Ispovijed
 |
ISPIT I ODGOJ SAVJESTI (pomoć za životnu Ispovijed)
'Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama' (1 Iv 1,8). 'O, koliki su propali zbog manjkave Ispovijedi' - sv. Terezija Avilska, naučiteljica Crkve. |
1. Praznovjerje, okultizam i magija (idolopoklonstvo /je li mi Bog na prvom mjestu u životu ili imam neke druge 'bogove': novac, materijalno bogatstvo, karijera, ugled, vlast, čast, tijelo i tjelesnost, odjeća i vanjski izgled, športaši i sl., computor, internet, automobil.../; tumačenje snova-znakova-brojeva, vjerovanje zvijezdama /astrologija/-horoskop, gatanje u šalicu-dlan /hiromantija/-karte /osobito tarot karte/-kristale, pomoću vode-vatre...; mentalna kontrola /hipnoza/; spiritizam /aktivno sudjelovanje ili samo pasivno prisustvovanje seansama/; bavljenje magijskim praksama /bilo crnom bilo 'bijelom' magijom/: utjecanje nadriiscjeliteljima, bioenergetičarima, radioestezistima, kiropraktičarima, vidovnjacima, čarobnjacima, vračarima i drugim osobama koje se bave i prakticiraju okultizam ili magiju /bacaju ili 'skidaju' uroke.../ - koliko puta?; crtanje, nošenje ili držanje /postavljanje/ praznovjernih predmeta (talisman = 'donosi' sreću, uspjeh; amulet = 'štiti' od nesreće, zla, bolesti...; hamajlija = čarobni zapis, uročice; 'donosi' sreću, uspjeh /potkove, likovi poganskih božanstava, zodiakalni znakovi, djeteline sa četiri lista, slonići, privjesci od koralja, kljova, crnih ručica.../ ili okultnih znakova ili simbola /pentagram, heksagram, Neronov križ, '666', izokrenuti križ/; čitanje praznovjernih magijsko-okultnih knjiga i časopisa) - Kult Sotone (sotonizam). |
2. Psovka - hula (strašnija od ikojeg drugog grijeha; u Ispovijedi se ne smiju ponavljati psovke /to je novi grijeh, i to u Sakramentu!/ i ne ih imenovati, nego treba reći da li su velike ili male; velike: pogrđivanje Boga, Majke Božje, Crkve, svetaca i svetih stvari /treba navesti broj ili učestalost /dnevno, tjedno, mjesečno ili sveukupno/; ponavljanje tuđih psovki; psovka pred djecom = sablazan - koliko puta?); šutjeti na tuđu tešku psovku - Spominjanje Božjeg Imena uzalud, bez poštovanja, iz navike, kao poštapalicu - Zakletva ili prisega (imenom Božjim?-lažna /koliko puta?/-uzalud?) - Proklinjanje drugih (Imenom Božjim ili bilo koje vrste - koliko puta?; iz loše 'navike' ili 'šale'). |
3. Nepoštivanje Dana Gospodnjeg: nedolazak na Sv. Misu u nedjelje i druge zapovijedane blagdane (= teški grijeh /ne zaboravi broj!/; zapovijedani blagdani:Božić, Tijelovo, Vel. Gospa, Svi Sveti i sve nedjelje; nijedna Misa u tjednu ne može zamijeniti nedjeljnu Sv. Misu; ako ne idem redovito, već samo kad 'imam vremena', znači li to da imam neke druge 'bogove': zaradu, posao, hoby, vikendicu, društvo, utakmicu; zanemarivanje Sv. Mise za vrijeme praznika, godišnjih odmora, zbog gostiju...?); teški poslovi u Dan Gospodnji (koliko puta?), naređivanje ili obavljanje onih poslova koje inače svakodnevno radim (bez neke velike potrebe ili nužde ljubavi) - Ponašanje u crkvi, zakašnjavanje na Sv. Misu (tko dođe iza Prikazanja ili ode prije Pričesti, nije ispunio svoju vjersku dužnost = teški grijeh!; tko dođe iza Čitanjâ - ne smije na Sv. Pričest!); rastresenost i nedovoljna pažnja na Sv. Misi; dolazak u crkvu neprikladno odjeven; ostajanje izvan ili oko crkve za vrijeme Mise, pušenje i pričanje… - Godišnja Ispovijed i uskrsna Pričest - Post (Čista Srijeda i Veliki Petak: od navršene 18. do započete 60. god. života) - Nemrs (u sve petke: od navršene 14. god. do kraja života; izvan Korizme, može se zamijeniti karitativnim djelima, drugim odricanjem /od pića, pušenja, zabave…/ ili vježbama pobožnosti /molitva, čitanje Sv. Pisma…/) - Obdržavanje euharistijskog posta (jedan sat prije Pričesti ne jesti tvrde hrane /niti žvakati žvakaću gumu!/ i ne piti ništa osim prirodne vode ili lijeka - izuzetak su osobe poodmakle dobi i bolesnici). |
4. Djeca: Neposluh i nepoštivanje roditelja, starijih i odgojitelja, vrijeđanje, prijezir, nezahvalnost i grubost - Odnos prema braći (bratska ljubav). |
5. Ubojstvo (djelom /grijeh koji u nebo vapi za osvetom, Post 4,10/; mislima, riječima, osobito mržnjom /usp. 1 Iv 3,15/ ili po sablazni /= 'duhovno ubojstvo' - lošim primjerom, stavom, riječima ili propustom navesti drugoga na grijeh: psovku, blud, krađu...- koliko puta?/ - Izlaganje svog ili tuđeg života bez potrebe pogibelji ili smrtnoj opasnosti; uskrata pomoći nekome u opasnosti ili potrebi - Tučnjava - Ozljede - Vožnja (autom, motorom, biciklom: nerazborita smionost i kršenje propisa, pod utjecajem alkohola; pješaci: nepoštivanje prometnih znakova) - Svađa i svadljivost - Nasilje - Grubost, nepopustljivost - Prkos - Srdžba (na osobu, događaj...; bijes) - Izrugivanje, prezir i ponižavanje drugih - Ljubomora - Uvreda - Prijetnja - Ucjena - Željeti drugima smrt ili razna zla (kao i samom sebi: pokušaj ili misli na samoubojstvo) - Odbijanje ili odugovlačenje pomirenja (opraštanje samo ustima, a ne i srcem-uvijek-lako-kako meni oprašta Otac nebeski; nečinjenje 'prvog koraka' pri pomirenju, podržavanje stare mržnje, svađe ili neprijateljstva; zloba, osveta; odlazak na počinak, molitvu prije pomirenja ili na Sv. Pričest /!/ svojevoljno nepomiren) - Škrtost - Samosažaljenje - Nanošenje štete vlastitom ili tuđem zdravlju (pretjerano pušenje, tabletomanija; neumjerenost u jelu /proždrljivost/ i piću/opijanje-koliko puta?, izbjegavanje liječenja od alkoholizma.../; droga /proizvodnja, uporaba /sâm ili s drugima?/, prodaja - koliko puta?/) - Pretjerano gledanje TV-'surfanje' po internetu i sl. - Lijenost (neuredna težnja za počinkom, npr. nerad, nesamostalnost u izrađivanju svojih zadataka; /zlo/uporaba vremena, snage i sposobnosti /talenata/ koje imam od Boga, nerazvijanje plemenitosti i drugih naravnih darova; propuštanje dužnosti /bespotrebno izostajanje iz škole, sa fakulteta ili posla/; nemar /u radu, liječenju…/) - Odnos prema prirodi i okolišu (očuvanje; bacanjem otpada ugrožavao nečije zdravlje i čovjekov okoliš) - Neumjereni nacionalizam; podržavanje predrasuda u pogledu stranaca - Pripadnost stranci čija se programska načela protive kršćanskom moralu, osnovnim pravima osobe ili nauku Evanđelja (koja npr. podržava eutanaziju, legalizaciju droge, pobačaj i kontraceptivna sredstva, istospolne brakove, nepoticanje demografske i socijalne politike... - otkada?). |
6. i 9. Bludnost (neuredna težnja za spolnim užicima): svojevoljne i svjesne besramne i bludne misli, riječi i djela: požudni pogledi (preljub u srcu; usp. Mt 5,27-28), besramni razgovori, maštanja, šale i vicevi, pjesme, gledanja, dodiri; nagovaranje ili prisiljavanje drugoga na nečistoću (napastovanje, zavođenje…; silovanje /također i supruge/ - koliko puta?); čitanje ili gledanje (u kazalištu, na filmu, ilustracijama, internetu, kupalištu…) čega nepristojnog /voajerizam/; čitanje, gledanje ili raspačavanje (širenje) nepristojnih i pornografskih filmova i kazeta, knjiga i časopisa koji obezvređuju i ponižavaju seksualnost (koliko puta, broj osoba?); "filmski" poljupci prije braka, sablažnjivo ljubakanje na javnim mjestima; preslobodno ponašanje prema drugoj osobi…; izbjegavanje bliže grješne prigode koja može biti prigoda za uvredu Boga u teškoj stvari, u kojoj redovito padam u teški grijeh (plesovi s pretjeranim kontaktima, raskalašena zabava ..., besramne igre; odlazak na sumnjivo mjesto /npr. night-club /streeptease//, u kino, saunu, na kupalište, masažu... s nečistom namjerom; nudistička plaža; zla knjiga, časopis, društvo…); samozadovoljavanje (masturbacija - koliko puta? - čin koji je u sebi i teško neuredan; teški grijeh protiv čistoće - KKC 2396; pri moralnoj prosudbi, valja uzeti u obzir čuvstvenu nezrelost, snagu stečenih navika, stanje tjeskobe ili dr. psihičkih ili društvenih činilaca koji umanjuju ili svode na minimum moralnu krivnju - KKC 2352); nastranosti (istospolni odnosi, sadomazohistički pristup seksualnosti, analni, grupni odnosi i dr. - koliko puta?); spolno iskorištavanje djece ili mladih (pedofilija…; zavođenje?- koliko puta?); obuzetost seksom; manjak stidljivosti (nedolično odijevanje /razgolićenost/ i ponašanje; u sebi je zlo, a za druge grješna prigoda /tuđi grijesi!/...); neispovjeđene besramne dječje 'igre'… |
7. i 10. Krađa (ukradeno smo dužni vratiti ako možemo ili sličnu vrijednost dati za siromašne; i male krađe učinjene u nizu mogu postati teški grijeh ako se time počini velika šteta; krađa iz crkve ujedno je i svetogrđe); uzimanje nečega što nije moje (npr. stvari s javnih mjesta, privatna uporaba društvenih dobara nekog poduzeća; 'intelektualna krađa' /kićenje tuđim perjem', nepoštivanje autorskih prava, nedopuštena krađa s interneta i sl./); ukradeno primiti, nađeno pridržati; nevraćanje duga i stvari - Lakomost (neuredna čežnja za posjedovanjem i bogaćenjem): materijalizam, obuzetost novcem i stjecanjem materijalnih dobara; otimanje, pohlepa (gramzljivost); nepravedne plaće, odgađanje isplate; izrabljivanje; prijevara (pri kupnji, mjeri, prodaji...; velika?); laka i nepoštena zarada (npr. nelegalnom djelatnošću, povisivanjem cijene špekulirajući neznanjem ili nevoljom drugoga; u velikom iznosu?); utaja (varanje u prijavi porezne osnovice, plaćanju dugova, uskraćivanje dužnih doprinosa...; u velikom iznosu?), hazardne igre (kockanje za novac i bilo koje vrste, igre na sreću s mogućim velikim gubitkom = stranputica materijalizma, parazitstva i nerada); pronevjera (u kojem iznosu?); krivotvorenje (spisa, čekova, računa… u kojem iznosu?) - Rasipništvo - Uništavanje javne imovine - Podmićivanje i primanje mita - Šteta (velika?; popravio?) - Tvrdoća srca na tuđe nevolje (ljubav prema siromasima, djela milosrđa) - Nesavjesnost u poslu i dužnostima (loše obavljeni radovi…) - Veseliti se tuđoj nesreći (zluradost) - Zavist; natjecanje s drugima u stjecanju materijalnih dobara - Nedovoljno cijenjenje truda i napora drugih - Švercanje u tramvaju i autobusu (ako imamo mogućnost platiti kartu). - Pozajmljivanje samo onima od kojih se nadam dobiti (da mi se jednako vrati; usp. Lk 6,34-35) - Trošenje za životinje svote koje bi morale olakšavati ljudske nevolje, davanje životinjama osjećaja koji se duguju samo osobama. |
8. Laž (neistina ili nepravovremeno izrečena istina); dovođenje drugoga u zabludu - Laskanje (= prijevara u riječima; neiskrenost, dvoličnost), ulagivanje i dopadljivost (osobito: ako drugoga utvrđuju u zloći djela i opakosti ponašanja) - Hvalisanje - Lažno svjedočanstvo - Nepravedno i nerazložno optuživanje, sumnjičenje i osuđivanje drugih - Ogovaranje (loš govor o drugima, iznošenje i prepričavanje tuđih istinitih pogrešaka) - Kleveta osoba ili ustanova (ako pritom zlurado nešto dodajemo ili izmišljamo /ocrnjujemo/ - može biti i teški grijeh; opoziv klevete, popravljanje štete time nanesene tuđem dobrom glasu ili imetku); rado slušanje klevete ili poticanje klevete svojom znatiželjom; ne stati u obranu nevinoga, nepravedno napadnutog... - Klonjenje posebnog i nezdravog prijateljstva - Poruga (ironija) - Kritizerstvo - Lažna obećanja; vjernost obećanjima i ugovorima - Griješni kompromisi - Stidjeti se svjedočanstva za Gospodina (djelom i riječju) - Iz straha, dvoličnosti ili ljudskog obzira postupati protivno vlastitoj savjesti - Nečinjenje dobrih djela (molitve, milostinje, posta...) u skrovitosti i svojih dužnosti s dobrom nakanom (već iz ljudskog obzira, radi pohvale, da ljudi vide...). |
- Nema nikakva grijeha bilo kako teškoga, da ga Crkva ne bi mogla oprostiti (KKC 977). Sastavio: p. Ivan Androić MSC |
NACRT ZA JEDNU ISPOVIJED
Pojedinačna Ispovijed zajednički je čin između svećenika i pokornika. Obadvojica treba da se molitvom priprave na to slavlje (Red pomirenja pojedinih pokornika, br. 15).
Posveti izvjesno vrijeme za svoju Svetu Ispovijed: pripravi se. Ako ti se ne ide, teško ti je, sve te odvlači od nje... baš tada idi! Potreban ti je Duh Sveti i Božje Milosrđe da otkloni sve tvoje zapreke prema Gospodinu i Njegovoj milosti, pretvarajući ih u sredstva.
Priprava
- Pomoli se Duhu Svetom...
- Izaberi i pročitaj odlomak iz Sv. Pisma (npr. Izl 20,1-21; Pnz 6,4-9; Mt 3,1-12; 5,1-12; 5,13-16; 6,7-16; 9,1-8; 18,15-20; 18,21-35; 25,31-46; 25,14-31; Mk 10,13-32; 12,28-34; Lk 7,36-50; 15,1-10; /za teške grješnike: izgubljeni sin i otac: 15,11-32/; 18,9-14; 19,1-10; Iv 8,1-11; 13,1-1; 15,1-14; Rim 12; 13,8-14; Gal 5,16-24; Ef 4,1-3; 4,17-32; 5,1-14; 1 Kor 13,1-13; 2 Kor 5,17- 21; Kol 3,1-12; 1 Iv 3,1-24; 4,16-21; Jak 2; 3; 4).
- Ispitaj savjest prema pročitanim riječima Svetoga Pisma ili za to sastavljenim Ispitom savjesti.
- Zamoli oproštenje, od Boga i braće, činom kajanja, ili moleći koji Psalam, ili posebno određenu molitvu za oproštenje. Donesi odluku da se vraćaš u kuću Očinsku, definitivno... da želiš biti Božji sin ili kći... da napuštaš zemlju grijeha i opredjeljuješ se za Krista i život u Njegovoj ljubavi i milosti...
- U miru i pouzdanju, svjestan Božje ljubavi i milosrđa, stupi pred nebeskog Oca...
Susret sa svećenikom
- Predstavi se, ako te svećenik ne pozna (općenito: godine života, zanimanje, bračno stanje - da bi ti svećenik mogao pravo pomoći).
- Ako je moguće, svećenik ili pokornik pročita izabrane riječi iz Sv. Pisma (Red pomirenja pojedinih pokornika, br. 17): vjera jednoga budi i jača vjeru drugoga - svećenik pomaže pokorniku, a pokornik pripravlja svećenika na njegovo sakramentalno služenje pomirenja (mnogi to čitanje isključe, jer smo sve sveto i vječno sveli na trajanje, minutažu, kronometar!).
- Optuži se iskreno za svoje grijehe...
- Ako je moguće, pomoli se zajedno sa svećenikom...
- Prihvati pokoru, pokaj se (očituj svoje nutarnje obraćenje) i donesi spasonosnu odluku, primi oproštenje, odrješenje od grijeha... (Dok svećenik izgovara riječi odrješenja, ispruži ruke nad pokornikovu glavu /ibid., br. 19/ ili barem ispruži desnu ruku prema njemu. Polaganje ruku ovdje označuje da Bog posreduje svoju pomirujuću milost 'po Crkvi' (usp. Benediktionale, Pastoralni uvod, br. 31) i da je Sakrament Pokore ne samo izmirenje s Bogom, nego ujedno i s Crkvom.
Slavlje završi slavljenjem Boga, zahvalom za primljeno Oproštenje moleći Veliča, neki Psalam ili molitvu, ili spontanom molitvom koja izvire iz čiste duše (ibid., br. 20).
Izvrši pokoru i ostvaruj donesene odluke...
ISPOVJEDNE MOLITVE
MOLITVE PRIJE ISPITA SAVJESTI |
POKAJANJE |
|
Predragi moj Bože i Oče, * koliko si mi dosad
milosti i dobročinstva udijelio! * Iz dna
srca zahvaljujem Ti za tu ljubav * i želim
da Te svi stvorovi na nebu i na zemlji *
sa mnom hvale i slave na vijeke. * Ali, jao,
kad se sjetim Tvoje dobrote, * i pogledam
na svoj dosadašnji život * teško mi je, *
te ne znam što bih Ti od stida kazao! * |
O Bože, * vječna istino i pravednosti. *
Što da Ti kažem? * Zanijemiti mi je,
kada
pogledam na množinu grijeha, * kojima
sam
Tebe, svojega Gospodina i Boga, * svojega
predragoga Oca uvrijedio. * Ah, kako
sam
se nedostojno vladao! * Ti si mi dao
tolika
dobra, * a ja sam se njima zlo služio,
*
njima Tebe vrijeđao. * Toliko puta
sam već
obećao * da ću samo Tebi služiti i
dovijek
Ti biti vjeran, * pa ipak sam Te brzo
ostavljao,
i protiv Tebi radio; * nisam činio
što sam
obećao, * kršio sam Tvoje zapovijedi.
* Ti
ipak nisi prestajao činiti meni dobro,
*
a ja sam prema Tvojoj dobroti i ljubavi
*
bio tako hladan i nemaran! |
POTICAJI
- riječi vjere i pouzdanja dok čekaš red pred ispovjedaonicom…
- Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupâ, spomeni me se po svojoj ljubavi - radi dobrote svoje, o Gospodine (Ps 25, 6-7).
- Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv - ne postupa s nama po našim grijesima, niti nam plaća po našim krivnjama (Ps 103,8).
- Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega. Kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna - govori Gospodin (Iz 1,18).
- Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše (Iz 53,5).
...jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati (Jr 31,34).
- Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom - past ću ih pravedno (Ez 34,16).
