni bezazlene stvari. Tamo srce, onamo šećer, tamo opet kojekakvi zloćudni tragovi. Znamo što nam znači da nas, kad smo bolesni, netko nazove, obiđe, pohodi, da upita kako smo? I kako se duboko u srcu osjeti nebriga.
I sa vjernicima je tako! Koliko ljudi očekuje Riječ Božju i susret s Bogom – preko svećenika! A što ako naiđu na nekoga tko im «prodaje maglu»? Koliko vjera ljudi ovisi o nama svećenicima? Koliko njihovo spasenje ovisi o našoj skrbi? Možda je dovoljno samo promisliti, primjerice, na našu pastoralnu brigu za bolesnike? Pred Bogom smo odgovorni za spasenje ljudi. Naša svećenička skrb za kršćansku nedjelju vjerodostojni je pokazatelj koliko vjerno i odgovorno vršimo svećeničko poslanje, što ga nitko  umjesto nas ne može izvršiti!
Danas nedjelja kao dan Gospodnji, veli nam ozbiljna dijagnoza, ako ne umire, onda zaista teško boluje. Počesto se tješimo da joj ni u drugim krajevima nije bolje, pa  prema tome nismo mi sami krivi, dakle nije na nama ni sva odgovornost za izlječenje. Ali, slobodan sam upitati: Kakve korist onome tko zna da ima zloćudni rak od toga što zna da i drugi boluju? I kako bi se osjećao da zna kako ga liječe s običnim aspirinima, koji tek prikrivaju simptome, a ne diraju u bit te strašne bolesti, nevolje!

Bojim se, zaista se bojim da nam se ne dogodi osuda poput one iz Knjige otkrivenja, poslane Crkvi u Laodiceji: «Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć, povratit ću te iz usta. Govoriš: Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba! A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog i slijep i gol. Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja, i pomasti da oči pomažeš i vidiš. Ja korim one koje odgajam i ljubim. Revan budi i obrati se!» (Otk 3, 14-19).
I za kraj, budući da smo započeli korizmu, prije nego ponovo spustim plug u brazdu na njivi Gospodnjoj, ne mogu drugo do li, kao svećenik i član ove mjesne Crkve, za sebe i za sve nas, udariti se u prsa i reći: Gospodine, smiluj se nama! I zavapiti: Gospodine, otvori nam oči srca i obrati nas k sebi, prije nego li bude kasno. Amen.

Ante Mateljan

POSTUPAK S OSOBAMA KOJE SU SE BAVILE REIKIJEM

Iz knjige: Josip Blažević, Sve što katolik treba znati o reikiju. 50 pitanja. 50 odgovora, Veritas, Zagreb, 2008., str. 63 - 67:

50. Kako svećenik treba postupiti s osobama koje su se bavile reikijem, a koje zatraže pomoć Crkve?

Najprije neka ih ukratko pouči o zabludi u koju su upali i navijesti im Isusa Krista, jedinog Spasitelja.
Potom neka ih potakne da se pokaju za grijehe, osobito za grijeh idolopoklonstva, da se neopozivo odreknu reikija i unište sve materijale i literaturu o njemu (najbolje neka ih spale).
Potom da se temeljito ispovjede i u ispovijedi priznaju da su se bavile reikijem, osobito da naglase ako su u ranijim ispovijedima svjesno prešućivale bavljenje njime.
Potom neka svećenik, kao Kristov opunomoćenik na zemlji, kao predstavnik Crkve koji je od Isusa Krista primio vlast da u Njegovo ime izgoni zloduhe i polaže ruke na nemoćnike (usp. Mk 16, 17-18), nad njima izmoli molitvu otklinjanja od reikija, niže predložena ili slična sadržaja. Imprimatur za tiskanje niže predložene molitve otklinjanja izdao je Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu 24. rujna 2008. (br. 2553/2008.) s napomenom svećenicima, kako slijedi:
Budući da je osoba koja prođe inicijaciju u reiki otpala od katoličke vjere i time upala u izopćenje, valja podsjetiti da svećenici za odrješenje od cenzure izopćenja moraju zatražiti ovlast od ordinarijata kako bi takve osobe mogle odriješiti od cenzure (vidi: 'Red pokore', KS, Zagreb, 1975., str. 193; 'Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije', br. 1/1001., str. 12; br. 2/1993., str. 61).

MOLITVA OTKLINJANJA OD REIKIJA

Ovu, ili kakvu drugu sličnu, molitvu može izmoliti svaki svećenik, rukama položenim nad osobom za koju moli. Inicijaciji u reiki prethodila je dvadesetjednodnevna duhovna priprava (''čišćenje''), koju je ''posvetio'' svojom meditacijom osnivač reikija dr. Mikao Usui. Stoga je preporučljivo savjetovati osobi iniciranoj u reiki, a koja zatraži izbavljenje, da, prije molitve otklinjanja predložene u nastavku, najprije jednu četrdesetnicu (koju je Isus posvetio svojim postom) provede u intenzivnoj molitvenoj pripravi. To može biti svakodnevno pohađanje Mise, neki oblik odricanja (posta), svakodnevno čitanje jednog poglavlja iz Biblije ili nešto slično.
Obred je najbolje započeti škropljenjem blagoslovljenom vodom i znakom križa, dozivanjem u svijest Sakramenta krštenja kao početka našeg spasenja pritjelovljenjem Isusu Kristu. Za uvod se može pročitati prikladan svetopisamski odlomak i kratko ga protumačiti.

Odreknuće

Svećenik: Odričeš li se grijeha, da živiš u slobodi djece Božje?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se zavodljivosti zla, da te grijeh ne nadvlada?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se Sotone, začetnika i vođe grijeha?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se reikija i svih njegovih duhova?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se svih njegovih inicijacija u reiki koje si primio/la?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se svih simbola, primljenih mantri i vjerovanja u reinkarnaciju?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se svih drugih okultnih, ezoterijskih i newageovskih praksa i vjerovanja?
Pokajnik: Odričem.

Ispovijest vjere

Svećenik: Vjeruješ li u Boga Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje?
Pokajnik: Vjerujem.
Svećenik: Vjeruješ li u Isusa Krista, Sina Njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je rođen od Marije Djevice, trpio i bio pokopan, koji je od mrtvih uskrsnuo i sjedi zdesna Ocu?
Pokajnik: Vjerujem.
Svećenik: Vjeruješ li u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni?
Pokajnik: Vjerujem.

Svećenik: Pomolimo se.
                Gospodine Isuse Kriste, Ti si svoje učenike odvratio od grješnog puta i objavio im blaženstva nebeskoga Kraljevstva. Pogledaj na ovoga svoga slugu (I.), koji je poslušao riječ Evanđelja i dolazi da ga izbaviš od utjecaja duha reikija i svih okultnih prâksa. Odagnaj od njega svaku sumnju i nevjeru, svaku bol i gorčinu, i udijeli mu milost da svim srcem i dušom prione uz Tebe!
                Presvetim Imenom Isusa Krista raskidam svaku vezu između ovoga sluge Tvojega i osobe koja ga je inicirala u reiki, kao i svaku vezu s duhovima privučenim s reiki inicijacijama, kanaliziranjima, crtežima reiki simbola ili mantrama.
                U ime Presvetog Imena Isusova i snagom Njegove predragocjene Krvi prekidam i razrješujem te od svih djelovanja i utjecaja duhova reikija po prvoj (drugoj, trećoj...) inicijaciji u reiki. (Ovu rečenicu ponoviti onoliko puta koliko je inicijacija osoba primila).
                Ti si, Oče, ovoga svoga slugu pozvao da pred Tobom bude svet i bez ljage, zato Te molim, snagom Duha Svetoga obnovi i umnoži u njemu dar prave vjere, ufanja, ljubavi, dar božanske mudrosti, čistoće, praštanja, pomirenja, mira i predanja u volju Božju. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

                Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas!
                Sveti Mihaele Arkanđele, moli za nas!
                Sveti Anđeli Čuvari, molite za nas!
                Svi sveci i svetice Božje, molite za nas!
                Oče naš... Zdravo, Marijo... Slava Ocu...

Završni blagoslov.

Preuzeto sa stranice: www.cbismo.com

Istinita i lažna ukazanja

Peter Joseph, 2005-03-01

Prenosimo članak objavljen u magazinu Inside the Vatican, broj 3/2005. Autor, o. Peter Joseph, iz Wagga Wagga, Australija, doktorirao je iz dogmatske teologije na Papinskom Gregorijanskom sveučilištu u Rimu. Urednik je dopunjenoga izdanja Apologetike i katoličkoga nauka, nadbiskupa Sheehana (Saint Austin Press, 2001.), i sada je kancelar maronitske biskupije u Australiji.

