Duhovni impulsi
ŽIVOTNA ISPOVIJED
Što je potrebno za valjanu Ispovijed?
- Formalno, sa strane pokornika: priznanje grijeha (ispovijed), kajanje (bol duše i osuda grijeha, 'žalost nad Božjom
žalosti'), čvrsta odluka ne griješiti ubuduće, zadovoljština ili pokora (odluka da će se izvršiti pokora i djela zadovoljštine: nadoknaditi štetu
nanesenu grijehom /vratiti ukradene
stvari,
popraviti dobar glas oklevetanom, izliječiti
rane.../).
- Stvarno, bitna je metanoia, tj. promjena i nutarnja, totalna, obnova
svojih misli, sudova i svog života (progresivno
preobraženje: postati ko-naturalan Bogu).
Čitavo biće čovjeka treba da bude obuhvaćeno
milošću obraćenja: srce, duh i tijelo, svjesnost
i nesvjesnost. To onda nije puko žaljenje
- grižnja savjesti, već početak preporoda
u suobličenju Kristu. Zatim dolazi ispovijed (volja otvorenosti srca Bogu i onome koji
je Njegov službenik): pokornik, zaboravljajući
ono što je iza njega (usp. Fil 3,13), otvara se novome u misteriju spasenja i
leti prema budućnosti. Ta 'ispovijed'
nije,
pak, puko 'nabrajanje grijeha', već
brižno
traganje da se usavrši milost krštenja…
... jer zbog slabosti, otpada, duhovnog
preljuba…
dešava se da gubimo svoju osobnu krsnu
kartu
napisanu Kristovom Krvlju, da umažemo
krsnu
haljinu nevinosti i besmrtnosti. Tragajući
za izvornom milošću krštenja, upravo
tu,
u Ispovijedi, tom najvećem daru uskrslog
Krista, potapamo natrag, u vodu i Krv
Kristovu,
svoju grješnu prošlost, peremo se i
izlazimo
na novo svjetlo i u toj svjetlosti
krećemo
naprijed, kao novo stvorenje!
- Koja je korist od ovog Sakramenta?
- Mnogi pisci navode da nas Sakrament Pomirenja uči da,
htjeti biti svet, znači, prije svega,
da
oproštenje dajemo i primamo. Ispovijed
je
iskustvo iz kojega raste novi život.
U Božjoj
ozdravljujućoj prisutnosti, možemo,
na osnovu
darova svećenika i pokornika, upoznati
korijene
grijeha (uzroke) i područja koja trebaju
pomirenje i okajanje; smijemo iskusiti
da
će oni biti poništeni i da će naša
slabost
biti ozdravljena Božjom snagom. Po
svakom
oproštenju grijeha doživljavamo novu
slobodu
da dublje uđemo u ljubav Isusovu. Novo
smo
stvorenje, nikada više nećemo biti
isti.
Promijenjeni smo, drugačije djelujemo
i osjećamo.
Po Sakramentu Pokore ozdravljena su
sva područja
grješnosti. Grijesi su nam zauvijek
otpušteni,
mi smo slobodni. Isus nas želi slobodne
i
zdrave i žive. On to želi više nego
mi sami.
Što je dublja promjena, to ćemo Mu
više dopustiti
da bude Gospodar: Gospodar nad našim
grijesima,
patnjama, slabostima… Konačno, Sakrament
Pomirenja nas pomiruje s Ocem i braćom…
- U ovom kratkom prikazu, ograničavamo se
na formalne aspekte Sakramenta Pomirenja (Pokore, Ispovijedi)
kao znakovima stvarnog obraćenja (sadržajne aspekte ostvarit ćeš ti sa Božjom
milošću)...
Što je potrebno prije, za vrijeme i poslije Ispovijedi?
- Prije Ispovijedi, potrebno je ispitati svoju savjest (prema Božjim i crkvenim zapovijedima, Isusovoj
zapovijedi ljubavi, glavnim i tuđim grijesima,
grijesima protiv Duha Svetoga i u nebo vapijućim
grijesima; sve se to može sagriješiti mišlju,
riječju, djelom, propustom i nemarom). Za teške grijehe potrebno je reći broj i okolnosti. Pokajanje treba biti: od srca (mrziti grijeh kao zlo,
osuditi ga), za sve barem smrtne grijehe,
i prije svega što smo uvrijedili Boga kao
Oca, najveće dobro. Uz kajanje, potrebno
je pouzdanje da će nam Bog oprostiti grijehe i dobra
odluka (iskrena volja popraviti se i, svjesno i
voljno, više ne griješiti, što znači,
čuvati
se grješne prigode i dati zadovoljštinu
ili
naknadu štete /nadoknaditi štetu nanesenu
grijehom: vratiti ukradene ili zadržane
stvari,
popraviti dobar glas oklevetanom, popraviti
sablazan, izliječiti rane…/).
