Duhovni impulsi

Sinovski strah Božji

Župnik arški reče: Bog je hitriji da nas spasi od naših grijeha nego majka koja želi izvući svoje dijete iz vatre.

A imam li ja sinovski strah da povrijedim tu bezgraničnu Božju ljubav?

Da objasni prirodu tog straha, sv. Augustin koristi primjer dviju udanih žena, ali od kojih je jedna preljubnica a druga želi ostati svom mužu vjerna:

- Bojiš li se svoga muža?
Svaka od njih odgovara:
- Bojim se...
Riječ je ista, ali osjećaj je drukčiji.
Jedna kaže: "Bojim se" da moj muž ne naiđe; druga kaže: "Bojim se" da moj muž ne ode.
Jedna kaže: "Bojim se" da ne budem kažnjena; druga kaže: "Bojim se" da ne budem ostavljena.
Stavi to u srce kršćanâ i naći ćeš taj strah preljubnički koji izgoni ljubav i taj drugi strah nevini koji ostaje zauvijek.

Duh Sveti nas čisti od straha žene preljubnice...

 

(usp.: Ludovic Lécuru, Les 7 dons du Saint-Esprit, 'Vie spirituelle', Éditions de l'Emmanuel, Paris, 2002., str. 34).

SIROMASI

Ne-vidjeti i ne-pomoći siromasima nijekanje je Evanđelja. Zauzeti se za njih - znači vjerovati u Boga. Manjkati u ljubavi znači dirnuti Boga u zjenicu oka…

Jer imamo isto krštenje, kao i Isus, imamo i isti zakon: ljubav. Kršćani žive svoje krštenje kada čuvaju svetu ljubav.

Kršćanska ljubav je zakon Kristov napisan prstom Duha Svetoga. Ona je Evanđelje pisano Duhom Boga živoga.

Bogataši, kojih je što dalje to manje, bogatiji su što dalje to više, a siromasi, kojih je što dalje to više, osiromašuju sve više i više. Prema Programu ujedinjenih naroda za razvoj (PNUD) od 1994. godine, bogatstva Zemlje ovako su raspodjeljena: 20% ljudi posjeduje 85% dobara svijeta; 20% najsiromašnijih posjeduje tek 1,4 % tih dobara. Stanovništvo svijeta može se podijeliti na dvije skupine: 40% su oni koji posjeduju 95% zemaljskih dobara; preostalih 5% tih dobara je podijeljeno među 60% stanovništva svijeta. To je skandal. Nikakva naša 'humanitarna pomoć' ne može sama po sebi izmijeniti tu situaciju, jer mehanizmi, koji uzrokuju tu bijedu, jači su od mehanizama pomoći koji je nastoje ublažiti. No, da li nas ta činjenica oslobađa stalne borbe za solidarnost i pravednost?

Socijalni nauk Crkve je jasan: zemaljska dobra namijenjena su uporabi svima i nagomilana bogatstva manjine njima ne pripadaju - pripadaju siromasima koji ih trebaju da prežive i treba im vratiti ono što im pripada. Vratiti im - nije dokaz nikakve velikodušnosti ili dobrote, već vraćanje narušene pravednosti, kaže papa. Stoga, oni koji nagomilavaju bogatstva iznad svojih potreba, jesu kradljivci, jer uzimaju za sebe ono što pripada drugima. Zemlja ne pripada nikome, a njeni plodovi svima (J.-J. Rousseau). Sve drugo je sablazan!

Što je učinio Isus? Evanđelje nam daje jasan odgovor: bogate otpusti prazne, a silne zbaci s prijestolja (Lk 1,52-53). Bog ozbiljno upozorava vladare i djelatnike vlada, koji se nazivaju 'civilnim, vojnim i religioznim autoritetima' da prihvaćaju veliki rizik da se ikada nađu na slavnoj gozbi Jaganjčevoj, jer je Bog definitivno stao na stranu potlačenih…

Sv. Bazilije iz Cezareje: Gladnome pripada kruh što ga zadržavaš za sebe, golome odijelo što ga čuvaš u ormaru, bosonogome cipela što kod tebe trune, potrebnome novac što ga nezasitno štediš. Činiš toliko nepravdi koliko ima ljudi kojima bi mogao pomoći. Kada dajemo od svoga suviška - to je pravednost. Kada dajemo od onoga što je i nama potrebno - to je ljubav. Pravednost nije dovoljna. Nju nadvisuje ljubav, višak ljubavi.

Žalosno je vidjeti što neki ljudi daju za 'Caritas': ova je roba već premala za našu djecu, prerasla su je; ovo nam više ne treba - kupili smo si novo; gdje mogu predati staru odjeću?... Siromašna djeca igraju se istrošenim igračkama i nose pohabanu odjeću, predmete koje bi, kad ih se ne bi otarasili, smetale u ormarima bogataša. Gospodin reče: Sve što ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili… Što ćeš dati samom Isusu: zar ono najgore? Isusu se daje ono najbolje što imaš, najbolje od najboljeg, jer to daješ Njemu osobno…

Treba davati onako kako Bog daje i kako je to učinila 'sirota udovica' ('dala je sve što je imala', Mk 12,44). Kad bismo dali sve trezore Svemira, a ostala bi nam samo jedna kuna, naš dar je prazan. Zadnjom se kunom kupuje nebo. Zadnjom se kunom 'kupuje' Bog (usp. M. Zundel). Ne daje najviše onaj tko mnogo daje, nego onaj tko malo zadržava.

Dajmo onako kako Bog daje: On ne zvoni na sva zvona kada daje. A mi? (usp. 'dobra djela' političara - odmah pred sobom trube, odmah su tu kamere!; dakako da pred Bogom to ništa ne vrijedi: Neka ne zna ljevica što čini desnica… A Otac tvoj, koji vidi u tajnosti…). Mi volimo da nam se ime uzvikuje, dok Bog ostaje u tišini (C. Caretto).

Od korizmenog odricanja, ništa što se postom i nemrsom uštedi, ne smije doći na moj stol ili ostati u mom džepu. Čega se odreknem, drugima ću priuštiti. Post je potreban, ali samim odricanjem od jela i pića, još nije potpun: treba dijeliti… Ono što siromah od mene očekuje, nije sitniš koji ću mu, i ne prozborivši s njime, (u)baciti; potreban mu je netko tko će ga pogledati i reći mu: ti si lijep, ti si dragocjen, ti si važan, ti si jedinstven, ti mi puno značiš; ti si moj brat, moja sestra i volim te… Uz komad kruha, dati mu malo i svoga srca. Nije najvažnije dati mu nešto za život, već mu vratiti razlog zašto živjeti, smisao njegova čovještva, vrijednost njegove osobe. Najveća vrijednost 'bijednika' je u njemu samome, i to je upravo on sam. Naša ljubav treba vratiti čovjeka njemu samome, da bi postao onime kakvim ga Bog želi imati. Najveće dobro koje mu možemo dati nije naše bogatstvo, već mu objaviti njegovo vlastito. Imamo odgovornost za rast drugoga. Ljubiti siromaha ne znači dati mu novac - to znači cijeniti ga kao ljudsku osobu, srdačno, s poštovanjem i povjerenjem. Važnije je gledati na njega s poštovanjem nego mu dati novac, ne pogledati ga i otići… (J. Vanier, osnivač 'Arke').

Milostinja bez ljubavi, dakle, ponižava, a ljubav iza koje stoji tužno lice, nije autentična, jer Bog ljubi vesela darovatelja. Može li se u takvoj situaciji i iz mene pročitati koje poglavlje ili redak Evanđelja? Kakva je naša Radosna vijest siromasima ako im pristupamo bez radosti i poštovanja: ako Krist nije naša radost, kako ćemo uvjeriti druge da može postati njihova (M. Zundel)? Način kako dajemo vrijedi više od onoga što dajemo. Darom se ne smije ponižavati drugoga… Za Kristova učenika, siromah je sakramenat Božje prisutnosti. Tko u siromahu vidi samo prosjaka, to je kao prst koji pokazuje Mjesec: mudrac gleda Mjesec, a luđak gleda u prst. Neki, tako, stalno govore svoja loša iskustva sa prosjacima da bi si osigurali alibi za svoju škrtost i sebičnost i umirili svoju savjest. Zato su siromasi za kršćanina najautentičniji 'ispit savjesti'. Kako bi inače mogao dokazati da njegova vjera nije mrtva i da on ljubi Isusa?

Nije moje da pred siromahom ispitujem uzroke njegove bijede, pa ako je i sam kriv, niti što će on s time učiniti. Ima toliko ljudi na svijetu koji trpe bol koju nisu sami izabrali… Dovoljno je ljubiti. Važnija je ljubav kojom dajem nego ono što dajem. Ja svoje trebam činiti, a Bog jedini sve zna i sve prosuđuje. Potrebnome treba pomoći bez teoretiziranja: s ljudima u potrebi ne treba diskutirati, ako možemo, moramo pomoći (K. Sonnenschein). 'Sirota udovica' nije pitala kamo ide njen dar i hoće li zbog njenog dara trpjeti, možda, njeni poslovi i uzdržavanje njene obitelji; ostala je anonimna, nije znala ništa o svojoj veličini - ali Isus ju je vidio i pohvalio… I nije važno ako neki ljudi iskorištavaju moju dobrotu. Dobro je činiti dobro, radi samoga dobra, radi Isusa. Bog gleda srce i moju nakanu s kojom dajem… Bolje je i devedesetdevet puta pogriješiti nego jednog jedinog istinskog siromaha odbiti.

A mi ukinuli Božju zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, počeli smo mrziti i ljude i Boga, a ljubiti pse i mačke s pedigreom (imaju oni i svoje frizere, pedikere, zubare…). Postavili smo na svoje ulaze jasna upozorenja: Pazi, oštar pas! Oštar pas - a koliko oštriji onaj koji je to napisao! Na nekom vratima kao da piše: Siromasi, ne zvonite! Bog ne stanuje ovdje. Sv. Ivan Zlatousti: Vaši su psi brižljivo hranjeni, a ostavljate gladovati ne čovjeka, nego Isusa Krista osobno!

