Duhovni impulsi
Da Duh Sveti nije došao…
POSVE DRUGAČIJE u Djelima apostolskim 2,1-11
Što bi bilo s našim kršćanstvom… što bi u našem životu nedostajalo… kad ne bi bilo Duha Svetoga, Crkve… da Duh Sveti nije došao…
Bez Duha Svetoga, kako to prikazuje H. Arens, jedna ovakva Crkva izgledala bi veoma stvarnom…
Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I obradovaše se što su zajedno. Na nebu - ni daška! Desilo se da su mogli mirno zajedno ostati. Nitko ih nije uznemiravao. Obnavljali su uspomene na Isusa: pripovijedahu ovo i ono. To im je uspijevalo na njihovom materinskom jeziku. Prozore otvarahu samo s vremena na vrijeme, da se dvorana prozrači.
Na ulicama oko njihove kuće motahu se toga dana ljudi iz svakog naroda pod nebom: Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije… - kao što rekosmo, iz svakog naroda pod nebom. Razgovarahu o svemu i svačemu, poneki i o Isusu i njegovim učenicima: Ništa se više ne čuje o tome. Čini se da je stvar svršena! Tada promijeniše temu i ponovo razglabahu o jutarnjem izlaganju Svetoga Pisma rabi Benjamina u sinagogi. Išli su dalje a da ništa nisu doživjeli. Pedesetnica, dan kao svaki drugi!
U maloj grupi Petar ustade i prozbori: 'Pozivam vas, drugovi, da minutom šutnje odamo počast našem prijatelju Isusu'…... 'Neka mu je vječna hvala i slava!' - 'Slava mu', odgovoriše svi. - 'Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!', reče Petar. - 'I svjetlost vječna…', odgovarahu svi.
Petar nastavi: 'Dragi prijatelji u spomen na Isusa! U međuvremenu smo se već navikli da naš prijatelj Isus nije više među nama. Židova se više ne moramo bojati, jer… polako su se smirili. Čemu stvar ponovno započinjati? Sada imamo svoj mir. I to je dobro, tako bi trebalo i ostati! Povremeno bismo se trebali sastajati da zadržimo časni spomen na njega. U svemu ostalom, neka sve ostane kako jest. To je za sve prisutne najpovoljnije. Stranci - bolje da ne dolaze, oni neće u našoj grupi uznemiravati.'
Toliko Petar. Učenici se sastajahu još češće, ali počeše se pomalo dosađivati. S vremenom pomriješe. Tako je Isusova stvar išla svome kraju. Mnogo se o tome nije više pričalo, jer nevažnosti imaju istu sudbinu kao i stvari koje traju jedan dan.
Pravoslavni antiohijski patrijarh reče: Bez Duha Svetoga, Bog je daleko, Krist je spomen na prošlost, autoritet za vladanje nad drugima, naše poslanje postaje propaganda, naše kršćansko djelovanje samo ropski moral. Sa Duhom Svetim, Bog je prisutan, Isus i danas živi, autoritet postaje oslobađajuće služenje, poslanje postaje Pedesetnica, a djelovanje kršćana djelovanje djece Božje…
Kršćanska zajednica bez Duha Svetoga nije moguća i bez Duha Svetoga nema Crkve.
Kršćanin, koji nema Duha Svetoga, ne služi ničemu… Može on nešto i činiti, ovdje-ondje, u župi ili nekoj zajednici, ali njegovo djelovanje je kričeće, mučno, puno sebe samoga: pokreće ga duh ovoga svijeta sa svojim požudama, karijerizmom i svojom zavišću. Kršćanska zajednica,
koja nije nositelj Duha Svetoga, ne služi ničemu: ona je struktura, samo jedna među mnogim drugima, koja želi pobuditi pustu sućut na način svijeta, bez tijela, bez duše. To je onda samo materijalno, izvanjsko činjenje, koje nema smisao bez Duha, koji ga nosi i prožima. Duh je onaj koji oživljava, tijelo ne služi ničemu (Iv 6,63).
Gdje je, naprotiv, Duh Sveti, služi se i ljubi u ime Isusovo, prihvaća se samoga sebe i svoj križ u smirenoj strpljivosti, radi se ali vjeruje u Božju snagu, ne u svoja djela. Molitva i vjerska praksa postaju susreti ljubavi, gdje Duh Sveti nas zastupa. Duša raste u slušanju i prianjanju uz Božju Riječ, u vjernosti, u djelovanju punom ljubavi, u bratskoj opomeni i uzajamnoj izmjeni darova po nasljedovanju i nalikovanju svecima...
Onda je to Crkva, i obitelj kao 'kućna Crkva', koja živi u miru, živi kao plod Duha Svetoga (Gal 5,22).
Tamo gdje se moli, tu je Duh Sveti, kaže blagopokojni papa.
Na koljena, dakle! Svi…
p. Ivan, MSC
 |
|
|
|
Dajte Bogu Božje, a caru carevo
- Isusov odgovor: Dajte Bogu Božje, a caru carevo, traži od svakoga da se upita: koje su moje obaveze prema Bogu i prema državi?
- Isus ne kaže: Dajte Bogu carevo, a caru Božje...
- ... sklonost najširih slojeva prema Crkvi, koju je stekla dok je bila carom progonjena, obrnuto je proporcionalna stjecanju dojma javnosti da je Crkva pocarenjena...