© Urbi et Orbi Communications

Kao uvod, izrazio bih svoje vlastito zanimanje u privatnim objavama. Posjetio sam Paray-le-Monial (gdje je Isus pokazao svoje Presveto Srce sv. Margareti Mariji u XVII. st.). Posjetio sam Rue de Bac (gdje je Čudotvorna medaljica dana sv. Katarini Labouré, 1830.). Posjetio sam Lourdes, Knock, i Fatimu, i također dva belgijska grada gdje se Gospa ukazala: Beauring (1932.-1933.) i Banneux (1933.). Nosim smeđi škapular i Čudotvornu medaljicu. Obavljao sam klanjanje za proslavu blagdana Božanskoga milosrđa od 1993.
 Mislim da, iz svega ovoga, možete vidjeti da se ne protivim privatnim objavama. Ali se protivim lažnim objavama; protivim se sumnjivim objavama; protivim se neodobrenim objavama; protivim se opsjednutosti privatnim objavama. Protivim se svemu ovomu upravo zato što vjerujem u istinite privatne objave i njihovu ulogu u životu Crkve.
 Izobilje navodnih poruka i objava u proteklih 40 godina čini sve potrebnijom tradicionalnu opreznost i razlikovanje duhova. Usred današnje zbunjenosti i duhovne pustoši mnogi katolici traže kontakt s nadnaravnim putem novih privatnih objava, bez obzira jesu ili nisu odobrene, ili čak jesu li ili nisu u skladu s vjerom.

Privatne se objave događaju
Bog može dopustiti objave privatnim pojedincima, i ponekad to i čini. Oni koji ih prime, i savršeno su sigurno da dolaze od Boga, trebali bi im vjerovati. Ali Crkva nikada ne nameće katolicima obvezu vjerovanja u bilo čije privatne objave, čak i kod objava velikim svecima. Crkva im daje svoje odobrenje samo kada je zadovoljna nakon rigoroznih ispitivanja njihovih duhovnih korisnosti i očiglednosti dokaza o kojima ovise.

Katekizam
 Novi Katekizam u br. 67 kaže: „Tijekom stoljeća bilo je takozvanih 'privatnih' objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da 'poboljšaju' ili 'upotpune' konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca. Kršćanska vjera ne može prihvatiti „objavâ“ koje bi htjele nadići ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena. Toga ima u nekih nekršćanskih religija, a i u nekih novijih sekta koje se na takvim 'objavama' zasnivaju.“ (Vidi sv. Toma, Summa II-II, q. 174, art. 6, ad 3.). Koga Katekizam ima na umu? Između ostaloga, muslimane i mormone. Muhamed je tvrdio da Evanđelja krivo predstavljaju Krista, a Mormoni vjeruju da postoji Treći zavjet.

Izvori objava
 Postoje, u konačnici, tri izvora objava, vizija, znamenja, i sličnih stvari: Bog, čovjek ili đavao.
 Pod naslovom Bog, uključujem Božja sveta stvorenja, kao što su Gospa ili neki drugi svetac ili anđeo.
 Pod čovjekom, mislim bilo koje ljudsko znanje ili moć imaginacije, bilo koju ljudsku vještinu ili prijevaru, ili neku ljudsku aktivnost ili uređaj koji uzrokuje da se nešto dogodi.
 Pod đavlom, uključujem đavla osobno ili bilo kojega od drugih demona.

Đavlova moć
Vrlo je malo ljudi svjesno punih đavlovih moćiju i njegove spostobnosti prijevare. Mnogi katolici misle da, čim se nešto čudno dogodi, to mora biti Božje djelo. Ali, kao što sam rekao, poruke i znamenja mogu proizići iz tri krajnja izvora: Bog, čovjek ili đavao. Djelo je razlikovanja identificirati tko je posrijedi u pojedinom slučaju.
Znanje o đavolskim prijevarama čini Crkvu ovdje opreznom. Sljedeći je dio o moćima demona uzet od oca Jordana Aumanna, svećenika dominikanca, koji je godinama poučavao na Sveučilištu Angelicumu u Rimu.

Što đavli mogu i ne mogu učiniti? Đavli ne mogu učiniti slijedeće:
1.     Proizvesti bilo kakvu vrstu istinski nadnaravnoga fenomena.
2.     Stvoriti tvar, jer samo Bog može stvarati.
3.     Vratiti mrtvaca u život, iako mogu proizvesti obmanu da to čine.
4.     Istinski prorokovati, jer samo Bog zna apsolutno budućnost, i oni kojima On odabere objaviti njezin dio. Međutim, inteligentna đavolska slutnja o budućnosti može se pukim smrtnicima učiniti kao proročanstvo.
5.     Poznavati tajne uma i srca neke osobe. Međutim, njihova oštroumna inteligencija i promatranje može im omogućiti da zaključe mnoge stvari o osobi.

Ali đavli mogu učiniti slijedeće:
1.     Proizvesti tjelesne ili imaginarne vizije.
2.     Falsificirati ekstazu.
3.     U hipu izliječiti bolest uzrokovanu đavolskim utjecajem.
4.     Proizvesti stigme.
5.     Glumiti čuda i fenomene levitacije i bilokacije.
6.     Pričiniti da ljudi ili predmeti nestaju utječući na nečiji vid ili viđenje.
7.     Uzrokovati da netko čuje zvukove ili glasove.
8.     Uzrokovati da netko govori u jezicima.
9.     Izreći činjenicu koja je skrivena ili udaljena.

Što god priroda ili znanost mogu uzrokovati, mogu i đavli, prema onomu što Bog dozvoli. U knjizi Izlaska faraonovi magičari i čarobnjaci mogli su izvesti neka od znamenja koja su učinili Mojsije i Aron (Izl 7,11-12; 7,22; 8,7; 8,18-19; 9,11). Oko 200. godine Tertulijan piše: „Prije svega, oni (đavli) učine vas bolesnima; zatim da bi od toga napravili čudo, propišu lijekove koji su ili sasvim novi, ili suprotni onima u uporabi, i zatim prestajući sa škodljivim utjecajem, navodno su postigli izlječenje“ (Apologija kršćanske religije, 22).

Nasuprot moći palih anđela da prevare, nije čudno da je Crkva uvijek bilo vrlo spora pri proglašavanju čuda ili poruke autentičnim.
Đavao ima nadljudsku inteligenciju i vrlo je vješt, i preuzetno je pretvarati se da možete definitivno suditi u korist autentičnosti nečega, bez pomoći.
Da bi se znalo da je nešto lažno, dostatno je znati da je izrečeno nešto suprotno nauku Crkve. Stoga, lakše je izreći sud protiv vidjelaca, nego u njihovu korist. Ali sama odsutnost doktrinarne zablude nije dovoljna. Moraju postojati druge pozitivne naznake.
Sljedeći su citati iz završnoga poglavlja ozbiljne knjige Spiritual Theology (Sheed & Ward 1980.), oca Jordana Aumanna.

Znaci božanskoga duha
„Slijedeće su karakteristike opći znakovi božanskoga duha:

1.     Istina. Bog je istina, i ne može nadahnuti ništa doli istinu u duši. Ako osoba za koju se vjeruje da je nadahnuta Bogom, dakle, održava mišljenja koja su očito protiv objavljene istine, nezabludivoga nauka Crkve ili dokazane teologije ili filozofije ili znanosti, mora se zaključiti da je osoba opsjednuta đavlom, ili je žrtva pretjerane fantazije ili pogrješnoga zaključivanja.
2.     Ozbiljnost. Bog nikada nije uzrok stvari koje su beskorisne, isprazne, ništave ili nepotrebne. Kada Njegov duh pokrene dušu, to je uvijek radi nečega ozbiljnoga i korisnoga.
3.     Prosvjetljenje. Iako se ne može uvijek razumjeti značenje Božjega nadahnuća, učinak bilo kojega božanskog poticaja ili pobude uvijek je prosvjetljenje i sigurnost, više nego tama i zbunjenost. To je istinito i za učinke na osobu koja prima nadahnuće i za učinke na druge.
4.     Poučljivost. Duše koje su pokrenute Božjim duhom radosno prihvaćaju savjet i upozorenje svojih voditelja ili drugih koji imaju auktoritet nad njima. Ovaj duh poslušnosti, poučljivosti i podložnosti jedan je od najjasnijih znakova da pojedina inspiracija ili poticaj dolazi od Boga. Ovo posebno vrijedi kod obrazovanih, koji imaju veću tendenciju biti privrežni svojim mišljenjima.
5.     Diskrecija. Duh Božji čini dušu diskretnom, razboritom i promišljenom u svim njezinim djelima. Nema ništa od naglosti, lakoće, pretjerivanja, nasrtljivosti; sve je ujednačeno, izgrađujuće, ozbiljno, i ispunjeno smirenošću i mirom.
6.     Poniznost. Duh Sveti uvijek ispunja dušu osjećajima  poniznosti i skromnosti. Što su uzvišenije poruke s visina, dublje se duša priginje u nizine vlastite ništavosti. Marija je rekla: 'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi' (Lk 1,38).
7.     Mir. Sv. Pavao često govori o miru koji dolazi od Boga (Rim 15.33; Fil 4,9), a Isus spominje mir kao jedno od očitovanja svoga duha (Iv 14,27). Ovo je odlika koja uvijek prati komunikaciju od Boga; duša prolazi kroz iskustvo duboke i stabilne mirnoće u dubinama svoga duha.“ (str. 402-3)

O. Aumann spominje i druge znakove: Povjerenje u Boga, fleksibilnost volje, čistoća nakane, strpljenje u patnji, samozatajnost, jednostavnost, sloboda duha.