Škrtom čovjeku siromasi su pakao, jer ga podsjećaju da je preko njih mogao zaraditi Kristovo kraljevstvo, a nije. Sartre: Moj pakao je moj bližnji… To je ono iz Evanđelja: vidje ga i zaobiđe… Upravo onako kako je Isus rekao da ne smijemo. Koliko prosjak treba mene, toliko ja trebam njega. Najkraća definicija pakla je: 'ja'; najkraća definicija neba je: 'ti'.

A što ako smo i mi siromašni, kako dijeliti? Neka svatko daje od svog siromaštva. Sv. Augustin: Jedan može posuditi svoje noge hromome, drugi svoje oči slijepome i voditi ga, netko može pohoditi bolesnoga… Samo ljubav poznaje savršenstvo Zakona. Bez milosrđa, sva ostala sredstva su nemoćna, svi putovi nedovoljni, sva ostala djela hibridna. Samo ljubav dodiruje vječnost. Samo radi ljubavi svijet postoji…

Po ljubavi će se poznati da smo Kristovi učenici. Jedino po ljubavi Isus nas može prepoznati kao svoje, u onaj dan, kada dođe. To je kršćaninova osobna karta koja se piše Kristovom krvlju. Ona je znak one ljubavi kojom Otac ljubi Sina i kojom Sin ljubi Oca, znak one ljubavi koja je Duh Sveti… Ljubav prema bližnjemu znak je moje ljubavi prema Bogu; povrijediti jednu ljubav znači uvrijediti drugu. Ne-milosrđe moje protest je protiv milosrđa Božjeg!

Živimo u posljednjim vremenima koja su nastupila Kristovim pashalnim otajstvom. Na posljednjem sudu, toj veličanstvenoj smotri Božje ljubavi i pravde, bit će mnogo iznenađenja, panike, straha (prvi-posljednji, a-kada-te-to-vidjesmo…, ulja nemamo…). Bog ne sudi. Sudit će nas naš brat. Posljednju riječ imat će - ljubav! 'Debeli' će teško ući kroz 'uska vrata'. Vrata Božjeg milosrđa ostat će zatvorena. Jer Bog se definitivno opredijelio za 'siromašnog Lazara'. I raj se time nije uprljao! A bogatašu mogao je Lazar biti - najveće bogatstvo!

To je ta 'viša pravednost' Božjeg kraljevstva… Sa strane Boga, nebo je otvoreno za sve: tamo ulazi svaki koji to hoće… Potrebna je djelatna ljubav, a sve ostalo je u njoj.

Nema ljepše smrti od one kad se grana našega života raspukne pod teretom zrelih plodova…

p. Ivan msc

Skrivena podzemna i javna propaganda: HOMOSEKSUALNOST

Temeljna biblijska načela

Sveto pismo izričito spominje i osuđuje homoseksualno ponašanje, i Stari i Novi Zavjet, kao udaljavanje od Boga, teško izopačenje (usp. Post 19,1-29; Lev 18,22; 20,13; Rim 1,18-32; 1 Kor 6,9-10; 1 Tim 1,10), nadasve jer se protivi Božjem naumu i planu o čovjeku i njegovoj spolnosti, tj. diferencijaciji muško-žensko i kao takva je usmjerena prokreaciji. Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče: Plodite se i množite i napunite zemlju… (Post 2,27-28; usp. 2,18-25); seksualna različitost je, dakle, konstitutivni element bogosličnosti; kao muško i žensko čovjek je od Boga blagoslovljen; homoseksualnost se protivi prokreaciji biologijski, psihologijski i biblijski.

Biblija ne spominje izričito homoseksualnu sklonost niti je osuđuje, već samo takvo ponašanje i čine; i to u prvome redu zbog protivljenja Božjoj volji i planu o čovjeku, a tek potom kao seksualni nered i prekršaj.

Crkvena tradicija i Učiteljstvo

U Predaji ne možemo naći nešto drugo nego jasnu i stalnu osudu homoseksualnosti, takve čine Predaja smatra kao čine u sebi (objektivno) neuredne, protuprirodne i protuprokreativne (Didaché, Barnabina poslanica, sveti oci redom /Tertulijan, Justin, Bazilije, Grgur Ninski, Augustin, Ivan Krizostom…/).

Danas

Moralni sud o homoseksualnosti sve je više predmet javne i kritičke rasprave; vrše se pritisci na Crkvu da promijeni svoje naučavanje i stav o tom predmetu; neke skupine i organizacije javno zastupaju da je homoseksualnost alternativni način življenja seksualnosti (tzv. pravo na različitost) i traže potpunu slobodu u seksualnom ponašanju; brane prava homoseksualnih osoba na svim razinama, traže da budu javno i pravno priznati u društvu; prave pritisak na medicinu i liječnike da se homoseksualnost ne tretira kao devijacija i bolest, već kao pozitivna varijanta ljudske seksualnosti; zastupaju svojevrsni moral koji opravdava ili bar dekulpabilizira homoseksualno ponašanje; na različite načine bore se protiv društvene i svake druge diskriminacije i netolerancije spram sebe i žele da se u tom smislu mijenja i mentalitet ljudi i zakonodavstvo pojedinih država; ide se sve dotle da se predlaže zakonska jednakost zajednica osoba istoga spola s brakom u pravom smislu riječi, ne isključujući ni priznanje pravne sposobnosti za posvajanje djece.

- Crkva je intervenirala na različitim razinama dajući moralne i pastoralne smjernice za postupanje sa homoseksualnim ponašanjem i osobama (npr. izjava Kongregacije za nauk vjere o nekim pitanjima seksualne etike, Persona humana, Zagreb, 1976.; idem, Pismo biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj brizi o homoseksualnim osobama od 1. listopada 1986…). Moralna savjest svjedoči cjelovitu moralnu istinu, kojoj se protive bilo odobravanje homoseksualnih odnosa, bilo nepravedna diskriminacija prema homoseksualnim osobama (Kongregacija za nauk vjere, Promišljanja u svezi sa zakonskim prijedlozima o priznavanju zajednica osoba istoga spola, 03. lipnja 2003., 5).

- Homoseksualna sklonost i aktivnost svakako je velika psihoseksualna disharmonija kod osobe; u liječničkoj sferi je devijacija, jer takva sklonost i aktivnost ne poštiva anatomsku i biološku finalnost seksualnosti kao bitno muške i ženske oznake. Teolozi i psihoterapeuti misle da je kao takvu treba liječiti (psihijatrijski, seksualnom uzdržljivošću). Brak kao sredstvo liječenja nije nikakvo rješenje, jer takvo liječenje pridonijet će da još jedna osoba ili više osoba zbog toga trpe ili pate (ne može se očekivati da će Božja milost uvijek nadomjestiti ono što nedostaje naravi); ako liječnik vidi da može doći do preobrata seksualne sklonosti (konačni cilj terapije je da osobu dovede do heteroseksualnosti), dobro je da savjetuje brak, jer će to pojačati heteroseksualnu sklonost; u suprotnom - ne smije savjetovati brak već sublimaciju, uzdržljivost i liječenje.

Moralna prosudba homoseksualnog ponašanja i odgovornosti osobe za takvo ponašanje

Homoseksualnost je veoma složena i nejasna stvarnost, stoga je bitno u moralnoj prosudbi razlikovati objektivni nered od subjektivne odgovornosti:

- objektivna prosudba homoseksualnosti. Službeni stav Katoličke Crkve i katoličke moralne teologije: razlikuje se homoseksualno ponašanje od homoseksualne sklonosti. Treba razlikovati takvo nagnuće koje može biti urođeno i čine koji su 'u svojoj biti neuredni' i suprotni moralnom zakonu (Ivan Pavao II, Ljudska spolnost. Istina i značenje, 104);
- za osobitu sklonost homoseksualne osobe, premda ona u sebi nije grijeh, osoba nije uvijek odgovorna; sklonost, kao takva, nije predmet moralnoga suda; ona jest križ, ali sama po sebi nije grijeh; ona ostaje moralni objektivni nered i zlo, jer je usmjerena grijehu (teži prema ponašanju koje je u sebi zlo s moralnoga stajališta; nosi, jače ili manje, nagnuće da prijeđe na čine, zlo ponašanje);
- urođena sklonost ili bolesna konstitucija, za koju se smatra da je neizlječiva (no, znanstveno nije dokazano da je homoseksualnost urođena, iako neke biologijske datosti ne isključuju da ona može, kao jedan od uzroka, imati i genetsko-kromosomsko-hormonalne činitelje; više o tome: P. Šolić, Antropologija homoseksualnosti, u: Obnovljeni život, 6-1989., str. 578-607.); no, nikako se ne može moralno opravdati homoseksualno ponašanje ni kod takvih osoba, kao da bi ono bilo prirođeno njihovoj naravi; ponašanje je nemoralno i osoba je za nj' u biti, redovito ili manje, moralno odgovorna: Homoseksualno ponašanje… nije, kako neki tvrde, uvijek i potpuno podvrgnuto nutarnjoj prisili i stoga bez krivnje, makar moralna odgovornost može biti umanjena ili pak uvećana zbog različitih okolnosti. Zahvaljujući toj temeljnoj slobodi, uz vlastito nastojanje i Božju pomoć, i takve osobe mogu izbjeći homoseksualnu aktivnost… (Kongregacija za nauk vjere, Pismo biskupima…, br. 11);
- homoseksualni čini nemoralni su i stoga što isključuju prokreaciju, jer ona nije moguća u istospolnom odnosu koji ne izražava komplementarno sjedinjenje sposobno prenijeti život, i kao takvi, protive se jednom od temeljnih značenja seksualnosti; činjenica da je postotak homoseksualnih osoba prilično visok, ne znači da je homoseksualnost čovjeku prirođena (kao neka 'ontologijska norma') i normalna - ona nije niti alternativa heteroseksualnosti niti joj to može biti, a nije ni jednostavna varijanta prevladavajućeg seksualnog ponašanja = ona ostaje devijantno ponašanje i stoga ponašanje objektivno nemoralno;
- društveno gledajući, takvo ponašanje je asocijalno i ima loše posljedice za društvo (prakticiranjem takvih odnosa, propagiranjem takve seksualne slobode, branjenjem takve seksualne aktivnosti kao alternativne, dobre i moralne - u mladima se vrlo lako ambivalentna predpubertetska seksualnost može razviti u homoseksualnost /osobito zavođenjem/ i tako omesti ili čak zaustaviti normalan, zdrav i harmoničan razvoj osobe, pa i pogrešno ga usmjeriti /mladić-djevojka može ostati zarobljen-a u svoj homoerotski svijet, što ne uspijeva nadvladati ni kasnije kao odrasla osoba, pa je potpuno nesposobna za autentičan bračni život/); u svakom slučaju, trebalo bi uvijek i nedvojbeno zakonski kažnjavati homoseksualno silovanje, zavođenje maloljetnika, javne homoseksualne aktivnosti, homoseksualnu prostituciju, suzbijati liiteraturu koja izravno i otvoreno propagira homoseksualnost, grupni seks, perverzne izražaje i sadomazohistički pristup seksualnosti, kao i javnu i skrivenu podzemnu homoseksualnu propagandu u časopisima, TV-emisijama, novinama, filmovima itd;