- Neki pisci, govoreći o ovom Sakramentu
(npr. D. Betancourt, H. Caldelari, H. Mühlen…), navode da se za neke ovaj Sakrament pretvorio
u mučno i detaljno opisivanje svih grijeha,
a manje kao 'slavlje' obraćenja (Lk 15,24.32).I Rimski obrednik-Red Pokore određuje da Ispovijed mora biti cjelovita: Da bi postigao spasonosni lijek pokore,
vjernik mora... ispovjediti svećeniku sve
i pojedine teške grijehe kojih se, nakon
ispita savjesti, sjeća (Prethodne napomene, br. 7a). Neki teolozi, pak, tražeći u naravi
Ispovijedi ono što je esencijalno važnije
od formalnih zahtjeva, napominju, da je ženi
grješnici Isus sve oprostio ne zato što se
je savršeno optužila, nego jer je mnogo ljubila
(usp. Lk 7,47). Pomirujući jedno i drugo, papa Ivan Pavao II., 22. ožujka 1996., u Pismu kard. W. W. Baumu, velikom pokorničaru, osjeća potrebu da ozbiljno upozori da cjelovitost
Ispovijedi treba shvatiti u smislu kao što
to na XIV. zasjedanju, poglavlje V., kan
7. i 8., naučava Tridentski koncil, koji tumači nužnost iznošenja svih i pojedinih smrtnih grijeha, te i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha - ne u granicama
običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već
kao zahtjev božanskoga prava.
Papa, kao naučitelj Crkve, između ostalog,
izričito navodi:
Ispovijed treba biti ponizna, cjelovita, praćena čvrstom i velikodušnom nakanom za poboljšanjem u budućnosti te, konačno,
povjerenjem u postizanje toga poboljšanja.
Što se tiče poniznosti… (ona ) se uistinu
poistovjećuje s osjećajem gnušanja prema grijehu (Ps 51,5-6). Ispovijed, nadalje, treba biti
cjelovita u tom smislu da treba iznijeti 'omnia peccata mortalia' /sve smrtne grijehe/, kao što to na XIV.
zasjedanju, poglavlje V., govori Tridentski
koncil, koji tumači ovu nužnost ne u granicama
običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već
kao zahtjev božanskoga prava… (DS, 1679).
Kanoni 7. i 8. istoga toga zasjedanja o svemu
tome podrobno govore: Kan 7: 'Ako netko kaže
da u sakramentu pokore nije potrebno po božanskom
pravu /iure divino/ i raspoloživosti ispovjediti
sve i pojedine smrtne grijehe koji su se
spoznali nakon dužnoga i pomnoga razmišljanja,
također i one tajne te učinjenih i protiv
dviju posljednjih zapovijedi Dekaloga, te
i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha;
ili ako kaže da je ispovijed korisna samo
za poučavanje i tješenje pokornika te da
je neko vrijeme bila poštivana samo kako
bi se određivala kanonska pokora; ili da
oni koji se trude ispovjediti sve grijehe
ne kane ništa ostaviti božanskoj milosti,
kako bi to oprostila; ili, konačno, da nije
dopušteno ispovjediti lake grijehe, neka
bude izopćen.' (DS, 1707)…
Danas, na žalost, ne mali broj vjernika,
pristupajući sakramentu pokore, ne
ispovijeda
na cjelovit način smrtne grijehe u
smislu
kako to donosi spomenuti Tridentski
koncil
i, pokatkad, reagira na svećenika koji
na
propisan način ispituje radi nužne
cjelovitosti,
kao da si on dopušta bespravno uplitanje
u svetište savjesti, dijelom zbog pogrešnoga
svođenja moralne vrijednosti samo na
takozvanu
'temeljnu opciju', a dijelom zbog jednako
tako pogrešnoga sužavanja sadržaja
moralnoga
zakona samo na zapovijed ljubavi, često
shvaćenoga
nejasno, uz isključivanje ostalih grijeha,
te i zbog… - svojevoljnoga i suženoga
tumačenja
'slobode djece Božje', koja se želi
kao tobožnji
odnos privatnoga povjerenja, zanemarujući
posredovanje Crkve. Želim i molim kako
bi
vjernici, koji su slabo prosvijećeni,
bili
i ovom poukom uvjereni da je odredba
po kojoj
se zahtijeva potpunost u odnosu na
vrstu
i broj, onoliko koliko to sjećanje
potpuno
ispitano omogućuje spoznati, nije neki
teret
koji se na njih proizvoljno tovari,
već sredstvo
oslobođenja i radosne vedrine.Osim
toga,
po sebi je očigledno da ispovijedanje i optuživanje
grijeha treba uključiti ozbiljnu nakanu i odluku da se u budućnosti više neće griješiti. Ako
bi nedostajala ta raspoloživost duše, tada
ne bi postojalo kajanje… ne postaviti se
protiv mogućega moralnoga zla značilo bi
ne osuditi zlo, ne kajati se. No kako kajanje
treba prije svega proizići iz boli što se
uvrijedilo Boga, tako se nakana da se više
ne griješi treba temeljiti na božanskoj milosti
koju Bog nikada ne uskraćuje onomu koji čini
što može kako bi djelovao pošteno. Ako bismo
odluku da više ne griješimo željeli osloniti
samo na svoju snagu… ogriješili bismo se
o istini o čovjeku… - kao da Gospodinu, manje
ili više svjesno, kažemo da ga ne trebamo.