- Blagoslovljen i hvaljen budi, Gospodine, Bože naš, i neka ime tvoje bude slavljeno dovijeka! Pravedan si u svemu što učini nama, sva su tvoja djela istinita, svi tvoji putovi pravi, svi tvoji sudovi istina. Zgriješili smo i počinili bezakonje, odmetnuvši se od tebe, sagriješili teško. O, ne zapusti nas zauvijek zbog imena svoga, i ne razvrgni Saveza svoga, ne uskrati nam svoje milosrđe zbog Isusa, miljenika svoga, zbog Krista, Sveca svojega. Primi nas slomljene duše, duha ponizna! Takva nek bude žrtva naša pred tobom danas, da nas pomiri s tobom - jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju. Odsada ćemo svim srcem slijediti tebe, tebe se bojati i tražiti lice tvoje (prema: Dn 3,26-41).
- Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali (Jl 2,13).
- Sinko! Otpuštaju ti se grijesi (Mk 2,5).
- Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grješnike na obraćenje (Lk 5,32).
- ...oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi (Lk 7,47).
- Oče, sagriješio sam... (Lk 15,18).
- Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno! (Lk 19,10).
- Zaista ti kažem, još danas ćeš biti sa mnom u raju (Lk 23,43).
- Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu (Iv 3,17).
- Eto, ozdravio si! Više ne griješida te što gore ne snađe! (Iv 5,14).
- Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više (Iv 8,11).
- Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im (Iv 20,22-23).
- ... dok još bijasmo grješnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? (Rim 5,8-9).
- Ako reknemo da nemamo grijeha, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde (1 Iv 1,8-9).
- I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje. Jer Bog je veći od našega srca i znade sve (1 Iv 3,19-20).
- Oprostiti ljudima, smilovati im se - to je djelo (Božje) veće od stvaranja svijeta... i upravo u tome Bog očituje svoju svemoć (sv. Toma Akvinski)
- Nikada nisam razumio kako netko može mirno leći u krevet sa smrtnim grijehom na duši, a zna da će možda umrijeti te noći (sv. Toma Akvinski)
- Idi, o Terezijo... zaklinji biskupe i svećenike da se nikada ne umore propovijedati o valjanoj Ispovijedi, da ne bi moji dragi vjernici taj lijek pretvorili u otrov, nego da se služe Sakramentom Milosrđa koji je određen za oproštenje grijeha... (sv. Mala Terezija).
- Raspeli ste Krista, ali kad odlazite na Ispovijed, odlazite našeg Gospodina osloboditi od križa (sv. župnik arški)
- Kćeri moja, govori cijelom svijetu o mom neiscrpnom milosrđu... (Isus sv. č.s. Faustini.)
- Prije nego dođem kao pravedni Sudac, otvorit ću široka vrata svoga milosrđa. Tko ne želi proći kroz vrata milosrđa, morat će proći kroz vrata pravednosti (Isus sv. č.s. Faustini).
- Nikada ne gubiti nadu u milosrđe Božje! (zlatno pravilo sv. Benedikta)
ZAHVALA:
MOLITVE POSLIJE SVETE ISPOVIJEDI…
Hvalospjev Marijin (Lk 1,46-55)
'Veliča * duša moja Gospodina, *
i klikće duh moj * u Bogu, mome Spasitelju, *
što pogleda na neznatnost službenice svoje: *
odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. *
Jer velika mi djela učini Svesilni, * sveto je ime njegovo! *
Od koljena do koljena dobrota je njegova * nad onima što se njega boje. *
Iskaza snagu mišice svoje, * rasprši oholice umišljene. *
Silne zbaci s prijestolja, * a uzvisi neznatne. *
Gladne napuni dobrima, * a bogate otpusti prazne. *
Prihvati Izraela, slugu svoga, * kako obeća ocima našim: *
spomenuti se dobrote svoje * prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.'
Ps. 103: Bog je ljubav (pjesma Božjem milosrđu)
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja * i sve što je u meni, sveto ime njegovo! *
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja * i ne zaboravi dobročinstva njegova: *
on ti otpušta sve grijehe tvoje, * on iscjeljuje sve slabosti tvoje; *
on ti od propasti čuva život, * kruni te dobrotom i ljubavlju; *
život ti napunja dobrima, * k'o orlu ti se mladost obnavlja. *
Gospodin čini pravedna djela * i potlačenima vraća pravicu... *
Milosrdan i milostiv je Gospodin, * spor na srdžbu i vrlo dobrostiv. *
Jarostan nije za vječna vremena * niti dovijeka plamti srdžba njegova. *
Ne postupa s nama po grijesima našim * niti nam plaća po našim krivnjama. *
Jer kako je nebo visoko nad zemljom, * dobrota je njegova s onima koji ga se boje. *
Kako je istok daleko od zapada, * tako udaljuje od nas bezakonja naša. *
Kako se otac smiluje dječici, * tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje. *
Jer dobro zna kako smo sazdani, * spominje se da smo prašina. *
Dani su čovjekovi kao sijeno, * cvate k'o cvijetak na njivi; *
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, * ne pamti ga više ni mjesto njegovo. *
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje *
i njegova pravda nad sinovima sinova, *
nad onima što njegov Savez čuvaju * i pamte mu zapovijedi da ih izvrše. *
Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje, * i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća. *
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi, †
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove, * poslušni riječi njegovoj! *
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove, * sluge njegove koje činite volju njegovu! *
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova, †
na svakome mjestu vlasti njegove: * blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!
SAVRŠENO POKAJANJE
- Proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, neizmjernoj Dobroti, našem najvećem Dobru. Taj čin je neprocjenjivi milosni dar, jer svaki put primamo odmah oproštenje svakog, pa i najvećih grijeha, ako uključujemo čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj Ispovijedi, čim to bude moguće (usp. Trid. sabor, DS 1676). |
Bože moj, ljubim Te, Ti si moje najveće i najmilije dobro! U toj |
- U času najveće opasnosti dovoljan je i zaziv: "Isuse!" ili "Isuse milosrđe!" ili "Isuse moj, smiluj mi se!" |
ZA ONE KOJI SE NE MOGU ISPOVJEDITI
DRUGA SREDSTVA ZA POSTIZANJE OPROŠTENJA
(prema: Th. REY-MERMET, Croire 1, str. 414.) |
- osobito za one koji ne mogu pristupiti Sakramentu Pomirenja i Euharistije (npr. za one koji žive u nezakonitoj bračnoj vezi, a iz teških razloga /zajednička djeca, bolest, uzdržavanje.../ ne mogu se od materijalnog suživota razdvojiti - a odrekli su se grijeha). |
ISPOVIJED DJETETA
Gospodine Isuse Kriste, pošalji mi Duha Svetoga.
Pomozi mi da upoznam svoje grijehe i pogreške. Daj mi hrabrosti da sve iskreno ispovjedim.
ISPIT |
DIJETE PRED SVEĆENIKOM |
Zadnja Ispovijed (Jesam li zaboravio koji
teži grijeh? Izvršio pokoru?) 2. Ime Božje - psovka: |
Ti: Hvaljen Isus i Marija! U ime Oca i Sina
i Duha Svetoga. |
Pitanja o ispovijedi
UVOD
Dugo sam skupljao materiju o Ispovijedi. Osobne su to zabilješke, isključivo za sebe, pa mnogi prijepisi nisu stavljeni pod navodne znake (što je zahtjev osnovnog intelektualnog poštenja u poštivanju autorskih prava), jer kada sam ih prikupljao, tada mi to uvijek nije bilo važno. Sada je nemoguće vratiti se i nadoknaditi propušteno. Objaviti ih u ovako koncipiranom tekstu takvima kakve imam ili ne? Odlučujuća je bila ipak ona Pavlova: 'Da, htio bih ja sâm izopćen biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu' (Rim 9,3).
Po krsnoj milosti postali smo djeca Božja, Kristova braća i članovi Crkve. Po krsnim obećanjima (= zavjet ljubavi) i po Sakramentu Potvrde opredijelili smo se za Krista, odlučili biti Njegovi svjedoci, širiti Njegovo kraljevstvo i živjeti po Njegovu Evanđelju. Božanski ili milosni život u sebi podržavamo i razvijamo primanjem Presvete Euharistije - Tijela i Krvi Kristove.
Osobno iskustvo i iskustvo ljudskog roda govori nam da se često iznevjerimo krsnim obećanjima, ne živimo po Evanđelju, postajemo neposlušni Bogu, odbijamo Njega i Njegovu ljubav, odvraćamo se od Njega. Čovjek ponavlja svoj izvorni prijestup iz raja zemaljskog (usp. Post 3): stavlja u pitanje Božju zapovijed, pojavljuje se prijezir i sumnja, pomišlja da može živjeti i bez Boga, postavlja sam sebi zakon, želi biti svoj vlastiti autoritet. Bog više nije pomoć, utočište, već nepodnošljiva sila, diktatorski despot, mogućnost smrti (Post 3,3: I ne dirajte u nj', da ne umrete!). Bog i čovjek postaju tako neprijatelji, nastaje borba za tron…
Želeći biti svoj vlastiti izvor, vlastita norma, čovjek proizvodi svoju nesreću. Želeći vladati nad sve više stvari, stvorenja i događaja - jer vjeruje da tako ostvaruje svoju sreću - čovjek, naprotiv, ostvaruje i umnožava svoju nesreću. Ta volja samo-pripadnosti i samo-dostatnosti zove se - grijeh. Po toj volji, čovjek upada u spiralu nasilja: nasilja protiv Boga, nasilja protiv drugih i, konačno, u povratu, nasilja protiv samoga sebe. Živjeti bez Boga jednako je kao živjeti protiv Boga i protiv bližnjih.
Tako su po grijehu prijezir, pobuna i neposluh postali naš stav prema Bogu. Granice ljubavi su u tome, da se drugome daje mogućnost da tu ljubav odbije…
Grijeh, sve ono što umanjuje čovjeka, jest najveće zlo. On rastavlja ljude od Boga i ljude jedne od drugih. On je zlouporaba slobode, koju nam Gospodin Bog daje da bismo mogli ljubiti Njega i ljubiti druge. Grijeh je ljubav sebe sve do prezira Boga (sv. Augustin). Posljedica je grijeha - smrt.
- I kad pomislimo da time sve završava, kad ne znamo kako dalje - tada započinje povijest: spasenja… Radosne vijesti… Božje ljubavi… Svaki naš život obilježen je izvornim događajem edenskog pada, ali je svaki naš život - i sveta povijest spasenja…
Isus Krist je umro zbog naših grijeha; umro je za naše grijehe na Križu da pomiri i oslobodi ljude od grijeha po daru Duha Svetoga. Nije Krist umro - Smrt je umrla (F. J. Sheen); grijeh je umro u Njegovu grobu.
Na dan Uskrsnuća (Iv 21,22-23), Krist je ostavio svojoj Crkvi prekrasni dar svoga Srca, Sakrament Života i Uskrsnuća - Sakrament Pomirenja (ili Pokore ili Oproštenja ili Ispovijedi).
Tako u svakoj Ispovijedi sakramentalno djeluje Veliki Petak (pokapajući svoje grijehe u Isusov grob, u Njegovu smrt, umiremo grijehu… i premo svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj)…
U svakoj Ispovijedi sakramentalno djeluje i Uskrs, kad je Isus ustanovio ovaj Sakrament Života i Uskrsnuća…
Sakrament Pomirenja plod je Pashalne Tajne. On sâm jest Pasha: prijelaz iz smrti u život, iz grijeha (= duhovne smrti) u život milosti i prijateljstva s Bogom.
Isus nam daje svoga Duha da iznesemo pobjedu nad grijehom i njegovim posljedicama, da činimo dobro, da više ljubimo Boga i bližnjega. Darom Duha Svetoga daje nam se oproštenje grijeha. On sâm jest oproštenje grijeha.
Tako u svakoj Ispovijedi sakramentalno djeluju i Duhovi. Sâm Sakrament Milosrđa jedna je vrsta Duhova; on ostvaruje u nama Duhove ljubavi i milosrđa; udara na korijenje smrti, liječi nas od svih bolesti, potajnih rana, slomljenosti srca i zla koja je grijeh proizveo u nama. Duh Sveti, koji je razliven u našim srcima po ovom Sakramentu, progoneći grijeh, jačajući što je slabo - daje nam milosnu snagu da se uspješno borimo protiv zla u nama i oko nas, utvrđuje nas u Istini, Ljubavi i zajedništvu s Crkvom. On oživljava što je grijeh bio oslabio ili uništio u nama. Od našeg 'kamenoga srca' stvara novo srce, sposobno da čuva Riječ Isusovu; preobličava naše srce u srce slično Srcu Isusovu; daje nam vjernost ako je nemamo; donosi nam radost i uskrsni Mir, plod pomirenja; obnavlja i jača našu volju i pere nas od svih prljavština poslije Krštenja.
Sakrament Pokore: Veliki Petak, Uskrs i Duhovi…
Stoga je ovaj Sakrament potreban svima koji su nakon krštenja teško sagriješili. Da bismo porasli u ljubavi, milosrđu, čistoći i svetosti, dobro je da ga primamo i onda kad nismo svjesni teškoga grijeha.
Priznajući se grješnikom pred Kristom, u Sakramentu Pokore, i predajući se Njegovu milosrdnom sudu, anticipiram na izvjestan način Sud (KKC 1470). Ako nas naše srce osuđuje, vjera u milosrdni Sud Ljubavi Božje ohrabruje nas: Bog je veći od našega srca (usp. 1 Iv 3,20). Nema nikakva grijeha bilo kako teškoga, da ga Crkva ne bi mogla oprostiti (KKC 977).
Mi vjernici, mnogo se puta u životu ispovijedamo; no, pitanje je koliko valjano
Najčešća pitanja o Ispovijedi
Što je to 'Ispit savjesti'? Ogledalo duše u svjetlu Božje Riječi, evanđeoske istine. 'Ispit savjesti' je dobro pomagalo, pomoćno sredstvo - podsjetnik na propuste i grijehe, koji sadrži jake točke u kojima se moramo pred Bogom optužiti i moliti oproštenje. Takav 'ispit savjesti' treba biti usmjeren dvjema pozitivnim značajkama: da bude okrenut budućnosti, i da bude 'ispit povjerenja' a ne nepovjerenja.
- Što je potrebno za valjanu Ispovijed?
- Formalno, sa strane pokornika: priznanje grijeha (ispovijed), kajanje (bol duše i osuda grijeha, 'žalost nad Božjom
žalosti'), čvrsta odluka ne griješiti ubuduće, zadovoljština ili pokora (odluka da će se izvršiti pokora i djela
zadovoljštine: nadoknaditi štetu nanesenu
grijehom /vratiti ukradene stvari,
popraviti
dobar glas oklevetanom, izliječiti
rane.../).
- Stvarno, bitna je metanoia, tj. promjena i nutarnja, totalna, obnova
svojih misli, sudova i svog života (progresivno
preobraženje: postati ko-naturalan Bogu).
Čitavo biće čovjeka treba da bude obuhvaćeno
milošću obraćenja: srce, duh i tijelo, svjesnost
i nesvjesnost. To onda nije puko žaljenje
- grižnja savjesti, kojoj su mnogi filozofi
raspravljali moralnu vrijednost, već početak
preporoda u suobličenju Kristu. Zatim dolazi
ispovijed (volja otvorenosti srca Bogu i onome koji
je Njegov službenik): pokornik, zaboravljajući
ono što je iza njega (usp. Fil 3,13), otvara se novome u misteriju spasenja i
leti prema budućnosti. To pak, nije puko
'nabrajanje grijeha', već brižno traganje
da se usavrši milost krštenja…
- ... krštenja, koje je prijelaz u
viši život
od kojega kršćanin nikad ne smije otpasti.
Moje krštenje je vidljivi znak obraćenja,
polazna točka mog obraćenja, povijesti
moje
vjere i duhovnog života...
- Ali zbog slabosti, otpada, duhovnog preljuba…
dešava se da gubimo svoju osobnu krsnu kartu
napisanu Kristovom Krvlju, da umažemo krsnu
haljinu nevinosti i besmrtnosti. Zato u Ispovijedi
tragamo za milošću krštenja, kao prosjak
koji je izgubio svoju posljednju monetu…
Eto, to je Ispovijed: tu potapamo natrag,
u vodu i Krv Kristovu, svoju grješnu prošlost,
peremo se i izlazimo na novo uskrsno svjetlo
i u toj svjetlosti krećemo naprijed, kao
novo stvorenje! Bezgraničnom ljubavlju Bog
je kupio moje sveto i uzvišeno zvanje djeteta
Božjeg; zato, kršćanine, postani ono što jesi (sv. Augustin)…
- Koja je korist od ovog Sakramenta? Mnogi pisci navode da nas Sakrament Pomirenja uči da,
htjeti biti svet, znači, prije svega, da
oproštenje dajemo i primamo. Ispovijed je
iskustvo iz kojega raste novi život. U Božjoj
prisutnosti koja sve ozdravlja, možemo, na
osnovu darova ispovjednika i pokornika, upoznati
korijene grijeha i područja koja trebaju
pomirenje i okajanje; smijemo iskusiti da
će grijesi biti poništeni i da će naša slabost
biti ozdravljena Božjom snagom. Po svakom
oproštenju grijeha doživljavamo novu slobodu
da dublje uđemo u ljubav Isusovu. Novo smo
stvorenje, ponovo stvoreni na sliku Božju,
nikada više nećemo biti isti. Promijenjeni
smo, drugačije djelujemo, osjećamo i mislimo.
Po Sakramentu Pokore ozdravljena su sva područja
grješnosti. Grijesi su nam zauvijek otpušteni,
mi smo slobodni. Isus nas želi slobodne,
zdrave i žive. On to želi više nego mi sami.
Što je dublja promjena, to ćemo Mu više dopustiti
da bude Gospodar: Gospodar nad našim grijesima,
patnjama, slabostima… Konačno, Sakrament
Pomirenja nas pomiruje s Ocem i braćom… Rezultat
Božjeg djelovanja u nama je da smo primili
garancije i neophodne snage Duha Svetoga
da prestanemo griješiti. Mnogi odustaju od
Sakramenta Pomirenja konstatirajući da od
toga nemaju nikakve koristi. Šteta... Neka
se ispitaju kako se ispovijedaju. U ovom Sakramentu, Bog nam
daje dovoljno milosne snage da pobijedimo
svako zlo, da reknemo i ono što ranije nismo
mogli ili htjeli priznati. Za očuvanje ili
oslobođenje od grijeha, u svojoj duši raspolažemo
prisutnošću samoga Krista i Njegova otajstva
milosrđa. Jer moćniji je Onaj koji je u vama nego onaj
koji je u svijetu (1 Iv 4,4).
- U ovom kratkom prikazu, ograničavamo se na formalne aspekte Sakramenta Pomirenja (Pokore, Ispovijedi)
kao znakovima stvarnog obraćenja (sadržajne aspekte ostvarit ćeš ti sa Božjom
milošću)...
- Što je potrebno prije, za vrijeme i poslije Ispovijedi?
- Prije Ispovijedi, potrebno je ispitati svoju savjest (prema Božjim i crkvenim zapovijedima, Isusovoj
zapovijedi ljubavi, glavnim i tuđim grijesima,
prema grijesima protiv Duha Svetoga i u nebo
vapijućim grijesima; sve se to može sagriješiti
mišlju, riječju, djelom, propustom i nemarom).
Za teške grijehe potrebno je reći broj i okolnosti. Pokajanje treba biti: od srca (mrziti grijeh kao zlo,
osuditi ga), za sve barem smrtne grijehe,
i prije svega što smo uvrijedili Boga kao
Oca, najveće dobro. Uz kajanje, potrebno
je pouzdanje da će nam Bog oprostiti grijehe i dobra
odluka (iskrena volja popraviti se i, svjesno i
voljno, više ne griješiti, što znači, čuvati
se grješne prigode i dati zadovoljštinu ili
naknadu štete /nadoknaditi štetu nanesenu
grijehom: vratiti ukradene ili zadržane stvari,
popraviti dobar glas oklevetanom, popraviti
sablazan, izliječiti rane…/).