- subjektivna moralna odgovornost: nije uvijek jednaka objektivnoj nemoralnosti homoseksualne aktivnosti zbog raznovrsnih uvjetovanosti takve osobe (moralni sud podliježe pravednosti prema osobi koju se ne smije osuditi preko mjere njezinih subjektivnih mogućnosti); u pojedinim slučajevima, odgovornost može biti umanjena ili čak isključena (stvarna sloboda s kojom osoba raspolaže u trenutku takvog čina - osvrt na konkretnu osobu i okolnosti zbog kojih i u kojima se tako ponaša - odgojne, ambijentalne i osobne uvjetovanosti, nutarnje i izvanjske - jačina devijantne strasti, usprkos iskrenoj želji i nastojanju da ih nadvlada, a posebno ako nije svjesno i slobodnovoljno). Doduše, svi koji trpe od te anomalije ne moraju biti za to jednako osobno odgovorni, ali su homoseksualni čini 'intrinsečno (u sebi) neuredni' (Kongregacija za nauk vjere, Deklaracija Persona humana, br. 8). Međutim, ne može se načelno nijekati sloboda i moralna odgovornost takvih osoba, jer i one posjeduju temeljnu slobodu koja označava ljudsku osobu i daje joj posebno dostojanstvo (usp. Kongregacija za nauk vjere, Pismo biskupima…, br. 11). Takve su osobe, kao i drugi kršćani, pozvane da žive čistoću (KKC 2359). Ostaje činjenica da je homoseksualna sklonost 'objektivno neuredna' (KKC 2358) i da su homoseksualni čini 'teški grijesi protiv čistoće' (isto, 2396).

Pastoralni pristup

Crkva nikada ne osuđuje homoseksualnu osobu: treba ju poštivati u njezinom ljudskom i kršćanskom dostojanstvu (to je temeljno načelo Objave i crkvenog i teološkog nauka: svaka osoba, stvorena na Božju sliku i priliku, ne može biti vrednovana samo prema seksualnom ponašanju i sklonostima; svaka osoba, homo- i heteroseksualna, ima temeljnu jednakost: Božje stvorenje, dijete Božje, baštinik vječnoga života; treba braniti dostojanstvo ljudske osobe, makar ona griješi i neuredno živi, pogotovo ako trpe zbog svoje zle sklonosti - to je u skladu s ljudskim dostojanstvom i Evanđeljem, jer i Isus je tako postupao s ljudima; takva osoba ne smije biti uskraćena u svojim ljudskim pravima, ne smije joj biti uskraćeno aktivno sudjelovanje u kršćanskoj zajednici /ona je dio Crkve/ - nju se prihvaća i cijeni kao i svaku drugu, nastojeći joj pomoći da se što bolje u svojoj specifičnoj uvjetovanosti ostvari kao osoba i dijete Božje; svećenik će iznositi uvijek i vjerno crkveni nauk o tome predmetu /jasno osuditi takvo ponašanje kao moralni nered i zlo; homoseksualnost nije oblik razvijene već regresivne i devijantne seksualnosti; ona je uvijek zastoj-devijacija-anomalija; pomoći osobi da nadvlada svoje svoje stanje i probleme; braniti osobu - njeno dostojanstvo i vrijednost - njena temeljna njena temeljna ljudska i kršćanska prava //i te su osobe otkupljene Kristovom Krvlju//; pomoći osobi da sama prosudi svoje stanje i ponašanje, potaknuti je da da može živjeti sveto-čisto-plodonosno, upozoriti je na loše posljedice tih iskustava, potaknuti je na izbjegavanje grješnih prigoda-na odgovorno ponašanje-gospodarenje sobom-sakramentalni život-molitvu-askezu-shvaćanje smisla i značenja ljudske spolnosti //ako je homoseksualnost prolazna, izlječiva - osoba je dužna liječiti se, i psihologijski i medicinski; ako je pak 'rođeni homoseksualac', koji redovito izravno nije kriv za svoje sklonosti - neće ga se slati psihijatru ako to nije nužno, jer je on došao tražiti vjersku i moralnu pomoć//; može se kajati i popraviti, biti blag i milosrdan poput Isusa; treba napustiti svoje tjelesno-erotične odnose; ako su oni iz Sodome i Gomore, svećenik će se sjetiti da on dolazi iz Samarije); ispovjednik će tražiti od takvih osoba seksualnu uzdržljivost; takve osobe mogu pristupati Sakramentima - uz uvjet da se iskreno kaju i nastoje popraviti; Bog spašava čovjeka u njegovoj situaciji; kao i sve osobe, i homoseksualne osobe pozvane su na svetost, tj. svjedočiti čistoću; molitvom i sakramentalnom milošću one se trebaju približiti kršćanskome savršenstvu. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju i da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće zbog svojega stanja (usp. KKC 2358-2359).

Odbacujući pogrešne nauke s obzirom na homoseksualnost, Crkva ne ograničava nego još više brani, realno i autentično shvaćene, slobodu i dostojanstvo osobe…(Kongregacija za nauk vjere, Pismo biskupima…, 7).

p. Ivan MSC

Službeni prekid sa Crkvom

- Službeni prekid sa Crkvom predstavlja isključivanje iz vanjskog zajedništva sa Crkvom. Nema više pune pripadnosti Crkvi.

- Objektivno, izjava o izlasku iz Crkve je jasni otpad od vjere i svjesno odbacivanje Crkve. Posljedica nije samo isključenje od sakramenata, već i uskraćivanje kršćanskog sprovoda: općepoznatim otpadnicima od vjere (kao i drugim činiteljima djela protiv vjere i jedinstva Crkve: krivovjernicima i raskolnicima) uskraćuje se kršćanski sprovod i svaka sprovodna Misa, osim ako su prije pokazali neke znakove kajanja (usp. ZKP 1184, 1185). Kao što treba poštivati posljednju volju pokojnika, podjednako treba uvažavati i njegovu odluku o napuštanju Crkve.

- Izjava o izlasku iz Crkve, osim zakonskih, povlači i crkvene posljedice. Ostvarivanje osnovnih prava katolika neodvojivo je od ispunjenja njegovih osnovnih obveza. Kad katolik izjavi svoj izlazak iz Crkve - bez obzira na razloge - radi se o teškoj povredi crkvenog zajedništva. Ne može ponovo pristupiti Sakramentima dok nije spreman opozvati svoju izjavu (Izjava njemačkih biskupa, prosinac 1969.). Tu spadaju, jasno, i izjave o istupu iz Crkve nekih naših ljudi radi izbjegavanja plaćanja crkvenog poreza u onim zapadnoeuropskim zemljama gdje je to rješenje zakonska obveza na osnovu pravnog akta između te zemlje i lokalne Crkve.

- Javni otpadnik od vjere ili crkvenog zajedništva (apostat) i krivovjernik (heretik) ili raskolnik (šizmatik) upadaju u izopćenje unaprijed izrečeno (ZKP 1364).

- Što se tiče učestalih šablonskih dopisa o istupanju iz Katoličke Crkve, koje dostavljaju osobe koje su pristupile nekoj sekti župnim uredima, redovito preporučenom pošiljkom (gdje, u 'obrazloženju' svoje odluke zapravo otvoreno napadaju osnove Objave, vjere i Crkve), važno je znati da je takvo istupanje moguće samo u odnosu na empirijsko-pravnu sazdanost Crkve kao ustanove, ali ne povlači za sobom brisanje sakramentalne pripadnosti mističnom tijelu Kristovu, koja je zajamčena krštenjem.

- Za ponovni prijem u Rimokatoličku crkvu, nadležan je mjesni ordinarij.

p. Ivan MSC

SVAKI DAN - OPROST JEDAN!

Znamo li se koristiti preobilnim duhovnim blagom oprosta, što nam ga nudi Crkva za naše duhovno dobro i za dobro svetih duša u čistilištu?
Znamo li da možemo praktički svakog dana zadobiti POTPUNI oprost (klanjanje, Sv. Pismo, krunica, Križni put...), uz obične uvjete?

 

- OPROST je otpuštenje kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana. Ne radi se o 'oproštenju grijeha', već o otpuštenju grijehom zaslužene kazne. Na temelju čovjekova intenziteta sudjelovanja, razlikujemo djelomični ili potpuni oprost, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno (KKC 1471).

- Ovdje ćemo govoriti samo o tzv. potpunim oprostima.

- Osoba koja je sposobna za dobivanje oprosta mora biti krštena, ne izopćena (ne mogu, dakle, zadobiti oprost osobe koje nose spiralu ili nisu ispovjedile pobačaj, ili su npr. inicirane i prakticiraju reiki...; op. moja) te u stanju milosti, barem do isteka propisanog djela (usp. Paenitentiaria Apostolica, Enchiridion indulgentiarum, n. 17, 1968.; ubuduće: EI).