Znakovi đavolskoga duha
„… budući da se đavao može prerušiti kao dobar duh i čak učiniti da se nešto čini autentičnim mističnim fenomenom, od pomoći je ukratko spomenuti različite znakove đavolskoga duha.

1.     Duh laži. Đavao je otac laži, ali on smišljeno prikriva svoje prijevare poluistinama i pseudomističnim fenomenima.
2.     Morbidna znatiželja. Ovo je karakteristika onih koji strastveno istražuju ezoterijske aspekte mističnih fenomena ili su opčarani magijom mimo naravnoga.
3.     Zbunjenost, tjeskoba i duboka potištenost.
4.     Tvrdoglavost. Jedan od najsigurnijih znakova đavolskoga duha.
5.     Trajna indiskrecija i nemiran duh. Oni koji ustrajno idu u krajnosti, kao u pokorničkim vježbama ili apostolskoj aktivnosti, ili zanemaruju svoje glavne obveze kako bi radili nešto što osobno izaberu.
6.     Duh oholosti i taštine. Vrlo su tjeskobni objaviti svoje darove milosti i mistična iskustva.
7.     Lažna poniznost. Ovo je prikrivanje njihove oholosti i sebeljublja.
8.     Očaj, nedostatak povjerenja i obeshrabrenje. Kronična karakteristika koja se izmjenjuje s preuzetošću, ispraznom sigurnošću i neosnovanim optimizmom.“ (str. 412)

O. Aumann spominje i druge znakove. Nestrpljivost u patnji i tvrdoglavi otpor; nekontrolirane strasti i snažna naklonost senzualnosti, obično pod krinkom mistična sjedinjenja; licemjerstvo, himba i dvoličnost; pretjerana navezanost na osjetne utjehe, posebno u njihovoj molitvenoj praksi; nedostatak duboke pobožnosti prema Isusu, i Mariji, skrupulozno prianjanje uz slovo zakona i fanatičan žar u promicanju stvari.

Znakovi ljudskoga duha

„Ljudski je duh uvijek naklon svojim vlastitim zadovoljstvima; prijatelj je užitka i neprijatelj trpljenja bilo koje vrste. Spremno se naklinje svemu što je sukladno njegovu temperamentu, osobnim ukusima i hirovima, ili zadovoljenju sebeljublja. Ne želi čuti o činima poniznosti, pokori, odricanju ili mrtvljenju. Ako bilo koji voditelj ili ispovjednik ide protiv njegovih sklonosti, odmah je označen neprikladnim i nemjerodavnim. Traži uspjeh, čast, pljesak i razonodu. Uvijek je veliki promicatelj svega što će izazvati divljenje ili razvikanost. Ukratko, ljudski duh niti razumije niti se brine za bilo što osim svoga vlastitog egoizma.
Ponekad je u praksi teško prosuditi proizlaze li pojedine manifestacije od đavla ili iz posve ljudskoga i egoističnoga duha, ali je uvijek relativno lako razlikovati ova dva duha od Božjega duha. Bit će moguće u većini slučajeva, dakle, odrediti da određeni duh ne bi mogao biti od Boga, i da ga treba suzbijati, čak i ako nije sigurno je li zapravo od đavla ili od ljudskoga ega.“ (str. 413)

Neke norme za razlikovanje

„Slijedeće norme su ponuđene kao smjernice duhovnicima u razlikovanju duhova, kad su posrijedi objave i proročanstva.
1.     Bilo koja objava protivna dogmi ili moralu mora se odbaciti kao lažna. Bog ne proturječi sebi.
2.     Bilo koja objava suprotna zdravu nauku teologa ili ukazuje na razrješenje nekog predmeta među teološkim školama duboko je sumnjiva.
3.     Ako je jedan ili drugi detalj ili slično u objavi lažan, nije nužno odbaciti cijelu objavu, ostatak može biti autentičan.
4.     Činjenica da se proročanstvo ispunilo nije sama po sebi konačan dokaz da je objava od Boga; to bi mogao biti prirodni slijed stvari ili rezultat višega prirodnog znanja na strani vidioca.
5.     Objave koje se tiču znatiželjnih ili beskorisnih stvari trebalo bi odbaciti kao nebožanske. Isto treba reći o onima koje su detaljne, duge i ispunjene viškom dokaza i razloga. Božanske su objave općenito kratke, jasne i precizne.
6.     Osobu koja prima objavu treba ispitati pozorno, posebno o temperamentu i karakteru. Ako je osoba ponizna, dobro uravnotežena, diskretna, očito napredna u krjeposti, u dobru mentalnom i fizičkom zdravlju, postoji dobar razlog za nastavak i ispitivanje same objave. Ali ako je osoba iscrpljena pretjeranim mrtvljenjima, pati od živčane potištenosti, prolazi kroz razdoblja velikih iscrpljivanja ili velikih depresija, ili je pohlepna obznaniti objavu, postoji temelj za ozbiljnu sumnju.

Znatiželja

Je li informacija korisna za spasenje duša? Ako je riječ samo o zadovoljenju znatiželje, nije izgledno da je božanskoga podrijetla. Neki navodni vidioci djeluju kao mediji, daju informacije o rođenjima, vjenčanjima, pravnim postupcima, bolestima, političkim događajima itd. Bog nije voditelj ureda za istragu. Neki su vrlo sposobni u promatranju, ili vrlo intuitivni, i mogu raditi s malo stvari. Na seansama, namještaj se često okreće, ili duh pomiče nečiju ruku kako bi napisala poruke, itd. Bog nikada nije radio takve stvari u bilo kojoj odobrenoj objavi.
Znatiželja strši u ljudima koji tvrde da vam kazuju konačnu sudbinu princeze Dijane, Franka Sinatre, Elvisa Presleya itd. Svi bismo željeli znati tko je na nebu i tko nije!
Gospođa, o kojoj sam čuo, tvrdi da zna gdje je svaka pokojna osoba: smiješno, svi su ili u čistilištu ili u nebu. Pretpostavljam da bi joj naškodilo poslu i popularnosti kad bi rekla ljudima da su neki rođaci u paklu!
Zapravo, bilo komu tko izriče sudbinu poznatih, istoga trena ne treba vjerovati.
Također, sumnjive su objave koje daju samo floskule i otrcane fraze.

Zašto đavao to radi?

Katolici bi trebali biti vrlo pozorni pri davanju povjerenja vizijama i porukama prije nego što ih Crkva odobri.
Đavao je podigao brojne lažne mističare zadnjih godina. Ljudi pitaju: „Zašto bi đavao bio iza objave koja potiče ljude na molitvu i pokoru? Time bi bio razdijeljen u samome sebi.“
Umjesno pitanje. Zašto bi on to radio?
Odgovor - Iz brojnih razloga: kako bi odvukao ljude od istinitih privatnih objava; kako bi ih odveo u prakse koje Bog kao takve ne blagoslivlja; kako bi potpuno uništio ugled privatnih objava; kako bi uzrokovao razočaranje i čak krizu vjere kada se vidjelac kasnije jasno iskaže lažnim, i, najgore od svega, kako bi suptilno odveo neke ljude iz Crkve u potpunosti. Đavao je voljan izgubiti puno, ako može dobiti dugoročno.
Đavao se raduje kada katolici odbace iskušane i istinske načine duhovnoga rasta kako bi trčali za izvanrednim i neodobrenim. Crkva je krajnje pozorna prije odobrenja privatne objave, jer zna da „sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla“ (2 Kor 11,14). Ona mora izbjeći i lakovjernost i neutemeljeni skepticizam. „Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte,“ određuje sv. Pavao (1 Sol 5,19-21). A sv. Ivan upozorava, „Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga“ (1 Iv 4,1). Neke je duhove sasvim lako razlikovati, druge vrlo teško. Svećenici na poseban način moraju biti primjeri razboritosti i poslušnosti na ovom području.