- Neki pisci, govoreći o ovom Sakramentu
(npr. D. Betancourt, H. Caldelari, H. Mühlen…), navode da se za neke ovaj Sakrament pretvorio
u mučno i detaljno opisivanje svih grijeha,
a manje kao 'slavlje' obraćenja (Lk 15,24.32). To je, za neke, možda točno, no Rimski obrednik-Red Pokore određuje da Ispovijed mora biti cjelovita: Da bi postigao spasonosni lijek pokore,
vjernik mora... ispovjediti svećeniku sve
i pojedine teške grijehe kojih se, nakon
ispita savjesti, sjeća (Prethodne napomene,
br. 7a). Neki teolozi, pak, tražeći u naravi Ispovijedi
ono što je esencijalno važnije od formalnih
zahtjeva, napominju, da je ženi grješnici
Isus sve oprostio ne zato što se je savršeno
optužila, nego jer je mnogo ljubila (usp. Lk 7,47). Pomirujući jedno i drugo, papa Ivan Pavao II., 22. ožujka 1996., u Pismu kard. W. W. Baumu, velikom pokorničaru, osjeća potrebu da ozbiljno upozori da cjelovitost
Ispovijedi treba shvatiti u smislu kao što
to na XIV. zasjedanju, poglavlje V., kan
7. i 8., naučava Tridentski koncil, koji tumači nužnost iznošenja svih i pojedinih smrtnih grijeha, te i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha - ne u granicama
običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već
kao zahtjev božanskoga prava. Papa, kao učitelj vjere, između ostalog,
izričito navodi: Ispovijed treba biti ponizna, cjelovita, praćena čvrstom i velikodušnom nakanom za poboljšanjem u budućnosti te, konačno,
povjerenjem u postizanje toga poboljšanja.
Što se tiče poniznosti… (ona ) se uistinu
poistovjećuje s osjećajem gnušanja prema grijehu (Ps 51,5-6). Ispovijed, nadalje, treba biti
cjelovita u tom smislu da treba iznijeti 'omnia peccata mortalia' /sve smrtne grijehe/, kao što to na XIV.
zasjedanju, poglavlje V., govori Tridentski
koncil, koji tumači ovu nužnost ne u granicama
običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već
kao zahtjev božanskoga prava… (DS, 1679).
Kanoni 7. i 8. istoga toga zasjedanja o svemu
tome podrobno govore: Kan 7: 'Ako netko kaže
da u sakramentu pokore nije potrebno po božanskom
pravu /iure divino/ i raspoloživosti ispovjediti
sve i pojedine smrtne grijehe koji su se
spoznali nakon dužnoga i pomnoga razmišljanja,
također i one tajne te učinjenih i protiv
dviju posljednjih zapovijedi Dekaloga, te
i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha;
ili ako kaže da je ispovijed korisna samo
za poučavanje i tješenje pokornika te da
je neko vrijeme bila poštivana samo kako
bi se određivala kanonska pokora; ili da
oni koji se trude ispovjediti sve grijehe
ne kane ništa ostaviti božanskoj milosti,
kako bi to oprostila; ili, konačno, da nije
dopušteno ispovjediti lake grijehe, neka bude izopćen.' (DS, 1707)…
Danas, na žalost, ne mali broj vjernika,
pristupajući sakramentu pokore, ne ispovijeda
na cjelovit način smrtne grijehe u smislu
kako to donosi spomenuti Tridentski koncil
i, pokatkad, reagira na svećenika koji na
propisan način ispituje radi nužne cjelovitosti,
kao da si on dopušta bespravno uplitanje
u svetište savjesti, dijelom zbog pogrešnoga
svođenja moralne vrijednosti samo na takozvanu
'temeljnu opciju', a dijelom zbog jednako
tako pogrešnoga sužavanja sadržaja moralnoga
zakona samo na zapovijed ljubavi, često shvaćenoga
nejasno, uz isključivanje ostalih grijeha,
te i zbog… - svojevoljnoga i suženoga tumačenja
'slobode djece Božje', koja se želi kao tobožnji
odnos privatnoga povjerenja, zanemarujući
posredovanje Crkve. Želim i molim kako bi
vjernici, koji su slabo prosvijećeni, bili
i ovom poukom uvjereni da je odredba po kojoj
se zahtijeva potpunost u odnosu na vrstu
i broj, onoliko koliko to sjećanje potpuno
ispitano omogućuje spoznati, nije neki teret
koji se na njih proizvoljno tovari, već sredstvo
oslobođenja i radosne vedrine.Osim toga,
po sebi je očigledno da ispovijedanje i optuživanje
grijeha treba uključiti ozbiljnu nakanu i odluku da se u budućnosti više neće griješiti.
Ako bi nedostajala ta raspoloživost duše,
tada ne bi postojalo kajanje… ne postaviti
se protiv mogućega moralnoga zla značilo
bi ne osuditi zlo, ne kajati se. No kako
kajanje treba prije svega proizići iz boli
što se uvrijedilo Boga, tako se nakana da
se više ne griješi treba temeljiti na božanskoj
milosti koju Bog nikada ne uskraćuje onomu
koji čini što može kako bi djelovao pošteno.
Ako bismo odluku da više ne griješimo željeli
osloniti samo na svoju snagu… ogriješili
bismo se o istini o čovjeku… - kao da Gospodinu,
manje ili više svjesno, kažemo da ga ne trebamo.
Uputno je nadalje napomenuti da je jedno
postojanje iskrene odluke, a drugo razumski
sud o budućnosti. Moguće je da, premda u
iskrenosti nakane da se više ne griješi,
iskustvo prošlosti i svijest o sadašnjoj
slabosti pobude strah pred novim padovima,
ali to ne donosi predrasudu o vjerodostojnosti
nakane da se učini sve što se može kako bi
se izbjegao grijeh, kada je s tim strahom
ujedinjena volja, poduprta molitvom…(Ivan Pavao II., Sakrament Pokore…, Kršć. sadašnjost, Zagreb, 1997., str.
71-78).
O potrebi cjelovitosti Ispovijedi, a drugim
povodom, Ivan Pavao II. ponovo progovara u svom apostolskom pismu
(motuproprium) Misericordia Dei (07. travnja 2002.)...
- Čudno je da mogi svećenici, a da
ne govorimo
o pokornicima, to omalovažavaju ili
čak ne
znaju!
- Tu barem ne bi smjelo biti rasprave: nije
isto jesam li ubio jednog čovjeka ili deset
ljudi, iz osvete ili prekoračivši granicu
nužne obrane (to je to: 'priznati po broju
i vrsti, te okolnosti koje mijenjaju vrstu
grijeha'): nije isto jesam li ukrao 5 kn
ili 100.000 kn, jednom ili deset puta, 'pijanom
milijarderu' ili siromašnoj starici koja
taj dan nije imala za kruh i mlijeko (jedno
i drugo je zlo, a ovo drugo je - teži grijeh!).
- Shematski pojednostavljeno, to izgleda
ovako: ISPOVIJED = iskrenost pred Bogom, vjera
i ljubav u milosrđe Božje + cjelovito priznanje
svih i pojedinih smrtnih grijeha, po broju
i vrsti s okolnostima + kajanje i odluka
sa zadovoljštinom (= obraćenje) - tek tada smo spremni za Božje oproštenje
i pomirenje i svoje obraćenje.
- Polazna točka svakog obraćenja jesu riječi
izgubljenog sina: Oče, sagriješio sam... (Lk 15,18). Priznati svoj grijeh je jedna od tri glavnih stvari
za povratak Bogu. Obraćenje bez priznavanja vlastitog grijeha nije moguće. Treba se stidjeti
grijeha, ali ne i priznanja svoga grijeha. Ne dopusti nikada da ti Sotona
zatvori srce i usta, da zbog stida
bilo što
sakriješ i zatajiš! Ne dopusti nikada
da
ti Sotona, pred ispovjedaonicom, vraća
ono
(stid) što ti je, kad si griješio,
oduzeo
(stid)!
- Isus ti želi oprostiti i iscijeliti
svaku
modricu tvoga grijeha, ali ako Mu ne
pokažeš
svoje rane, On ih ne može izliječiti!
Tko
čini dobro, rado dolazi Isusu; tko
čini zla
djela, boji se doći Svjetlosti, da
se njegova
djela ne razotkriju - radije ostaje
u tami.
A tek tada mu je potreban Spasitelj...
- Nikad ne možemo tvrditi da smo pred Bogom
iskazali dovoljno skrušenosti i dovoljno žaljenja (boli, kajanja) - pa ni za samo jedan jedini teški grijeh
nikad ne možemo Gospodinu Bogu dati dostojnu
zadovoljštinu... Što se više osjećam grješnim,
tim više ću načiniti mjesta za milost i za
svoju vjeru. Bog je 'lud' u svojoj ljubavi
prema čovjeku; On je ljubomorni Bog ako Ga
ostavim; On osjeća bol ('žao Mu je u srcu')
ako se od Njega odvratim i ne odgovorim na
Njegovu ljubav (tada promašujem cilj svoga
života); u svojoj ljubavi prema meni, On
se odriče svoga prava da me kazni: svoju
pravednu srdžbu nadvladava prevelikim milosrđem
prema meni (u hebr. 'milosrđe' znači: 'majčino krilo') - i tako počinje 'slavlje obraćenja'. Često
je dovoljan samo pogled pun vjere, kajanja
i molbe za oproštenje, pa da nas Bog ozdravi.
U starozavjetnoj povijesti spasenja, vidimo
kako je Bog na grijehe naroda odgovarao milosrdnom
ljubavlju; jer kazna Božja je uvijek medicinalna
- želi da ozdravi i izliječi zloću ljudi;
no, kazna Božja nije posljednja riječ Božja:
On se uvijek očituje kao Spasitelj (usp. Mojsijevu 'mjedenu zmiju'). Kad se kajem, dobri Otac ne pamti rane koje
je od mene zadobio. Moje kajanje je, zapravo,
žalost nad Božjom žalosti. On mi želi dati
sve, svoje Kraljevstvo, vlastito Srce, a
ja Mu, s tako malo površnog kajanja, to onemogućavam;
zato mi je žao što sam propustio toliku Božju
ljubav... Meni je tako teško obratiti se jer je u mome
srcu premalo skrušenosti, a ako je malo skrušenosti
u meni, onda je i vjera moja slaba i plitka
(H. Caldelari). Ako moje kajanje neće imati granica, granica
neće imati ni milosrđe Božje. Samo od raskajanog
i skrušenog srca Isus može načiniti Božje
svetište, svoj pravi Hram (srce skrušeno i raskajano, Bože, nećeš prezreti
/Ps 51/). Jedino je kajanje sposobno u meni izvesti
pobjedu savjesti i promjenu svijesti (metanoia);
moja moralna obnova počinje iznutra. Najbolje
je ako kajanje izrazim i na vanjski način
(riječima, pismeno, javnom isprikom, traženjem
oproštenja...). (Jesi li ikada uvrijedio majku, a ona nije
bila kriva? Je li te srce boljelo? Bi li
dao sve da je nisi povrijedio? Eto, što je
kajanje!).
- Jedno je jasno: Gospodin nas sigurno neće pitati za djela za koja nismo odgovorni. Krivi smo za učinjene i neispovjeđene i
neokajane teške grijehe. Ipak, ne treba smetnuti
s uma Petrovu duhovsku propovijed (Dj 3,13-19), gdje on govori: Vi se odrekoste Sveca i Pradednika, a izmoliste
da vam se daruje ubojica. Začetnika života
ubiste... I sada, braćo, znam da ste uradili
ono iz neznanja, kao i galavari vaši... Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu
grijesi vaši. Iz toga zaključujemo,
eto,
da ljudi mogu učiniti zlo i nesvjesno.
No,
kada dođu svjesni trenuci, zlo treba
uvijek
popraviti, grijeh treba okajati - pa
i samo
onaj 'objektivni' - osobito ako smo
dužni
otkloniti posljedice...
- Odluka o popravku je utjelovljenje kajanja; ako
bi nedostajala odluka, tada ne bi postojalo
kajanje, i obratno. Svako iskreno kajanje
bez konkretne i djelotvorne odluke o novom
životu - ostaje sterilno. 'Riječ je djelom
postala'. Iskustvo prošlosti i svijest o
sadašnjoj slabosti nalažu mi da se odluka
o popravku temelji prije svega na božanskoj
milosti, a ne samo na mojoj snazi. Papa Ivan Pavao II. napominje da je jedno postojanje iskrene
odluke, a drugo razumski sud o budućnosti;
no, volja, poduprta molitvom, daje
vjerodostojnost
nakane da se učini sve što se može
kako bi
se izbjegao grijeh.
- Ako nema iskrenog kajanja i odluke da više
neću griješiti, kao i ako svojevoljno zatajim
neki teški grijeh, Ispovijed nije valjana i ne opraštaju mi se grijesi; tako činim
još i novi grijeh, tj. svetogrdno se ispovijedam
i primam svetogrdno Kristove svetinje - Sakramente (Sv. Pričest,
Sakrament ženidbe, Bolesničko pomazanje,
Sv. Potvrdu...). Nikada neću doživjeti iskustvo
da sam dijete Božje, nikada mi neće biti
uslišane molitve, dok se ne oslobodim tih
grijeha. Tek nakon priznanja i raskajanja za počinjena zla,
obećanja da ih više neću činiti (odluka) i prihvaćanja pokore - na moju se dušu,
aleluja, izlijeva valjano odrješenje.
- Svećenik može i uskratiti ili odgoditi odrješenje, ako nedostaje kajanje i odluka
ne upadati u grijeh (usp. DS 3187). No, u skladu s ponašanjem svetih naučitelja
i ispovjednika o pokornicima koji obično ponovno upadaju u
grijeh - neće se uskratiti sakramentalno
odrješenje onome koji se je, npr. nakon teškoga
griješenja protiv bračne čistoće, pokajao,
te unatoč ponovnim padovima pokazuje da se
hoće boriti protiv upadanja u nove grijehe (ispovjednik će izbjegavati tražiti bezuvjetna
jamstva koja su ljudski nemoguća za
buduće
besprijekorno ponašanje, jer bi to
bilo pokazivanje
nepovjerenja kako prema Božjoj milosti
tako
prema pokornikovoj spremnosti).
- Zabilježeno je:
U Španjolskoj se nalazi crkva u kojoj se
na poseban način časti jedan veliki križ.
Desna ruka Isusova na tom križu je otrgnuta
od čavla i spuštena. Zašto? Predaja kaže
ovo: ispod ovoga križa bila je jedna ispovjedaonica.
U njoj su se ljudi ispovijedali i dobivali
oproštenje svojih grijeha.
Jednoga dana u njoj se, ispod ovoga križa,
ispovijedao jedan veliki grješnik i pokazivao
znakove iskrenoga kajanja. Ipak je kod davanja
odrješenja ispovjednik oklijevao... Bili
su tako veliki, brojni grijesi.
Grješnik je vapio za odrješenjem.
Odrješujem te, rekao je svećenik, ali se nemoj više vratiti na grijeh!
Pokornik obeća da će se popraviti. Ali, jer
je bio slab, ponovno je pao. Kajanje ga je
dovelo pred ispovjednika, u ovu ispovjedaonicu,
ispod velikoga križa.
Ovaj put nema oproštenja - reče srdito ispovjednik.
- Bio sam iskren, kajao sam se, odlučivao sam
- priznaje pokornik - ali sam slab... Oprostite mi i odriješite me, molim Vas,
odriješite me od mojih grijeha!
Ispovjednik odriješi i nadoda: Ovo je posljednji put!
Prošlo je više vremena. Ali s jedne strane
navika, a s druge strane slabost učinile
su da je ovaj čovjek opet pao u grijeh. I
eto ga opet na Ispovijed. Kod istoga svećenika.
U istu ispovjedaonicu, ispod istoga križa.
Ovaj put je gotovo. Uvijek padaš. Kajanje
ti nije iskreno! - govorio je svećenik grješniku.
Istina je, oče, padam, jer sam slab.
Ali
ja se kajem... ja sam iskren... ja
sam bolesnik...
Molim, dajte mi odrješenje...
Ne, za tebe nema odrješenja, nema oproštenja...
- zaključi svećenik.
U tom trenutku s velikoga križa začuje se
jecaj. Tužni i bolni jecaj raspetoga Spasitelja
koji je istrgnuo desnu ruku od čavla, podigao
je nad glavom grješnikovom, njome učinio
znak odrješenja, a svećeniku upravio prijekor:
Ti nisi za nj' prolio svoju krv...!
- Pokoru (popravak svih loših loših učinaka mojih
loših postupaka, u meni samome i u
drugima
- što je zakon pravde i vlastite obnove),
ako sam od ispovjednika dobio određenu
molitvu,
izvršavam odmah nakon Ispovijedi (ako
mi
nije određeno da molim duže, kroz određeno
vrijeme). Dobijem li kakvu drugu pokoru
(da
učinim kakvo dobro djelo, da se s nekim
pomirim
ili nečega odreknem...), ni tu pokoru
neću
mnogo odgađati. Ako mislim da dobivenu
pokoru
neću moći izvršiti, odmah kod Ispovijedi
upozorit ću na to ispovjednika, da
bi mi
dao drugu pokoru, koju ću moći izvršiti.
- Kad mi svećenik daje odrješenje od mojih grijeha, siguran sam da mi u tom času i Otac nebeski oprašta
sve moje grijehe od Krštenja (usp. Iv 20,23; usp. i članak Apostolskog vjerovanja: Vjerujem... u oproštenje grijeha...). Predivna je ta sigurnost!
- Legenda pripovijeda kako je neki veliki
grješnik došao na Ispovijed sv. Antunu. Bio
je tako potresen da nije mogao govoriti.
Svetac ga pošalje da napiše sve svoje grijehe
i da se onda vrati. Tako je i učinio. Polako
je čitao sve svoje grijehe jecajući... Kada
je završio, rekne mu sveti ispovjednik da
ponovo pogleda svoj papir. Pogleda - i vidi
da je posve čist i bijel. Eto, takva nam
je duša nakon poniznog priznanja naših grijeha...
- Pomirenje je besplatno, milost - čin milosrdne ljubavi Gospodina
Boga, po definiciji. Pomirenje je u prispodobi o rasipnom sinu ponajprije dar nebeskog Oca, kaže Ivan Pavao II. (Enchiridion vaticanum 9, str. 6). Ovaj dar neizmjerne Božje ljubavi
nitko ne može 'zaslužiti' - Isus ga je zaslužio
za nas; On je platio svojim životom umjesto
nas. Jedino, što se od nas traži, jest -
pokajati se i opredijeliti se za Njega; zavapiti
Isusu i zamoliti Ga da nam se smiluje: Isuse, sine Davidov, smiluj se meni grješniku! Isus, uvijek pun milosrđa, bez prestanka
ga daje onima, koji Ga za nj' mole...
- ... Zamoli zato i ti Isusa i iskazat
će
ti milosrđe, jer zna, kako svi trebamo
Njegovu
ljubav. Danas je dan u kojem ti Bog
nudi
svoje oproštenje. Na tu ponudu Njegove
ljubavi
ne možeš odgovoriti 'ne'. Pomirenje
s Bogom,
bližnjima i sa samim sobom izmijenit
će tvoje
biće u velikoj mjeri. Dokaz, da si
po Duhu
Isusa Krista primio Očevo oproštenje,
bit
će da od danas uživaš mir kao nikada
dosad.
Počet ćeš ljubiti na drugačiji način.
Odvratit
ćeš sa svog zlog puta i početi ljubiti
istinu
iznad svega...