Uputno je nadalje napomenuti da je jedno
postojanje iskrene odluke, a drugo razumski
sud o budućnosti. Moguće je da, premda u
iskrenosti nakane da se više ne griješi,
iskustvo prošlosti i svijest o sadašnjoj
slabosti pobude strah pred novim padovima,
ali to ne donosi predrasudu o vjerodostojnosti
nakane da se učini sve što se može kako bi
se izbjegao grijeh, kada je s tim strahom
ujedinjena volja, poduprta molitvom…(Ivan Pavao II., Sakrament Pokore…, Kršć. sadašnjost, Zagreb, 1997., str.
71-78).
O potrebi cjelovitosti Ispovijedi, a drugim
povodom, Ivan Pavao II. ponovo progovara
u svom apostolskom pismu (motuproprij) Misericordia Dei (07. travnja 2002.)...
Čudno je da mogi svećenici, a da ne
govorimo
o pokornicima, to omalovažavaju ili
čak ne
znaju!
Što je to 'generalna', 'opća', 'velika'
ili
'životna' Ispovijed?
To svakako ne znači pričati svoj 'životopis'
(biografiju, kronologiju važnih događaja
iz svoga života /curiculum vitae/), već grijehe svoga života (od prošle velike ili o čitavu
životu). Ako smo se dosad svaki put iskreno i potpuno ispovijedali (sve i pojedine
teške grijehe, po broju i vrsti, uz
iskreno
kajanje i odluku da ubuduće nećemo
griješiti),
ova Ispovijed nije nužna. No, često
se površno
i brzo ispovijedamo (što nije dobro
ako se
netko dugo vremena nije ispovijedao,
više
godina ili desetljeća; krivnja može
biti
i na svećeniku u na pokorniku); u tom
slučaju,
potrebno je u Božjem svjetlu ponovo
sagledati
svoj cjelokupni život, načiniti jedno
temeljito
'pospremanje', 'generalku' svoga života.
Duh Sveti će nam otkriti i raskrinkati
sve
skrivene i neiskreno ili nevaljano
ispovjeđene,
nedovoljno okajane i neodreknute grijehe...
S vremena na vrijeme (osobito za vrijeme
duhovnih obnova, seminara ili pučkih
misija,
kada nas Božje svjetlo i Njegova milost
jače
zahvaćaju, kada dolazimo do određene
životne
raskrsnice, do jedne točke u svome
životnom
hodu na kojoj se moramo opredijeliti
i donijeti
svoju životnu odluku - ili, jednostavno,
nakon određenog dužeg protoka vremena,
ili
barem pred smrt) - potrebno je zastati
te
u jednoj dobroj valjanoj životnoj Ispovijedi
potpuno rasteretiti dušu grijeha, pomiriti
se s Bogom i zadobiti nutarnji mir.
Kada
ponovo sagledamo cjelokupni svoj život,
njegove
padove i krhkosti - naše pokajanje
bit će
snažnije, iskrenije i dublje, naša
odluka
za Isusa Krista i Njegova ljubav još
snažnija...
Svoje posvemašnje povjerenje pr
edat
ćemo
Gospodinu, potpuno se predati u Njegove
ruke
i svjesno staviti svoj život pod Njegovo
vodstvo i upravljanje. Nema ništa ljepše
nego kad sav naš život prođe kroz Sakrament
Sv. Ispovijedi, kada Gospodin Bog po
svome
Sinu Isusu Kristu pere s nas svaki
grijeh
i vraća nas ponovno u stanje dubljeg
prijateljstva
s Njime...