- ... a moći ćemo dati caru carevo ako i car ne bude bog i ne prisvaja si božanska prava. Ako i carevi budu priznavali da su zemaljska dobra namijenjena uporabi svih i da nagomilana bogatstva manjine ne pripadaju toj manjini - nego siromasima koji ih trebaju da prežive. I da treba siromasima vratiti ono što im pripada. Vratiti im - nije dokaz nekakve velikodušnosti ili dobrote, nego ponovno uspostavljanje narušene pravednosti. Stoga oni koji nagomilavaju svoja bogatstva iznad svojih potreba i sprječavaju svojom politikom druge da imaju ono što im je nužno za dostojan život - jesu kradljivci, jer uzimaju za sebe ono što pripada drugima. Nitko ne bi trebao živjeti u bijedi ako je opće pravilo: pravednost i dijeljenje (ili pravedna raspodjela). Car treba dati siromahu ono što caru ne pripada, osobito danas kada jači i bogatiji gazi druge. Nikakva crkvena pojedinačna karitativna pomoć ili itekako hvalevrijedna pojedinačna humanitarna pomoć neke društvene institucije ne može riješiti nagomilane probleme, jer su mehanizmi koji stvaraju bijedu jači od mehanizama pomoći, koji tu situaciju žele ublažiti. Svjetska situacija, umjesto da se popravlja, ona se pogoršava: bogataši, kojih je sve manje, sve su više i više bogatiji, a siromašni, kojih je što dalje sve više, osiromašuju što dalje sve više.
- Isusovu današnju poruku pozvani smo jasno doviknuti svima koji rade protiv temeljnih kršćanskih načela i zahvaljujući čijoj gramzljivosti sirotinja ostaje bez kruha, bolesnici bez lijekova, radnici bez plaće, starci bez zaslužene skrbi i njege...
|
|
|
|
Danas te djece ne bi bilo...
Dobih danas (utorak, 13. 12. 2011.) mail s linkom na jednu stranicu:http://www.
duggarfamily.com/content/home.
Ne znam jeste li to vidjeli?, pita me Mandy.
Nisam, mislim.
Ma šta tu ima?! Ne razumijem...
Aha... Obitelj s 19-ero djece...
A roditelji su, na početku braka, počeli s pilulom...
Jim Bob i Michelle oženili su se 21. srpnja 1984. U to vrijeme, za planiranje začeća, opredijelili su se za korištenje kontraceptivnih pilula. Mislili su: "Za sada ne želimo djecu. Ne možemo si to priuštiti. Želimo djecu u svom 'timingu', kada budemo za to spremni".
Četiri godine kasnije odlučili su se za svoje prvo dijete.
Zatim se Michelle vratila na pilule, ali je ipak zanijela i spontano pobacila. 
U tom trenutku, razgovarali su s kršćanskim liječnikom i pročitali sitna slova na kontraceptivnoj kutiji. Otkrili su da, dok uzima pilulu, žena može ostati trudna, i tada spontano pobaciti.
Bili su slomljeni! Ta oni su kršćani! Oni su za život!
Shvatili su da su njihove sebične akcije uzele život njihovu djetetu.
Molili su i tražili Boga da im oprosti, i da ih nauči voljeti djecu kao što ih On voli. Tražili su da ihBog blagoslovi s toliko djece koliko je On predvidio u Svom kalendaru...
Odmah nakon toga Michelle je rodila blizance! Do sada su blagoslovljeni s 19-ero djece (10 dječaka i 9 djevojčica): Jošua, Jana i John-David (blizanci), Jill, Jessa, Jinger, Joseph, Josiah, Joy-Anna,
Jedidiah i Jeremija (blizanci), Jason, James, Justin, Jackson, Johannah,
Jennifer, Jordyn-Grace i Josie.
Pogledajte dobro slike ove djece...
Da su Jim Bob i Michelle nastavili s pilulama... danas te djece ne bi bilo...
p. Ivan MSC
|
|
|
|
Dar pobožnosti (bogoljubnosti): štovanje Boga i vršenje pravednosti
- Prema molitvama Duhu Svetom za ovaj dar, dar pobožnosti
označava svetu ljubav prema Bogu, da Njega
uvijek iskreno tražimo, Njega u ljubavi nađemo
i zauvijek Ga posjedujemo. Duh pobožnosti
nam omogućava da vazda rastemo u prijateljstvu
i zajedništvu s Bogom. To znači da Bogu,
svetima i službenicima Crkve dužno štovanje
i čast iskazujemo, a nevoljnima za ljubav
Božju u pomoć pritječemo.
- Pobožnost je, za moderno shvaćanje, vjerno ispunjavanje vjerskih dužnosti,
koje se često svode na pobožne vježbe. No, biblijski pojam pobožnosti ili bogoljubnosti obuhvaća
i odnose čovjeka prema drugim ljudima.
U Bibliji: u dva elementa
- Bogoljubnost u međuljudskim odnosima - izražava se u iskazivanju milosrđa (djelotvorno
i vjerno međusobno pomaganje). Očituje
se
djelima smilovanja, sućutne dobrote.
Dva
izraza: bogoljubnost i vjernost (Post
24,49;
Izr 20,28; Ps 5,10).
- Bogoljubnost u odnosima prema Bogu - Božjoj milosrdnoj ljubavi mora odgovoriti
druga ljubav, tj. sinovska odanost
što će
se očitovati u vjernom posluhu i bogoštovlju
(štovanju, klanjanju, služenju Bogu).