Primjeri vidjelaca koji su prosuđeni lažnima

Neki su pojedinci prozvani imenom, npr. Vassula Ryden, i Little Pebble – William Kamm. Vassulu je dva puta osudio Kongregacija za nauk vjere, tvrdeći da njezine objave ne dolaze od Boga, i jer sadrže zablude protiv vjere.
Mogu se čuti ljudi koji govore: „Ali njezini su spisi tako duhovni i tako lijepi!“
Slažem se; vjerojatno 99% Vassulinih poruka u skladu su s katoličkom vjerom – ali upravo je to način kako đavao djeluje kako bi zavarao pobožne katolike.
Onaj 1% čini štetu.
 Otrovna jabuka uglavnom je dobra jabuka – ali će vam svejedno naškoditi. Đavao zna da ne može zavesti katolike s otvorenom herezom, ali može se pozvati na njihovu pobožnost i onda im suptilno zasaditi zablude.
 U svakom slučaju, nije bilo odobrenih objava u povijesti Crkve gdje je Bog uzeo nečiju ruku i davao poruku pišući svojim perom. Ali ćete naći rukom pisane poruke sa seansi, a seanse su osuđene od Crkve kao okultna praksa protiv Božjega zakona.
 Vidio sam jedan pobožni magazin koji brani Vassulu, pišući da kardinal Ratzinger nikada nije potpisao izjavu protiv nje, objavljenu u L'Osservatore Romano. Čovjek kojega poznajem poslao im je službenu izjavu iz Acta Apostolicae Sedis, službenoga vatikanskog glasila, s kardinalovim potpisom na dnu, zajedno s potpisom nadbiskupa tajnika Kongregacije za nauk vjere.
Nažalost, urednik magazina nije imao ni poniznosti ni poštenja objaviti ispravak u slijedećem broju.
Drugi primjer: navodna ukazanja u Garabandalu u sjevernoj Španjolskoj, gdje su četiri mlade djevojke tvrdile da im se Gospa ukazivala od 1961. do 1965. Odgovor svakoga pojedinog biskupa biskupije Santandera bio je jednoobrazno negativan, i sadašnji je biskup Vilaplaua suglasan s tim pravorijekom.
Unatoč tomu, postoje brojne aktivne udruge koje podržavaju Garabandal.
Jednostavan slučaj neposluha zakonitu auktoritetu.
Ovo je samo jedan od mnoštva drugih. Montichiari u Italiji (1947.), Necedah u Sjedinjenim Državama (1949.), Palmar de Troya u Španjolskoj (1968.), Bayside u SAD-u (1970.), Dozule u Francuskoj, i stotine drugih – da ne govorimo o svima navodnim vidiocima i primateljima unutarnjih govora, prošlim i sadašnjim, kao što je Irkinja, gđa Christina Gallagher i mnoge druge jadne zavedene duše.
Poruke gđe Gallagher, dijelom, zvuče kao ludo zabrinuta žena koja očajava nad sudbinom svijeta.
Postoji mnoštvo ludo zabrinutih ljudi, koji jadikuju nad stanjem u svijetu, koji su dobri katolici – ali Blažena Djevica s nebesa ne govori poput njih, na tako ljudski, zemaljski, zlovoljan način. Uvreda je pripisati takav govor Gospi.
„Imam vizije; želim putovati“ – takvim tražiteljima publiciteta ne treba vjerovati. Istinski vidioci bježe od publiciteta. Ne idu okolo s fotografima i ekipom snimatelja. Podvrgnu se istrazi crkvenih vlasti, a nemaju posrednike za publicitet.

Auktoritet suda i zadaća posluha

Nijedan privatni pojedinac nema auktoritet suditi definitivno i službeno koje su privatne objave istinite, a koje nisu.
Auktoritet za procjenu istinitosti privatnoga ukazanja počiva prvenstveno na mjesnom biskupu.
Ukazanja u Lourdesu, Knocku, Fatimi, Beauraingu, Benneuxu – da spomenemo samo neka – odobrio je mjesni biskup. Pape toga vremena nisu izdale nikakav sud o njima.
Sadašnja je kanonska praksa da mjesni biskup mora imenovati povjerenstvo za istraživanje i procjenu privatnih objava (ako je smatra vrijednom istraživanja), ali Sveta Stolica može intervenirati ako je potrebno ili ako to biskup zatraži. Ili, biskup može zatražiti od biskupske konferencije svoje zemlje da mu pomogne u istraživanju i procjeni.
Zabranjeno je, a i grješno, širiti privatne objave koje su dobile negativan sud od mjesnoga biskupa, biskupske konferencije, ili vatikanske Kongregacije za nauk vjere. Neki kažu: „Ja ću podržavati dok Papa ne kaže da je lažno“. Ovo je beskorisan način djelovanja u ovoj stvari – vrlo se rijetko Pape izjasne za ili protiv objave.
Što se tiče izjava pripisanih Papi (npr. „Čuo sam da je Papa rekao gđi Smith nakon Mise u njegovoj privatnoj kapelici da on vjeruje u Garabandal i Bayside“; „Papa je rekao Jacku da on može nastaviti i tiskati tu osuđenu knjigu“) – nitko nema pravo djelovati na temelju takvih priča. Crkvom se upravlja javno izrečenim izjavama – ne s pomoću naklapanja i osobnih poruka.
Pape mogu pokazati svoju potporu određenim objavama, nakon odluke lokalnoga biskupa, ili biskupske konferencije, govoreći o njima, ili određujući novi blagdan u liturgijskom kalendaru, ili posjećujući mjesta bitno povezana s njima (npr. Guadalupe, Paray-le-Monial, Rue de Bac, Lourdes, Knock, Fatima, Beauraing, Banneux).
Čak i ako mjesni biskup krivo ne odobri istinitu objavu, poslušnost Crkvi ostaje važnija. Grijeh je širiti privatnu objavu na neposlušan način, ali nikada ne može biti grijeh ne širiti je.
Ovo vrijedi i za navodne vidioce i sljedbenike.
Zapravo, ako navodni vidjelac ne posluša legitimnu odredbu biskupa, i tvrdi da ga Bog u tome podržava, ovo je siguran znak da poruka nije od Boga. Čak ako je dana istinska privatna objava, ni sam Bog ne bi želio ili naredio vidiocu da je širi protiv biskupova zakonita dekreta da je ne širi.
 Postoje, naime, događaji u životu sv. Tereze od Isusa, Avilske (umrla 1582.), i sv. Margarete Marije (umrla 1690.) i s. Josefe Menendez (umrla 1923.), gdje im je Gospodin dao odredbu, a zatim im njihov superior zabranio da to učine. Što su uradile? Poslušale su svoga poglavara na zemlji. Što im je Gospodin rekao na to? „U pravu ste što ste poslušale moga predstavnika.“
 Jednom prilikom Presveto je Srce Isusovo reklo sv. Margareti Mariji da učini nešto, ali njezina poglavarica nije odobrila. Kada je On ponovno došao, pitala ga je o tome, i On je odgovorio: „… ne samo da želim da činiš što ti poglavarica odredi, nego također ne bi trebala raditi ništa od svega onoga što ti odredim bez njezina pristanka. Volim poslušnost i bez nje mi nitko ne može udovoljiti“ (Autobiografija sv. Margarete Marije).
 Duhovni pisci imaju načelo: Tvoj poglavar može ili ne može biti nadahnut Bogom kad izdaje odredbe, ali ti si uvijek nadahnut u posluhu. (Naravno, ne govorimo o poglavaru koji bi naredio grijeh; a, kao što sam gore rekao, nije grijeh odbaciti privatnu objavu.)
 Sotona doista može širiti dobre stvari neko vrijeme, tako da dobiva dugoročno. Objave u Necedehu u Wisconsinu izgledale su da imaju dobre plodove, ali su bile lažne. Pričalo se da se krunice pretvaraju u zlato.
 Slično i u Baysideu. Ali neposluh je pokazao da su ukazanja lažna.
 Gospodin je rekao sv. Margareti Mariji: ''Čuj, moja kćeri, i nemoj lako vjerovati i povjeriti se svakomu duhu, jer sotona je ljut i pokušat će vas prevariti. Stoga ne činite ništa bez odobrenja onih koji vas vode. Tako, budući pod auktoritetom poslušnosti, njegovi će pokušaji protiv vas biti uzaludni, jer nema moći nad poslušnima“ (Autobiografija).
 Nakon same zablude, oznaka je krivoga mistika samovolja i neposlušnost. Sviđa mi se ovaj citat sv. Faustine Kowalske: „Sotona se može zaogrnuti plaštom poniznosti, ali on ne zna kako nositi plašt poslušnosti“ (Dnevnik, par. 939).
 Istinski mistici, poput sv. Pija iz Pietralcine (Padre Pio), uzori su poslušnosti. Oni nikada ne pokušavaju staviti Krista protiv Njegove Crkve.
 Svatko je slobodan imati mišljenje, ali svi se trebaju pokoriti sudu Crkve s praktičnom poslušnošću. Ono što time mislim jest ovo: slobodni ste ne slagati se (biskup nije nezabludiv u ovoj stvari), ali mu dugujete praktičnu poslušnost, to jest, ne smijete djelovati protiv dekreta; ne smijete širiti objavu o kojoj je biskup donio negativan sud, ili nastaviti javno govoriti da je smatrate istinitom.
 Zapamtite, crkveno povjerenstvo može donijeti negativan pravorijek iz razloga koje ne može javno obznaniti, npr. možda su nađene stvari protiv karaktera vidjelaca, ali se to ne će javno reći, iako bi to opravdalo odluku i pomoglo ljudima da je prihvate.
 Ako je takozvana poruka prosuđena neautentičnom iz doktrinarnih razloga, tada niste slobodni braniti takve poruke, jer ćete tada braniti zabludu.
 Vassula Ryden primjer je ovoga: prosudba protiv nje bila je zbog krivoga nauka u njezinim spisima.
 Kako i zašto je pobožni katolici brane nakon negativnoga suda Kongregacije za nauk vjere Svete Stolice, to je izvan moga shvaćanja. Cijeli njezin slučaj jest crno-bijel. Osim nepravovjernosti, njezine navodne poruke, koje je navodno pisao Gospodin osobno, sadrže pogrješke u engleskom pisanju i gramatici!
 Možete li javno reći da mislite da odobrena objava nije istinita? Da, ako želite. Crkva vam nikada ne određuje da prihvatite privatnu objavu. Ali svako takvo neslaganje treba izreći s poštovanjem.