- Životna Ispovijed bila bi osobito
nužna
za one vjernike, gdje postoji opravdana
sumnja
da se zapravo nisu nikada valjano ispovjedili
(sve Ispovijedi su, zapravo, bile svetogrdne);
potrebna je i onima, koji su bilo kada,
pa
i samo jednom, neiskreno, necjelovito
i nevaljano
ispovjedili ma i jedan smrtni grijeh,
ili
ga, iz bilo kojeg razloga, potpuno
zatajili:
trebali bi se ponovo tada ispovjediti
od
svoje zadnje valjane Ispovijedi (jer
su sve
kasnije Ispovijedi u nizu, pa makar
bile
one i iskrene, svetogrdne /pokornik
je jednom
prevario Duha Svetoga, i to u Sakramentu/);
korisna je i za one koji žele još jednom
sakramentalno sagledati svoj život
u svjetlu
Muke, Smrti i Uskrsnuća Gospodina Isusa...
Sv. Ivan Bosco znao je često govoriti o potrebi dobre Ispovijedi.
Jedan događaj, koji je gledao u svojim 'mističnim
snovima' (a slično iznose i sv. Mala Terezija,
sv. Alfons de Liguori, naučitelji Crkve...),
on ovako opisuje (op. a.: privatna viđenja nisu 'istine vjere'
koje smo dužni vjerovati; no, njegov je opis
teološki savršeno ispravan, psihološki neobično
uvjerljiv i u skladu s naukom Crkve o potrebi
cjelovite, valjane Ispovijedi; opis donosimo
u skraćenom obliku):
'Dođi sa mnom', reče mi moj vodič, anđeo
čuvar... I iznenada ugledah mlade ljude gdje
padaju u... užarenu jamu. Vodič mi reče:
'To je prekršaj šeste zapovijedi, koja je
uzročnik vječne propasti tolikih mladih ljudi'.
- 'Ali, ako ti mladi ljudi griješe, oni se
bez sumnje i ispovijedaju!', rekoh. 'Da,
oni su se ispovjedili, ali su grijehe protiv
čistoće ili slabo ispovjedili ili jednostavno
sakrili. Npr. jedan od tih mladića je počinio
taj grijeh pet puta, a kazao je samo dva
ili tri. Neki su taj grijeh počinili u djetinjstvu
i nikada se nisu usudili ispovjediti ga,
ili su ga slabo predstavili... Neki su izostavili
kajanje ili čvrstu odluku, neki su, umjesto
da ozbiljno ispitaju savjest, nastojali obmanuti
ispovjednika. Onaj koji umre u takvu stanju,
prihvaća da se pribroji osuđenima...' Vodič
podiže jedan zastor i ja ugledah grupu mladića
u spavaonici; sve sam ih poznavao... Među
njima je bilo i onih koji su se prividno
dobro ponašali... Potom smo oko pola sata
razgovarali o uvjetima da bi se obavila dobra
Ispovijed. Naš zaključak je bio: treba izmijeniti
život!... Izmijeniti život!'
- Poruka nam pomaže shvatiti značaj Ispovijedi
i svetogrđa učinjenog u Sakramentu Pomirenja:
u svakom Sakramentu Ispovijedi, treba se
iskreno vratiti nebeskom Ocu; i treba izmijeniti
život!
Ima mnogo prigovora protiv ponovnog ispovijedanja
svojih životnih grijeha (npr.da bi to značilo da pokornik ne vjeruje
u oproštenje grijeha, da ima pogrešnu sliku
o Bogu koji nije policajac ili formalist,
već Ljubav i Milosrđe, da ne treba ponovo
kopati po savjesti...). Prigovori su potpuno opravdani ukoliko
se pokornik redovito zaista iskreno i valjano
ispovijedao. Ali potpuno neopravdani i promašeni
ukoliko to nije bio slučaj - tada je ponovno,
iskreno ispovijedanje nužnost (conditio sine qua non) za dobivanje sakramentalnog
Oproštenja i Pomirenja uopće. Problem je, međutim, možda u činjenici
teške krize Sakramenta Pomirenja, jer
se
nitko više ne smatra grješnikom ('pa
to ti
je bolest, ljudska slabost, to ti je
hereditarna
osobina, nemoj biti skrupulozan - to
nije
grijeh...')...
Ne dopušta se ponavljati velike Ispovijedi
zbog skrupula jer one redovito neće skrupulanta
izliječiti. Njega će izliječiti djelotvorna
ljubav prema Kristu i Njegovu djelu (I. Fuček, Vojevati pod Kristovom zastavom - duhovne
vježbe, Verbum, Split, 2004., str. 173).
Životna Ispovijed zahtijeva i više vremena. Budući da je treba obaviti temeljito i
pošteno, ona se ne može obaviti u redovitom
vremenu ispovijedanja, već je potrebno
prethodno
se dogovoriti o posebnom vremenu s
ispovjednikom.
p. Ivan MSC