- Tri su milosna (pashalna) trenutka u Sakramentu Pomirenja (usp. Jerome B. Hackenmüller, Reconciliación, u: D. Betancourt, Izvori ozdravljenja - Sakramenti, Duh i voda, Jelsa, 1998, str. 74-79; usp.
naš Uvod, gore):
- trenutak praštanja (Isusova smrt): Isus mi udjeljuje oproštenje;
to je jednostavni početak procesa pomirenja;
kada tražim oproštenje i imam nakanu ispovjediti
svoj grijeh, već se nalazim na putu ozdravljenja;
tu me Gospodin poziva najprije da molim oproštenje
i da oprostim drugima;
-trenutak oslobađanja (Isusovo uskrsnuće): ispovijedanjem mojih
grijeha, Isus me oslobađa; na meni je učiniti
da jasno vidi moje rane - ostalo On sâm čini;
- trenutak ozdravljenja (Duhovi): u osobnom susretu s Gospodinom,
On svoju iscjeliteljsku ruku polaže
na mene
liječeći sve zle uspomene na grijeh
te iscjeljujući
sve rane nastalke grijehom i nakon
njega;
ovo mi pomaže da više ne upadam u isti
grijeh
nakon što sam od njega oslobođen; daje
mi
potpuno oslobođenje od navade grijeha
kojem
sam možda i godinama robovao.
- Ovaj treći dio u Sakramentu Pomirenja (nastavak
započetog liječenja), što se tiče svećenika,
često nedostaje (imamo, dakle, Isusovu smrt
i Uskrsnuće bez Duhova; a Duhovi su događaj
koji je pokrenuo javno djelovanje Crkve;
Ivan Pavao II: Crkva je rođena na Križu,
ali su Duhovi ti koji su omogućili prepoznavanje
tek rođene Crkve. Mi svećenici prečesto otpuštamo vjernike
a da im prethodno nismo pomogli otkriti korijen
njihova grijeha; to je poput 'doviđenja,
vidimo se na slijedećoj Ispovijedi', kada
će vjernik možda doći ispovijedati isti grijeh.
Trebali bismo voditi osobu sve dok de u njoj
ne dogode osobni Duhovi; ti Duhovi mogu trajati
sve dok se ne ukloni i posljednja sumnja
da je ta osoba promijenila svoj život te
da može živjeti kršćanskim životom bez velikih
pomutnji. Papa, označavajući službu svećenika
za treći milenij, navodi, u prvome redu,
službu Riječi u zgodno i nezgodno vrijeme,
službu tijela (oslobođenje, zdravlje, cjelovitost
svakom živom biću); dakle, naviještanje i
ozdravljanje, u prvome redu...
- Što znači da Ispovijed 'nije valjana'? Ako nema iskrenog kajanja i odluke da više neću griješiti, kao i ako svojevoljno zatajim neki teški grijeh, Ispovijed nije valjana i ne opraštaju mi se grijesi; tako činim još i novi grijeh, tj. svetogrdno se ispovijedam i primam, falsificirano i bez prave nakane, Kristove svetinje - Sakramente. Svećenik može i uskratiti odrješenje, ako nedostaje kajanje ili odluka ne upadati u grijeh (usp. Denzinger-Schoenmetzer, Enchiridion Symbolorum 3187). No, u skladu s ponašanjem svetih naučitelja i ispovjednika o pokornicima koji obično ponovno upadaju u grijeh - neće se uskratiti sakramentalno odrješenje onome koji se je, npr. nakon teškoga griješenja protiv bračne čistoće, pokajao, te unatoč ponovnim padovima pokazuje da se hoće boriti protiv upadanja u nove grijehe (ispovjednik će izbjegavati tražiti bezuvjetna jamstva koja su ljudski nemoguća za buduće besprijekorno ponašanje, jer bi to bilo pokazivanje nepovjerenja kako prema Božjoj milosti tako prema pokornikovoj spremnosti). Jasno je da svećenik ne može dati oproštenje grijeha ako mu ih ne ispovjedim, tj. ako mu ih ne kažem tako da ih mogne upoznati. Samo Bog znade koja je Ispovijed dobra, a koja nije (H. Caldelari). U konačnici, možemo reći da je najvažnija vjera i ljubav s kojima se približujem milosrđu Oca, te iskreno obraćenje.
- Zašto se ispovijedati pred svećenikom(koji je isto tako grješan kao i ja); zašto
ne 'izravna ispovijed' Bogu? Zašto ne pomirenje u tajnosti savjesti?
Zašto nije dosta da čovjek sam svoje stvari
uredi s Bogom? Nije li bolje poći psihologu,
psihijatru ili psihoterapeutu, jer oni, za
razliku od svećenika koji postupaju neosobno-legalistički
ili ne žele ispovijedati ili nemaju vremena
za pokornika, posvete mnogo vremena svakoj
osobi?
- Na to pitanje Crkva odgovara prizivajući
tajnu Otkupiteljeva Utjelovljenja: to je
po čovječnosti svoga Sina i preko vidljivih znakova ustanovljenih po Njemu, što milost Božja
dotiče čovjeka, koji je i sâm duša
i tijelo.
Stoga i pomirenje treba biti vidljivo
(kao
što su takvi i svi važniji događaji
u našem
životu), utoliko više što se ne pomirujemo
samo s Bogom, već sa cijelom crkvenom
zajednicom
čiji smo članovi a koju smo svojim
grijesima
ranili i ponizili...
- Pomirenje je isprva bilo javni čin: biskup
je na Veliki četvrtak molitvom i polaganjem
ruku primao i pomirivao pokornike. Danas
Crkva čini jasnijim pomirenje sa zajednicom
kada obred Pomirenja zajedničarski slavi
prema drugom od tri odobrena načina. Obred pomirenja više pokornika s pojedinačnom
Ispovijedi i odrješenjem, Rimski obrednik: Red pokore, HBK, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975.,
str. 11.18-19).
- Ne vrijedi se, dakle, uvjeravati i varati
sebe da je dovoljno Bogu priznati svoje grijehe
i od Njega zamoliti oproštaj. Osim toga,
Bog je između Sebe i ljudi odredio posredništvo
Crkve. To je izričita volja Isusa Krista. Apostolima i njihovim nasljednicima (koji su zaređeni za tu posebnu službu i
posvećeni za to Duhom Svetim) povjerio je uzvišenu i odgovornu službu
opraštanja (Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grijehe,
bit će im oprošteni - Iv 20,23); osnovao je Crkvu da u Njegovo Ime daruje
božansko milosrđe, izvor duhovnog i duševnog
ozdravljenja, nove mladosti i radosti. Ono
što ni jedno ljudsko biće ne može po sebi
dati, Uskrsli Krist je, kao svoj prvi dar, povjerio svojoj Crkvi na Uskrs: moć i vlast opraštati grijehe
u Njegovo Ime. Crkva nas uči da je nakon teškoga grijeha
za vječno spasenje apsolutno nužno to 'drugo
krštenje' ili 'druga daska spasa' (DS 1706),
a vlast odriješiti od grijeha da imaju samo
valjano zaređeni biskupi i svećenici (I. Fuček, Vojevati pod Kristovom zastavom - duhovne
vježbe, Verbum, Split, 2004., str. 175.).
- Nadalje, svaki grijeh je uvreda Božje ljubavi
i vrijeđa Crkvu u njezinoj cjelini (braću).
Svećenik predstavlja Crkvu (i Božje milosrđe) i kad
mi daje oproštenje, to je Crkva koja mi preko
njega oprašta i vraća me u puno zajedništvo
s njom i s Bogom. Nije dovoljna samo osobna
svijest svoga grijeha (ja pred sámim Bogom, da se sam spasim), već i 'javno' priznanje (u zajednici-Crkvi,
koja je trpjela zbog mene). Važno je, stoga, znati: 1. nema mi oproštenja od Boga ako ne primim
oproštenje od Crkve i ako se s njom ne nastojim
pomiriti (to je nauka Isusova; On je odredio
da je ispovijed grijeha Crkvi znak mojeg
pomirenja s Njim, s Bogom; iskreno pomirenje
s Crkvom jest uvjet da dobijem Božje oproštenje
/v. dolje, odjeljak u nastavku; istina, Bog mi oprašta smrtni grijeh i
'savršenim pokajanjem' izvan Ispovijedi,
ali samo ako pri tom čvrsto odlučim da ću se ispovijediti čim mi to bude moguće!/); 2. premda je Bog povezao svoje oproštenje
s oproštenjem Crkve, samo On, Bog, oprašta moje grijehe (u Crkvi i preko Crkve).
- Tek kad se pomirim s bližnjima, s braćom, i Isus će mi dati svoje oproštenje.
Gospodin me poziva najprije da molim oproštenje
i da oprostim drugima (to je početak ponovnog
uspostavljanja narušenih veza između između
mene i bližnjih i između nas i Gospodina
Boga, kao uvjet za primanje Vode žive). Potpuno
je beskorisno vjerovati da mi Bog oprašta
moje grijehe sve dok ja odbijam ili zanemarujem
pomirenje s braćom; neće biti oproštenja
niti oslobođenja niti ozdravljenja bez iskrenog
praštanja drugima koji su zgriješili protiv
mene... Ako želiš mir, moraš oprostiti od srca (Mt 18,35). Ne postavljaj nikakvu granicu oproštenju uvreda (usp. Mt 19,21-22; Lk 17,4). Nije dovoljno otići na Ispovijed, a doma
ili u susjedstvu ili na radnom mjestu netko
je zbog mojih uvreda bolestan (prije se treba pomiriti s bratom; usp. Mt 5,23, ili barem odlučiti to što prije). Bog traži da oprostimo da ne bismo trpjeli,
ni drugima zadavali bol. Mržnjom čovjek može
postati sotona (sotona nikada ne može reći,
ni Bogu ni čovjeku: 'žao mi je', 'oprosti',
'kajem se' - i zato je pakao vječan). Tko
do kraja tjera pravdu, čini nepravdu! Pravednost
nije dovoljna - nju nadilazi ljubav; zato
pravda mora biti ublažena milosrđem, ljubavlju.
Božja šutnja dolazi kad ljudi više nisu jedni
drugima slika i prilika Božja. Pomirenje
s braćom kazuje da sam iskren tražeći Božje
oproštenje. Bratska ljubav znak je moje ljubavi
prema Bogu. Povrijediti jednu ljubav znači
uvrijediti drugu. Ne-milosrđe je protest
protiv milosrđa Božjeg. Duh Sveti nas uči
da treba praštati kako Bog oprašta: On nikoga ne isključuje iz svoje
ljubavi. Jedina apsolutna prijetnja, koju
je Bog po Isusu izrekao, jest ova: u mukama
je svatko tko od srca ne oprosti svome bratu
(Mt 18,34-35). Neću biti 'kažnjen zbog' svoje okrutnosti
- manjak milosrđa već je samo po sebi pakao.
Budi, stoga, milosrdan prema drugima kao
što je Isus bio s nama: On kaže da nas Njegov
Otac ljubi kao Njega samoga a i On da nas
ljubi kao što ljubi svoga Oca. Želiš li biti
božanski, budi božanski milosrdan prema drugome
(usp. Lk 6,36); proglasi ga pred Bogom nevinim (to ne znači
pristati na nepravdu /opraštanje nije 'ubijanje'
nepravde/, nego ga, iz kršćanske ljubavi,
u tebi samome, smatraš nevinim jer ne zna što čini'; svaki je od
nas ranjen istočnim grijehom i potrebno je
imati samilosti jedni za druge) - pa ćeš vidjeti kako se ostvaruje Božje
djelo u njemu, kako ga On obnavlja
i čisti... Htjeli-ne htjeli, braća smo. Braća
bi nam prestala biti onda kada bismo prestali
govoriti: 'Oče naš'! (usp. sv. Augustin).
Kršćanin sije mir - a ne razdor; gasi požar
- sluša i šuti; na uvredu odgovara molitvom;
na klevetu odgovara blagoslovom; ako je progonjen
- ne napada; izbjegava zadjevice, nadmudrivanja,
vrijeđanja i nepravde; nastoji oko uspostavljanja
mira i sloge; posreduje među sukobljenim
stranama; sve čini da ukloni i uzroke i posljedice
sukoba. Svako takvo tvoje milosrđe ima budućnost...
Oprosti svakome čak unaprijed, već sada -
svima onima koji će te povrijediti do tvoje
smrti. Konačno, opraštanje se ne uvjetuje.
Sv. Ivan Krizostom kaže: Bog traži da prvi
treba moliti za oproštenje onaj koji se je
prvi sjetio problema, a ne onaj koji je prvi
uvrijedio! Slično kaže i papa u Sarajevu: Ne treba čekati da se drugi promijene: tako
ni opraštanje ili traženje oproštenja ne
treba biti uvjetovano pokajanjem na drugoj
strani. Samo ljubav poznaje savršenstvo Zakona;
samo je ona vjerodostojna, sve ostalo je
teorija, varka... Samo ljubav daje razliku između sinova đavolskih
i sinova Božjih (sv. Toma Akvinski). Bez milosrđa, sva ostala sredstva su nemoćna,
svi putovi nedovoljni, sva ostala djela hibridna.
Čovjek, koji je pokraj mene, a nije moj bližnji
- to je pakao! Povjeruj da nemaš neprijatelja,
da te nitko ne može uvrijediti (u nama se
vrijeđa samo oholost, nikada poniznost!).
Naši pravi neprijatelji su u nama samima
(J.-B. Bossuet). Budi iznad neprijatelja, razori mrak u sebi,
pretvori zlo u dobro! Kad nevini ranjava onoga koji ga je ranio,
tko će zaustaviti daljnja nasilja (C. Caretto)!
Onog dana, kad ne budemo gorjeli ljubavlju,
mnogi će umirati od studeni (F.Mauriac).
- Pa kad si već jednom oprostio - ne vraćaj
se više na to, to je gotovo!, da i tebi ne
bi Bog opozvao svoj oprost (pročitaj parabolu
o 'opozvanom oprostu': Mt 18,23-35).
Jorge L. Borges navodi slijedeći primjer: Abel se i Kain
susreću s onu stranu. Kain će Abelu: Jesi li mi oprostio? - A što to?, upita Abel.
- Ubio sam te, reče Kain. - Doista se ne sjećam, odgovori Abel.
- Nepraštanjem kažnjavaš sebe, a praštanjem
uvreditelja. Nije opraštanje ono što što
se često čuje: Ja opraštam, ali ne zaboravljam; ja opraštam,
ali onaj zna što je učinio... To nije kršćanski način opraštanja. Kršćanin,
u svjetlu vjere, govori: Povrijedio si me i mrzio sam te, ali sad
ti opraštam u Isusovo ime, jer ti vjerojatno
nisi znao što činiš (usp. Lk 23, 34). Nije kršćanski ni reći: Opraštam, ali Bog vidi; ja se neću osvetiti,
ali Bog će se osvetiti... Nemoj Gospodina suobličiti svom liku. Moli
kao sv. Stjepan (gledajući Savla): Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh (Dj 7,60)... To je molitva koju Gospodin rado uslišava;
ta je molitva vjerojatno uputila Savla u
Damask. Neki crkveni oci vele: da nije bilo
Stjepanove velikodušne molitve posredovanja,
Crkva vjerojatno ne bi imala 'Pavla'... A
što ako te uvreditelj i dalje progoni? Isus
kaže: Radujte se...! (Mt 5,12).
- Ne pokazuj prstom na pogreške svojih bližnjih. Nikada se ne rješava problem pokazujući
prstom na druge. Blagost i krotkost spadaju
u Isusovih osam blaženstava. Ako si strog
prema drugome, gotovo ćeš uvijek pogriješiti;
ako si pak blag, nećeš nikada. Isus reče: Ne sudite i nećete biti suđeni! Ne osuđujte
i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit
će vam se... jer mjerom kojom mjerite vama
će se zauzvrat mjeriti (Lk 6,37-38; Mt 7,1-5). Nemilosrdnom i sud će biti nemilosrdan;
tko je pak milosrdan, likuje nad sudom -
jer će po mjeri svoga milosrđa zadobiti mjeru
Božanskog milosrđa. Ako ne želiš odbaciti
Krista, tvoj život mora biti izgrađen upravo
na ovim Njegovim riječima. Oprostiti, iskazati
milosrđe - Božje je obilježje; to je tolika
snaga duha da njegov oganj može zapaliti
čitav svijet! U svako vrijeme bilo je to
'nesuvremeno'. No, jedno je sigurno: Krist
ni u toj točki ne pozna uzmaka. Netko lijepo
reče: Tko sa sobom uvijek nosi otkočenu pušku,
na kraju će nekoga i ubiti. Ako je tvoje jedino sredstvo čekić, na kraju
će svi drugi za tebe biti čavli. Dan će ti
proteći u zabijanju čavala... Sveta s. Faustina savjetuje: Molite Gospodina, svaki put poslije Sv. pričesti,
da pročisti i posveti vaš jezik, kako ne
biste njime ranjavali druge. Da, postoje riječi koje mogu ubiti. Evo
kriterija za tvoj govor o drugome: Ako su istina i ljubav u tebi - tada govori
a ne šuti. Ako su tvoje riječi istinite,
a drugoga povređuju - šuti, jer bi to bila
samo istina, ali ne i ljubav. Ako tvoja riječ
govori ljubav, ali neistinito - šuti, jer
bi tvoja riječ bila hipokrizija (prijetvornost),
a ne istina...
- Evo kako mole kršćani: Oče, njegova me radost ražalostila, molim
Te, učvrsti ga u radosti. Okružuju ga, obožavaju,
hvale... neka bude još više okruživan, poštovan,
hvaljen! Uzmi moje dvije ruke i prisili ih
da plješću u njegovu čast! Govorit ću o onom
dobrom što čini, šutjet ću o zlu što je u
njemu i za koje samo ja znam. Žrtvujem ti
ovu bol borbe moje volje protiv mog zlog
srca! (F. Varillon).
- Savjeti R. Bundala o 'bratskoj opomeni' (usp. Mt 18,15-17): Kaniš li koga što opomenuti, ako nisi
u stanju Milosti, ne čini to prije Ispovijedi.
Inače - nađe li te đavao u tvome, pa i najmanjem
grijehu - izrugat će te, napasti i poniziti
po osobi koju opominješ. Zbog nečista ti
srca, Bog nije mogao stati uz tvoju dobru
namjeru. I ne reci opomenu na takav način
da uđeš u razgovor s grješnikovim duhom,
jer njega ni u kakvo dobro nećeš moći uvjeriti,
niti tako da porušiš sve mostove između sebe
i bližnjega - kloni se razgovora iz kojeg
izviru grijeh i svađa. Dok govoriš, neka
ti srce žari od ljubavi za bližnjega. Ne
nabrajaj sitnice da ne izgubiš Božansku blagost.
Ne otvaraj usta svaki čas i čim grijeh ugledaš.
Tako čine oni koji prigovaraju; duh Tužitelj
zbraja grijehe; Isus nije hodio svijetom
prigovarajući, već u Duhu Svetom. Nikad ne
opominji čovjeka koji tebi čini zlo - radije
zlo pretrpi opraštajući; opominji onda kad
vidiš da netko čini zlo bližnjemu. Opomena
služi ljubavi, a ne sebeljublju (R. Bundalo,
Sinovi svjetla, HKZ 'Mi', Zagreb, str. 335-338).