- U valjanoj Sv. Ispovijedi oprašta Gospodin Bog svaki, pa i najveći grijeh. Isto tako oprašta on grijehe i po savršenom pokajanju, ali pod uvjetom da teške grijehe ispovjedimo na prvoj slijedećoj Ispovijedi. No, svaki grijeh uzrokuje - osim uvrjede Bogu nanesene (koja se uvijek i posve oprašta u Sakramentu Ispovijedi, ali samo u segmentu krivnje i vječne kazne) - još i vremenitu kaznu, koju Gospodin ne otpušta uvijek, ili je otpušta samo djelomično (osim ako je u pokorniku bila 'potpuna skrušenost', contritio perfecta). Koliko nam Gospodin u Sv. Ispovijedi oprašta i tih vremenitih kazni, ostaje tajna.

- Svi mi znamo kako naše odluke, priznavanja grijeha i kajanja nisu baš (uvijek) savršena, a i dobivena pokora u Sv. Ispovijedi je, praktički, simbolična u odnosu na Bogu (i bližnjima i sebi) nanesenu uvrjedu... a i svi naši pokorničko-obraćenički činovi nisu uvijek učinjeni s najvećim žarom vjere, ufanja i ljubavi... I nakon Ispovijedi, često preostaju posljedice ili tragovi grijeha - kao što nakon izliječene rane ostaje ožiljak, nakon svladane bolesti stanovita slabost.

- Ostvareno pomirenje s Bogom (nezasluženo, po Milosrđu Božjem) ne isključuje trajnost posljedica kazni, od kojih je potrebno osloboditi se molitvom i pokorom, vršenjem dobrih djela već na ovome svijetu, a na drugom u čistilištu (zahtjev Božje Pravednosti). Crkva vjeruje da čovjeku, koji umre prije nego što se sasvim oslobodio tih  posljedica grijeha, preostaje i poslije smrti mogućnost čišćenja u stanju koje prethodi ulasku u vječno blaženstvo, a koje se zove čistilište. Tako oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu, i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Oni, pak, koji nisu potpuno čisti, "iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost" (KKC 1030).
Jednostavnim 'dječjim' rječnikom rečeno, u valjanoj Sv. Ispovijedi Bog nas oproštenjem teških grijeha spašava krivnje i vječne kazne, vječne propasti, isključenja iz blaženog zajedništva, ali ne (uvijek, i ne znamo koliko) i od čistilišta. To, pak, ne proturječi potpunosti Božje Ljubavi, a udovoljava zahtjevu Božje Pravednosti (no, i otpuštenje kazne je predragocjeni dar milosrđa nebeskog Oca, izraz Očeve ljubavi, "punina dara Božjeg Milosrđa" /Ivan Pavao II, Aperite portas Redemptori, 1983., br. 8/).

- Jer za grijehe ipak treba Bogu dati dužnu zadovoljštinu, Crkva posiže za preobilnim blagom zasluga i zadovoljštine, koje su nam zaslužili Spasitelj, Blažena Djevica Marija i sveci. To primjenjivanje zasluga i zadovoljštine Spasitelja, Gospe i svetaca pojedinim vjernicima, nazivamo oprostima.

- Tko - prikladno raspoložen, i uz neke propisane uvjete - dobije potpuni oprost, Crkva mu je iz svoje duhovne riznice, na temelju vjerske istine o zajedništvu svetih, namijenila toliko duhovnih zasluga i zadovoljštine, koliko je potrebno da se Božjoj pravdi zadovolji potpuno za sve ono što smo mi bili dužni do sada zadovoljiti za svoje grijehe bilo ovdje bilo u čistilištu. Crkva mu, svojom vlašću, kao poslužiteljica otkupljenja, time posreduje maksimum dara milosrđa Božjeg.

- Ne radi se tu uopće o nikakvoj 'trgovini' ili 'kupovini oprosta', kako neki prigovaraju. Kraljevstvo se Božje ne može 'kupiti' i nije na kupovinu ili prodaju. Crkva nam to preobilno izvan-sakramentalno duhovno blago (uz pretpostavku da su grijesi sakramentalno već oprošteni) nudi za naše duhovno dobro i za dobro svetih duša u čistilištu, uz uvjet osobnog obraćenja. Oprosti snažno potiču vjernike na kršćanski život i duh ljubavi, da stalno žive u milosti Božjoj, izbjegavaju svaki grijeh i bližu ili daljnju grješnu prigodu, te sve više napreduju u djelotvornoj službi braći i kršćanskoj savršenosti te se vježbaju u svim krjepostima. Oprosti ih potiču da se u nutrini otkidaju od grijeha, grješnih navika i prilijepljenosti uz svijet i svjetovne radosti i ugodnosti, uz negativne navezanosti na stvari ovoga svijeta. Traganje za milošću oprosta vremenitih kazni postaje tako svjedočanstvo čišćenja srca od grijeha i uklanjanja svakog unutarnjeg zla. Ili kako to navodi apostolska konstitucija Indulgentiarum doctrina (br. 8): Svrha oprosta nije samo ta da se pomogne vjernicima da zadobiju otpuštenje kazne za grijehe nego i za to da ih se potakne na dobra djela, na djela pokore i ljubavi, napose na ona koja koriste rastu vjere i općem dobru. Crkva je tumač i posrednik neizmjernog Božjeg milosrđa koji nam, osim oprosta, želi povratiti izgubljeno dostojanstvo Njegove 'slike i prilike' u Kristu Isusu (usp. idealne evanđeoske temelje oprosta u paraboli o rasipnom sinu, Lk 15,11-32: Otac se ne ograničava samo na to da oprosti sinu povratniku, nego ga oblači u dragocjenu haljinu, resi ga prstenom i sandalama i priređuje mu banket...).

- Crkva, dakle, ima vlast davati oproste (usp. Petar Lombardi, In IV Sent., d. 20, q. 1, aa. 3-5), jer je primila od Krista moć otpuštanja u Njegovo ime (usp. Mt 16,19; Iv 20,23).
Papa Pavao VI. na zahtjev Drugoga vatikanskoga sabora temeljito je reformirao način stjecanja oprosta apostolskom konstitucijom Indulgentiarum doctrina (1967.). Crkvena se disciplina oprosta mijenjala, ne i nauk.
(Čini mi se zanimljivim napomenuti, jer to još ponekad susrećemo, da je papa Pavao VI ovom konstitucijom dokinuo sve one nekadašnje oproste vezane uz molitve /po molitvenicima ili na svetim sličicama, kad je pisalo "100 dana oprosta" ili slično/. Pa ako još na nekim sličicama ili u molitvenicima, koji su tiskani i nakon 1967. g., postoje molitve i dobra djela uz napomenu da se dobiva toliko i toliko dana oprosta, treba znati da to više ne vrijedi).

 

- Za dobivanje potpunih oprosta, Crkva je postavila neke uvjete.

 

Tzv. OBIČNI ili UOBIČAJENI UVJETI

Tri su glavna:

- sakramentalna Ispovijed (osobna i cjelovita)
- Sv. Pričest (može biti i izvan Sv. Mise)
- da izmolimo neku molitvu na nakanu sv. oca (već prema pobožnosti i našoj ljubavi prema Papi; primjerice, Oče naš i Zdravo Marijo, a može biti i neka druga molitva)

Da se ispune ta tri uvjeta, korisno vrijeme (tempus utile) proteže se na više dana (na dvadesetak dana) prije ili poslije izvršenja propisanog djela. No, vjernik u stanju teškoga grijeha treba da se ispovjedi prije završetka propisanog djela (EI 17,1), jer se nijedan oprost ne može postići bez stanja milosti. Unutar korisnog vremena, dovoljna je jedna Ispovijed za više potpunih oprosta (dakako, ako vjernik ostane u stanju milosti), dok se druga dva uvjeta, Sv. Pričest i molitva na nakanu sv. oca, traže svaki put i za svaki potpuni oprost (EI 20,2), odnosno Svetu Pričest i molitvu treba obaviti onog dana koji je određen propisanim djelom (EI 20,3). .

Za potpuni oprost traži se osim toga:

Četvrto: - da izvršimo propisano djelo, uz koje je vezan potpuni oprost (djelo pobožnosti, djelo milosrđa ili djelo pokore, prema izboru, osobno obavljena; propisano djelo je vezano uz pobožni posjet crkvi ili oratoriju za vrijeme kojega se izmoli npr. Očenaš i Vjerovanje, ukoliko se drukčije ne propiše)

Peto: - da nismo neuredno navezani na nijedan, pa ni laki grijeh (ni na grješnu prigodu ni zemaljsku stvar, jer i laki neoprošteni grijeh priječi da vremenita kazna ne može biti otpuštena /Toma Akvinski/).

- Ako nisu ispunjeni gore spomenuti uvjeti (tj. manjka li potpuna dispozicija ili nisu li ostvarena tri uvjeta /Ispovijed, Pričest i molitva na nakane sv. oca/), umjesto potpunog oprosta može se steći djelomičan (EI 20,4).

- Potpuni oprost može se primiti samo jedanput na dan. Prema tome, tko je primio potpuni oprost za jedno određeno djelo, ne može ga primiti taj dan za drugo, makar je inače uz njega vezan potpuni oprost (no, kako nam je teško znati, jesmo li za jedno djelo primili potpuni oprost ili nismo, može se u istom danu učiniti više djela uz koje je vezan oprost; ako za neko od njih ne dobijemo potpuni oprost, dobivamo za svako od njih djelomičan).

- Oprosti se mogu dobiti samo za sebe, ne mogu se namijeniti za drugu živu osobu (ona to može i sama!), no svi se oprosti mogu uvijek namijeniti za pokojne (duše u čistilištu).