S druge
strane, iz ljubavi prema Bogu, uzoru
dobrote
i pravednosti (Jer 9,23), mora poteći
bratska
ljubav prema ljudima, kao nasljedovanje
Božje
dobrote i Njegove brige za siromahe.
Prorok
Mihej (6,8) povezuje stoga pravu bogoljubnost
ne s obredima već s pravednošću, ljubavlju
i poniznošću. Bitna je, dakle, ljubav
koja
prožima obrede, a ona je nedjeljiva
od pravednosti
i vjernosti zapovijedima. Bogoljubnost
se
sramoti kad su siromasi tlačeni a pravda
gažena (Mih 7,2; Iz 57,1; Ps 12,2-6). U bogoljubna
čovjeka, bogoštovanje se u Psalmima
očituje
kao hvala puna ljubavi, pouzdanja,
radosti (Ps 31,24; 149) koja veliča Božju milosrdnu
ljubav (Ps 103). No, Bog to štovanje
prima
samo ako je združeno s vjernošću (Ps
50). Bogoštovlje se ne dijeli od ljubavi.
Kao dar Duha
-
Taj dar Božjeg Duha daje vjerniku u svim prilikama života nepokolebljivu vjernost
Bogu, u mislima, riječima, osjećajima
i djelima
te neprekidno zahvaljivanje Ocu po
Njegovu
Sinu, Gospodinu Isusu (Kol 3,12-17). To osnovno
duševno-duhovno držanje i određenje
pokazuje
se u štovanju i predanju čovjeka Bogu,
poslušnosti
sve do smrti, poput Isusa. Pobožnost
bismo
mogli označiti općenito kao unutarnju
pobožnost
meditiranja i obraćenja te kao izvanjsku
pobožnost ili duhovno bogoštovlje (hvalbene
pjesme, liturgijsko bogoštovlje - posebno
slavlje i žrtva Euharistije kao središte
novog bogoštovlja, te djela milosrđa...).
Isus i Njegov Duh daju dar koji nas
nadahnjuje
iznutra onime što je jedino dostojno
Boga
živoga (klanjanje Ocu u duhu i istini),
štovanje
korisno i ugodno Bogu, u strahopočitanju,
na hvalu i slavu Njegove milosti, kao
odgovor
čovjeka na Božju Riječ. To je odgovor
na
ljubav Onoga koji je jedini Bogoljubnik (Otkr
15,4); kršćanin Ga mora nasljedovati
i time
svojoj braći otkriti lice nebeskog
Oca.
- Za sv. Josipa Kupertinskog tvrde kako su ga vidjeli kako lebdi u zraku. Sv. Pavao upravo vapije: Težite za onim što je gore, gdje Krist sjedi
s desne strane Božje (Kol 3,2). Sv. Ivan
M. Vianney se tako znao udubiti u svete tajne, da bi
ga morali vući za odijelo da završi Sv. Misu. Sv. Ruža Limska ostajala bi pred Presvetim Sakramentom po
40 sati u crkvi, pa su je jedva znali nagovoriti
da ide kući. Pater Pio molio je dnevno 15 krunica, uz brige za
duše i brige za bolesnu braću na duši
i tijelu.
I mnoštvo drugih...
- Ovaj dar Duha Svetoga označava duh
sinovstva
prema Bogu i pravednost vjere koja
djeluje
iz ljubavi (Gal 5,6). Takva je bogoljubnost
novoga čovjeka istinska kršćanska bogoljubnost (Ef 4,24) te je Pavao suprotstavlja
ispraznim
činima neke lažne i sasvim ljudske
bogoljubnosti (Kol 2,16-23). Potrebna je svakom kršćaninu (Tit 2,12; 2 Pt 1,6 sl). Bez odricanja
i
snage postojanosti u progonstvima,
bogoljubnost
je samo privid. Pravoj su bogoljubnosti
obećani
Božja pomoć u kušnjama ovog života
i vječni
život (2 Pt 2,9; 1 Tim 4,7 sl).
- U Isusu ima kršćanska pobožnost svoj
izvor
i uzor: Njegova sinovska bogoljubnost
Ga
potiče da u svemu vrši volju svoga
Oca, da
Mu iskazuje savršeno štovanje; njome
je nadahnuta
žarka molitva Njegove smrtne borbe
i prinos
bolne žrtve kojom nas posvećuje; Bog
ga je
uslišao 'zbog njegove bogoljubnosti' (Heb
5,7).
- Ovaj dar stavlja na usta sinova vapaj:
'Abba, Oče!', radost predanja: 'Tvoj
sam
sin!' i zvukove kliktanja, divljenje
i čuđenje
pred Njegovim djelima, uživanje i zanos
u
slavljenju Boga i istinsku radost kad
Ga
Ocem zove (to je kršćanska molitva),
stavlja
na usta Crkve riječ hvale (to je liturgija),
utiskuje u ispružene ruke bližnjega
ljubav
nebeskog Oca (to je milosrđe).
- Kršćanin, nasljedujući Krista u Njegovom
jedinstvenom odnosu s Ocem i s Duhom,
umire
vlastitoj slavi i traži slavu Božju,
postaje
time znamen Božje prisutnosti. Pomazan
uljem
radosti u čitavoj svojoj punini, živjet
će
za Njega, pristajati uz Njega i klanjati
Mu se... Dar Duha Svetoga jest prisutnost
slave Gospodnje u nama, Gospodina koji
nas
preobražava na svoju sliku i 'viče
u našim
srcima' (Gal 4,6).