- Što treba reći na Ispovijedi? - Ispovijedi se od svoje zadnje iskrene Ispovijedi. Priznaj sve teške grijehe prema broju i vrsti. To znači: ako si počinio teški grijeh, pitaj se za njihov broj i za sve okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha. Ako ne znaš broja, reci barem, koliko si puta koji grijeh počinio počinio prosječno na dan, na tjedan, na mjesec ili na godinu. Priznaj također i lake grijehe koliko ih se sjećaš. Zapamti: sve što si valjano ispovjedio, pokajao se i u skrušenoj pokori zadovoljio Božjoj pravdi, ne čeka te više kao zapreka na putu sjedinjenja s vječnom Ljubavlju: tebi se grijeh briše i Bog se više ne sjeća tvoga zla: A ja, radi sebe opačine tvoje brišem, i grijeha se tvojih ne spominjem (Iz 43,25); ... jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati (Jr 31,34). Gospodin te to neće pitati ni poslije smrti ni na Posljednjem sudu! Kad Bog oprašta, oprašta zauvijek. Ne postoji više nitko, tko bi me mogao optužiti pred Bogom. Gospodin ima jednu 'nesavršenost': loše pamćenje naših grijeha, koje nam je otpustio po Krvi svoga Sina. Kad nas Gospodin gleda, gleda nas kroz Rane svoga ljubljenog Sina. Pred Njim smo sveti i neoskvrnjeni, jer nas je Krv Kristova očistila od svih grijeha i zasvagda usavršila posvećene (Hebr 10,14). Grijeh više nema nad nama nikakvu moć. Zato je jako važno da se iskreno ispovijedam i kajem, da budem iskren prema sebi i Gospodinu. Bolje je ne ići na Ispovijed nego se neiskreno ispovijedati...
- Što ne treba reći? Ne želim opravdavati ili braniti, uvećavati ili umanjivati, prikrivati ili prešutjeti svoje slabosti, nedostatke i grijehe, nego se optužiti; po grijehu treba 'ošinuti', da nema više nada mnom nikakvu moć!... Ne smijem iznositi i opisivati pogreške svojih bližnjih, bez obzira na to što one mogu biti i meni poticaj za grijeh: pred Boga dolazim optužiti sebe, a ne druge! Kad bi Mu dolazili oni koji druge okrivljuju i tužakaju, i to u hramu! - takva 'pobožnost' Gospodinu ne bi bila nimalo draga. Grješnik nema pravo suditi drugoga grješnika (usp. Iv 8,7)! Bog koristi osobe, koje nam nanose zlo, da vježba našu poniznost, našu strpljivost. Uvidjet ćemo jednoga dana, koliko su nam oni, koji nas razapinju - korisni! (J.-B. Bossuet).
- Govori ono što jesi sagriješio (farizej u Lk 18,9-14 dolazi 'pohvaliti se',
stavljati sebe Bogu na izložbu, pjevati Njemu
pjesmu o sebi - to je protuslika pravog priznanja,
veličanje samog sebe, samohvala, samodopadno
priviđenje, 'uživalačka samodopadna lažna
hvalisavost' /I. Fuček/, dakle, laž...).
Kad god mi pred Gospodina dođemo, onda On
sluša što govorimo: hvalimo li Njega ili
sebe pred Njim... Najveći sveci otkrivali su najveće prljavštine
u sebi... Što ti je duša bliže Bogu, to ćeš
vidjeti više blata na staklu svoje duše (Z.
Sudac). Pred dragim Bogom, svi smo mi prosjaci
(sv. Franjo Asiški). Čuvaj se umišljanja da 'grijeha nemaš' -
jer bi tada bio daleko od Boga; uzvišeno
bi mislio o sebi (usp. 1 Iv 1,8). Isus kaže: taj neće biti opravdan (usp. Lk 18,14). Ljubav Božja ne liječi onoga koji si umišlja
da nema rana. Tko nije pao, nikad se neće
dići; tko nije prljav, nikad neće biti očišćen.
Tzv. 'pravednici' - nepristupačni su za milost.
Bogu je draža naša poniznost i skromnost
('Bože, milostiv budi meni grješniku!') nego naduvena dobra djela ('hvala Ti, Bože, što nisam kao drugi'). Ako postepeno gubimo svijest o grijehu
kao zlu, ako tražimo opravdanje za grijeh,
i ne gledamo ga više kao moralno zlo, već
ga uzdižemo kao moralnu vrijednost i dobro
- ne trebamo ni Oproštenje; ako ne trebamo
Oproštenje - ne trebamo ni Spasitelja! (evo, vidiš, dokle to vodi!). Neosjetljivost na grijeh mnoge male i potajne
grijehe ostavlja izvan domašaja naše vjerničke
savjesti; nismo ni svjesni do kojih nas dubina
običaji svijeta ranjavaju zavođenjem i porobljavanjem,
te griješimo, a da toga nismo ni svjesni. Ne uzimaj olako grijehe koje nazivamo 'lakim'.
Ako ih uzimaš olako kad ih važeš, boj se
kada ih brojiš (sv. Augustin). Sv. Toma Akvinski
tvrdi: Radije bih podnio sve muke ovoga svijeta
nego li svjesno Boga uvrijedio malim grijehom. Neki sveci navode, da se mnogi nalaze u
čistilištu zbog malih pogrešaka, suvišnih
riječi, loših govora, zlog raspoloženja,
nestrpljivosti... Dok ne budemo ljubav, kao
što je On sám, nećemo moći stupiti u svetost
Njegova Doma. Bog nam je stvorio dušu na
svoju sliku i priliku: samo takvu sliku htjet će primiti natrag. Tako, premda
voljno možda i nismo u grijehu, nesavršenstvom
i mlakošću jesmo (zahlađenje u ljudskim odnosima,
nedostatak pažnje prema drugima, tisuće manifestacija
egoizma koje poznaju i najvjernija prijateljstva...).
Ako još uvijek mislim da 'nemam grijeha',
trebam moliti: Ali, tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih
grijeha očisti me! Od oholosti čuvaj slugu
svoga, da mnome ne zavlada (Ps 19,13-14). Tada se moram barem zapitati: jesam li savršeno ljubio Gospodina Boga (svim srcem, svom dušom i svim umom svojim) i svoga bližnjega (kao samoga sebe)? Dakako, samo oholica može na to potvrdno
odgovoriti...
- Sasvim je svejedno, u načelu, kod kojeg si se svećenika ispovijedio. Dolaziš Bogu, a ne svećeniku. Svećenik
- Isusov poslanik diše Duhom Kristovim, a On je Duh koji stvara pomirenje i mir oproštenjem
grijeha. (Ipak, osobno, rado ću ići svećeniku
koji neće završiti prije nego što započne. Ispovijed je jedna od rijetkih stvari na
svijetu koja se u žurbi ne može dobro obaviti.
Biskup Isemia-Venafra, A. Gemma, u svom pastoralnom pismu od 29. 06. 1992.,
navodi: Dio je pastirske službe saslušati svu braću
s velikom, velikom strpljivošću... i nikad,
nikad, nikad prema duši u patnji... ne smije
se postupati površno, umanjujući njezine
probleme ili, što je gore, odbijajući da
ju se sasluša. Tako nije postupao Isus! Ne znaju li sveti
službenici da upravo njihova indiferentnost
često prisiljava jednostavne i nepoučene
da se obrate... krivim praksama, koje su,
jao, povlašteno sredstvo za djelovanje Zloga
i za njegovu pobjedu? Sv. Filip Neri jednom
je rekao: Kad bih već i došao na prag raja,
a jedan bi grješnik došao tražiti moju službu,
rado bih napustio nebeski dvor da ga saslušam.
Primjer sv. Male Terezije neka i nama bude
nadahnuće: Neću si uzeti počinka na nebu do konca svijeta.
Tek kad će anđeo reći: 'vrijeme je svršeno',
tada ću se odmoriti. Zaštitnik svih dušobrižnika, sv. župnik arški molio je pred Svetohraništem: Moj Bože, molim Te, ne daj da se tko od mojih
župljana izgubi! Ja sam spreman trpjeti najstrašnije
muke do konca života, samo da se ne izgubi
ni jedna od mojih ovčica! A jednom uzdahnuvši reče: Teško podnosim teret odgovornosti za tolike
duše, i dršćem pri pomisli na čas kad budem
jednom morao za njih davati račun... O, vi
ne znate što to znači iz župnog stana stupiti
pred Božje lice. - Žedan sam, reče Isus, žedan sam tolikih duša... Srce
svećenika koje ne krvari - nije srce svećenika...
- Ispovijed nije duhovni razgovor ni psihoterapija. Ispovijed je Sakrament za oproštenje grijeha,
a duhovna pratnja nije. Ispovijed je: dođeš
i kažeš svoje grijehe, objektivno i jasno, bez uveličavanja
i umanjivanja - svećenik te može nešto pitati:
ne radi sebe, nego radi tvoga dobra (možeš
mu reći i svoje poteškoće, sumnje i nejasnoće
/provjeri "svoj" sud pred sudom
Crkve!/); daje ti određeni savjet i pokoru
- pokaješ se - odlučiš s pomoću Božjom više
ne griješiti - dobiješ odrješenje - ideš
zahvaliti Bogu i izvršiti pokoru...
- Ispovijed je lijek, ali nije ni duhovni
razgovor ni psihoterapija.
Ispovijed je lijek, ali nije ni duhovni razgovor ni psihoterapija.
- Dobro je imati stalnog duhovnog pratitelja u tvom duhovnom rastu, osobu punu Duha Svetoga,
stabilnu i duhovno sazrelu, koju možeš pitati
i osluškivati, koja pozna zakonitosti i zamke
na duhovnom putu. Važno je da prema njemu
možeš biti potpuno otvoren i iskren. On je
prijatelj koji s tobom može plakati i radovati
se (usp. Rim 12,15). On će ti pomoći da Gospodin, Vođa tvoje
duše, tobom upravlja i vodi te kamo On hoće.
Ali on ne preuzima tvoju osobnu odgovornost
za tvoj život. On ima očinski autoritet ljubavi.
Tko ima takav autoritet poslušnosti, đavao
mu ne može
ništa. Duhovni pratitelj može, ali ne mora
uvijek biti i ispovjednik. Ako nemaš duhovnog
pratitelja ili se kod njega ne ispovijedaš,
dobro je imati stalnog ispovjednika. Kad
te upozna, lakše će ti moći pomoći da napreduješ
u dobru i penjanju na brdo Blaženstava.
- Ispovijed je lijek. Knj. Sirahova (38,2) govori: Liječenje od Svevišnjeg dolazi... Gospodin
liječi one koji su srca skršena i povija
rane njihove (Ps 147,3). Isus je naviještao kraljevstvo Božje i liječio
bolesnike (Lk 9,2). Sila Ga je Gospodnja nukala da liječi (Lk 5,17). No, nije htio da od Njega naprave čudotvorca,
odnosno iscjelitelja: Hajdemo drugamo... da i ondje propovijedam!
Ta zato sam došao (Mk 1,38). I učenici su navješćivali evanđelje i liječili
posvuda (Lk 9,6). Isus apostolima daje nalog: Putom propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo
nebesko!' Bolesne liječite, mrtve uskrisujte,
gubave čistite, zloduhe izgonite (Mt 10,7-8), dakle, da propovijedaju i čine znakove oslobođenja
i ozdravljenja, isto što je radio Isus.
- Mnogi pokornici daju svjedočanstvo
ne samo
ozdravljenja duha kada su u Ispovijedi
oprostili,
nego i tjelesnog ozdravljenja kada
su svoje
grijehe i svoje srce povjerili Isusu
kako
bi ih On mogao izliječiti.
- Sakrament Pomirenja ima terapeutsko ili
medicinalno obilježje; Isus je u Evanđelju
često predstavljen kao liječnik: Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima
(Lk 5,31). Njegovo otkupiteljsko djelo, već od prvih
kršćanskih vremena, često je nazivano medicina salutis. U tom smislu, Ispovijed je sama po sebi liječenje koje
vodi k potpunom ozdravljenju (D. Betancourt).
- Sv. Augustin, misleći na pastoralnu praksu pokore, navodi:
Želim liječiti, ne optuživati. D. Betancourt
piše: Zahvaljujući lijeku Ispovijedi, iskustvo
grijeha se ne izopačuje u očaj (op..cit.,
str. 68), te nastavlja: Ispovijed je milosrdno sudište ili mjesto
duhovnog liječenja. Oba ta aspekta Sakramenta
zahtijevaju poznavanje nutrine grješnika
kako bi mu se moglo suditi i dati odrješenje,
pomagati i liječiti.
- To je nedvosmisleno. Ispovijed je susret
s liječnikom duha, koji nam pomaže ozdraviti
od bolesti duha; no, ona nije psihoterapija (ni koja druga profana katarza). Ivan Pavao II. upozorava: Ispovjedaonica nije i ne može biti alternativa
psihoanalizi i psihoterapiji... Neopravdano
je očekivanje da se nađe u ispovjednika nekog
iscjelitelja ili liječnika u tehničkom smislu
riječi. Gdje stanje pokornika zahtijeva medicinsku
pomoć, ispovjednik ne treba sâm preuzeti
tu ulogu, već bi trebao pokornika uputiti
na kompetentne i poštene stručnjake (21.
03. 1996. pred Apostolskom Pokorničarnicom).
- To je jasno i odnosi se na 'medicinske
slučajeve' bolesti psihe (= područje psihijatrije),
a ne na područje duha (= područje vjere i
ljubavi). Medicinske slučajeve ispovjednik
će, dakle, uputiti psihosomatskim stručnjacima.
Liječenje u Ispovijedi je 'hagioterapeutsko',
a ne medicinalno u užem smislu i psihijatrijsko.
No, znamo da ponekad nikakva psihologija,
psihoterapija i uopće medicinska nastojanja
nisu sposobna riješiti neki duhovni problem
ili ga uopće detektirati (možda samo simptome)
te pokornika sa takvim duhovnim problemom
nećemo nužno slati - od Stvoritelja k stvorenju,
osobito ako je došao tražiti vjersku i moralnu
pomoć! (Sjećam se, kada sam radi produženja
vozačke dozvole, došao na pregled i psihologu
u poznatoj zagrebačkoj ustanovi, liječnik-psiholog
me upitao, što sam po zanimanju. Svećenik, odgovorih. Ja bih trebao doći k Vama, a ne Vi k meni, odgovorio je i istog trena, bez daljnjih
ispitivanja, stavio na dokument svoj formalni
potpis). U životu iskusan čovjek ili psihoterapeut
može otkriti i posvijestiti potisnuta negativna
iskustva i pretjerana iščekivanja. S tim
nije uvijek povezano pravo ozdravljenje.
Često se ta nastojanja spotiču o nepremostive
granice i katkada imaju za posljedicu čak
i daljnja kriva držanja i pogrješke. Bog
Biblije potiče svakoga na to da sve nezdravo
Njemu donese (bez prethodne toalete): On liječi one koji su srca skršena i povija
rane njihove (Ps 147,3). Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja... on
iscjeljuje sve bolesti tvoje (Ps 103,2 sl.).
Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni
i ja ću vas odmoriti (Mt 11,28). Prerada negativnih životnih iskustava pre
Gospodinom u tradicionalnom dušobrižništvu
jedva da je ponuđena. Molitva za ozdravljenje
od sjećanja i (pretjeranih) iščekivanja i
molitva za oproštenje put je prema tome (H.
Mühlen, Novi susret s Bogom, Duh i voda, Jelsa, 1994., str. 308-309).
Tko drugi može stupiti do tih dubina u kojima
smo ranjeni, ako ne Onaj koji ih je stvorio?
Gornjim riječima - papa ne želi staviti Gospodinu
granice: tä Bog je Stvoritelj i duha i tijela
i psihe! Čovjekov duh prožima čitavo tijelo
i psihu, te stanje duha može liječiti i tijelo
i psihu. No, pokornik i ispovjednik moraju
ostati ponizni... ne tražiti u Ispovijedi
iscjeljenje u tehničkom smislu riječi, jednom
riječju, čudo!
- Radi pojašnjenja papina upozorenja, razmotrimo
napastovanje Isusa u pustinji (Mt 4,1-11 i //):
Sotona je htio učiniti od Isusa (nadovezujući
se na Njegovo krštenje: Ako si ti Sin Božji...):
- svemoćnog magičara (oholost: da traži hranu
izvan Boga; Isus daje prioritet Božjoj Riječi
ispred zemaljske hrane);
- mitološko biće, oslobođeno ljudskih mogućnosti,
koje prkosi zakonima sile teže (osobna slava,
čast; Isus odvraća: treba prihvatiti Gospodina
Boga, a ne Ga napastovati tražeći od Njega
mirakulozne dokaze);
- jednog super-kralja svega sjaja svijeta
(bogatstvo; Isus odvraća: samo se Bogu klanja
a ne idolima, lažnim bogovima koji osiguravaju
slavu ovoga svijeta).
- Bijaše to Napasnikov pokušajni način
da
divinizira Isusa do točke da smatra
Njegovo
poniženje i utjelovljenje kao sekundarno.
Sve ponude opasnih namjera (bogatstvo,
čast
i oholost), Isus je odlučno odbio prihvaćanjem
siromaštva, poniženja i poniznosti.
On time
potvrđuje, na koji način On shvaća
'biti
Sin Božji'.
- Analogno, to vrijedi i za Ispovijed: treba
prihvatiti Gospodina Boga (srca skrušena i ponižena,
u potpunom duhovnom siromaštvu i ponizno),
a ne Ga napastovati zahtijevajući od Njega
čudesne dokaze.
- S obzirom na ovaj aspekt ozdravljanja,
napominjemo da odredbe koje se odnose na
molitve za ozdravljenje, izdane od Kongregacije za nauk vjere 2000. godine, treba striktno tumačiti:
- iako je svakom vjerniku 'dopušteno' uzdizati
molitve Bogu radi zadobivanja ozdravljenja
(!), u slavlje presvete euharistije (! -
malim slovima, Euharistija u rangu časoslova!),
sakramenata i časoslova ne smiju se uključivati
molitve za ozdravljenje, bilo one liturgijske
(iz Mise, klanjanja) bilo neliturgijske (izuzimajući
slavlja za bolesne predviđena u liturgijskim
knjigama, za koje je opet potrebno izričito
dopuštenje dijecezanskog biskupa /čak i kada
ih priređuju ili u njima sudjeluju biskupi
ili kardinali/); i nad neliturgijskim molitvama
za ozdravljenje (molitveni susreti, čitanje
Božje Riječi, svečano moljenje krunice i
sl. pobožnosti), zadržan je nadzor mjesnog
ordinarija; miješanje tih slobodnih neliturgijskih
molitava s liturgijskim slavljima - treba
brižno izbjegavati; usp. Kongregacija za nauk vjere, Naputak o molitvama kojima se od Boga moli
ozdravljenje, II..., 1-7)!
- Kako se često ispovijedati? Čim osjetim da sam sagriješio (prekinuo veze
s Božjom ljubavlju i veze koje me sjedinjuju
s braćom). Nije potrebno čekati da teško obolim pa da onda idem k liječniku. Nije
zabilježeno da je Isus ograničio davanje
oproštenja samo za teške, smrtne grijehe.
Svaki grijeh uvijek je materija za Ispovijed. Svaki grijeh zahtijeva Božje
milosrđe da bude oprošten. U redu ljubavi,
svaki manjak je važan. Kršćani, koji se često
ispovijedaju, uvijek imaju što reći na Ispovijedi.
Oni, koji se rijetko ispovijedaju, ili možda
samo jednom godišnje, nikad nemaju što reći...
(usp. H. Caldelari). Crkva je uvijek pozivala i hrabrila vjernike
da se često ispovijedaju. Sám Novi obred Sakramenta Pomirenja preporučuje čestu Ispovijed ističući u njoj
veliku korist za rast krsne milosti, kao
prigodu i poticaj što tješnjeg suživota s
Kristom i sve veću spremnost na poslušnost
glasu Duha Svetoga. Papa Pavao VI. u svojoj apostolskoj napomeni o kršćanskoj
radosti potiče: Česta Ispovijed poseban je izvor svetosti, mira i radosti. Postajem milosrdniji, otvoreniji na pogled
Božje dobrote i poticajima Duha Svetoga,
učvršćujem svoje veze s Crkvom, u meni raste
ljubav prema braći, sprječavam grijeh da
ruši u meni Božje djelo, privlačim naklonost
Božje ljubavi. Česta Ispovijed je najbolje
sredstvo da izbjegnem teške grijehe, a posebno
je sredstvo da sve više rastem u ljubavi
Oca nebeskoga - da sudjelujem u radosti Boga,
koji je Otac kad oprašta, i primam njegov
Mir, sreću što sam pomiren po daru Duha Svetoga
koji u meni kliče: Abba, Oče!