 

POPIS MOLITVI I POBOŽNIH DJELA, KOJA SU OBDARENA POTPUNIM OPROSTOM (uz "obične uvjete")

 

1. Svakodnevni potpuni oprost, tj. onaj koji možemo postići jedanput svaki dan (uvijek u određenim okolnostima,prema Enchiridion indulgentiarum (Paenitentiaria Apostolica, 1968.), svodi se na četiri prakse:

a) Klanjanje Presvetome barem pola sata (izloženim ili u tabernakulu).
b) Pobožno čitanje Svetoga Pisma, koje je odobreno od službenog autoriteta, s dužnim poštovanjem prema Božjoj Riječi, barem pola sata (za one koji iz opravdanog razloga ne mogu čitati, vrijedi službeni tekst i preko audio- ili video- materijala).
c) Gospina krunica u crkvi ili oratoriju, ili u obitelji, u redovničkoj zajednici, u pobožnoj udruzi. Dovoljno je da se izmoli pet desetki bez prekida i da se u tome provodi pobožna meditacija otajstava.
d) Križni put, ispred 14 zakonito podignutih postaja; samo su dvije stvari obvezatne: da se pobožno ide od jedne postaje do druge i da se meditira Kristova muka.


2. Potpuni oprost u nekim liturgijskim danima:

- 1. siječnja: Veni Creator ('O dođi, Stvorče Duše Svet'), ako pobožno izmolimo javno u crkvi;
- svakog petka u Korizmi: molitva Evo, moj dobri i preslatki Isuse, poslije Pričesti, ako pobožno izmolimo pred Kristovim Raspelom;
- na Veliki četvrtak: ako pobožno izmolimo (pjevamo) javno u crkvi Tantum ergo ('Divnoj dakle'), pred svečano izloženim Presvetim Sakramentom nakon Mise Večere Gospodnje;
- na Veliki petak: ako pobožno prisustvujemo kod bogoslužja čašćenja Križa i Križ poljubimo;
- na vigiliju (bdijenju) Velike Subote: tko kod svetih obreda svečano s drugim vjernicima, obnovi krsni savez (zavjet)
- u Nedjelju Božanskog milosrđa (2. Vazmena nedjelja): uz prethodnu sakramentalnu Ispovijed, Sv. Pričest te molitvu na nakanu sv. oca, potrebno je: u bilo kojoj crkvi ili oratoriju sudjelovati u pobožnosti u čast Božanskoga milosrđa pred Presvetim (izloženim ili u tabernakulu), kajući se iskreno za svoje grijehe, ili barem pred Presvetim izmoliti Vjerovanje i Očenaš, dodajući zaziv: Isuse milosrdni, uzdam se u Te! (Apostolska Pokorničarna, dekret od 29. 06. 2002.)
- na Duhove: Veni Creator ('O dođi, Stvorče Duše Svet'), ako pobožno izmolimo javno u crkvi;
- na Tijelovo: Tantum ergo ('Divnoj dakle'), izmoljen (ili pjevan) javno za vrijeme liturgijskog čina;
 - na Blagdan Srca Isusova: Pomirna molitva na čast Presvetog Srca Isusova ('Jesu dulcissime - Premili Isuse'), izmoljena javno u crkvi;
- 29. lipnja, Blagdan sv. Petra i Pavla: ako je neki nabožni predmet (krunica, medaljica, križić, škapular...) blagoslovio Papa, vjernik može primiti potpuni oprost (ako ga pobožno nosi) na ovaj Blagdan, ako na taj dan izmoli Vjerovanje;
- 2. kolovoza (Porcijunkula): pobožan pohod nekoj franjevačkoj ili župnoj crkvi, katedrali ili konkatedrali, s molitvom Očenaša i Vjerovanja (pohod crkvi može se obaviti od podneva uoči određenog dana pa sve do ponoći dotičnoga);
- od 1. do 8. studenoga: ako u te dane pobožno pohodimo groblje te, barem u srcu, molimo za pokojne, možemo svaki dan dobiti potpuni oprost, koji se može namijeniti samo za duše u čistilištu;
- 2. studenoga, Dušni dan: pobožni pohod crkvi ili oratoriju, u kojoj treba izmoliti Očenaš i Vjerovanje; potpuni oprost može se namijeniti samo za pokojne;
- na Blagdan Krista Kralja: čin posvete ljudskoga roda ('Posvetna molitva Presvetom Srcu Isusovu'), izmoljenjavno;
- 31. prosinca: tko javno u crkvi izmoli ili pjeva himan Tebe Boga hvalimo; mora biti službeni himan, a ne pučka pjesma.
- Jednom mjesečno: za slijedeće pobožne zazive (strjelovite molitve): Bože moj, smiluj mi se! - Isuse, Tebi živim, Isuse, Tebi umirem; Isuse, Tvoj sam živ i mrtav. Amen. - Preslatki Isuse, ne budi mi sudac, nego Spasitelj! - Hvaljen Isus! Navijeke! (Amen). - Zdravo, Križu, jedina nado! - Slatko Srce mog Isusa, daj da Te ljubim sve to više! - Isuse, Marijo, Josipe! - jedanput na mjesec uz obične uvjete, ako se moli svaki dan. Za zaziv: Gospodine moj i Bože moj! - dobiva potpuno oproštenje jedanput na mjesec tko taj zaziv izmoli za vrijeme Podizanja kod Sv. Mise svaki dan, a uz to se jedanput ispovjedi i pričesti te moli na nakanu sv. oca.

3. U Općoj crkvi i u Rimu:

a) Pobožan pohod jednoj o četiri patrijarhalne bazilike (Sv. Petra, Sv. Pavla, Sv. Marije Velike, Sv. Ivana Lateranskog): uz molitvu Očenaša i Vjerovanja; potpuni oprost može se u tim bazilikama primiti jednom na godinu (bilo koje nedjelje ili zapovijedanog blagdana ili na blagdan nebeskog Zaštitnika).
b) Sudjelovanje u svetim obredima koji se provode u mjesnoj crkvi.
c) Pobožan pohod župnoj crkvi, katedrali ili konkatedrali na blagdan glavnog proštenja (titulara, Zaštitnika), uz molitvu Očenaša i Vjerovanja.
d) Pobožan pohod crkvi ili oltaru na dan posvete crkve ili oltara, uz Očenaš i Vjerovanje.
e) Dan posvećen utemeljitelju nekog reda: pohod njihovoj crkvi ili oratoriju, uz molitvu barem Očenaša i Vjerovanja (31. srpnja, Blagdan sv. Ignacija, uz pohod koje isusovačke crkve; 07. kolovoza, Blagdan sv. Dominika, uz pohod koje dominikanske crkve; 04. 10., Blagdan sv. Franje Asiškog, uz pohod koje franjevačke crkve; 15. listopada, Blagdan Terezije Velike, uz pohod koje karmelićanske crkve; 31. siječnja, Blagdan sv. Ivana Bosca, uz pohod koje salezijanske crkve ili oratorija...) .


4. U nekim posebnim zgodama:

- na obljetnicu vlastitog Krštenja, uz obnovu krsnog zavjeta;
- primivši papin blagoslov urbi et orbi uživo ili preko TV ili radija;
- u euharistijskom kongresu, ukoliko se sudjeluje na završnom svečanom obredu;
- u duhovnim vježbama, ukoliko se sudjelovalo barem tri cijela dana;
- u trenutku smrti: primivši Apostolski blagoslov ili, ako je moguće, moleći molitvu koju je umirući u životu redovito molio;
- na dan Prve Pričesti: prvopričesnici i oni koji pobožno sudjeluju u obredu;
- na dan svečane Mlade Mise: mladomisnik i svi nazočni koji pobožno sudjeluju;
- svećenički jubilej (25., 50., 60. i 70.) ili biskupski jubilej (25., 40. i 50.): svećenik ili biskup jubilarac ako obnovi odluku da će vjerno i savjesno izvršavati dužnosti svoga zvanja, kao i svi vjernici koji prisustvuju jubilarnoj Misi;
- na koncu svetih misija: ako smo pobožno slušali nekoliko propovijedi i sudjelovali u završnoj svečanosti;
- za vrijeme dijecezanske Sinode: svi koji pobožno posjete crkvu u kojoj se održava Sinoda, uz molitvu Očenaša i Vjerovanja;
- pastoralna vizitacija: svima koji sudjeluju jednoj službi kojoj predsjeda vizitator.


PONOVIMO: za dobivanje ovih potpunih oprosta moramo ispuniti:

- tzv. obične ili uobičajene uvjete (tri su takva uvjeta: Sakramentalna Ispovijed, Euharistijska Pričest i Molitva na nakane svetog oca)
- da izvršimo propisano djelo, uz koje je vezan potpuni oprost
- da nismo neuredno navezani na nijedan, pa ni laki grijeh.

 

p. Ivan MSC

 

Korištena literatura:
-  www.vatican.va
- Ivan Fuček, Otkrivanje dragocjene vrijednosti oprosta, na: http://hrcak.srce.hr/1392?lang=en
- Juraj Gusić (priredio), Srce Isusovo spasenje naše, molitvenik, 15. izdanje, Zagreb, 2001., str. 30-38)
- Dr. Antun Ivandija (uredio), Kruh nebeski, katolički molitvenik, 38. izdanje, Zagreb, 1990., str. 203-207.

Sveta Crkva?

U Vjerovanju ispovijedamo: Vjerujem u... svetu Crkvu...
Ali ne kažemo: Vjerujem u Crkvu svetaca...

Svetost spada u samu narav kršćanske zajednice.
Grijeh je u njoj uvijek nazočan.
Ali on nikad ne briše svetost Crkve.

Sveta i grješna, rado ističu teolozi.

Crkva je sveta zbog Božje svetosti
i grješna zbog ljudi.
Obje joj riječi pristaju,
ali s različitih naslova.

Sveta je jer je posvećena po Kristu i Njegovu Duhu,
sveta je u trojstvenoj dubini svog otajstva.
Sveta je i jer je posvetiteljska,
osobito po naviještanju Riječi i slavlju Sakramenata.