- Samo Duh Sveti može učiniti da uronimo
u otajstvo molitve, u živ dodir s Bogom,
učinivši da idemo iznad riječi, u Njegovoj
snazi i nježnosti. Boga Oca ćemo hvaliti,
blagoslivljati i zahvaljivati, zvat
ćemo
Ga imenom, osjetiti Ga kao prenježnog
tatu,
kojemu se možemo obratiti sa svom slobodom
i odvažnosšću sina, ali i kao Boga
Svemogućega,
Velikog, Svetog, koji je iznad nas
i s kojim
se stoga smijemo osjećati apsolutno
zaštićeni,
na sigurnom: Otac, ali Svemogući -
Svemogući
ali otac... i htjeti ćemo vidjeti Njegovo
lice i piti s Njegova izvora žive vode
Duha...
Čovjekov duh postaje nastanjen Duhom
Božjim
koji ga obnavlja (Ef 4,23), koji mu
se pridružuje (Rim 8,16) da u njemu pobudi molitvu
i sinovski
poklik (Rim 8,26), da ga 'združi s
Gospodinom'
kako bi s njim bio 'jedan duh' (1 Kor
6,17). Preporođen Duhom, vjernik će čuti Božji
glas
i biti vjeran snazi i istini Njegove
Riječi,
molitvi i hvali; njegova neposredna
prisnost
s Bogom jest dokaz 'da je na njemu
Duh' (usp.
Iz 61,1). Njegov nas Duh nastava, pokreće
i čini nas hramom Božjim.
- Znaš li kada ćeš biti potpuno u tom
daru?
Kada budeš pun Duha Svetoga tako da
moliš
Gospodina da smanji svoga Duha jer
ne uspijevaš
spavati od prevelike radosti, kada
riječi
potpuno nestanu, kada od radosti budeš
plakao
kao dijete, možda plesao kao anđeli
na nebu,
opijen ljubavlju Božjom koja se razlila
u
tvome srcu - a da sve to doprinosi
harmoniji
cjeline - dobru Crkve, podlaganju Gospodinu,
osjećaju božanskog sinovstva... Posvećen
u hram Njegove slave, širit ćeš miris
svetog
života i svjedočiti u svijetu Njegovo
spasenjsko
djelo i prijeći od sebeljublja k ljubavi;
nutarnjim okom Duha Svetoga, ne samo
da ćeš
vršiti volju Božju nego ćeš također
uživati
u njezinu ispunjenju, jer se sam počinješ
osjećati ljubljenim od Boga... Od 'života
za sebe' prijeći ćeš u život 'za Gospodina'
i 'za bližnje'; milost Božja u tebi
obraća
svaku stvar prema Bogu...
|
|
|
|
Dar znanja
- Što je dar znanja (ili riječ spoznanja)?
- Prema molitvama Duhu Svetom za ovaj Njegov dar, dar znanja
nam pokazuje put što ga je Bog odabrao
za
nas. Uči nas pravo spoznati prolazne
stvari
ovog svijeta, da se njima služimo jedino
na Božju proslavu i na spas svoje duše.
Daje
nam dar da pravo spoznamo što i kako
treba
da vjerujemo i da ne odemo stranputicom
u
duhovnom životu.
Ovdje ćemo se usredotočiti, u prvom
redu,
na razumijevanje ove karizme u Crkvi...
- Dar znanja, karizmatska djelatnost u kojoj
se očituje djelatna prisutnost Duha na korist
zajednice, je duhovni, nadnaravni dar koji dolazi od Boga, po slobodnom i
vrhunskom djelovanju Božjem; on je očitovanje
nadnaravne moći. Iako raznovrsni, prema 1 Kor 12, svi duhovni darovi imaju izvor u Bogu i
njihova snaga dolazi od Boga; svi su od Duha Svetoga ili po Duhu
Svetom; to je temelj njihovog dubokog jedinstva u
mnogolikosti. Nadnaravni znači da je taj dar Duha nešto iznad uobičajenog
toka prirode, odnosno da ne može funkcionirati
na osnovi ljudske snage ili sposobnosti koje
možemo naučiti ili steći ili talenata koji
su nam darovani po prirodnom rođenju, pa
bili oni i uzdignuti i preobraženi (talenti
su nasljedni, a karizme nikada); ne radi
se, dakle, o naravnoj, već božanskoj moći. Jednomu se po Duhu daje mudrost, drugomu
riječ spoznanja po tom istom Duhu (1 Kor
12,8), prema tome kako je dostojan (R.. Maur).
-
Duh Sveti, treća Osoba Presvetoga Trojstva,
ima pristup svem Božjem ogromnom blagu znanja.
Gospodin Bog je sveznajući ('omniscient'). Kroz riječ znanja, Duh Sveti
čini vjernika sposobnim da izgovori djelić
od Božjeg neograničenog znanja i tumači tajne
Božje, iako će uvijek ostati nedokučiva dubina kršćanskih
otajstava (Ž. Bezić). To znači, da Duh Sveti, koji je razliven
u nama, daje nam spoznati 'sve što nam je
Bog darovao', 'dubine Božje', 'tajne Božje'
(usp. 1 Kor 2,10-12) i da Bog čini da vjernik može reći stvari
koje ni na koji način ne može znati uporabljajući
svoje vlastite sposobnosti, osim po Duhu.