- Ako ti netko kaže: Ne trebaš ići tako često na Ispovijed! - ne slušaj ga. Ako ti netko u Ispovijedi
govori svoja vlastita (privatna) mišljenja,
koje nije usklađeno s onim što naučava
Crkva
(to nije njegova zadaća), ako ti ispovjednik
ne pomaže da mijenjaš sebe - mijenjaj
ispovjednika!
Uostalom tko bi rekao da Ispovijed
nije za
lake grijehe, po odredbi Tridentskog
koncila
- biva isključen iz Crkve...
... Kanoni 7. i 8. istoga toga (tj. IV.)
zasjedanja o svemu tome podrobno govore:
Kan 7: 'Ako netko kaže da u sakramentu pokore
nije potrebno po božanskom pravu /iure divino/
i raspoloživosti ispovjediti sve i pojedine
smrtne grijehe koji su se spoznali nakon
dužnoga i pomnoga razmišljanja, također i
one tajne te učinjenih i protiv dviju posljednjih
zapovijedi Dekaloga, te i okolnosti koje
mijenjaju vrstu grijeha; ili ako kaže da
je ispovijed korisna samo za poučavanje i
tješenje pokornika te da je neko vrijeme
bila poštivana samo kako bi se određivala
kanonska pokora; ili da oni koji se trude ispovjediti sve
grijehe ne kane ništa ostaviti božanskoj
milosti, kako bi to oprostila; ili, konačno,
da nije dopušteno ispovjediti lake grijehe,
neka bude izopćen.' (DS, 1707)…
- Neki su sveci (po posebnom nadahnuću Duha
Svetoga /p. Pio, Terezija Avilska, Leopold
Mandić, o. Ante Antić, Franjo Borgia, Ivan
Pavao II.../), nakon večernjeg ispita savjesti,
pristupali svaki dan sakramentalnom odrješenju,
što, dakako, Crkva neće nikome preporučiti,
ali neće ni zabraniti, dok točan ispit savjesti,
kajanje i dobru odluku, iskrenu optužbu i
sakramentalnu zadovoljštinu traži od svih
(I. Fuček, op. cit., str. 176.).
- Tko snosi u slučaju grijeha odgovornost
ako svećenik daje neodgovarajući ili krivi
savjet? Jesmo li tada odgovorni, kada naslućujemo
da nas je svećenik krivo savjetovao?
Odnosno,
jesmo li odgovorni za grijehe, koje
smo počinili
na temelju svećenikova savjeta?
Ponajprije, svećenik je odgovoran za dane
savjete u ispovjedaonici. Ljudi prihvaćaju
svećenikov savjet; svećenik bi trebao biti
upućen, imati znanje; on je dakle, stručnjak
i posvećeni poslanik Crkve i stoga je dužan
dati točan savjet. Također, naša odgovornost
ovisi i o tome, koliko mi o Božjoj Objavi,
nauci Crkve i o Ispovijedi znamo; Ispovijed
ovisi i o upućenosti onoga koji se ispovijeda
(svatko vjernik je dužan poznavati nauku
Crkve i Božju volju; neodgovornost vjernika
koji posluša takvog ispovjednika nije, dakle,
apsolutna). Ipak, ako dvoji, može otići drugom
svećeniku, dobiti savjet i odrješenje i imati
svoj duševni mir.
- Ako na Ispovijedi zaboravim neki teški grijeh,
je li ona valjana? Odlučujuće pitanje jest: jesam li to namjerno
ili nenamjerno zaboravio? Ako sam nenamjerno, ostajem miran - Ispovijed mi je valjana
(ali to "zaboravljeno" trebam reći
na prvoj slijedećoj Ispovijedi!). Bog mi tada sve oprašta, ako se za sve kajem
i želim sve popraviti. Sve što sam htio staviti
u Njegovo oproštenje, oprošteno je, iako
sam nešto i zaboravio. Bog jedino ne oprašta
onome, tko svjesno, svojom voljom, sakrije ili zataji koji grijeh; njemu onda
nije ništa oprošteno (pa ni ono što je valjano ispovjedio),
jer se ne želi vratiti iskreno k nebeskom
Ocu, nego Ga želi prevariti (tada čini jedan
još teži grijeh - svetogrđe!). U konačnici, ako si doista iskren, važnije
je ipak vjerovati u Milosrđe Božje koje sve oprašta i koje plaća sve tvoje dugove, nego
imati sigurnost da si baš sve rekao. U Evanđelju
vidimo, da je ženi preljubnici oprošteno
ne zato što se je savršeno optužila za svoje
grijehe, nego jer je mnogo ljubila (usp. Lk 7,47).
- Korisni savjeti: dogodi se, ni nakon brižno ispitane savjesti,
da se ne mogu sjetiti svih grijeha koje bih trebao staviti u Božje
Milosrđe. Neka me to nauči mudrosti,
da svoje
glavne grijehe stavim iz dana u dan
(ili
po potrebi) na papir. Tako mogu sve
reći
bez muke da nisam nešto važno zaboravio.
- U ispovjedaonici možeš slobodno i pročitati svoje grijehe; to je znak temeljite priprave.
Taj papir treba što prije uništiti ili spaliti
(simbolika je velika, jer je Gospodin u vatri
svoga Duha 'spalio' i sve tvoje grijehe.
Nemoj sada graditi čitav krematorij za spaljivanje
posmrtnih ostataka svojih ispovjeđenih grijeha
/investicija je skupa/! Nemoj na papirić
stavljati svoje ime i prezime ili adresu
s brojem telefona: možeš ga slučajno izgubiti,
a onda...?). Ako bi netko slučajno našao
takve zabilješke o tuđim grijesima, ne smije
ih čitati već uništiti, a ako bi ih prepričavao
- teško bi griješio!).
- Ako se ispovijeda nagluha osoba - odmakni se od ispovjedaonice. Ako
bi nenamjerno čuo neki grijeh koji
se ispovijeda
- tajna te obvezuje u savjesti pod
teški
grijeh. Nikome i nikada to se ne smije
odati!
- Ono što si rekao u Ispovijedi ili ono što
ti je svećenik rekao, ne govori na sva usta
pred drugima! Neka to ostane - ispovjedna
tajna, isusov Sakrament. I ono što si pred
svećenikom rekao kao sakramentalnu materiju,
ne pitaj ga o tome izvan Ispovijedi (čak ni dobronamjerno!), jer on o ispovjednoj
materiji ili bilo kojem njenom dijelu izvan
Ispovijedi, bez opasnosti odavanja ispovjedne
tajne, ne smije govoriti!).
- Što će svećenik misliti o meni (osobito ako me pozna), ako mu kažem neki 'strašan' grijeh? Neće izletjeti iz ispovjedaonice za tobom
i početi vikati; neće te početi udarati štapom
niti se sablazniti ili promijeniti svoje
mišljenje o tebi; on o tome jednostavno ne
smije naknadno ni misliti niti saznanja iz
Ispovijedi koristiti u svom kasnijem odnosu
prema tebi (najstrože, bez izuzetka, veže ga svetost
'sakramentalnog pečata', ispovjedna tajna,
čije je odavanje zapriječeno najtežom crkvenom
kaznom: unaprijed izrečenim izopćenjem pridržanim
Apostolskoj stolici!). I svećenik je čovjek kome je potrebno Božje
Milosrđe (i on je pokornik, grješnik koji
se ispovijeda pred drugim svećenikom). Njegova
dužnost je da te s Bogom pomiri, a ne da
te sudi (Ispovjednik nije gospodar, već službenik
Božjeg praštanja, KKC 1466; Slaveći sakrament
Pokore, svećenik vrši službu Dobrog Pastira
koji traži izgubljenu ovcu, Dobrog Samarijanca
koji liječi rane, Oca koji čeka izgubljenog
sina te ga pri povratku prihvaća, kao i službu
pravednog Suca koji ne pravi razlike među
osobama i čiji je sud u isti mah pravedan
i milosrdan. Riječju, svećenik je znak i
sredstvo Božje milosrdne ljubavi prema grješniku
/KKC 1456/). Nema grijeha kojega čovjek ne bi mogao
učiniti, a da se i ja ne bih mogao njime
uprljati (sv. Augustin). Ništa mu stoga ne možeš reći što mu netko
već prije tebe nije rekao i što netko, nažalost,
poslije tebe neće još sagriješiti... Zato
je najbolje bez straha, jasno i točno, sve
kazati, inače ti grijesi uzrokuju u tebi
velike nutarnje patnje (duševni nemir, tjeskobe,
skrupule...). Bila bi šteta udaljiti se od
Božjeg Milosrđa i Pomirenja zbog kojeg takvog
grijeha. Niti ne slutiš s koliko poštovanja
i udivljenja ispovjednik sluša ponizne i
iskrene optužbe radi učinjenih grijeha, ali
i gleda kako se jedna duša iz tame vraća
Božjoj svjetlosti, kako uskrisava iz smrti
u Život! Tko se drži istine, dolazi k svjetlosti (Iv
3,21). Lijepo je pomirenje s Bogom i za grješnika
i za svećenika (H. Caldelari). Kao što on moli za tebe, dobro je moliti
za svećenika preko kojega će ti Bog
dati
oproštenje...
- Promatraj svećenika kao da je sâm
Isus...
- U knjizi Svećenik okrvavljene haljine opisuje se istiniti događaj: svećenik je
osuđen na doživotnu robiju jer ga je ispovjedna
tajna spriječila da se brani od optužbe podmetnutog
ubojstva nožem. Bacanje kamenja na nj' vlastitih
župljana, kletve i mržnja na svećenstvo i
Crkvu, užasne patnje i poniženja, teške uvrede
i izrugivanja; konačno zatvor i za staricu
majku i sestru (za sudjelovanje u zločinu,
prikrivanje; osuda na smrt, pa u posljednjem
trenu pomilovanje, tj. doživotni izgon u
Novu Kaledoniju, udaljenu tisuću kilometara
od Australije; robijao je uz užasne provokacije
besramnim govorima, psovkama i gestama najtežih
kriminalaca, koje su odavale mržnju prema
Bogu i prema ljudima, čim su doznali da je
on svećenik; tri godine gradio je cestu i
radio u bakrenom rudniku, kada je molio za
smrt radije nego da nastavi tu paklensku
patnju duha i tijela. Svećenik, žrtva svoje
svećeničke dužnosti, čuvanja, i pod cijenu
života, ispovjedne tajne. Tek nakon tri godine,
mučen grižnjom savjesti, otkriva se pravi
zločinac, a župnik se u slavlju (onih istih
župljana, kojima je oprostio) vraća s robije
u svoju župu. Eto, dokle seže dužnost svećenika
koji mora ispovjednu tajnu čuvati i onda
kad je u opasnosti da će zbog toga izgubiti
ne samo čast, nego i život... (pročitaj i
drugu knjigu Žrtva ispovjedne tajne, pogledaj, ako možeš, film Ispovijedam se...).
- Sv. Ivan Nepomuk, svetac koji drži prst na ustima. Mučenik
ispovjedne tajne. Kralj ga je dao svezati
u vreću s velikim kamenom i baciti
ga u Vltavu,
najvjerojatnije jer je bio kraljičin
ispovjednik
i kao takav čuvao pred ljubomornim
kraljem
ispovjednu tajnu; nije htio otkriti
kralju
išta od onoga što je doznao u Ispovijedi.
Gospodin ne da svećeniku da prekrši
ispovjednu
tajnu, On se brine da se sačuva 'sakramentalni
pečat'...
... Jer tko bi rušio Ispovijed, rušio
bi
Crkvu!
- Kako ispovijedati grijehe protiv 6. i 9. Božje zapovijedi? - Nikako ih detaljno opisivati - to bi značilo ponovo se dati 'impresionirati' grijehom! Najbolje je, kratko i jasno, reći vrstu grijeha i učestalost, bez opisivanja detalja (osim otegotnih ili olakotnih okolnosti). Grijesi koji bi se ticali samo moje intime - zapravo ne postoje. Mi, mnogi, jedno smo tijelo u Kristu (usp. Rim 12,5; 1 Kor 12,12.20.27), dio otajstvenog Tijela Kristova, i ako je jedan dio tijela bolestan, cijelo tijelo je bolesno. Grijeh se ne tiče samo mene, nego ranjava cijelu Crkvu (ona je svetija koliko sam ja svet i grješnija koliko sam ja grješan); ako je samo jedna pritoka rijeke zatrovana, cijela će rijeka biti zatrovana. U načelu, u Ispovijedi ne bi smjele postojati tajne. Ispovjednik treba imati razboriti oprez u postavljanju izravnih i određenih pitanja o spolnosti, vodeći računa o položaju i dobi pokornika, te će se kloniti ispitivanja o imenu sukrivca - a pokornik treba cjelovito priznati teške grijehe; ispovjednik mu u tome treba pomoći i ohrabriti ga - ako je priznavanje grijeha na tom području bilo površno, svećenik će pomoći pokorniku da o svom životu iznova razmisli pred Bogom - to je nauka Crkve. Ispovjednik je dužan upozoravati pokornike o prekršajima koji su po sebi teški protiv Božjega zakona: Ni u čemu ne umanjiti spasonosnu Kristovu nauku - to je najodlučniji oblik ljubavi prema dušama (Ivan Pavao II., Familiaris consortio, 33). Pokornici moraju u Ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Božjih zapovijedi, jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu, te su opasniji od onih koji se čine javno (KKC 1456). Treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda. Svi smo pozvani da što bolje spoznamo vrijednosti koje jamči i promiče božanski zakon. Ispovjednik će razumno tražiti odlučni prekid s grijehom i napredovanje na putu prema potpunom jedinstvu s voljom Božjom.
- Ako ponavljam uvijek 'iste grijehe' - nije li Ispovijed neka vrsta licemjerja: tä znam da ću opet griješiti, a u Ispovijedi obećajem da 'neću više'? Bolje je onda ne ići na Ispovijed... To je najčešće plod nepotpunog shvaćanja ovog Sakramenta, kod kojega se mnogi zaustavljaju samo na prvom koraku (nabrajanju vlastitih grijeha). Ne smijemo zaboraviti na ostale korake (kajanje i posebno, odluka o popravku). Kad se to čini svjesno i odgovorno, tada nema govora o beskorisnosti Ispovijedi. Npr. čak su i djeca-sveci imala, ne samo u Ispovijedi, čvrstu odluku: Bolje umrijeti nego sagriješiti!, pa i najmanjim svjesnim ili voljnim grijehom. Licemjerje? Nipošto, jer mnogi su radije umrli nego sagriješili. Riječ-ključ je, dakle, iskrenost obraćenja. Nastojim da moje obraćenje bude iskreno, stvarno i uspješno - a to će biti ako stvorim odluku da ću se boriti protiv određenog grijeha, protiv određene mane. U slijedećoj Ispovijedi traži oproštenje za manjkavosti u toj stvari, a onda za sve drugo... Međutim, ako ne želim toliko Boga i Njegovo Milosrđe koliko vlastito savršenstvo - to je nedostatak moje vjere. Potrebno je imati i veliko pouzdanje u Boga. Najvažnija je vjera u Isusovo Milosrđe i Ljubav s kojom dolazim k Milosrđu Oca, te iskreno obraćenje (i Juda je poslije izdaje imao sve što sačinjava Ispovijed, ali mu je nedostajala samo jedna, najvažnija stvar: vjera u Isusovo milosrđe; zato je njegova 'ispovijed' tako tragična /'Izdao sam nevinu krv'/, završena očajem i samoubojstvom!). Ne dolazim Gospodinu zato jer sam ja dobar, nego zato jer je On dobar, jer je On Otac koji mi uvijek želi oprostiti, oprostiti s radošću. Ne dolazim zato jer sam ja svet, nego zato jer je On Svet i želi me obdariti svojom Svetošću. Ne dolazim zbog oproštenja zato da nikad više ne bih bio potreban Njegovog milosrđa. Dolazim, dakle, zbog Njega; ne zbog toga da se smirim ili da više ne trebam dolaziti k Ocu, nego da dozovem Njegovu radost zbog oblikovanja novog, preporođenog čovjeka u meni! Gospodin me i nadalje želi pozivati na gozbu (završetak svih ispovijedi u Evanđelju jest - gozba)! Pomirenje zato nije teški teret ili dužnost, već svetkovina i poziv na radost: U nebu će biti veće veselje, veća radost zbog jednog obraćenog grješnika, nego zbog devedeset i devet pravednika, kojima ne treba obraćenja (Lk 15,7). Obraćajući se, pomirujući se - priređujem Gospodinu veselje, jer mu dajem mogućnost da bude Otac za mene (to je duboki smisao Pomirenja). Kad Bog oprašta - On je Otac koji oprašta. Zašto tako malo vjerujem u Božju želju za neprestanim opraštanjem? Nije li zato među nama koji izlazimo iz ispovjedaonice tako malo radosnih lica - a trebali bismo 'poludjeti' od čuđenja i radosti (usp. Lk 19,8)! Sakrament Pomirenja mora biti Sakrament slavlja i radosti! Nema mjesta žalosti!
- Što je, zapravo, 'teški grijeh'? Ništi nadnaravni život u duši ('smrt duše',
'duhovna smrt'); neokajan, donosi vječnu
smrt (uništava u meni ljubav bez koje je
vječno blaženstvo nemoguće). Teški grijeh
određuju tri uvjeta (kumulativno): teška stvar (čin je po sebi teška povreda Božjeg zakona
/Božje i crkvene zapovijedi, Zapovijed ljubavi.../);
jasna, puna svijest o važnosti stvari (čovjek u tom trenutku
treba biti svjestan, treba znati da je neki
čin grješan, da je zlo, da se protivi Božjem
zakonu i da će imati kao posljedicu prekid
prijateljskog odnosa s Bogom); konačno, i
slobodna volja u odluci (dostatni stupanj slobode, potpuni
pristanak; osobni izbor zla). Dakle: teška stvar, znam i hoću (zajedno). Materijalna strana grijeha leži u objektivnoj
zloći djela, a formalna u subjektivnom prihvaćanju
zla (znanjem i voljom). Ako posve ili bitnim
dijelom nedostaje jedan od ta tri elementa,
nema smrtnoga grijeha, već se može raditi
samo o lakom grijehu (npr. u potpunom snu ne može se
nikako sagriješiti, u naglosti najčešće neće
biti pravoga smrtnog grijeha, ako takav čovjek
ne ustraje, nego se brzo kaje, stidi se,
žao mu je - znači da nije svom dušom i odlučno
na taj grijeh pristao; isti je slučaj u polusnu
/može se sagriješiti samo lakim grijehom
- osim ako čovjek naknadno pristane na to
zlo/). Dužni smo ispovjediti svaki pojedini smrtni
grijeh (uz moguće kratko pojašnjenje olakotnih ili otegotnih okolnosti koje mijenjaju karakter grijeha;
npr. krađa je u sebi grijeh, ali je teži
grijeh ako sam ukrao - siromahu; preljub
je u sebi teška povreda dostojanstva ženidbe,
ali je još teži ako je učinjen s oženjenom
osobom; masturbacija je u sebi 'teški moralni
nered', 'teško izopačenje', ali je manja
moralna odgovornost ako je grijeh učinjen
u čuvstvenoj nezrelosti, snagom stečenih
navika, u stanju tjeskobe ili drugih psihičkih
ili društvenih činilaca koji umanjuju ili
svode na minimum moralnu krivnju /usp. KKC 2352/). Samo Gospodin zna tko je veći a tko manji
grješnik. Na nama je da se kajemo i
činimo
pokoru...
