Duhovni impulsi
Đavao nema koljena...
Svako će se koljeno prignuti pred Njim, Isusom Kristom, nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ (usp. Fil 2,10).
Klečanje je znak klanjanja i poniznosti. O tome svjedoči i Biblija. "Najjači teološki temelj" za taj stav daje upravo Poslanica Filipljanima (2,6-11): Krist ponizi sama sebe, do smrti na križu, da susretne grješnoga čovjeka i oslobodi ga grijeha.
Ako je Euharistija sakramentalni spomen smrti i uskrsnuća Gospodinova, čini se primjerenim da se i oni, za koje se sâm Gospodin ponizio, poklone pred najvećom Tajnom ljubavi. Klečanjem kod posvećenja (Pretvorbe) vjernici ne iskazuju samo poziciju poniznosti. Oni spuštaju koljena da susretnu Krista tamo, gdje se On ponizio, da bi ih susreo. To bi, dakako, trebalo vrijediti i za primanje Sv. Pričesti.
Liturgijske odredbe Crkve zahtijevaju da oni koji se pričešćuju stojeći, moraju najprije učiniti čin poštovanja, tj. klanjanja (Instrukcija Eucharisticum mysterium, br. 34; Instrukcija Inaestimabile donum, br. 11), a Opća uredba Rimskog misala (br. 21) određuje: vjernici neka kleče kod posvećenja, osim ako to nije moguće zbog tijesna prostora, velikog broja prisutnih ili drugih opravdanih razloga.
Ozbiljan je problem, a ipak savršeno jednostavan, zašto ljudi - osobito na sprovodnim Misama - sjednu za vrijeme Pretvorbe, kada trebaju klečati? Zašto vjernici, barem prije Pričesti, ne učine najprije čin poštovanja, to jest klanjanja? Sveti Augustin upozorava da čak griješimo ako se ne klanjamo Tijelu koje primamo: Nemo autem illam carnem manducat, nisi prius adoraverit... peccemus non adorando (Nitko neka ne blaguje od onog Tijela, ako Mu se prije nije poklonio... griješimo ako Mu se ne klanjamo (Enarr. In Ps. 98,9). Sv. Ćiril Jeruzalemski potiče kod primanja Pričesti na čin klanjanja i čašćenja: Ne pružati ruke, nego u činu klanjanja i čašćenja približi se čaši Kristove Krvi (Catech. Myst. 5,22). Kardinal J. Ratzinger (Duh liturgije, Mostar-Zagreb, 2001.)upozorava: Prignuti koljena u prisutnosti živoga Boga je neizostavljivo.
Tko vjeruje, taj zna i klečati (lex credendi, lex orandi). Posvećena Hostija je sâm Krist, ni manje ni više, Krist u čitavom svom veličanstvu, u tijelu i duši, i dužnost nam je prignuti se i saviti koljena kada smo u Njegovoj nazočnosti, za vrijeme Pretvorbe posebno, ali ne samo... već i prije Pričesti, pa kad prolazimo mimo Njegova skromnog prijestolja, zvanog tabernakul, u našim crkvama...
Dovoljno je prisjetiti se Izaije (45,23): Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zakllinjati... , ili još, Poslanicu sv. Pavla Rimljanima (14,11): Jer pisano je: 'Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno i svaki će jezik priznati Boga'.
Kada pokleknemo pred Svetim Imenom Isusovim, kada se klanjamo u službi Krista i Ljubavi, kada prignemo koljena u adoraciji, slijedimo primjer Mudraca s Istoka u duhu i u činu klanjanja (sv. Ivan Krizostom), nasljedujemo Djevicu Mariju, sve svece, blaženike, Anđele koji pred Njim u klanjanju padaju, Vlasti koje Mu se dršćući klanjaju, Gospodstva koje Ga duboko poštuju, nebeske Moći i blažene Serafine koji zajedno, u ushitu radosti, slave nebesku slavu Kristovu. Sigurno je, kada prigibamo koljena, ujedinjujemo svoje glasove i svoju molitvu s glasovima blaženih duhova da bismo izrazili, ponizno prostrti, svoje klanjanje i svoju ljubav. U Knjizi Otkrivenja (usp.: 4,10-11; 11,17; 19,4s), knjizi nebeske liturgije, čin prostracije 24 starješina pred Janjetom može biti uzor i kriterij kako Crkva na zemlji treba postupati s Božjim Janjetom kada se vjernici približavaju Njemu i diraju Ga pod euharistijskim prilikama (Athanasius Schneider, Dominus est - To je Gospodin, Libreria Editrice Vaticana - Jelsa, str. 38).
U navedenoj knjizi Duh liturgije, Papa pripovijeda o zgodi (v.: str. 181-190) koja dolazi iz izreka pustinjskih otaca, prema kojima je Bog prisilio đavla da se pokaže pustinjskom propovjedniku Abbi Apollu (živio u prvim stoljećima). Bio je crn i ružan, sa zastrašujuće tankim udovima, ali ono što je u tome najnevjerojatnije, nije imao koljena. Prema ocu Apollu, đavao nema koljena, on ne može saviti koljena, ne može klečati, klanjati se, moliti, on može samo nisko i prijezirno gledati. On nas želi uvjeriti da ne trebamo stalno Gospodina, on nas mrzi gledati u molitvi, klanjanju, na koljenima...
Nesposobnost klečanja očituje se kao sama bit đavolskoga, kao bitni đavolski element, navodi Papa. Ne prignuti koljena pred Svetim ISUSOVIM Imenom je sama bît Zloga.
p. Ivan MSC