Oprez nikada ne šteti
 Jednostavna je činjenica da su najrazvikanije objave lažne.
 Krajnje je nerazumno, dakle, posvetiti se širenju neodobrene ili sumnjive poruke, koja bi zapravo mogla potjecati od Oca laži. Ako jednoga dana spoznate neistinu za sebe, silno ćete to žaliti, a ne ćete biti u mogućnosti popraviti štetu načinjenu drugima.
 S druge strane, ima više nego dovoljno odobrenih poruka za širenje, ako ih želite širiti. Bolje je držati se onoga što je Crkva odobrila, negoli ići svojim putem i riskirati da te đavao prevari.
                                                                                                                                                                    
(prijevod: M. G.)

Iz knjige: Pellegrino ERNETTI, Kateheza Sotone. Iz višedesetljetnog iskustva jednog egzorciste,  'Duh i voda', Biblioteka djela Obnove u Duhu, Knjiga LIII, (53.), (preveo s talijanskog Josip Marcelić; izdaje Božidar Medvid; odobrenje originala na tal.: kard. Pio Laghia, prefekt Kongregacije za katolički odgoj), Jelsa, 2004.

ŠTO SE SVIĐA I ŠTO SE NE SVIĐA LUCIFERU

(od str. 149+)
'Kateheza Sotone' (I):
ŠTO SE SVIĐA I ŠTO SE NE SVIĐA LUCIFERU
(iz nekih egzorcizama)

... To su riječi i teme uzeti iz nekih egzorcizama koje sam ja obavio, u prisustvu nekih mojih suradnika, i koje su snimljene na magnetofonskoj vrpci.
Teme nisu sve. Donio sam samo neke, ... važnije, koje će potaknuti, nadam se, na razmišljanje sve one koji žele ozbiljno živjeti vlastito Krštenje koje je, prema sv. Bernardu, jedno ''DA'' Bogu i jedno ''NE'' đavlu koji ''kao ričući lav nas obilazi i opkoljuje, tražeći koga da proždre; kojemu treba da se oduprete čvrsti u vjeri'' (sv. Petar).

Što se sviđa Luciferu
(prema nekim egzorcizmima)

1) Pričest na ruku, tako mogu gaziti vašega Boga, onoga Boga kojega sam ja ubio; i mogu slaviti svoje mise (= crne mise) sa svojim svećenicima, koje sam njemu istrgnuo...
2) Svećenici obučeni kao gradski pometači, prerušeni; tako ih mogu odvesti kamo god hoću, u gostionice i u privatne kuće, u potrazi za ženama i homoseksualcima, i činim da počinjaju tolika svetogrđa, i vodim ih u svoje kraljevstvo! Koliki, koliki su tako zamaskirani svećenici u mojem kraljevstvu! I neće mi više izbjeći (ovdje slijedi grohotni smijeh, malo kažem, da se groziš).
3) Svećenici i biskupi upisani u masoneriju i u moje sekte (sljedbe): Ah, kolike, kolike sam u njih doveo pomoću novca i žena... Koliki, koliki postaju moji vjerni prijatelji... po novcu i po ženama... Uzimam ih koliko hoću i vodim ih u svoje kraljevstvo.
4) Kratke mini-suknje: s kojima hvatam muškarce i žene i ispunjam svoje kraljevstvo (dugi smijeh... obijestan). Kojeg li zadovoljstva... kojeg li veselja.
5) Televizija: ...Ah, televizija... to je moj aparat; ja sam ga izumio... da razorim pojedine duše i obitelji... Rastavljam ih, rastačem ih sa svojim programima: dovitljivim, oštroumnim, pronicavim i prodornim... Uh, televizija je središte privlačenja kojim privlačim i predobivam tolike svećenike, redovnike i redovnice, naročito u sitnim satima, i time ujedno postižem da više ne mole: hahahahahaha... U jedan čas ja se predstavljam u čitavom svijetu... slušaju me i vide me svi... Veoma dobro mi pomažu moji vjerni sluge, vračari, vještice, gataoci iz karata, gataoci u dlan, astrolozi (gataoci po zvijezdama)... hahahahahahahaha...!
6) Diskoteke: ... Kako je to lijepo... To su moje zlatne palače kamo privlačim najbolje nade društva, i činim ih svojima, uništavajući njihove duše i tjelesa... Kolike tisuće i tisuće odvodim za sobom pomoću alkohola, droge, seksa... Ah, koje li neprestane žetve... Povjerio sam ih tolikim političarima, mojim vjernim slugama, i posvećenima... Ja sam pravi kralj svijeta a ne vaš Bog, kojega sam ja razapeo.
7) Razvod braka... odvajanje supruga: ja sam to izmislio i zadržavam to kao svoje isključivo vlasništvo... To je jedno od mojih najinteligentnijih otkrića... Tako uništavam obitelj i društvo, gdje mi se klanjaju kao pravom kralju svijeta... Seks... seks... Ne slušajte onog čovjeka raspeta na križu koji vam ništa ne daje... Pravo uživanje dajem vam jedino ja po slobodnom seksu... Moje kraljevstvo je nadasve sloboda u seksualnom uživanju, s čime vladam na zemlji.
8) Pobačaj - abortus... Ubojstvo nevinih: Ah... Hura! Hura! To je bilo moje najljepše i najukusnije iznašašće! Ubijati nevine umjesto krivaca i čovjekoubojica iz mafije! Uništavam čovječanstvo i tako završavaju, još prije rođenja, klanjatelji vašeg krivog Boga... Hura... hura...!
9) Droga: To je najslađa hrana koju pružam na blagovanje mladima da ih učinim ludima... i tako od njih činim što hoću... lopove... ubojice... bludnike... okrutne kao što sam ja... gospodare svijeta... moje službenike.
10) Ali nadasve mi se sviđaju i razveseljavaju me oni biskupi i oni svećenici koji niječu moje postojanje i moje djelovanje u svijetu: ... a ima ih veoma mnogo... Ah! Koje veselje, koje veselje za mene... Tako radim mirno i sigurno... Čak i teolozi danas ne vjeruju u moje postojanje... Kako je to lijepo! Koje li veselje!... I tako ujedno niječu onoga svoga Boga koji je došao da me uništi... Ali ja sam ga pobijedio... pribio sam ga na Križ... Hahahaha...!
Hvale vrijedni su ti svećenici... a još više ti biskupi... i ti teolozi... Svi su to moji vjerni slugani... s njima činim što hoću... Hahahahaha!... Sad su već moji... Vodim ih kamo hoću... obučeni su kao grobari... trajno s cigaretom u ustima... namirisani kao kicoši... s automobilom po posljednjoj modi... puni novaca... bune se protiv dogmi svojega krivoga Boga... i lažne Crkve onog Raspetoga, koji je moja žrtva... To su najsigurniji vojnici mojega kraljevstva, koje ih je puno, puno... Po njima unosim zbrku i pomutnju u narod, koji se sve više udaljuje od krivoga Boga... i vodim ih u moje kraljevstvo mržnje i vječnog očaja... Zauvijek sa mnom, sa mnom... Hahahahahaha!
Kolike li sam od njih uspio upisati u moje sekte... namamljene mojom karijerom i mojim novcem... Kupujem ih veoma lako... jer sam konačno uspio da ne ljube onoga svoga krivoga Boga, niti onu Ženu koja misli da me je pobijedila...!