- Nije dobro sve prepustiti ispovjedniku da te on sve pita. Ti se sâm moraš ispitati
i sve sâm kazati što smatraš teškim grijehom
(to je tvoja Ispovijed)..
- Objektivno, teški grijesi bili bi: teška stvar (idolopoklonstvo/otpad
od vjere u Boga zbog vjere u nešto drugo,
grijesi protiv obitelji, grijesi preljuba,
teških psovki, razbojstva, velike štete i
teške krađe, pojava pedofilije, praksa 'slobodnih
brakova', svetogrđe, proklinjanje, propuštanje
Sv. Mise i težački poslovi bez potrebe na
Dan Gospodnji, ubojstvo, namjerno teško ugrožavanje
svog ili tuđeg života, teška uvreda, izvršenje
ili sudjelovanje u pobačaju, sprečavanje
začeća, blud, bludnost, preljub, pijanstvo,
droga, sablazan, razbojstvo, kleveta, oholost,
odbijanje Božje ljubavi i slično... Danas,
nažalost, više ne stoji stav moralista da
su zaista rijetke situacije da bi bila ispunjena
sva tri uvjeta.
- Svaki grijeh vrijeđa Boga i čovjeka.
- Psihički poremećeni ljudi ne mogu počiniti grijeh. Ono što govore
i čine može biti objektivno zlo, ali
se ne
može pripisati subjektivnom grijeh
- Teški i laki grijesi: Ludo je vjerovati da je laki grijeh bez značaja (pijemo ih kao vodu). Ako ga se ponavlja, pristaje na nj' bez borbe, ako ga se pripisuje u globalno ponašanje osrednjosti - može dovesti do neosjetljivosti, zaslijepljenja savjesti. Može nas dovesti do propusta u teškoj materiji, npr. nepružanja hitne i nužne pomoći bližnjemu. Njegova vlastita dinamika može nas voditi do onoga što se naziva 'fundamentalna opcija' egoizma protiv Boga i protiv bližnjih, tj. do posebno podmuklog oblika teškoga grijeha, jer ovaj ne dopušta budnost savjesti (usp. B. Sesbouë, Réconciliés avec le Christ, str. 105.).
- Ako imam teški grijeh na duši, ne smijem,
bez Ispovijedi, na Sv. Pričest, pa makar se prije toga i skrušeno pokajao. Tko je svjestan da je učinio i jedan smrtni grijeh, ne smije primiti Sv. Pričest, pa makar osjećao veliko kajanje,
a da prethodno nije primio sakramentalno
odrješenje (KKC 1457 i 1385; usp. Trid. sabor, DS 1647; 1661; osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti i nema pogodne prigode za
Ispovijed (u tom slučaju neka se sjeti da je dužan pobuditi
čin savršenog pokajanja koji uključuje nakanu da se ispovjedi što prije /ZKP 916/). Teški razlozi bili bi npr., ako vjernik pođe k oltaru pa
se sjeti svoga grješnog stanja, ili u šasu
smrti a u nemogućnosti da se grijesi ispovjede.
To su ipak izuzeci, a u tom slučaju vjernik bi se morao kasnije
ispovjediti i za taj grijeh dobiti odrješenje,
jer, kako navodi J. Kuničić, nema nutarnje, duhovne slobode od grijeha
pred Bogom bez odrješenja (Iv 20,23). Ivan Pavao II. upozorava (Govor Apostolskoj Pokorničarnici, L'Osservatore Romano, 31. siječnja 1981.): Imajte na pameti da u Crkvi još uvijek vrijedi
i uvijek će vrijediti naučavanje Tridentskoga
koncila o nužnosti cjelovite ispovijedi smrtnih
grijeha; vrijedi i uvijek će u Crkvi vrijediti
norma koju preporučuje sveti Pavao i isti
Tridentski koncil, prema kojoj za dostojno
primanje Euharistije treba prethoditi ispovijed
grijeha kada je netko svjestan smrtnoga grijeha.
- Teško je shvatljivo da bi netko olako počinjao
teške grijehe, a sistematski išao Svetoj
pričesti - jer Pričest je znak da vjernik
priznaje kao glavnu ljubav jedino onu prema
Bogu, a ne prema idolima tijela, samovolje,
hule... Nije jasno kako nekome može biti
toliko na srcu ići na Pričest a istodobno
činiti druge nedopuštene radnje... kad je
Sv. Pričest znak savršene ljubavi i jedinstva
sa Spasiteljem...
- Euharistija, najizvrsniji dar, dar bez cijene,
spasenjska, 'emausovska' prisutnost Kristova
u zajednici vjernika i duhovna okrepa koju
pruža - nešto je najdragocjenije što Crkva
može imati na svome putu kroz povijest...
prevelik dar da bi podnosila dvosmislenost
i obezvređivanje (Ivan Pavao II., enciklika Ecclesia de Eucharistia, br. 9-10).
- Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga
primamo u Sakramentu Euharistije: Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete
tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove,
nemate života u sebi (Iv 6,53). Želja je Isusa Krista i Crkve (Tridentski
i II. Vatikanski sabor, dokumenti Pia X.,
Pia XII., Ivana XXIII., Pavla VI., dokumenti
post-Vaticanuma...) da svi vjernici svakoga
dana pristupaju Sv. pričesti. Stoga će se
vjernik, ako ima potrebne uvjete (tj. nema teškoga grijeha na duši, u stanju
je milosti), pričestiti svaki put kada sudjeluje na Misi (usp. ZKP 919). No, za tolik i tako svet trenutak
treba se pripraviti. Dobrovoljno se pričešćivati u svijesti teškoga
grijeha, značilo bi falsificirati primanje
Sakramenata. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju
nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje.
Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od
kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i
pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje
Tijela (1 Kor 11,27-29). Kako nedostojnim
se osjećam ove oltarske milosti, kojoj sam
tako smjelo pristupao (kard. Wyszynski).
- Treba znati: Crkva dopušta da se vjernik,
ako je već primio Presvetu Euharistiju, može
ponovno istoga dana pričestiti samo u euharistijskom slavlju u kojem sudjeluje
(npr. ujutro i navečer; ne izvan Mise, ni
treći put!, usp. ZKP 917; usp. i odgovor Papinske komisije za autentično
tumačenje ZKP-a od 11. lipnja 1984. /Acta
Apostolicae Sedis 76 (1984) 746, objavljen
i u: La Documentation catholique, T. LXXXV, n° 1885, 2. prosinca 1984., str.
1124., gdje se primanje ograničava na samo
'drugi put', kako bi se omogućila punina sudjelovanja
i izbjegle moguće devijacije euharistijskog
štovanja/; usp. i Direktorij za slavljenje Euharistije
i liturgiju časova, 2005./2006., Riječka metropolija, Upute...
br. 27.). Osobito se Sv Pričest drugi put
u danu preporučuje onima koji se nalaze u
životnoj pogibelji (ZKP, kan. 921, /2./).
- Primanje Euharistije izvan Mise (ZKP 918 i EM /Eucharisticum mysterium/, 31,33.2): redovito, vjernici se pričešćuju
za vrijeme Mise i u času kada je to propisano
samim Redom slavlja, tj. neposredno nakon
Pričesti svećenika-celebranta. Izvan euharistijskog
slavlja: svećenik neće odbiti Pričest, pa
i izvan Mise, onim vjernicima koji ga to
zatraže iz opravdana razloga, uz obdržavanje
bogoslužnih obreda.
Što je to 'generalna', 'opća', 'velika' ili
'životna' Ispovijed?
To svakako ne znači pričati svoj 'životopis'
(biografiju, kronologiju važnih događaja
iz svoga života /curiculum vitae/), već grijehe svoga života (od prošle velike ili o čitavu
životu). Ako smo se dosad svaki put iskreno i potpuno ispovijedali (sve i pojedine
teške grijehe, po broju i vrsti, uz
iskreno
kajanje i odluku da ubuduće nećemo
griješiti),
ova Ispovijed nije nužna. No, često
se površno
i brzo ispovijedamo (što nije dobro
ako se
netko dugo vremena nije ispovijedao,
više
godina ili desetljeća; krivnja može
biti
i na svećeniku u na pokorniku); u tom
slučaju,
potrebno je u Božjem svjetlu ponovo
sagledati
svoj cjelokupni život, načiniti jedno
temeljito
'pospremanje', 'generalku' svoga života.
Duh Sveti će nam otkriti i raskrinkati
sve
skrivene i neiskreno ili nevaljano
ispovjeđene,
nedovoljno okajane i neodreknute grijehe...
S vremena na vrijeme (osobito za vrijeme
duhovnih obnova, seminara ili pučkih
misija,
kada nas Božje svjetlo i Njegova milost
jače
zahvaćaju, kada dolazimo do određene
životne
raskrsnice, do jedne točke u svome
životnom
hodu na kojoj se moramo opredijeliti
i donijeti
svoju životnu odluku - ili, jednostavno,
nakon određenog dužeg protoka vremena,
ili
barem pred smrt) - potrebno je zastati
te
u jednoj dobroj valjanoj životnoj Ispovijedi
potpuno rasteretiti dušu grijeha, pomiriti
se s Bogom i zadobiti nutarnji mir.
Kada
ponovo sagledamo cjelokupni svoj život,
njegove
padove i krhkosti - naše pokajanje
bit će
snažnije, iskrenije i dublje, naša
odluka
za Isusa Krista i Njegova ljubav još
snažnija...
Svoje posvemašnje povjerenje predat
ćemo
Gospodinu, potpuno se predati u Njegove
ruke
i svjesno staviti svoj život pod Njegovo
vodstvo i upravljanje. Nema ništa ljepše
nego kad sav naš život prođe kroz Sakrament
Sv. Ispovijedi, kada Gospodin Bog po
svome
Sinu Isusu Kristu pere s nas svaki
grijeh
i vraća nas ponovno u stanje dubljeg
prijateljstva
s Njime...
- Životna Ispovijed bila bi osobito nužna
za one vjernike, gdje postoji opravdana sumnja
da se zapravo nisu nikada valjano ispovjedili (sve Ispovijedi su, zapravo,
bile svetogrdne); potrebna je i onima, koji
su bilo kada, pa i samo jednom, neiskreno, necjelovito
i nevaljano ispovjedili ma i jedan smrtni
grijeh, ili ga, iz bilo kojeg razloga, potpuno zatajili: trebali bi se ponovo tada ispovjediti od svoje zadnje valjane Ispovijedi (jer su sve kasnije Ispovijedi u nizu, pa
makar bile one i iskrene, svetogrdne /pokornik
je jednom prevario Duha Svetoga, i to u Sakramentu/);
korisna je i za one koji žele još jednom sakramentalno sagledati svoj život u svjetlu Muke, Smrti i Uskrsnuća
Gospodina Isusa...
Sv. Ivan Bosco znao je često govoriti o potrebi dobre Ispovijedi.
Jedan događaj, koji je gledao u svojim 'mističnim
snovima' (a slično iznose i sv. Mala Terezija,
sv. Alfons de Liguori, naučitelji Crkve...),
on ovako opisuje (op. a.: privatna viđenja nisu 'istine vjere'
koje smo dužni vjerovati; no, don Boscov
opis je teološki savršeno ispravan, psihološki
neobično uvjerljiv i u skladu s naukom Crkve
o potrebi cjelovite, valjane Ispovijedi;
opis donosimo u skraćenom obliku):
'Dođi sa mnom', reče mi moj vodič,
anđeo
čuvar... I iznenada ugledah mlade ljude
gdje
padaju u... užarenu jamu. Vodič mi
reče:
'To je prekršaj šeste zapovijedi, koja
je
uzročnik vječne propasti tolikih mladih
ljudi'.
- 'Ali, ako ti mladi ljudi griješe,
oni se
bez sumnje i ispovijedaju!', rekoh.
'Da,
oni su se ispovjedili, ali su grijehe
protiv
čistoće ili slabo ispovjedili ili jednostavno
sakrili. Npr. jedan od tih mladića
je počinio
taj grijeh pet puta, a kazao je samo
dva
ili tri. Neki su taj grijeh počinili
u djetinjstvu
i nikada se nisu usudili ispovjediti
ga,
ili su ga slabo predstavili... Neki
su izostavili
kajanje ili čvrstu odluku, neki su,
umjesto
da ozbiljno ispitaju savjest, nastojali
obmanuti
ispovjednika. Onaj koji umre u takvu
stanju,
prihvaća da se pribroji osuđenima...'
Vodič
podiže jedan zastor i ja ugledah grupu
mladića
u spavaonici; sve sam ih poznavao...
Među
njima je bilo i onih koji su se prividno
dobro ponašali... Potom smo oko pola
sata
razgovarali o uvjetima da bi se obavila
dobra
Ispovijed. Naš zaključak je bio: treba
izmijeniti
život!... Izmijeniti život!'
- Poruka nam pomaže shvatiti značaj
Ispovijedi
i svetogrđa učinjenog u Sakramentu
Pomirenja:
u svakom Sakramentu Ispovijedi, treba
se
iskreno vratiti nebeskom Ocu; i treba
izmijeniti
život!
- Ima mnogo prigovora protiv ponovnog ispovijedanja svojih životnih
grijeha (npr.to bi značilo da pokornik ne vjeruje
u oproštenje grijeha - da ima pogrešnu sliku
o Bogu koji nije policajac ili formalist,
već sama Ljubav i Milosrđe - da ne treba
ponovo kopati po savjesti...). Prigovori su potpuno opravdani ukoliko se
pokornik redovito zaista iskreno i valjano ispovijedao. Ali
potpuno neopravdani i promašeni ukoliko to
nije bio slučaj - tada je ponovno, iskreno
ispovijedanje nužnost (conditio sine qua non) za dobivanje
sakramentalnog Oproštenja i Pomirenja uopće. Problem je, možda više, u činjenici teške
krize Sakramenta Pomirenja, jer se
nitko
više ne smatra grješnikom ('pa to ti
je bolest,
ljudska slabost, to ti je hereditarna
osobina,
nemoj biti skrupulozan - to ti nije
grijeh...').
- Ne dopušta se ponavljati velike Ispovijedi
zbog skrupula jer one redovito neće skrupulanta
izliječiti. Njega će izliječiti djelotvorna
ljubav prema Kristu i Njegovu djelu (I. Fuček, op. cit., str. 173). No, danas nije problem skrupuloznost,
već - beskrupuloznost...
- Životna Ispovijed zahtijeva i više vremena. Budući da je treba obaviti temeljito i pošteno,
ona se ne može obaviti u redovitom vremenu
ispovijedanja, već je potrebno prethodno se dogovoriti o posebnom vremenu s ispovjednikom.
- Oproštenje je uvijek izvor života i obnove
- obraćenje, promjena srca (unutarnja pokora), novo rođenje (umrle ponovno vraća u život), s kojim sudjelujemo
u životu Oca, Sina i Duha Svetoga. Svaka
Sv. Ispovijed je zapravo obraćenje i odricanje
od svakoga, pa i najmanjega grijeha, i potpuno opredjeljenje za Krista
i život u Njegovoj ljubavi i milosti to objašnjava
zašto se ovaj Sakrament sve do kraja VI.st.
nije mogao lako primiti; bilo je to poput ženidbe i rastave s istom osobom). Znamo da se ipak, zbog ljudske slabosti,
događa da olako pogazimo zadano obećanje
te da moramo okajati taj grijeh utjecanjem
Sakramentu Pokore. No, nama, koji tome Sakramentu
pristupamo često, potrebno je zapitati se,
jesmo li se doista ozbiljno opredijelili
za Isusa Krista jemo li zaozbiljno aktualizirali
obraćenje, tj. odluku da se ne želimo vratiti
na pravi put...
- Nakon Oproštenja, ne stati! Silno je važno ponovno ne pasti! 'Kad nečisti duh iziđe
iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći
spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: 'Vratit ću
se u kuću odakle iziđoh'. Došavši, nađe je
pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom
sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu
i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku
gore nego na početku' (Lk 11,24-26; Mt 12,43-46). Dakle, nakon dobre Ispovijedi, ne smije
se ostaviti duša prazna; ona je čista - ali
to nije dosta; treba ustrajno nastaviti moliti
(svjestan da sâm ne možeš ništa protiv Zloga;
samo je Gospodin moja snaga i zaštita). Stoga je nužno primati pomoć od Euharistije
(Sveta Misa je ustvari posadašnjenje Kristove
žrtve, po kojoj je Sotona pobijeđen od Onoga
koji je razorio sotonsku vladavinu, od Onoga
pred kojim je Sotona posve nemoćan, reče netko): prisustvuj više puta tjedno
euharistijskome slavlju i često primaj Krista
u Sv. Pričesti. Ne zaboravi i neizmjernu
snagu žrtve, odricanja (jer je tvoj duh grijehom
bio oslabljen; sjeti se Isusovih Riječi:
Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati,
osim molitvom i postom (Mk 9,29); provjeri kako je ovaj Isusov savjet istinit
i kako je, uistinu, Riječ Božja živa i djelotvorna (Heb 4,12); Riječi koje sam vam govorio,
duh su i život (Iv 6,63)...
- Za novi život u Kristu, Pavao savjetuje: Ubuduće jačajte se u Gospodinu
i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu
Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima
đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi
i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv
Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga
svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.
Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom
da uzmognete odoljeti u dan zli i održati
se kada sve nadvladate. Držite se dakle!
Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti,
potpašite noge spremnošću za evanđelje mira.
U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete
moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite
i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ
Božju. Svakovrsnom se molitvom i prošnjom
u svakoj prigodi u Duhu molite. Poradi toga
bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom… (Ef
6,10-19).
- Što, ako zgriješimo? Nikada, svjesno i voljno, ni najmanji grijeh! No, ako zbog slabosti ipak zgriješiš - milost ti je Božja uvijek
na dohvat ruke. Možeš se uvijek vedra lica
pojaviti pred Licem Božjim! Ispovijed je salon za ljepotu, gdje se Božjem djetetu
vraća lice Božje, daje mu se Duh Sveti,
uvjereni
su mnogi.
- Veoma važno pravilo poslije pada: što god da se dogodi, ne očajavaj nikada,
ma kakav god pad bio! Sv. Ivan Zlatousti upozorava: Naše spasenje ima dva smrtna neprijatelja:
preuzetnost i očajanje nakon pada. - Odmah pobudi bol zbog grijeha, odmah zamoli za oproštenje onoga koga si povrijedio
i zamoli Gospodina da ti oprosti i odmah odluči prvom prilikom ići na Ispovijed. O, moj Bože, sada se pokazalo kakav sam.
A što bi se i moglo očekivati od tako slabog
i slijepog stvora kakav sam ja... Nikako ne pasti u depresiju ili izgubiti
odvažnost - već nastaviti u duhovnom
životu
kao da se ništa nije dogodilo. Ne kloni
duhom,
jer time Bogu nanosiš još veću žalost
nego
samim grijehom.
- Ne dopusti grižnju savjesti! Ona u tebi stvara nemir, oduzima ti odvažnost
i paralizira te! Ona ne dolazi od Duha Svetoga,
već od tvoje oholosti ili đavla. Mir je osnovni kriterij pri razlikovanju duhova.
Osnovni kriterij za razlikovanje nemira u
nama jest ovaj: Ako nas grize savjest a raste
naša poniznost, ako za vrijeme grižnje savjesti
gorljivije činimo dobra djela, ako ona u
nama nimalo ne umanjuje povjerenje u Božje
milosrđe - treba je primati sa zahvalnošću
kao naklonost neba. Ako pak u nama pobuđuje
nered, ako ubija naš zanos i čini nas lijenima...
nesavjesnima u izvršavanju naših dužnosti
- vjerujemo da su to pobude neprijatelja;
činimo sve kao obično i uopće ih ne poslušajmo!