Duh Sveti mu daje riječ da govori ili jasni
uvid u tumačenju Pisma, rasvjetljujući 'malenima'
Isusovu osobu i djelo te našu sudbinu, čineći
jasnom volju Božju. Gospodnji duh govori po meni, njegova je
riječ na mom jeziku (1 Sam 23,2). Riječ postaje vjerniku ili Crkvi poznata
kao dar znanja. Ona je dar Crkvi, iskra
samoga
ognja Božjega povjerena nama, za Crkvu,
jer
je to u interesu Crkvi, čak i onda
kad je
govorena nevjerniku. To je, dakle,
uliveno
znanje, ne znanje iz prirodnih ili
spekulativnih
ili teoloških znanosti; znanje svetosti,
'nauka svetaca', jasno poznavanje vjerskih
istina, stalnijih i sigurnijih od samoga
života i svake iskustvene činjenice...
- Sv. Vinko Fererski je svojim propovijedima obratio oko stotinu
tisuća ljudi, pod vedrim nebom, jer
mase
nisu mogle stati ni u jednu crkvu.
Mnogi
su govorili da propovijeda anđeo, a
ne čovjek...
To veliko znanje nije znanje naravnog
podrijetla;
ta toliki ljudi s izvanrednim znanjem
nisu
nikoga obratili niti pokrenuli...
- Kako se Božja sila manifestira u riječi znanja? U cijeloj knjizi Djela apostolskih riječ znanja se iskazuje stalno (Dj 5,1-10: Petar je znao da su Ananija i Safira lagali
Svetom Duhu; on je također znao da su se
tajno sporazumjeli da lažu; Dj 9,1-18: Ananija je znao nekoliko stvari o Saulu:
gdje je bio, da je ovaj molio, da je Saul
imao viziju, da je Saul bio izabrano sredstvo,
da će Saul trpjeti za Gospodina; Dj 10,19: Petar je znao da su tri muškarca došla
k njemu radi Kornelija; usp. Dj 8,23; 27,13-44; Iv 4,7-19...).
- Da li zli ljudi (liječnici-vračari) imaju
riječ znanja? Kao što postoji Duh Sveti, postoje također
i nesveti duhovi. Sveti Duh je Božji Duh.
Nesveti duhovi dolaze od zlog duha, Sotone.
Sotona zna neke stvari koje zli ljudi ne
mogu znati po svojim vlastitim sposobnostima
(Gospodin mu nije oduzeo sve sposobnosti
kad je prestao biti anđeo). No, Sotona nije kao Bog,
već stvorenje. On ne zna sve, nije sveznajući.
On zna samo neke stvari (usp. Lk 8,28: neki čovjek iz Geraze koji je imao mnogo
zlih duhova u sebi; kad je Isus došao u njegovu
blizinu, on je zavikao: 'Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega?
Molim te, ne muči me!' Kako je taj čovjek znao tko je bio Isus?
Kako je on znao o Isusovoj moći da
ga kazni?
On je to znao od zlih duhova u sebi.
To znanje
nije došlo od Boga). Odgovor je jasan:
liječnici-vračari
ne mogu imati dar riječi znanja koji
dolazi
od Duha Svetoga, jer Sotona nije sveznajući.
- Kako možemo mi biti sigurni da riječ znanja koju možda mi govorimo,
dolazi od Duha Svetoga? Trebamo li se plašiti da možda govorimo od nekog
zlog duha? Ne, vjernik se ne treba uopće plašiti. Kad
smo mi ispunjeni Božjim Duhom, Duh Božji
ne ostavlja mjesta za zle duhove. Oni nemaju
u nama dijela, jer je moćniji Onaj koji je u vama nego onaj
koji je u svijetu (1 Iv 4,4). Zli duhovi nisu jači od Duha Svetoga.
- Kako razlikovati ljudski duh i riječ znanja? Riječ znanja je više nego samo čovjekove
vlastite misli. Mnogi ljudi zamisle
nešto
u svojim vlastitim umovima i vjeruju
da je
to riječ spoznanja. Naš nas ograničeni
um
može zavesti...
Kako onda možemo biti sigurni da smo dobili riječ znanja? Duhovni pisac
daje nam test za svaku situaciju:
- da li me moja vlastita sebična težnja rukovodi
da govorim, odnosno imam li sebične
težnje u vezi sa predmetom?
- da li sam siguran da imam riječ znanja
od Duha Svetoga?
- da li osjećam Božji mir u svome srcu?
- da li sam, ja osobno, ljut, uznemiren
ili
nesretan zbog nekoga ili zbog neke
situacije?
- i osobito, da li je ta riječ u skladu
s
Isusovom zapovijedi ljubavi, naukom
Crkve,
Evanđeljem i zdravim razumom?
-
Ako nisam siguran pri odgovaranju na bilo
koje od ovih pitanja, onda je bolje da pitam
Gospodina prije nego javno progovorim. Mogu
se osjećati slobodnim da javno progovorim
samo ako osjećam radost u vezi sa svim odgovorima
na sva gornja pitanja. Treba, također, znati
da vjernik koji govori autentičnu riječ znanja
ima jaki unutarnji osjećaj, jaki unutarnji poticaj Duha Svetoga u vezi
s nečim što treba govoriti.
- Koja je svrha riječi znanja? Tu postoji uvijek jedno jednostavno pravilo: sve neka bude radi izgrađivanja! (1 Kor 14,26). Stoga, svrha riječi znanja je opća korist (1 Kor 12,7), moralno usavršavanje i izgradnja Tijela
Kristova, Crkve, dobro zajednice koja raste
pod utjecajem Duha Svetoga. To se može postići
ako se riječ znanja govori pojedincu, 'nekolicini'
posebno ili zajednici. Duh Sveti nikad neće
taj dar dati nekome da bi se taj mogao osjećati
duhovnijim, svetijim ili boljim od drugih
vjernika; dar se procjenjuje prema svojoj
stvarnoj korisnosti, a ne po svojoj spektakularnosti.