Ono što se ne sviđa Luciferu
(prema nekim egzorcizmima)

1. Ispovijed... kojeg li glupog iznašašća: Koliko mi zla zadaje... čini da trpim... Krv onog vašeg lažnog Boga... ta Krv koja me gnječi... uništava... pere vaše duše i čini da bježim... (strašno plačno zavijanje!)... Ta Krv, ta Krv... to je moja najstrašnija muka... Ali sam ipak našao svećenike koji više ne vjeruju u ispovijed i šalju kršćane da u grijehu prime onog krivog Boga... Dobro, dobro... izvrsni su... Koliko li svetogrđa time postižem...

2. Gozba na kojoj blagujete Tijelo i Krv onog Raspetoga, kojega sam ja ubio... Tu se nalazim razoružan... Nemam više snage za borbu... Oni koji se hrane tim Tijelom i koji piju tu Krv postaju veoma snažni protiv mene, postaju nepobjedivi pred mojim lukavim zavođenjima i napastovanjima; izgledaju različiti od ostalih, kao da imaju neko posebno svjetlo i veoma brzo shvaćanje...; odmah me prepoznaju i udaljuju se od mene i tjeraju me kao da sam pas... Kakve li žalosti i boli imati posla s tim kanibalima... (jauci plača!)... Ali ja ih divlje progonim... i toliki idu blagovati tu Hostiju u grijehu... Hahaha! kojeg li zadovoljstva... kojeg li veselja... Mrze svoga Boga i blaguju ga, hahaha! To je moja pobjeda... pobjeda... hura... hura!...

3. Klanjanje komadu kruha (= Euharistiji): Kako su bezumni oni koji gube sate i sate , danju i noću, na koljenima, klanjajući se komadiću kruha skrivenom u kutijici na oltaru, od onog vašeg krivog Boga! (misli se na sat klanjanja). Koliko me razbješnjuju te osobe! Uništavaju mi sva djela koja postižem po tolikim svetogrđima kršćana, svećenika, redovnica i biskupa... Koliko li svetogrđa trajno žanjem... to je moja neprestana pobjeda... Ali kolike li boli... kolikog li bijesa... ta nerazumna klanjanja...!

4. Mrzim Ružarij: ...To pokvareno i trulo oruđe one Žene tamo... To je za mene kao čekić koji mi cijepa glavu... ahiiiiii! To je izum krivih kršćana koji me ne slušaju, i zbog toga slijede onu ženetinu! To su krivi, lažni... Umjesto da slušaju mene koji vladam nad čitavim svijetom, ti krivi kršćani idu se moliti onoj ženetini, mojoj prvoj neprijateljici, s tim sredstvom... Ah koliko mi boli uzrokuju... (jecaji plača)...

5. Marijina ukazanja: Najveće zlo ovog vremena za mene su neprestane prisutnosti (ukazanja) ove ženetine... po čitavom svijetu... To je za mene najveće zlo ovoga vremena... U svim se narodima ukazuje i progoni me otimljujući iz mojih ruku tolike duše... tisuće i tisuće... da bi slušali njezine krive poruke... Na sreću me hrane biskupi i moji svećenici koji ne vjeruju toj prezrivoj Ženi... Ne vjeruju i tako unose pometnju... O dobri, dobri su ti moji apostoli hereze... hahaha!...

6. Magareća poslušnost onom čovjeku obučenom u bijelo: Ali ono što me najviše uništava je magareća poslušnost onom čovjeku, obučenom u bijelo (= papi), koji zapovijeda u ime lažnog otkupitelja i vašeg lažnog spasitelja... Kojih li magaraca... ovaca... kunića...! Slušati jednog čovjeka koji ljubi onu ženetinu tamo... koja me oduvijek progoni... Kakve li sramote... To uništava moje kraljevstvo... Ali ja sam podigao na stotine svećenika, fratara, teologa i biskupa koji su s njim na ratnoj nozi... To je rat bez granica protiv onog bijelog slamnatog pajaca... Ja ću pobijediti, ja ću pobijediti... hahaha!

Učinit ću da umre... Strašno će završiti... Mrze ga moji sljedbenici, tog Poljaka koji ljubi onu ženetinu tamo... koji širi Ružarij (Krunicu) one prezrive Žene, kao njezine najomiljelije molitve... Kojeg li bijednika... kojeg li magarca... Mene gazi... mene gazi... ohohohohohoh (plačno zavijanje)...!

Popis je strašan. Zaslužuje da se zamislimo. Zaslužuje ispit savjesti za sve. Ali nadasve zaslužuje trajnu molitvu i pokoru. Zaslužuje čvrsto prakticiranje sakramentalne ispovijedi, gdje nas Isusova Krv čisti i daje nam veoma snažan štit kojim pobjeđujemo našeg neprijatelja. Knjiga Otkrivenja nam kaže da su pobjednici oni ''oni koji su oprali svoje duše u Krvi Janjetovoj... Oni su pobijedili Zmaja u Krvi Janjetovoj''.

NASTAVAK 'SOTONSKE KATEHEZE' (II)

Što se Đavlu sviđa
(iz nekih egzorcizama)

1) Političari koji se nazivaju kršćanima: ali koji to nisu, jer su moji i u mojoj su službi… Predstavljajući se pak kao kršćani zavaravaju mnoge osobe koje ih slijede kamo ih ja lukavo vodim. Dolaze sa mnom i radosno kradu novac naroda, novac koji je narod stajao tolikog znoja i suza, napornog rada; novac ukraden siromašnim obiteljima po nepravednim porezima, nametnutim od tih političara koji se tove, razbacuju novac, troše ga bez ograničenja…

Ipak činim da oni daju (divne) izjave o kršćanskoj pravednosti, dobroti, poštovanju, ispravnosti i iskrenosti, tako da padaju (na lijepak) i svećenici i biskupi s njima… Novac je moje najjače oružje: svećenici i biskupi zatvaraju oči nad tim političarima, mojim vjernim slugama i robovima… Dostatno je da oni nađu novaca za izgradnju ili obnavljanje crkava, ubožišta (azila), župskih stanova, lijepih i udobnih, patronata… To su moji najvjerniji sakristani, po kojima mogu ući u domove klera, koji je podložan mojim novcima… Uostalom nisu li ti političari potpisali zakon o preljubu, rastavi i pobačaju?
Ali kler im čini propagandu, što ja i želim… (smijeh…!).

2) Političari koji se nazivaju 'laičkima': to su prethodnica (…prvi borbeni red) mojega kraljevstva… Laži umješno proučene, prijevare marljivo ostvarene, lopovštine ostvarene na način mafije, prijevare ostvarene diplomatski, nemoral kapilarno širen sa svim sredstvima tiska i sredstvima društvenog priopćivanja, ubojstva ljudi, organizirane otmice oružanom silom, raspačavanje raznih droga po najstrožoj šutnji zavjere politički organizirane, i mnogi drugi zločini i socijalni neredi… Sve su to djela koja ja ostvarujem preko tih političara, svojih sljedbenika i najvjernijih slugu… Dajem im precizne naredbe da upotrijebe sva sredstva i načine, najpaklenskije, da uništavaju društvo, nažalost još uvijek vezano uz onog Raspetoga, kojega sam razapeo na sramotno drvo… da uništavaju, da uništavaju…

            Ti političari su moji učenici i sljedbenici jer su veoma poslušni na svaki moj mig, a da toga niti ne zapažaju. Oni mi organiziraju u svim gradovima i mjestima masonske lože veoma aktivne i podmukle, umješne i uvažene, uvijek darivajući novac, karijeru i seksualna uživanja... Njima dajem svoje precizne naredbe da uđu u Crkvu i da je iznutra unište... Koliko li je klerika palo i nastavljaju padati pred ponudama i primamljivostima novca i karijere... Uništiti Crkvu, moj je prvi i idealno zamišljeni projekt... Oh, kojeg li zadovoljstva... kojeg li zadovoljstva...!

S tim svojim najvjernijim političarima već sam započeo uništavati društvo na svim područjima i na svim razinama i u svim elementima: destabilizirajući poredak javne sigurnosti, ekonomije, diplomacije, socijalnih odnosa...Naravno, uvijek s mojim oružjima ambicije, karijere, novca, sa ženama i užicima... Ah kakvog li zadovoljstva! Kojeg li veselja! Koje li pobjede! (Hahahaha... raspušteni smijeh...).