(Scupoli).
- Poslije, jao, pada, često popuštamo u svojim
svakodnevnim molitvama: Kako smijem doći pred lice Gospodnje
kad sam ga upravo uvrijedio?! Nekada to traje i nekoliko dana dok se
ne vratimo svom redovitom molitvenom životu.
To je svakako velika pogreška ili lažna poniznost
koju nam podvaljuje đavao. Posebno ne popuštaj
u svojim molitvenim navikama. Upravo suprotno.
Ako budeš čekao da opet postaneš pravedan
i vratiš se svojoj uobičajenoj molitvi, može
se desiti da dugo čekaš... Naprotiv, ako
prihvatiš činjenicu da si sagriješio i da
se možeš pojaviti pred Gospodinom u stavu
grijeha (bez prethodne toalete; konačno, zar ne zavisimo isključivo od Njegova milosrđa?) - On će te ozdraviti i pomalo ćeš se opet
posvećivati... Ako te tvoja savjest optužuje,
ako bi u Njegovoj prisutnosti najradije rekao:
Gospodine, grješan sam, odlazi od mene, sjeti se da ti On govori: Dođi k meni, ljubim te, dođi da te zagrlim! Zar su tuga, klonulost, malodušnost i nemir
u duši poslije svake pogreške ispravni? Ne,
ne: trebaš što prije steći mir (jer Bog djeluje ako je u duši mir!) i nastojati
što brže težiti posvećenju samoga sebe. Vlastitim silama se ne možeš
osloboditi grijeha: to može jedino Božja milost (milost znači 'dar', po definiciji!). Je
li bolje biti malodušan i mučiti se, ili
pak priznati: Gospodine, oprosti mi, opet sam sagriješio.
Vidiš što sam sve sposoban učiniti! Predajem
Ti se s povjerenjem, jer znam da ćeš me jednom
posve ozdraviti. Neka me svijest o vlastitoj
bijedi dovede do veće poniznosti, do većeg
razumijevanja drugih, do dublje svijesti
da ništa ne mogu svojim silama, već da imam
očekivati sve od Tvoje ljubavi i milosrđa
(Ph. Madre). Tada se Gospodin Bog raduje. Njegov odgovor
je jasan...
- Tada jasno vidiš, da je tvoj grijeh prouzročila
tvoja slabost i da si se premalo pouzdavao
u Boga. Vlastiti pad te uči da još manje
vjeruješ svojim silama te da još jače tražiš
pomoć u Gospodina, koji jedini ima silu i moć (to je tvoje potpuno duhovno siromaštvo, prvo Blaženstvo). Ako se ne precjenjuješ i oslanjaš se samo
na Gospodina, nećeš tada biti iznenađen
ili
zbunjen svojim posrtajima - uviđaš
da je
to prirodna posljedica tvojih slabosti
i
nestalnosti...
- Duhovni pisci savjetuju: kad ti se približava,
Bog te mora učiniti slabim da bi Ga zatrebao;
mora te poniziti, jer si prevelik, a rana
čini poniznim. Često puta potrebno je mnogo
rana da bi se Njemu obratio. Kada Gospodin ne bi dopustio da s vremena
na vrijeme ne učinimo neko zlo, našli bismo
se u velikoj opasnosti: uhvatila bi nas oholost
i umišljenost, zaboravili bismo da sve dobivamo
od Boga nezasluženo. A ništa ne škodi pravoj
ljubavi kao oholost. Zato smo Gospodinu zahvalni,
jer bez te zaštite, izložili bismo se opasnosti
da se zauvijek izgubimo, kaže sv. Mala Terezija.
Ni križ nije otajstvo snage - već bespomoćnosti (B.
Bro). Križ nije otajstvo heroizma, već otajstvo ljubavi. Ne sastoji se u hrabrom trpljenju, već u
strahu od trpljenja; ne u prevladavanju teškoća,
već da budeš pregažen od njih; ne u tome
da budeš velik i velikodušan, već malen i
smiješan u vlastitim očima; ne u tome da
se gordiš od krjeposti, već da vidiš kako
sve tvoje krjeposti padaju u prašinu - i sve to prihvaćati s ljubavlju. Ne radi se o tome da budeš jak u kušnji,
već dovoljno ponizan da u tvom životu pobjeđuje
- ljubav! Svetost ne počiva u moralnoj snazi,
u isticanju svojih krjeposti i zasluga. Model
kršćanina nije 'Superman', kršćani se ne
natječu na velikim šampionatima svih kategorija! Svet si - i kad si slab - u mjeri u kojoj si
sjedinjen s Bogom! Dovoljno je priznati da smo pred Bogom
svi - prosjaci! Prihvati da si ranjiv i da zato - trebaš Spasitelja. Ne odbacuj dijete, ono što je
slabo, bolesno u tebi...
- Nisi, dakle, ti nikakav 'Superman' krjeposti!
Bog zna za tvoju slabost: ona stvara mjesto
za Njegovu moć; snaga se u slabosti usavršuje... Jer kad
sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,9-10). Bit ćeš često vrlo slab, ali ćeš upravo
takav, slab, pobjeđivati; bit će to pobjede
ne tvojom, već Božjom snagom. Bog dopušta da doživiš teška razočarenja,
da time naučiš, da samo na Njega računaš
(sv. Bonaventura). Važno je da u kušnji budeš dovoljno ponizan
kako bi u svom životu otkrio ono najvažnije
- istinu o Bogu koji te ludo ljubi. U tom
smislu, netko je lijepo rekao: Nedopustivo je za kršćanina pomiriti se da
bude 'padavičar', da mu to bude identitet,
jer jednostavno nema u njemu volje popraviti
se, nema odvažnosti i hrabrosti uvijek se
ponovo dizati i započinjati iznova. Previše
računa na sebe, a malo ili ništa na Boga.
- Evo, dakle, lijeka za tvoje padove: umjesto da se poslije nekog pada zatvoriš
u sebe i neprestano u sebi oživljavaš spomen
na nj' - vrati se odmah s povjerenjem Gospodinu, štoviše - zahvaljuj
Mu za dobro što će ga Njegovo milosrđe
izvući
iz toga pada!
- Ponavljam: moramo se istovremeno boriti
protiv grijeha i popravljati svoje pogreške
(Bog ne podnosi mlake, usp. Otkr 3,16; ništa tako ne ohlađuje ljubav kao pomirenje
s osrednjošću!). Ali, jao, ako ipak padnemo,
mnogo je bolje izgubiti sve ostalo, nego
li hrabrost, nadu i dobre odluke (P. Faber). Ipak, ne moraš očajavati nad svojim pogrješkama,
jer ako se Bogu vratiš s raskajanim srcem,
On je sposoban iz toga izvući dobro (Bog
može okrenuti na dobro čak i tvoje pogreške
/etiam peccata! - čak i grijeh, veli sv. Augustin/ - ponekad
samo takvo dobro, da te uči rasti u poniznosti
/manje vjerujem svojim silama, a više Njemu)/ te u milosrđu prema bližnjemu (ako ja tako lako padam, kako onda mogu osuđivati
svoga brata?). Naš Gospodin toliko cijeni
poniznost, da uopće ne pravi poteškoće da
padnemo u grijeh, kako bi iz toga izvukao
svetu poniznost (sv. Franjo Saleški). Bolje
grijesi koje prati poniznost, nego nevinost
sjedinjena s ohološću (sv. Ottavo di Milev).
- Ako se popravljamo na taj način, grijesi
'ne škode' i osoba uspijeva zadobiti poniznošću
ono što je izgubila propustom.
Poslije svakog pada, On čeka... On ne želi
ubiti grješnika, nego ga pretvoriti u sveca.
Nemilosrdan je prema grijehu, a milostiv
prema grješnicima - ta radi njih je i došao
(usp. Lk 5,32). On je Onaj koji u ličinki vidi leptira, u sjemenci plod,
u grješniku sveca. To je Isusov pogled koji ne osuđuje. Pogled
koji ozdravlja. Poslije, jao, pada, imaš
posebno pravo na Isusovo naručje, aleluja.
Ako i padneš ali odmah se podigneš - ne gubiš mnogo, već dobiješ
poniznost, iskustvo milosrđa. Tko ostaje
u žalosti i grižnji savjesti, gubi mnogo
više. Znakom duhovne zrelosti nije to da
više ne padneš, nego još više, da se znaš
brzo podići. Svetac nije onaj koji nikad ne padne, nego
onaj koji odmah ustane (sv. Mala Terezija). Da ne izgubiš odvažnost, sveci govore da
poslije pada možeš očekivati više milosti
(usp. Rim 5,20: Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno
izobilova milost).
Evanđelje Sakramenta 'Ranjene ljubavi
Bog može učiniti i mnogo više od onoga što
od Njega očekuješ. Ali ono što On ne može
ili neće učiniti jest da silom otvori tvoje srce. Svoje srce treba da Mu
daruješ ti sâm. Najveće je čudo - promijenjeni život u Bogu... Najveće je čudo - ljubav; manjkati u ljubavi - znači povrijediti Boga
u zjenicu oka. Kršćanin živi svoje
krštenje
kada čuva svetu ljubav. Jer imaš isto
krštenje
kao i Isus, imaš i isti zakon - ljubav.
To
je tvoja osobna karta koja se piše
Kristovom
krvlju. U Ispovijedi se učiš ljubiti,
ljubiti
kao Bog.
Takva te je ljubav spasila,
takva
ti ljubav oprašta, takva te ljubav
i ozdravlja.
Predaj često u ovom Sakramentu Bogu
sve što
je tvoje, a On će ti zauzvrat dati
sve svoje;
predaj Mu svoje bijedno sve, a On će
ti dati
svoje Božje sve. Tvoji darovi Bogu
mogu biti
i svi tvoji svakidašnji porazi, svi
tvoji
neuspjesi, sve tvoje slabosti, sve
tvoje
bolesti, sva tvoja zla, svi TVOJI GRIJESI!
Za sve ono što mu daješ, On će ti dati
sve
ono što nemaš, i ono što nisi ni vidio
ni
pomislio da može dati. Ako se kaješ
- svaka
tvoja krivica može postati "sretna
krivica":
pokazat će ti koliko te ljubi Onaj
koji je
zbog tebe umro i uskrsnuo, učinit će
te poniznijim
i krotkijim, onim koji se sve manje
uzda
u sebe, a sve više u Njega.
Neka ti ovaj Sakrament ne bude na otrov,
nego na oproštenje grijeha! Jer je
Krist
uskrsnuo - nema života koji bi bio
osuđen
na propast, nema zla koje bi bilo konačno.
Božja veličina nije toliko u pravednosti
koliko u milosrđu. Njegova je pravednost
obilježena blagošću i nježnošću. Njegova
pravednost i svemoć stoje u ljubavi.
Ako si odlutao od Njega, uvijek se
možeš
vratiti... Kad se vraćaš i moliš oproštenje
u mraku neke ispovjedaonice - upamti,
raduješ
Gospodina Boga, jer Mu dopuštaš da
te kroz
oproštenje ljubi. Samo je grješnik
sposoban
učiniti Bogu takvu radost! Njemu je
veća
radost dati oproštenje nego nama primiti
ga. Pustimo se od Njega spasiti, pustimo
se od Njega ljubiti. Sagriješili smo,
slabi
smo - to sada više nije važno! On je
radi
toga došao!
Ne gledaj, stoga, samo vlastitu nesreću -
otkrij Isusovu Ranu koju je zaradio tražeći
tebe u trnju grijeha (i sakrij se u tu Ranu!),
pogledaj Očevu bol za izgubljenim sinom,
vjeruj u Njegovu ljubav - samo takav povratak
ima smisla. Boga istinski ljube samo skrušeni
grješnici kojima je mnogo oprošteno, i sveci,
jer jedni i drugi imaju dječju dušu (T. Dajczer).
Samo nas oholost priječi da budemo sveci
(sv. župnik arški). Nikada se ne ulazi tako u nebo kao kad
ulazi grješnik kojemu je Bog iskazao mnogo
milosrđa... Nama grješnicima za utjehu: više
je u nebu onih koji su griješili, pa su se
obratili i činili pokoru (Marija Magdalena,
Savao iz Tarza, Augustin, Margareta Kortonska,
Jeronim, desni razbojnik i mnoštvo drugih
obraćenika - ne znamo im broja), nego onih
koji su sačuvali krsnu haljinu nevinosti
(Ivan Krstitelj, Josip, Alojzije Gonzaga,
Dominik Savio, Tarzicije, Marija Goretti,
Bonaventura, Toma Akvinski, Terezija od Djeteta
Isusa i na tisuće drugih).... Kada govorimo
o velikim svecima, tada ne častimo heroje,
nego slavimo ono, što je Bog iz grješnih
i slabih ljudi učinio (Bog nas kruni, jer kruni svoje darove, a
ne naše zasluge - sv. Augustin). Sveci su čudesan prototip gdje učimo, kako
Bog i čovjek rade zajedno; kada ne radimo
zajedno s Bogom - trebamo Božje oproštenje.
Gospodin želi i od tebe učiniti sveca, najvećeg sveca
u povijesti Crkve (T. Ivančić)!
Sa strane Gospodina Boga, nebo je otvoreno
za sve: tamo ulazi svaki koji to hoće.
Darovao
je nebo razbojniku, dat će ga i svakom
raskajanom
grješniku! I tako se nebo napunja pokajnicima!
Nebo je puno raskajanih grješnika,
aleluja!
Veća je, dakle, Božja milost nego tvoj grijeh.
Nakon oproštenja i pomirenja - budi sretan
što si postao dijete Božje, i to na sliku
Božju, što si napustio zemlju svoje sebičnosti
i oholosti, opredijelio se za ljubav, ušao
u Kraljevstvo Božje i bratsku zajednicu Crkve
te što ti je Isus vratio krsnu nevinost duše. To je, zapravo, "drugo krštenje": krštenje u suzama. Iz te kupelji izlaziš blistav kao sunce
s kojeg odsijevaju zrake svetosti (doista,
nema ljepote u vidljivom svijetu koja
bi
bila slična ljepoti duše u milosti
posvećujućoj)!
Ništa ti ne može grijeh kojeg si okajao,
niti krivica koju nisi htio, ništa
ti ne
može neuspjeh, ako si se danas spreman
popraviti.
Ne moraš se vraćati u prošlost da nešto
popraviš,
jer budućnost je tvoja. Kad ne znaš
kako
dalje, tada počinje povijest Božje
ljubavi.
'Evo, sve činim novo, nä, evo, pred
tvojim
očima. Nemoj razmišljati o onome što
je prošlo,
ono što je davno proteklo - ne dovodi
u pamćenje.
Pogledaj, činim nešto novo u tvom životu.
Zar ne vidiš? Upravo pred tobom, nä,
evo,
stvara se.' Ti nam, Gospodine Isuse,
neprestano
ponavljaš: 'Gledaj, sve činim novo'.
I nad
svakim od nas odjekuje riječ tvoga
Oca izrečena
nad Sinom svojim: 'Ti si Sin moj ljubljeni!'
..Hvala Ti, Gospodine Isuse... Hvala
Ti,
Oče... Hvala Ti, Duše Sveti!
Gospodin se brine da se na licu djece Božje
uvijek čitaju crte Očeva lica. Stoga više
nemaš pravo reći: ja sam grješnik, ja sam u zatvoru samoga
sebe, već: ja sam ljubljeni grješnik, ja sam grješnik ljubavi Božje - tada (i samo tada!) uskrsnuće - svako
uskrsnuće - jest moguće! Isus može
ponoviti
uvijek svoj Uskrs u tebi.
Čudi se, često se čudi ludosti ljubavi
Boga
Oca!
Dok klečiš u ispovjedaonici, to su tvoji
sveti trenuci pobjede čovjeka nad nečovjekom,
pobjede mira nad ratom, praštanja nad osvetom,
ljubavi nad mržnjom, nade nad očajem. To
su trenuci kad su izgubili zločinci i grijeh...
kada od grješnika postaješ svetac, od djeteta
čovječjeg postaješ dijete Božje, od čovjeka
osuđenog postaješ blagoslovljeni čovjek,
iz tame prelaziš u svjetlost (usp. T. Ivančić). Ispovijed je nešto svemoćno. Duša, koja je sjedinjena s Bogom, zadaje
Sotoni strah kao što mu zadaje sám Bog (sv.
Ivan od Križa). Ne boj se, ti si sin Božji, sin u Sinu!
Ima li, dakle, nade za grješnika? Ima! Čak
i preko svih mjera!
Bog je Ljubav! (1 Iv 4,16). Ljubav i milosrđe će slaviti konačnu pobjedu.
Posljednji sud će pokazati da je Božja ljubav
jača od smrti! Upravo od smrti!
P. s. - 'Sve dok nemaš teškoga grijeha na
duši, idi na Svetu Pričest: tu sam Ja u slavi. Ja sam živi Krist! Ja
sam živa Voda. Ja sam vječni Oganj zapaljen
u tvojim grudima, nemoj ga ugasiti. Moje
je Tijelo gorući grm koje gori vatrom Duha
Svetoga. Bit ćeš sav u ognju - i nećeš se
spaliti. Nosi taj Oganj van po svojem srcu,
po svojim rukama i ustima, da On gori i živi
u svim srcima; svi oni moraju doći k Meni.
Ne boj se ničega - predaj taj Oganj dalje
- snagom Riječi Moje i Duha Svetoga, možeš
promijeniti samoga sebe, svaku osobu, čitav
svijet. Dovoljno je ostati u Mojoj ljubavi
- jer sve ostalo je u njoj. Odreci se svega
radi Mene, jer sve je tvoje - a Mene ni radi
svega! Sjeti se da si od Boga. Sjeti se da si pozvan u svome životu Lice
Božje tražiti. Sjeti se da si pozvan Lice
Boga Oca gledati!' (V. Kraljević).
Priredio: p. Ivan MSC
- Pitanja o ispovijedi
- Najčešća pitanja o Ispovijedi
NACRT ZA JEDNU ISPOVIJED
ISPOVJEDNE MOLITVE
POTICAJI
ZAHVALA
SAVRŠENO POKAJANJE
ZA ONE KOJI SE NE MOGU ISPOVJEDITI
ISPOVIJED DJETETA
Koja je korist od ovog Sakramenta?
Što znači da Ispovijed 'nije valjana'?
Što treba reći na Ispovijedi?
Govori ono što jesi sagriješio
Kako se često ispovijedati?
Ako na Ispovijedi zaboravim neki teški grijeh, je li ona valjana?
Kako ispovijedati grijehe protiv 6. i 9. Božje zapovijedi?
Što je, zapravo, 'teški grijeh'?
Ako imam teški grijeh na duši, ne smijem, bez Ispovijedi, na Sv. Pričest, pa makar se prije toga i skrušeno pokajao
Oproštenje je uvijek izvor života i obnove - obraćenje,
Evanđelje Sakramenta 'Ranjene ljubavi'
Što je potrebno za valjanu Ispovijed?
Što je potrebno prije, za vrijeme i poslije Ispovijedi?
Zašto se ispovijedati pred svećenikom
Što ne treba reći?
Ispovijed nije duhovni razgovor ni psihoterapija.
Tko snosi u slučaju grijeha odgovornost ako svećenik daje neodgovarajući ili krivi savjet?
Što će svećenik misliti o meni (osobito ako me pozna), ako mu kažem neki 'strašan' grijeh?
Ako ponavljam uvijek 'iste grijehe' - nije li Ispovijed neka vrsta licemjerja: tä znam da ću opet griješiti, a u Ispovijedi obećajem da 'neću više'? Bolje je onda ne ići na Ispovijed...
Teški i laki grijesi
Što je to 'generalna', 'opća', 'velika' ili 'životna' Ispovijed?
Oproštenje je uvijek izvor života i obnove - obraćenje
Što, ako zgriješimo?
Za one koji žele znati više