Grješna je jer je sastavljena od grješnika
i potrebna obraćenja i obnove u svom povijesnom postojanju.

U toj perspektivi,
izraz simul sancta et peccatrix
(istovremeno sveta i grješna)
čini se savršeno ispravnim.

Ona ostaje corpus mixtum
(tijelo gdje je pomiješano i dobro i zlo).

Crkvena zajednica nije mjesto gdje ne postoji grijeh,
nego mjesto gdje se grijeh priznaje i ispovijeda
u vidu oproštenja.

Nikada nije postojala stvarna istovjetnost
između idealnog lica crkvenog tijela i njegova zemaljskog izraza,
između vjere Crkve i iskustava ostvarenih sa Crkvom.
To je uostalom vlastito bogatstvo Naroda krštenika:
njena svetost se ne odnosi na vrijednost ljudi koji je čine,
nego na svetost Krista koji je posvećuje.

Bitna je oznaka kraljevstva Božjega
da ono ne prestaje dolaziti.
Tek na kraju vremena
Crkva će biti sveta i bez mane (Ef 5,27).

Svjetski molitveni kongres za život u Fatimi

U Fatimi (Portugal), održao se od 4. - 8. listopada 2006. Svjetski molitveni kongres za život, uz podrsku Papinskog Vijeća za obitelj, kojega je predstavljao biskup Karl Josef Romer. Nastavilo se s radnim grupama sve do 11. X.

Križ kirurških instrumenata upotrebljavanih za abortuse

Nekoliko predavanja je održao mons. Philip J. Reilly iz SAD-a koji je svojevremeno dolazio i u Hrvatsku. On je sa suradnicima prije petnaest godina u New Yorku započeo svakodnevne molitve na ulicama, pored abortus klinika. Pred njih još barem jednom mjesečno dođe i procesija od crkve, predvođena svećenikom ili biskupom. Danas takve procesije do abortus-klinika u SAD-u predvodi preko stotinu katoličkih biskupa i šest kardinala. Godišnje tako u New Yorku mons. Reilly sa suradnicima na ulici, odgovori oko pet tisuća trudnica od pobačaja, koje onda naknadno još dolaze i u njihov posebni centar. Sve to ima i snažni utjecaj na abortere. Od kada su počeli s javim molitvama, zatvoreno je više od polovine abortus-klinika. Često se dogodi da aborteri iziđu van, razgovaraju s onima koji se na ulici mole i prestaju izvoditi zločine.
Ovakve javne molitve su vrlo proširene po Francuskoj, Velikoj Britaniji, Južnoafričkoj Republici, Njemačkoj i Austriji. Provode se i u Srbiji, Latviji, Češkoj, a bilo je slučajeva i u Hrvatskoj. U Rumunskoj ih obično provode pravoslavni i katolici posebno, dok se u Temišvaru mole zajedno i pravoslavni i katolički vjernici predvođeni svojim svećenicima.
U posljednjih deset godina, članovi i simpatizeri udruge "Ja zum Leben" (Da životu) iz Beča, predvođeni prof. Dietmarom Fischerom, kroz svakodnevne molitve pred abortus-klinikama i ponudu brošura, odgovorili su od pobačaja oko osam tisuća trudnica. Oni su bili i glavni organizatori kongresa. Dovezli su u Fatimu posebnim automobilom veliki križ izrađen od instrumenata s kojima se je u jednoj privatnoj bečkoj klinici ubijalo nerođenu djecu. Ta je klinika konačno propala, a prostorije i instrumente je otkupila ova udruga. Ovaj vrlo teški križ je nosilo nekoliko osoba na križnom putu u Aljustrelu, pored mjesta gdje se anđeo ukazao Luciji, Franji i Jacinti, a bio je izložen i za vrijeme Svetih Misa.
Predavanje pod naslovom "Sveta Obitelj u ukazanju 17. listopada 1917." održao je fatimski biskup Serafim. Predstavnice novog reda časnih sestara "Sisters for Life" iz New Yorka govorile su o svojoj specifičnoj pomoći u liječenju onih koji su sudjelovali u usmrćivanju nerođene djece. Kod njih u samostanu svećenici provode duhovnu obnovu takvih osoba, koja podrazumijeva Sveti Sakrament Ispovijedi. Časne sestre se brinu za organizaciju, gostoprimstvo, razgovore i prehranu.
Naročito je bilo dirljivo izlaganje časne sestre dr. Virginie Beretta, koja je inače kirurg, a rođena je sestra svete Gianne Beretta Molla. Ona je umrla nekoliko dana nakon poroda. Odlučno je u trudnoći tražila da se spasi njeno dijete, pa i u slučaju da ona zbog svoje bolesti umre. Iz predavanja se je moglo shvatiti da bi s današnjom medicinom ostali živi i dijete i ona.
Nastupili su i predstavnici udruga za život iz Portugala i Poljske. Vjerojatno su ovakve udruge najbrojnije baš u Poljskoj, gdje imaju prilično velik utjecaj na državnu vlast, a vrlo su prisutni i u javnim glasilima.
Tijekom kongresa obrađivali su se problemi ne samo "kirurških" pobačaja, nego se je govorilo i o ogromnom broju ubojstava djece koja se začmu uz sve vrste antibaby-pilula, spirala i sličnih sredstava, a koja onda umiru jer im ta sredstva sprječavaju usađivanje u maternicu. Ubiju ogromni broj sitne djece kroz razne eksperimente s kloniranjem i embrionalnim matičnim stanicama, a čuje se da pogine i preko 95 % djece začete u epruveti.
Sudionici su uočili da sve njihove zemlje trpe od istih programa nametanja zla kontracepcije, sterilizacije, abortusa, nemoralnog tzv. "seksualnog odgoja" u školama i sl., što dolazi od ujedinjenih, bogatih, protuživotnih međunarodnih organizacija. Sve to doprinosi razvoju negativnih stavova prema braku, djeci i roditeljstvu, te pomaže u još bržem širenju AIDS-a i raznih drugih bolesti koje se prenose i preko griješnog sredstva prezervativa.
Ove štetne organizacije stalno pokušavaju negativno djelovati na državno zakonodavstvo, školstvo, medicinu i javna glasila zemalja žrtava. Katolička Crkva u Portugalu i domaće organizacije za život, upravo pripremaju stanovništvo da bi se na referendumu, kojega će mozda raspisati državna vlast, oduprlo pokušajima sila tame koje kroz državni zakon žele podržati abortus.
Od predstavnika iz Švicarske čulo se je za strahote eutanazije. Tako se je kod njih za jednu ustanovu koja provodi eutanaziju, u javnosti saznalo tek onda kada su stanari iz te zgrade počeli zamjećivati smrad, a u liftovima su nailazili na leševe u najlonskim vrećama. Nisu im pomogle pritužbe policiji, pa protiv toga mogu tek protestirati u novinama.
Katolička Crkva predstavlja najveću snagu u današnjem svijetu u obrani ugroženih ljudskih života, moralnih, bračnih i obiteljskih vrijednosti i borbi protiv grijeha kontracepcije, sterilizacije, nemoralnih "sexualnih edukacija", abortusa, eutanazije i sl. Borba se događa na duhovnom planu, ali od grijeha trpe ne samo duše, nego i ljudska tijela, pa i nacionalna opstojnost, osobito manjih naroda.
Tako biskupi, svećenici, vjeroučitelji, redovnici i ostali vjernici imaju dužnost proučavati i prihvatiti katoličke dokumente koji obrađuju ova područja, uočavati, razvijati i iskorištavati svoje talente i specificne mogućnosti djelovanja u svjedočenju kršćanskog života. Veliko značenje imaju molitva, post i pokora. Sudionici kongresa su svakodnevno bili na Sv. Misi i večernjoj procesiji sa svijećama pred Bazilikom, te se prisjećali fatimskih poruka Majke Božje.

Dr. med. Antun Lisec

SVETA PRIČEST - kako, koliko…

- Smijem li ići na Sv. Pričest ako se skrušeno pokajem, iako imam teški grijeh na duši?
- Tko je svjestan da je učinio i jedan smrtni grijeh, ne smije primiti Sv. Pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje (ZKP 856, KKC 1457 i 1385; usp. Tridentski koncil, DS 1647-1661), osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti i nema pogodne prigode za Ispovijed (u tom slučaju neka se sjeti da je dužan pobuditi čin savršenog pokajanja koji uključuje nakanu da se ispovjedi što prije /ZKP 916/). Teški razlozi bili bi, npr. ako vjernik pođe k oltaru pa se sjeti svoga grješnog stanja ili u času smrti a u nemogućnosti da se grijesi ispovjede. To su ipak izuzeci, a i u tom slučaju vjernik bi se morao kasnije ispovjediti i za taj grijeh dobiti odrješenje, jer, kako navodi J. Kuničić, nema nutarnje, duhovne slobode od grijeha pred Bogom bez odrješenja (Iv 20,23). Papa Ivan Pavao II upozorava (Govor Apostolskoj Pokorničarnici, L'Osservatore Romano, 31. siječnja 1981.): Imajte na pameti da u Crkvi još uvijek vrijedi i uvijek će vrijediti naučavanje Tridentskoga koncila o nužnosti cjelovite ispovijedi smrtnih grijeha; vrijedi i uvijek će u Crkvi vrijediti norma koju preporučuje sveti Pavao i isti Tridentski koncil, prema kojoj za dostojno primanje Euharistije treba prethoditi ispovijed grijeha kada je netko svjestan smrtnoga grijeha.
- Teško je shvatljivo da bi netko olako počinjao teške grijehe, a sistematski išao na Sv. Pričest - jer Pričest je znak da vjernik priznaje kao glavnu ljubav jedino onu prema Bogu, a ne prema idolima tijela, samovolje, hule... Nije jasno kako nekome može biti toliko na srcu ići na Pričest a istodobno činiti druge nedopuštene radnje...
- Euharistija, najizvrsniji dar, dar bez cijene, spasenjska, 'emausovska' prisutnost Kristova u zajednici vjernika i duhovna okrepa koju pruža - to je najdragocjenije što Crkva može imati na svome putu kroz povijest, prevelik dar da bi podnosila dvosmislenost i obezvređivanje (Ivan Pavao II., Enciklika Ecclesia de Eucharistia, Uvod, 10.).
- Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u Sakramentu Euharistije: Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi (Iv 6,53). Želja je Isusa Krista i Crkve (Tridentski i II. Vatikanski sabor, dokumenti Pia X.-og, Pia XII.-og, Ivana XXIII.-eg, Pavla VI.-og,dokumenti post-Vatikanuma..) da svi vjernici svakoga dana pristupaju Sv. Pričesti. Stoga će se vjernik, ako ima potrebne uvjete (tj. nema teškoga grijeha na duši, u stanju je milosti), pričestiti svaki put kada sudjeluje u Misi (usp. ZKP 919). No, za tolik i tako svet trenutak treba se pripraviti. Dobrovoljno se pričešćivati u svijesti teškoga grijeha, značilo bi falsificirati primanje Sakramenata. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela (1 Kor 11,27-29). Kako nedostojnim se osjećam ove oltarske milosti, kojoj sam tako smjelo pristupao (kard. Wyszynski).