3) Suci i sudski ili upravni službenici, magistrati. Na posve osobit način mi se sviđaju suci i sudski službenici (magistrati) koji na svojim leđima nose tradicionalnu lozinku 'Pravda za sve jednaka'; doista, osim za njih! Kako su vrijedni ti moji vjerni slugani 'pravednosti'! Konačno uspio sam ispolitizirati i suce! Konačno sam ih uspio organizirati u sindikate! Konačno sam uspio da se prodaju za novac i plave koverte (mito)! Koliko li nevinih osoba uspijevam osuditi na zatvor kroz godine i godine, a činim da budu oslobođeni moji sljedbenici, koje narod smatra ubojicama i zločincima… Činim da takvi izađu iz zatvora jer trebaju nastaviti širiti moje kraljevstvo nereda, ubojstava ljudi, krađi, raspačavanja droge, otmica osoba i djece… Kakva li su divota ti moji ispolitizirani suci, stranački opredjeljeni, prodani suci… Sveo sam ih na to da više ne razlikuju pravedno od nepravednog…! Oni su danas moje specijalne čete napada protiv pravde!Kakve li divote osloboditi iz zatvora velike zločince i članove mafije, a ostaviti da unutra čame više ili manje napušteni siromasi! Kako je lijepo osloboditi 'lažne pokajnike', po kojima djelujem s većom sigurnošću! Kako je lijepo poslati u 'kućni pritvor' one s kojima mogu slobodnije organizirati raspad društva! Izvrsni su… izvanredni… ti prodani suci! I koliki; koliki od njih svaki dan sve više ulaze u moje kraljevstvo, privučeni novcem i karijerom i ohološću, što su moja oružja koja oni ljube i žele… (dugi smijeh…)! A suce koji neće da se usklade sa mnom, činim da nestanu…

I što je ta borba oko njih, koja sve više i više raste među tim sudskim  činovnicima (magistratima), ako li ne plod moje prisutnosti i mojeg trajnog i upornog djelovanja? U čemu je neprestana borba između sudaca i političara i snaga reda (policije), ako li ne plod otrova koje uspijevam injektirati trajno između njih? (smijeh...). I gotovo je... gotovo je s tim lažnim mirom što ga je obećao onaj vaš Bog, kojega sam pobijedio i razapeo... Gotovo je... čitav svijet je sa mnom... Ja sam sada već kralj svijeta... ja sam to...!

4) Sekte, sljedbe. Moja posebna ljubav su veoma brojne SEKTE koje trajno stvaram i kapilarno širim po čitavom svijetu. To su najneposrednija sredstva po kojima rastačem vjeru u onog vašek krivog Boga kojega sam razapeo… Tako stvaram Babilon u vjeri… (dugi smijeh…). Vaš Bijeli pop (= papa) viče i dere se… jer se plaši mene, strah ga je da mu ne oduzmem prijestolje koje se već dobrano klima… Ja sam ga već pobijedio, unio sam Babilon (pometnju) u vjeru, kod jednostavnih i učenih, uključivši svećenike, teologe i biskupe… Moje sekte su uvijek više i više nepobjedive… Moja masonerija plaća, plaća veoma dobro svakog mojeg sljedbenika… Ja ću uvijek biti pobjednik… I babilon (zbrka) u vjeri bit će moja pobjeda…

Samo u vašoj Italiji imam više od 672 sekti i religija, koje vi nazivate 'sotonskima' (- u Hrvatskoj više od 75: opaska p. Ivana -), koje su dupkom ispunjene dušama meni zavjetovanima i posvećenima, i koje se krstiše vlastitom krvlju u moje ime… One mi svakog dana iskazuju kult koji ja zaslužujem kao vrhovni gospodar zemlje, s molitvama, himnima i hvalospjevima i… sa 'crnim misama'. Za vrijeme tih misa ja pobjeđujem, gazeći i uništavajući one Hostije za koje glupavi kršćani vjeruju da je u njima prisutan njihov Razapeti… Ali, ako bi tome tako bilo, zašto dopuštam da Ga ja nekažnjeno uništavam…? (veoma dug i raspušteni smijeh: hahahahaha…).
Te SEKTE kojima ja upravljam zajedno sa svojim sljedbenicima iz Višeg ranga u mojem kraljevstvu, bez prestanka obraćamo kršćane i oni postaju moji vjerni sljedbenici… Ima ih na stotine i stotine koji se svakog časa odriču vaše vjere da prionu uz moje sekte, gdje ih ja primam raširenih ruku i darivam im sve svoje užitke i sve sloboštine da žive što je moguće dalje od vaše Crkve… To je prava sreća… pravo veselje, koje jedino ja mogu vama dati…
Od sjeverne, do srednje i južne Italije i na otocima… svugdje imam svoje sekte koje neumorno rade… S druge strane, već su mnoge crkve i župe bez svećenika… Uspio sam uništiti i presušiti zvanja… i moje sekte nadomještaju svećenika… (Hahaha… dugi smijeh!)… Od Jehovinih svjedoka sve do Centara vremena Vodenjaka, do Steinerovih antropozofa, teozofa, Caroline, do Cenakola 33, do Centara šamanizma, do Rozenkrojcera, do Duge, do Žutih, do Ergomana, do Scijentologa i tolikih drugih mojih sekta i religija, koje svaki dan izmišljam i stvaram. To je prava vojska koja se bori protiv vaše Crkve… I pobijedit ću, pobijedit ću… makar je vaš Razapeti rekao vama da je vrata paklena neće nadvladati (Hahaha… smijeh). I sve to nije bilo dovoljno, nego sam se uvukao u neke bazične grupe koje vi smatrate vašima… a moje su. Već sam ih pridobio ubacujući u pojedince moj histerični paroksizam… Svi postaju umišljeni vizionari Krista i Gospe koji im, kako oni drže, govore… Ja sam pak koji im se objavljujem… (hahahaha!).

5) Moji teolozi, s naukama koje im ja nadahnjujem… Ah, ovi su doista moja 'dijamantna oštrica' u prvim redovima! Kako su inteligentni ti teolozi! Oni su shvatili da su one krute dogme, diktirane od nekih stanovitih budalastih crkvenih poglavara, da su u stvari dječje izmišljotine koje padaju pri jednostavnom suočavanju sa svagdašnjom stvarnošču… Kako li su vrijedni… veoma vrijedni…!

Uostalom, namjestio sam ih da naučavaju moje nauke ne samo u običnim sjemeništima, nego čak na najvišim i najistaknutijim Papinskim sveučilištima…
Naučavanje o 'smrti Boga' ja sam nadahnuo i po njemu sam zadobio milijune znanstvenika koji su postali moji vjerni i uvjereni učenici. Otkad ja vladam, vaš Bog je mrtav, više ne postoji. Gotovo je tako sa svakim obvezujućim zakonom: svi mogu i moraju živjeti slobodno, kako ja naučavam: sloboda ideja, sloboda misli, sloboda djelovanja… Svatko je konačno posve slobodan da djeluje i čini ono što vjeruje i hoće, svugdje i uvijek, i bilo s kim… Više ne postoji nikakav zakon niti pravilo… Svatko je, kao i ja, gospodar svega i svih: vaš Bog je mrtav! I tko bi to mogao nijekati, ako je sam vaš Raspeti izjavio da sam ja 'knez ovoga svijeta'? Nije li On sam rekao da je 'čitav svijet u mojoj neospornoj vlasti i gospodstvu'?... Naposljetku, ovi teolozi, apsolutno najinteligentniji, dali su mi pravo.
Ali, ako je Bog mrtav, onda je jasno da su oborene sve ostale dogme: stvaranje, utjelovljenje, uskrsnuće, Bezgrješno začeće, Uznesenje Marijino, Euharistija i svi sakramenti… Sve su to pričice izmišljene da se drži u zaptu budalaste kršćane… Evo stotine i stotine mojih teologa koji čak imaju hrabrosti pozivati na dvoboj Bijelog popa (= papu) s pismima i potpisima… Neka dokaže protivno, ako ima odvažnosti i ako je sposoban...... Kako li je bijedan! (hahaha…).
I dok su ovi veliki teolozi sa mnom, ima i drugih malih teologa širitelja zaraza koji, u naknadu, niječu moje postojanje, kao priču iz srednjeg vijeka, tumačeći i svodeći sve moje prisutnosti i očitovanja na čisto psihijatrijske i psihičke činjenice. Izvrsni su ti moji teolozi, ti svećenici i… toliki biskupi… Doista izvrsni! To je najbolja usluga koju mi možete učiniti: učiniti da djelujem u tišini, a da se ni najmanje netko ne bori protiv mene, mojih prisutnosti i mojih zavođenja… Izvrsno… Samo tako uvijek postupajte i ja ću nastaviti svoje paklensko djelovanje bez ranjavajućeg udarca!
Moji inteligentni teolozi niječu dogme vaše Crkve, a budalasti teolozi niječu moje postojanje… Kakvog li uspjeha… (hahaha…). A gdje su onda heretici iz nekadašnjih vremena? Nema ih! Nije heretik ni tko niječe dogme, ni tko niječe mene, makar je bilo na popisu dogmi i moje postojanje…! Pobijedio sam vašu Crkvu!