Dar znanja je, kao i svaka karizma, dar darovan
pojedincima na korist sviju i na posvećenje
cjeline, kao detalj na golemoj slici. Samo Crkva posjeduje cjelinu Duha (usp. Ef 1,23). Ljudi su, svaki prema svojoj karizmi,
djelitelji jedinstvene a mnogolike Božje
milosti (1 Pt 4,10). To je posebni privilegij, ako je netko
upotrijebljen od Duha Svetoga kao kanal
da
bi On, Duh, dao darove Crkvi za opću
korist.
- Ovaj dar često djeluje zajedno sa darom
mudrosti, no riječ znanja može doći prije
riječi mudrosti. Iv 4,7-30: Isus je riječju znanja govorio ženi Samarijanki o njenom prošlom
životu; zatim, po riječi mudrosti, dao joj je rješenje njenog problema.
- Na koncu života, jedino korisno znanje
jest znanje o Bogu...
|
|
|
|
Dolazi Božić (zapovijed ljubavi)
Što se događa s čovjekom koji nema nikakav poseban položaj ili ugled? Bit će zaboravljen i napušten.
Tko se baš uistinu želi susresti s osamdesetpetogodišnjom staricom? S agresivnim umobolnim čovjekom?
Zaboravljeni su i napušteni.
Tko se posebno želi družiti s hromima, osakaćenima, klonulima, duševnim bolesnicima, oboljelima od raka, AIDS-a, sa zatvorenicima, s beskućnicima...?
Nitko. Zaboravljeni su i napušteni.
Tko želi odvojiti sat svoga 'dragocjenog' vremena za izmorene i opterećene?
Nitko. Zaboravljeni su i napušteni.
Najistinitiji i pravi članovi Crkve su sveci. A sveci su uvijek bili sto posto na strani siromašnih. Svi oni koji su ozbiljno uzimali Krista, ozbiljno su uzimali i siromašne.
Isus je na sebe navukao sramotu cijelog društva jer je stao na stranu zapostavljenih, na stranu grješnika.
Samo je jedna zapovijed. Samo ona će se blagovati na kraju povijesti...
Sveti Franjo, tek kad je poljubio gubavca, susreo je Isusa...
Dolazi Božić. Pozovi siromahe na ručak. Božić bez Boga - kakav je to Božić!?
To je najvažniji trenutak u tvome životu...
(Priredio: p. Ivan MSC)
|
|
|
|
Dolazi Božić (zapovijed ljubavi)
Pomazanje duhovno; umornima odmore, u vrućini
lahore... (spiritalis unctio; in labore
requies,
in aestu temperies)
Najveći problem za biskupa je nedostatak
oduševljenih svećenika, reče jedan
od njih.
Vjernici to kažu na način da im je
teško
naći dobrog svećenika, koji bi im s
razumijevanjem
posvetio dovoljno vremena; koji neće
davati
odgovore na pitanja koja oni ne postavljaju...
Nadolazeći blagdan Duhova usmjerava nas na
molitvu za 'duhovno pomazanje' (unctio) ili novo izlijevanje Duha Svetoga, na sebe
i na Crkvu... Po svojim učincima, to
pomazanje
se bitno ne razlikuje od 'krštenja
Duhom'.
Unkcija (pomazanje Duhom ili izlijevanje Duha u
nama) - po 'karizmatičkom' shvaćanju, jest
pomazanje različito od onog sakramentalnog
i ono nastoji oživjeti milosti u nama, da bismo
se mogli ispuniti ljubavlju Božjom (D. Betancourt). Drugim riječima, to je buđenje Duha u nama,
krštenje u vatri Duha Svetoga (usp. Dj 1,5-8; Lk 3,16) ili osobni Duhovi (današnja Pedesetnica
Duha Svetoga), koji su kadri potpuno
izmijeniti
naš osobni i duhovni život.