- Treba znati: Crkva dopušta da se vjernik, ako je već primio Presvetu Euharistiju, može ponovno istoga dana pričestiti i to samo u euharistijskom slavlju u kojem sudjeluje (npr. ujutro i navečer; ne izvan Mise, ni treći put!; usp. odgovor Papinske komisije za autentično tumačenje ZKP-a od 11. lipnja 1984. /Acta Apostolicae Sedis 76.,1984., 746, objavljen i u: La Documentation catholique, T. LXXXV, no 1885, 2. prosinca 1984., str. 1124.; tu se primanje ograničava na samo 'drugi put', kako bi se omogućila punina sudjelovanja i izbjegle moguće devijacije euharistijskoga štovanja; kan. 917. ZKP-a donosi odredbu po kojoj se vjernici smiju pričestiti dvaput u jednom danu; drugi puta Pričest je vjernicima dopuštena samo pod Misom). Osobito se Sv. Pričest drugi puta u danu preporučuje onima koji se nalaze u životnoj pogibelji (ZKP, kan. 921,§ 2.). Dakle, ako isključimo drugu Pričest kao popudbinu (kan. 921,§ 2), prema kan. 917 koji proširuje ovlasti dane Instrukcijom Immensae caritatis Kongregacije za stegu sakramenata, od 29. siječnja 1973. (usp. EV 4/1935-1938), tko je već primio Presvetu Euharistiju, može je ponovno primiti istoga dana samo u euharistijskom slavlju u kojem sudjeluje. Teološki se razlog te druge Pričesti za vrijeme slavljenja Mise nalazi u činjenici što se njom postiže 'potpuno sudjelovanje' (plena participatio) u Kristovoj žrtvi (usp. Communicationes 15 /1983./, str. 195, can 869, br. 2). Prema Instrukciji Immensae caritatis, druga Sv. Pričest 'izvan Mise' moguća je još i za članove obitelji i prijatelje bolesnika kojemu se daje sveta popudbina. Jednako tako ostaje netaknutom ovlast mjesnog ordinarija koji, 'u doista posebnim okolnostima' (propter vere peculiaria adiuncta), smatra da treba dopustiti drugu Sv. Pričest u istom danu (i izvan Mise) (usp. EV 4/1938, br. 7 i 8; usp. Vjesnik Đakov. i Srij. biskupije, 3/2005., str. 217).

- Primanje Euharistije izvan Mise (ZKP 918 i EM /Eucharisticum mysterium/, 31, 33.2). Redovito, vjernici se pričešćuju za vrijeme Mise i u času kada je to propisano samim Redom slavlja, tj. neposredno nakon Pričesti svećenika-celebranta. Izvan euharistijskoga slavlja: svećenici neće odbiti Pričest, pa i izvan Mise, onim vjernicima koji ga to zatraže iz opravdana razloga, uz obdržavanje bogoslužnih obreda.

- Sv. Pričest stojeći ili na koljenima? (usp. p. Ivan Fuček, DI, Pričest stojeći ili na koljenima, u: Glasnik Srca Isusova i Marijina, br. 3, ožujak 2003., str. 96-97):
- 1. Kakvo držanje tijela za Pričest vjernika traži Katolička crkva? Liturgijskom reformom II. Vatikanskog koncila (Konstitucija Sacrosanctum Concilium o svetoj liturgiji, 4. 12. 1964., potvrđenom i drugim dokumentima Sv. Stolice), napušten je isključivo klečeći način pričešćivanja, a pričesna ograda negdje i srušena, pa vjernici dolaze pred djelitelja Pričesti (svećenika, đakona, laika) u redu jedan za drugim. Neki (rjeđi) vjernici i dalje se pričešćuju klečeći. Nije se jedanput dogodilo da je djelitelj klečećim vjernicima uskratio Pričest. Za ovo pitanje najvažnija je Instrukcija De Cultu Mysterii Eucharistici (od 25. svibnja 1967, br. 34) papinskog Vijeća za provedbu odredaba Konstitucije o svetoj liturgiji koja je radila unutar Kongregacije za obrede i disciplinu sakramenata. Tu se tumači smisao načina pristupanja Pričesti, načelno odobravajući i klečeći i stojeći način. Neka se uzme jedan ili drugi način, prema propisima biskupske konferencije, koja će imati pred očima okolnosti mjesta i broj pričesnika; vjernici će se ravnati prema tim propisima, da Pričest bude znak bratskog jedinstva kod istoga Gospodnjeg stola; još se navodi da klečeći položaj označuje čin klanjanja ('adoracije') stvarno prisutnom Spasitelju pod euharistijskim prilikama; oni pak koji se pričešćuju stojeći, neka učine čin poštovanja ('reverencije'). To je na tragu sv. Augustina, koji govori da ne griješimo ako Kristovu tijelu, prije negoli Ga blagujemo, iskazujemo štovanje i poklon; griješili bismo ako to ne bismo činili.
Zato se u nekim biskupijama, župama i zajednicama uveo običaj pokleknuti neposredno prije Pričesti.
- Zakonik crkvenog prava (od 1983., kan. 843, § 1) navodi: Posvećeni služitelji ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih prikladno traže, koji su valjano raspoloženi i kojima se pravom ne zabranjuje primanje sakramenata.
'Prikladno traženje' i 'valjano raspoloženje' pričesnik nema ako pokazuje bilo kakav protest, oporost ili stanovitu neuravnoteženost, a ima ako kleči iz vjere, prave pobožnosti i klanjanja ('adoracije') stvarno prisutnom Spasitelju.
- Rimski misal (novo, treće tipsko izdanje od 20. travnja 2002.) u Općoj uredbi (br. 42) upozorava da načinom pričešćivanja više treba gledati dobro Božjega naroda negoli na privatno nagnuće i mišljenje: Neka svi sudionici opslužuju zajednički položaj tijela, što je znak jedinstva članova kršćanske zajednice. Značajna je odredba za položaj tijela za vrijeme Sv. Mise kod Pretvorbe: Za Pretvorbu neka kleče, ako nisu spriječeni zbog zdravlja, tjesnoće prostora, većega broja nazočnih ili drugoga opravdanog razloga. Oni pak koji na Pretvorbu ne kleče, neka se duboko naklone kad svećenik nakon Pretvorbe pokleče (br. 43). U br. 160,2 se navodi: Vjernici neka se pričešćuju klečeći ili stojeći, kako odredi biskupska konferencija. Ako se pričešćuju stojeći, preporučuje se da prije Pričesti učine dužno poštovanje ('debitam reverentiam'). 'Dužno poštovanje' negdje će biti (prema odredbi biskupske konferencije) poklecanjem, drugdje dubokim naklonom. U br. 95. se zahtijeva: Neka se izbjegne svaki oblik posebnosti ili podjele, imajući pred očima da imamo istog Oca na nebu i stoga da smo svi međusobno braća.
- 2. Što smiju i mogu odrediti biskupske konferencije pojedinih zemalja? Na temelju kompetencije donošenja normi, Biskupska konferencija Sjedinjenih Država Amerike propisuje Pravilno držanje tijela i znak poštovanja prigodom primanja Svete Pričesti (od lipnja 2002.). Valja odmah reći da je to dokument Komisije za liturgiju Biskupske konferencije Sjedinjenih Država Amerike, a ova nema onog autoriteta kao sama Biskupska konferencija. Ova komisija odlučuje da je 'pravilno držanje' kod Pričesti stojeći, a ne klečeći (klečeći nije dopušteno držanje prigodom primanja Svete Pričesti u biskupijama Sjedinjenih Američkih Država, osim ako biskupska konferencija neke biskupije u pojedinačnoj i izvanrednoj okolnosti odstupi od te norme; i u Kanadi, Assemblée des éveques du Québec, Guide canonique et pastoral au service des paroisses, dio: L'Eucharistie, La Corporation des Éditions Fides, Québec, 1991., 5.2.2., pozivajući se na De Cultu Mysterii Eucharistici, no 89, određuje da se pred Svetim Sakramentom klekne na jedno koljeno, bez obzira bilo Presveto izloženo ili se čuva u svetohraništu!).
Američki dokument, suprotno od stava Svete stolice, klečeći stav naziva 'pokorničkim' (jao nama, ako pred Bogom nismo svi siromasi i pokornici!; op. a.). Neki teolozi, pozivajući se na sličnost sa svećenikom pred oltarom, koji stoji, a ne kleči, rekoše da je stojeći način izraz dostojanstva sinova Božjih, što ne označava klečanje (netko dobro reče, da postoje dvije vrste teologa: jedni koji su iznad Boga, i drugi koji su Mu poslušni).To je uzvitlalo prašinu i raspru svjetskih razmjera, te Sveta stolica, na brojna protestna pisma vjernika (jer iritira ono: 'klečeći nije dopušteno' i 'može... uskratiti'), reagira putem Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (01. 07. 2002.) pismom objavljenom u Notitiae (studeni-prosinac 2002.). U pismu navodi da je zabrinuta budući da s raznih strana prima velik broj pritužbi; jer uskratiti Pričest vjerniku na temelju njegova tjelesnog držanja tvori tešku povredu jednog od temeljnih vjerničkih prava... Činjenica da je vjernik na koljenima nije motiv da mu se zaniječe Pričest... Svećenik koji mu je zaniječe, čini pastoralnu zloporabu. Sveta stolica traži od biskupa da autoritativno pouče one svećenike koji bi vjernike na koljenima odbijali: Svećenici neka imaju na umu da će Kongregacija ubuduće s velikom ozbiljnošću ispitati pritužbe toga tipa, pa, ako se nađu istinite, kani poduzeti disciplinske mjere sukladne toj pastoralnoj zloporabi. U pismu se navode i riječi kard. Josefa Ratzingera (tada još pročelnika Kongregacije za nauk vjere): praksa Pričesti na koljenima ima svoje korijenje u stoljetnoj tradiciji i znak je klanjanja (adoracije) u svjetlu istinite, stvarne, supstancijalne prisutnosti Našega Gospodina Isusa Krista pod posvećenim prilikama.
- 3. Što smije zahtijevati župnik od svojih župljana? Odgovor je već izrijekom dan u t. 2. Ipak, on će - imajući pred očima propise biskupske konferencije - na svojem teritoriju nastojati provoditi ujednačenost (no, u pastoralnu razboritost ne može se uklopiti svaka isključivost i samovolja). Župnik, kao dobar pastir, u vjeri i darom milosti razlučivanja u Duhu Svetom, imajući sve rečeno u vidu, znat će što je pravo.