Što se ne sviđa Đavlu
(iz nekih egzorcizama)

1) Strogi kontemplativni redovi: redovnice u klauzuri. Mnoge mi brige zadaju sluškinjice s ovijenom glavom koje napuštaju sve i sva da se zatvore u četiri zida, žrtvujući sve što je lijepo i dobro radi onog Boga kojega sam samo ja uspio pobijediti…

Danju i noću mrtve se bdijenjima i postovima… ne spavaju dovoljno… ne jedu prema potrebama apetita i tijela, koji zahtijevaju potrebnu hranu… ne govore slobodno bilo gdje i bilo kada… šutljive su… namrgođene… pune nečovječne žalosti… mole… pjevaju… i sve te žrtve za koga čine? Radi kojih posebnih razloga… u koju svrhu… s kakvim rezultatima…?
Velika njihova većina na sreću su osobe malo ili nimalo inteligentne… tupoglave… bezvoljne… koje su dopustile da ih povuče neki nezadovoljan svećenik… Jadne ženice…!… Siromašne sluškinjice koje nikada nisu osjetile draži tijela…!… Pa ipak, mnoge sam od njih uspio oboriti… doveo ih do jednog bijednog i neplodnog života, lišenog gorljivosti, bacajući ih u najveću mlakost… Da, moram ih doista uništiti… jer se nadasve bojim tih zatvorenih redovnica… strašno se bojim…! One su moji najstrašniji i najopremljeniji neprijatelji… grabe mi iz ruku mnogo duša obaju spolova, svake klase i položaja… Kakve li strašne neprijateljice… Kada počnu moliti za obraćenje neke duše da mi je istrgnu, više nikako ne popuštaju… nikako… nikako… Uporne su i tvrdoglave! Ako li pri tome nisu dostatne duge i iscrpljujuće molitve njihovom krivom i Raspetom Bogu, čije 'zaručnice' se bez stida nazivaju, tada započinju s iscrpljujućim pokorama svake vrste… Kakvih li neprijateljica… kakvih li vojnika prve jurišne bojne…! Pokušavao sam toliko puta da smanjim zvanja za taj glupi život… ali nažalost do sada nisam uspio. Te ženice su još odviše glupe i tupe, makar su mnogo puta čak doktorirale i diplomirale… Kakvih li neprijateljica…!

2) Egzorcisti, istjerivači duhova. Koji su pak moji pravi najžešći i najuporniji progonitelji? To su oni koje nazivaju 'egzorcistima'… Koja ružna čeljad… kakve li su oni nesreće na svijetu… Na sreću ih još ima malo, veoma malo, jer ja odvraćam biskupe da ih imenuju… I ovi mi vjeruju i slušaju me, makar protiv naredbe njihovog Raspetog Boga koji im je naredio: 'U moje ime izgonite zloduhe'. Kakvo ruglo! Kakve li lakrdije!!! Ti biskupi mnogo, veoma mnogo se boje mene! Ja ih već posjedujem makar na način veoma profinjen da to i ne zapažaju; ali ih posjedujem… i ne dopuštam im niti da imenuju egzorciste… Kakvih li okrutnih neprijatelja…!

Mnogo sam puta uspio osvetiti im se… kazniti ih… ispljuskati katkada i teškim udarcima… Ali nažalost, ne popuštaju… ne uzmiču… I kada se oni približe mojim žrtvama, moram bježati… Prije ili kasnije moram bježati… Kakve li molitve mole… I to uvijek u ime onog njihovog Boga… i u ime one njihove Žene, majke Raspetoga… Ah, kakvih li bolova, kakvog li razdiranja za mene…!

Evo nekih izvadaka prepisanih s magnetofonske vrpce na pouku svima nama, da se udaljimo od zla i da živimo od prave LJUBAVI, od Isusa Krista, koji je za nas dao Svoju predragocjenu KRV, koja nam je život i spasenje.

OSVRT NA ĐAVOLSKU KATEHEZU (III)
...
Iznesimo neka razmišljanja.

Ponajprije, đavolska kateheza je dvostruka: jedna pozitivna za đavla, a za nas negativna, i druga obratno, negativna za đavla a za nas pozitivna. Što se sviđa Luciferu, jasno je da je nama na štetu i to svakako trebamo izbjegavati. Što se pak njemu ne sviđa, za nas je dobro i svakako to trebamo nastojati svim silama vršiti, ne dopuštajući da nas zavara onaj kojemu se to ne sviđa.
...
U našem slučaju Sotona je zadovoljan zbog stvari, iznesenih u deset točaka, kao jedan dekalog.

1) profanacija svetih euharistijskih prilika;
2) svećenici i redovnici obučeni kao 'gradski čistači' i maskirani;
3) klerici upisani u masoneriju i u sekte;
4) minisuknje, nemoral u ženskoj nošnji;
5) televizija kao sredstvo cijepanja obitelji i kao propaganda nemorala;
6) diskoteke (noćni klubovi) kao mjesto kvarenja mladeži;
7) dijeljenje i rastava supruga, da se uništi obitelj i društvo i da gospodari samo seks;
8) pobačaj, kao ubijanje nevinih, uništavajući čovječanstvo;
9) droga, da mladi izgube pamet i postanu strašila (utvare);
10) nadasve određeni klerici koji niječu postojanje đavla, dopuštajući tako đavlu da slobodno djeluje u kršćanskim dušama bez ikakvog ometanja.

 

Čitatelj treba uočiti težinu tih tvrdnji. Diraju čitav život i spasenjsko djelovanje u kršteniku. Hram Presv Trojstva, što je posvećena naša duša, biva ne samo profaniran po Sotoninu djelovanju, nego čak uništen, bilo pojedinačno bilo u obiteljima bilo u društvu. I što se čini najtežim jest to što 'pastiri' stada ne reagiraju, neposredno pozitivno, jer danas, jer su ljudima zasjenjene pameti, misle da postoje samo psihijatrijski bolesnici, te ne vjeruju više u djela 'čovječjeg neprijatelja' i da je 'čitav svijet stavljen u ruke Zloga'.
Naprotiv: koliko li jadnih stvorenja ne zna više kamo i kome se obratiti, pošto su lutali po bolnicama i klinikama uz goleme troškove i čuli kako im se opetuje isti refren: 'Vi nemate ništa…'; ali bolesnik uvijek ostaje takav, dok ga neki sveti egzorcist ne oslobodi od pravog uzroka njegove bolesti od đavla, koji se očituje na paklenski način! Pravi pastoral mora započeti upravo od borbe protiv Sotone. Piše naime sv. Ivan da je 'Krist došao uništiti đavlova djela'.
Kako graditi, ako se prije ne sruši nevaljalo? Kako sijati Riječ Božju u duše, ako ih prije ne iskrčimo i ne otjeramo 'čovječjeg neprijatelja' koji sije kukolj? Mogu to neki nijekati, ali tada su pravi i istinski heretici, jer đavao postoji kao osoba koja mrzi i progoni duše i Boga, što je prava dogma vjere. Nijekati postojanje đavla znači ujedno nijekati i postojanje Krista. Naime, zbog čega se je Isus utjelovio, ako li ne da 'uništi đavlova djela'. S druge strane, sam Sotona nam to potvrđuje drugim dijelom svoje kateheze u šest točaka. Njemu se ne sviđa i muči ga:

1) Sakrament Ispovijedi, po kojemu Krist pere naše duše svojom predragocjenom Krvlju;
2) Euharistija, koja nas izravno hrani Isusovim Tijelom i Krvlju, Njegovom Dušom i Božanstvom;
3) euharistijsko klanjanje, gdje nastavljamo svoje zajedništvo s Isusom;
4) sveta krunica, u kojoj razmatramo otajstva sv. vjere zajedno s Marijom;
5) ukazanja Gospe, koja nam dozivlju Isusa i k Njemu nas vode;
6) vjerna poslušnost papi, Isusovu namjesniku.

 

Kad đavao ne bi postojao, dakle, zašto bi se trebao plašiti tih stvarnosti koje nam daju Božji život i usmjeruju nas prema vječnom životu?
Budimo dakle oprezni prema površnom i ludom vladanju onih koji vjeruju, ili misle da vjeruju, da postojanje đavla, s odgovarajućim očitovanjima, spada u 'stvari srednjega vijeka'. U stvari, tko niječe Sotonu ili se njega plaši, možda je (više puta) već uhvaćen u njegove paklenske verige.

Duhovni centar Dramalj | Dramalj 2, 51265 Dramalj | telefon: 051 787 007

Prenošenje sadržaja dopušteno uz obavezno navođenje izvora