Kako je potrebno da osobito duhovne osobe
Crkve imaju duhovno pomazanje, i to u njegovom
dvostrukom vidu blagosti i snage! Kao što
to točno navodi R. Cantalamessa, nije dovoljno osloniti se samo na sakramentalno
pomazanje koje smo primili jednom zauvijek
u svećeničkom ređenju i koje nas osposobljuje
da vršimo određene svete čine, kao propovijedanje,
posvećivanje, upravljanje. To ređeničko pomazanje
daje nam, da tako kažemo, ovlaštenje (autorizaciju) da činimo određene stvari, a ne nužno autoritet (= snažnu vlast) da ih činimo; osigurava apostolsko nasljedstvo (successio), a ne nužno i apostolski uspjeh (successium)! Ovo pak duhovno pomazanje, ponuđeno svakom
kršćaninu, ratificira i obnavlja Krštenje,
Potvrdu i Sveti Red primljen ranije, 'oslobađajući'
tako iz osobe skrivene plamenove (...podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji
koji je u tebi po polaganju mojih ruku, 2
Tim 1,6). Svi smo pozvani da raspirujemo taj milosni
dar Duha Svetoga kojeg smo primili u Sakramentima, ali se traži osobni odgovor trajnog obraćenja
Gospodstvu Isusa Krista i otvorenost preobražavajućoj
nazočnosti i sili Duha Svetoga (D. Betancourt, Ozdravljeni Duhom, s. 107). Vidimo da se ne radi o jednokratnom
događaju jednom zauvijek, nego o potrebi
za stalnom molitvom za izlijevanje Duha Svetoga. Smijemo stoga razlikovati 'primljeno' i
'vršeno' pomazanje, pomazanje 'utisnuto u
nas' (objektivni red otajstva) i pomazanje 'izraženo od nas' (subjektivni red asketike i mistike), primanje pomasti i širenje miomirisa kao
iskustvo božanske stvarnosti (usp. 1 Iv 2,27). Pa iako smo već primili 'Pomazanje
od Svetoga' (1 Iv 2,20), zahvaljujući Krštenju,
Krizmi i Sakramentu Reda, koji su, prema
tradicionalnoj nauci (usp. 2 Kor 1,21-22) utisnuli u našu dušu neibrisivi
pečat (biljeg, karakter, grč. sfragis), to pomazanje ipak može ostati nepokretno, neaktivno, ako
ga mi ne 'oslobodimo', kao što neka miomirisna
pomast ne širi nikakav ugodan miris dok je
zatvorena u posudi. Treba razbiti alabastrenu
posudu po kojoj 'se sva kuća ispunila miomirisom'
(usp. Iv 12,3)... da bi se miomiris Duha Svetoga, kojeg je
(Isus) sadržavao, mogao raširiti i ispuniti
miomirisom čitavu Crkvu i čitav svijet (R. Cantalamessa, Hvalospjev Duha, Jelsa, 1998, s. 167). Posuda je naš ja,
ponekad naš suhi intelektualizam, sociologizam,
psihologizam; ako na kategorije intelektualizma
svedemo vjeru, naše će crkve ostati prazne!
Razbiti tu posudu znači staviti se u stanje
predaje Bogu, poslušnosti sve do smrti, poput
Isusa. Gospodin je primio na svoju glavu mirisno
pomazanje (myron), da bi dahnuo na Crkvu
miomiris neraspadljivosti (Ignacije Antiohijski).
Da, primili smo Krštenje, Potvrdu... ali
kako se Duh Sveti očituje po nama? Jesmo
li toliko otvoreni da On može djelovati u
nama tako kako On želi? Upotrebljavamo li
karizme na izgradnju zajedništva i na ostvarenje
preobraženja Crkve i svijeta? Ako su Duha
Svetoga trebali apostoli (usp. Dj 4,24-31) da bi mogli smjelo naviještati
Evanđelje, zašto ne bismo i mi? Trebamo
Ga
uvijek ponovo da bi stupio do mračnih
područja
našega života, u kojima još nije prisutan.
Po sakramentima posjedujemo Duha Svetoga,
a po ovoj molitvi izlijevanja želimo iskusiti osjetne i čudesne učinke Njegove divne nazočnosti
u nama (Pavao VI., 16. listopada 1974. godine).
Zato je blaženi papa Ivan XXIII. dao molitvu
za uspješan ishod II. Vatikanskog Koncila,
koja je završavala: Obnovi u naše vrijeme čudesa poput novih
Duhova...
Prema S. Carillu (Duhovi danas), posebni znaci djelovanja Duha Svetoga u
duši vjernika po molitvi za pomazanje Duhom
jesu:
- Dar istog Duha Svetoga, Očevo obećanje.
- Živi i opipljivi susret s proslavljenim
Kristom.
- Duboka unutarnja preobrazba.
- Novo čitanje i duboko razumijevanje Svetoga
Pisma.
- Izlijevanje brojnih karizmi za izgradnju
Crkve.
- Otkriće Sakramenata kršćanske inicijacije.
- Rađanje Crkve oko Marije, Isusove Majke.
- Evanđeoski zanos za širenje poznavanja
Isusa Krista cijelome svijetu.
Dosada možda nismo znali dati svojim
vjernicima,
koji su imali problem s alkoholizmom,
neki
drugi savjet nego da se podvrgnu kliničkom
liječenju, ali poslije pomazanja molit
ćemo
s njima i neki će potpuno ozdraviti
po snazi
molitve. Na pastoralnim sastancima
do tada
se govorilo o svemu osim o istinskom
duhovnom
poslanju Crkve i evangelizaciji; ali,
poslije
toga, svi ćemo se uvjeriti da je najpotrebnija
stvar u biskupiji ili župi obnoviti
se u
Duhu. Izgubljeni ukus i dar krjeposti
bit
će obnovljen kupeljom svjetlosti. Hladnoća
i mlakost iz nezahvalnosti i nedostatka
ljubavi
kojom dolazimo pred oltar bit će zamijenjena
žarom i revnošću u Misama. Sve svećeničke
dužnosti, koje su bile teški i nesnosni
teret
(ispovijedanje, moljenje Časoslova
koje umara-u
psalmima nenalaženje slasti i sadržaja-njihovo
moljenje bez razmatranja-bez osjećaja-ne
trudeći se iskusiti njihova bogatstva
i božanski
ukus što ga imaju; nehaj za sve sveto;
nestajanje
molitve i sabranosti; zamiranje unutarnjeg
života i prisnog prijateljstva s Isusom
i
Marijom, što donosi gubitak vjere i
led srcima)
- sve ono, dakle, što svećenika vuče
da zaista
bude izgubljen zauvijek, bit će promijenjeno
iskustvom Bezgranične ljubavi kojom
je Bog
kupio njegovo sveto i uzvišeno zvanje.