p. Ivan MSC

Sv. Pričest stojeći ili na koljenima?

1. Kakvo držanje tijela za Pričest vjernika traži Katolička crkva? Liturgijskom reformom II. Vatikanskog koncila (Konstitucija Sacrosanctum Concilium o svetoj liturgiji, 4. 12. 1964., potvrđenom i drugim dokumentima Svete stolice), napušten je isključivo klečeći način pričešćivanja, a pričesna ograda i srušena, pa vjernici isključivo dolaze pred djelitelja Pričesti (svećenika, đakona, laika) u redu jedan za drugim (usp. p. Ivan Fuček, DI, Pričest stojeći ili na koljenima, u: Glasnik Srca Isusova i Marijina, br. 3. ožujak 2003., str. 96-97). Neki (rjeđi) vjernici i dalje se pričešćuju klečeći. Nije se jedanput dogodilo da je djelitelj klečećim vjernicima uskratio Pričest.

Za ovo pitanje najvažnija je Instrukcija De Cultu Mysterii Eucharistici (od 25. svibnja 1967., br. 34) papinskog Vijeća za provedbu odredaba Konstitucije o svetoj liturgiji koja je radila unutar Kongregacije za obrede i disciplinu sakramenata). Tu se tumači smisao načina pristupanja Pričesti, načelno odobravajući i klečeći i stojeći način pričešćivanja. Neka se uzme jedan ili drugi način, prema propisima biskupske konferencije, koja će imati pred očima okolnosti mjesta i broj pričesnika; vjernici će se ravnati prema tim propisima, da Pričest bude znak bratskog jedinstva kod istoga Gospodnjeg stola; još se navodi da klečeći položaj označuje čin klanjanja ('adoracije') stvarno prisutnom Spasitelju pod euharistijskim prilikama; oni pak koji se pričešćuju stojeći, neka učine čin poštovanja ('reverencije'). To je na tragu sv. Augustina, koji govori da ne griješimo ako Kristovu tijelu, prije nego li Ga blagujemo, iskazujemo štovanje i poklon; griješili bismo ako to ne bismo činili. Zato se u nekim biskupijama, župama i zajednicama uveo običaj pokleknuti neposredno prije Pričesti.

Zakonik crkvenog prava (od 1983., kan. 843, § 1) navodi: Posvećeni služitelji ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih prikladno traže, koji su valjano raspoloženi i kojima se s pravom ne zabranjuje primanje sakramenata. 'Prikladno traženje' i 'valjano raspoloženje' pričesnik nema ako pokazuje bilo kakav protest, oporost ili bilo kakvu neuravnoteženost, a imaju ako kleče iz vjere, prave pobožnosti i klanjanja ('adoracije') stvarno prisutnom Spasitelju.

- Rimski misal (novo, treće tipsko izdanje od 20. travnja 2002.) u Općoj uredbi (br. 42) upozorava da načinom pričešćivanja više treba gledati dobro Božjega naroda nego li na privatno nagnuće i mišljenje: Neka svi sudionici opslužuju zajednički položaj tijela, što je znak jedinstva članova kršćanske zajednice. Značajna je odredba za položaj tijela za vrijeme Sv. Mise kod Pretvorbe: za Pretvorbu neka kleče, ako nisu spriječeni zbog zdravlja, tjesnoće prostora, većeg broja nazočnih ili drugoga opravdanog razloga. Oni pak koji na Pretvorbu ne kleče, neka se duboko naklone kad svećenik nakon Pretvorbe pokleče (br. 43). U br. 160,2 se navodi: Vjernici neka se pričešćuju klečeći ili stojeći, kako odredi biskupska konferencija. Ako se pričešćuju stojeći, preporučuje se da prije Pričesti učine dužno poštovanje ('debitam reverentiam'). 'Dužno poštovanje' negdje će biti (prema odredbi biskupske konferencije) poklecanjem, drugdje dubokim naklonom. U br. 95. se zahtijeva: Neka se izbjegne svaki oblik posebnosti ili podjele, imajući pred očima da imamo istog Oca na nebu i stoga da smo svi međusobno braća.

- Dotični dokumenti Crkve, jasno govoreći o načinu pristupanja, ističu načelo zajedništva, a uklanjaju isključivost.

2. Što smiju i mogu odrediti biskupske konferencije pojedinih zemalja?
Na temelju kompetencije donošenja normi, Biskupska konferencija Sjedinjenih Država Amerike propisuje Pravilno držanje tijela i znak poštovanja prigodom primanja svete pričesti (od lipnja 2002.). Valja reći da je to dokument Komisije za liturgiju Biskupske konferencije Sjedinjenih Država Amerike, a ona nema onog autoriteta kao sama Biskupska konferencija. Ova komisija određuje da je 'pravilno držanje' kod Pričesti stojeći, a ne klečeći stav ('Klečeći' nije dopušteno držanje prigodom primanja Sv. Pričesti u biskupijama Sjedinjenih Američkih Država, osim ako biskupska konferencija neke biskupije u pojedinačnoj i izvanrednoj okolnosti odstupi od te norme; usp. i Assemblées des éveques du Québec, Guide canonique et pastoral au servicedes paroisses, dio: L'Éucharistie, La Corporation des Éditions Fides, Québec, 1991., 5.2.2., gdje ova kanadska biskupska konferencija, pozivajući se na De cultu Mysterii Eucharistici n° 89, određuje da se pred Svetim Sakramentom klekne na jedno koljeno, bez obzira bilo Presveto izloženo ili se čuva u svetohraništu). Američki dokument, suprotno od stava Svete stolice, klečeći stav naziva 'pokorničkim' (kao da bi takav stav čovjeka bio ponižavajući pred Bogom, osobito jer smo pred Njim svi siromasi i pokornici!). Neki teolozi, pozivajući se na sličnost sa svećenikom pred oltarom, koji stoji a ne kleči, rekoše da je stojeći način izraz dostojanstva sinova Božjih, što ne označava klečanje (netko dobro reče, da postoje dvije vrste teologa: jedni koji su iznad Boga, i drugi koji su Mu poslušni).

To je uzvitlalo prašinu i raspru svjetskih razmjera, te Sveta stolica, na brojna protestna pisma vjernika (jer iritira ono: 'klečeći nije dopušteno' i 'može... uskratiti'), reagira preko Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (01. 07. 2002.) pismom objavljenom u Notitiae (studeni-prosinac 2002.). U pismu Sv. stolica navodi da je zabrinuta budući da s raznih strana prima velik broj pritužbi; jer uskratiti Pričest vjernika na temelju njegova tjelesnog držanaj tvori tešku povredu jednog od temeljnih vjerničkih prava... Činjenica da je vjernik na koljenima nije motiv da mu se zaniječe Pričest... Svećenik koji mu je zaniječe, čini pastoralnu zloporabu. Sveta stolica traži od biskupa da autoritativno pouče one svećenike koji bi vjernike na koljenima odbijali: Svećenici neka imaju na umu da će Kongregacija i ubuduće s velikom ozbiljnošću ispitati pritužbe toga tipa, pa, ako se nađu istinite, kani poduzeti disciplinske mjere sukladne toj pastoralnoj zloporabi. U pismu se navode i riječi kardinala Josefa Ratzingera (tadašnjeg pročelnika Kongregacije za nauk vjere, a današnjeg pape): praksa Pričesti na koljenima ima svoje korijenje u stoljetnoj tradiciji i znak je klanjanja (adoracije) u svjetlu istinite, stvarne, supstancijalne prisutnosti Našega Gospodina Isusa Krista pod posvećenim prilikama.

3. Što smije zahtijevati župnik od svojih župljana? Odgovor je već izrijekom dan u t. 2. gore. Ipak, župnik će - imajući pred očima propise biskupske konferencije - na svojem teritoriju nastojati provoditi ujednačenost (no, u pastoralnu razboritost ne može se uklopiti svaka isključivost i samovolja). Župnik, kao dobri pastir, u vjeri i darom milosti razlučivanja u Duhu Svetom, imajući sve rečeno u vidu, znat će što je pravo (?).

p. Ivan MSC

Duhovni centar Dramalj | Dramalj 2, 51265 Dramalj | telefon: 051 787 007

Prenošenje sadržaja dopušteno uz obavezno navođenje izvora