Pomazanje
uklanja zapreke koje mu sprječavaju
zračenje:
duhovnu pospanost, nemir, nepostojanost,
privikavanje na Božje stvari, vladanje
osobom
uhodane navike (rutine), krizu pred
Bogom...
- uklanja sve simptome duhovne bolesti
mlakosti
koja svećeniku priječi da vidi i čuje
Isusa
i da Ga osjeti živa u sebi, da osjeti
novost
Evanđelja, da osjeća revnost da preobrazi
svoj život i živote drugih. Sve će
to biti ozdravljeno Duhom: osjetit će mladost
Evanđelja
- snagu Duha - radost Majke Službenice
-
Pavla karizmatika - Petra Bogom opijena
na
Duhove - zanos prve zajednice koja
lomi Kruh
i Riječ, jednom riječju, vidjet će
moć Božju,
kako On ispunja svoja obećanja i radovati
se darovima u izgradnji Crkve...
Iz mlakosti se ne izlazi bez novog, odlučnog
zahvata Duha Svetoga (usp. apostole prije i poslije Duhova). Lijek
mlakosti nije revnost (ona je suprotnost!),
već Duh Sveti... tada ćemo osjetiti,
gotovo
fizički, silazak pomazanja na sebe:
neku
određenu potresenost - jasnoću i sigurnost
koje najednom obuzmu dušu - nestanak
svake
nervoze, svakog straha i svake plašljivosti...
- osjetit ćamo nešto od same smirenosti
i
autoriteta Božjeg...
Potrebno je moliti za pomazanje prije započinjanja
svakog važnog djela u služenju Kraljevstvu
Božjem, osobito u pripravi na čitanje Pisma
i na homiliju... Stoga potičem čitatelja... na molitveni vapaj
raspetom Isusu... da ne misli da mu je dostatno
samo čitanje bez 'pomazanja' (unkcije), spekulacija
bez pobožnosti, traženje bez divljenja, promatranje
bez slavljenja, napor bez pobožnosti, znanje
bez ljubavi, razum bez poniznosti, učenje
bez milosti Božje (Bonaventura). Tada će i naša jedna propovijed imati moć,
snagu uvjeravanja; jedna propovijed,
puna
unkcije, postat će propovijed u kojoj
se
osjeća drhtaje Duha, navještaj koji
potresa,
koji uvjerava o grijehu, koji dolazi
u srca
ljudi. Ono 'zahvaća' vršenje određenih
službi
ili molitvu, tako da ostavlja veliki
mir
i želju da osoba još moli... Duhovni
pisac
navodi da se ono očituje, na vani,
sada u
blagosti, smirenosti, miru, poniznosti,
pobožnosti,
ganuću, sada u autoritetu, moći, snazi,
odvažnosti,
već prema prilikama, prema karakteru
pojedinca
i prema službi koju netko vrši. Živi
primjer
je Isus koji se, pokrenut Duhom, očituje
blag i krotak srcem, ali također, po
potrebi,
pun nadnaravnog autoriteta. To je stanje
obilježeno i nekom nutarnjom sjajnošću
koja
daje lakoću i gospodstvo pri obavljanju
poslova,
stanje u kojem pomazana osoba uspijeva
dati
ono najbolje od sebe - ali uvijek neizrecivo,
jer sudjeluje na najuži način u naravi
Duha
koji je po naravi neobuhvatan.
To vrijedi, dragi čiaoče, i za svakog vjernika
Božjeg. Pomazanje se podjeljuje svakom vjerniku
(ne samo posebnim kategorijama osoba u Crkvi)
upravo da bi on bio 'ugodan Kristov miris'
(usp. 2 Kor 2,15). Svi vjernici treba da budu dahnuti mirisom spoznaje Boga, da
posvećeni u hram Njegove slave, šire miris
svetog života (biskupova posvetna molitva nad kršteničkim
i krizmaničkim uljem na Misi Velikog Četvrtka).
Duh Sveti je ono dragocjeno ulje izliveno
sa glave novog Velikog Svećenika na tijelo
Crkve, kao dionicu Njegova posvećenja, sve
dotle gdje Crkva dodiruje svijet (Origen, Protiv Celza, VI, 79).
Ovo pomazanje je izrazito biblijskog utemeljenja,
prisutno u Djelima apostolskim (usp. 10,38), u kojima se kaže za Isusa da je bio pomazan Duhom Svetim i snagom.
Bazilije Veliki (IV-V. st.) piše: Oni koji bivaju pomazani u pameti i u unutarnjem
čovjeku nebeskim i duhovnim uljem radosti
koje posvećuje i razveseljuje, oni primaju
znak neraspadljivog Kraljevstva i vječne
snage, to jest zalog Duha i čak istog Duha
Svetoga Paraklita (O Duhu Svetom, XVI, 39).
Ako uočavaš, vjerniče, da si ugašen, hladan,
bezvoljan, nezadovoljan s Bogom i sa sobom
samim, sa župom ili s obitelji - lijek postoji
i on je nepogrješiv: zadnji je čas da klekneš
i moliš devetnicu ili trodnevnicu Duhu Svetom!
Ne radi se o nekom 'asketskom naporu', već
o poniznoj, punoj vjere, molitvi. Isus je
primio svoje pomazanje dok se molio (Lk 3,21). Duh stvara sve novo, danas kao
i jučer, Marija je u Cenaculu zajedno s Crkvom
moliteljicom... pa što čekaš? Trebaju ti
jedni lijepi i sveti Duhovi!
