Komentari

Bogoslovi NEZAKONITO izbačeni?

Povod ovom komentaru su 'bla bla' naslovi na mnogobrojnim portalima i u gotovo svim našim tiskovinama: "Riječki bogoslovi IZBAČENI iz sjemeništa"..., "Riječki bogoslovi NEZAKONITO izbačeni iz sjemeništa?", "Mladi bogoslovi izbačeni iz sjemeništa jer su gay"...

- Zamislite, sasvim je 'slučajno' da su se ti naslovi pojavili upravo oko 16. 11.: Međunarodnog dana tolerancije... Valjda su, zbog tolerancije i nediskriminacije, trebali takvi bogoslovi ostati u bogosloviji (- oni osobno tu i nisu bitni, te njih osobno nikako ne želim ovdje povrijediti; koristim ih samo kao povod napada na institucije u Crkvi!) i Crkva im je morala dopustiti ređenje, tako da novinari mogu i dalje kontinuirano napadati tu istu Katoličku crkvu kao leglo "pedera, homoseksualaca, pedofila...". Ovakav pristup je, doista, contradictio in se: kada pišu o 'gayevima' u Crkvi, onda novinari napadaju i osuđuju Crkvu, a kada se ta ista Crkva bori protiv 'gayeva' u svojim redovima, onda oni brane gayeve u Crkvi. Pa odlučite se, gospodo...

- Novinari su, željni senzacija, tražili instrukcije i kod pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. No, ona nije ispunila njihova očekivanja, jer je naglasila kako "Zakon o suzbijanju diskriminacije (ZSD) načelno dopušta religijskim organizacijama i udrugama da iz svog članstva isključuju osobe čiji stavovi i životni stil krše važna etičko-religijska uvjerenja i odrednice tih organizacija", navodi  Novi list. "U tom smislu, načelno gledajući, isključivanje homoseksualnih osoba iz života i djelovanja sjemeništa ulazi u opseg izuzetka od zabrane diskriminacije", kaže pravobraniteljica.
- Kako bi to bilo kad se ne bi o slučaju izjasnio i "Centar za LGBT ravnopravnost"! Tako izvjesni  koordinator tog Centra  poziva "sjemeništarce da se jave u neki od ureda Centra - takav djeluje i u Rijeci - ako ih se na bilo koji način ugrozilo", navodi isti izvor. Taj izvjesni koordinator docirajući nastavlja: "Što se tiče same Crkve očito je da je sjemeništarcima uskraćeno pravo na izbor obrazovanja i pravo na izbor profesije. Time je prekršeno nekoliko zakona Republike Hrvatske, poput primjerice onog o radu i o obrazovanju, no ionako smo svjesni da je Crkva od njih izuzeta. Sve je, međutim, tim nemoralnije s obzirom da se svećenička plaća i obrazovanje plaćaju iz javnog budžeta. Da Crkva sama skuplja novac pa ga troši kako god hoće, ne bi bilo problema. No, Crkva ima poseban status za razliku od građana, institucija, udruga čije se trošenje javnog novca rigorozno kontrolira".
- Ovaj poštovani djelatnik doista se odlikuje površnošću poznavanja, pa čak i zazačuđujućom (?) kvantitetom nepoznavanja problematike o kojoj govori. U pitanju je, da, osnovni pojmovnik o dicendi res, kao i notorno nepoznavanje odnosa i funkcioniranja u Crkvi (što on, objektivno, i ne mora poznavati, ali ako o tome već govori, morao bi znati o čemu govori!). Istina, koja ovog glasnogovornika i ne zanima onom snagom koja iziskuje tragalačke napore za poštenim  istraživanjem neznanoga, jest nešto drukčija: bivšim bogoslovima uopće nije 'uskraćeno pravo na izbor obrazovanja', jer oni, koliko je nama poznato, i dalje studiraju, i mogu studirati, na Teologiji u Rijeci. O 'kršenju nekoliko zakona RH' vidi infra. A 'svećenička plaća' se ne plaća iz javnog budžeta, to valjda danas svi znaju. Prvo, svećenici nemaju 'plaću', nego Crkva 'sama sakuplja novac' te se iz fonda župne blagajne namiruje i tzv. 'mjesečni iznos za uzdržavanje svećenika u pastoralnoj službi', što očito nije 'plaća', nego sredstva za podmirenje osnovnih životnih potreba svećenika (domaćica, hrana, režije...). Pa ja nikada, kao svećenik, nisam primio iz 'javnog budžeta' ni lipe! I upravo jer 'Crkva sama sakuplja novac', može ga i trošiti 'kako god hoće', te stoga, čini se, i 'nema problema' - osim u pojmovniku 'zakukuriknutog' koordinatora.

- Pustimo sada pitanja o (ne)kompetentnosti neznanja, promotrimo radije jesu li navedeni pravni subjekti 'nezakonito izbačeni' iz objekta, kakvo je pravno uređenje položaja vjerskih zajednica u našem sustavu, i je li to "izbacivanje" zbog homoseksualnosti doista samo unutarcrkvena problematika?...

- Republika Hrvatska svojim se Ustavom iz 1990. godine obvezala pridržavati načela modeme liberalne države - između ostaloga i načela slobode vjeroispovijesti i odvojenosti Crkve i države. Dolaskom demokracije i stjecanjem nezavisnosti, pitanje vjerske slobode regulirano je u skladu s praksom u demokratskim zemljama. Člankom 40. Ustava Republike Hrvatske od 22. 12. 1990. godine, jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijesti i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja, a člankom 41. definira se da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.

- Zaključenjem Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima 18. prosinca 1996. (u daljnjem tekstu: Ugovor; vidi tekst Ugovora i Zakon o njegovu potvrđivanju u Narodnim novinama - Međunarodni ugovori, br. 3/95.), Katolička crkva u Hrvata u pravnoj osobnosti Svete Stolice postala je subjekt međunarodnog prava. Tim se Ugovorom uređuje niz dalekosežnih pitanja u odnosima između države i Katoličke crkve, pa tako se, između ostaloga, potvrđuje da su one "svaka u svom poretku neovisne i samostalne" (čl. 1); "priznaje (se) javnu pravnu osobnost Katoličke Crkve  (... te ...) svih crkvenih ustanova koje imaju takvu pravnu osobnost prema odredbama kanonskog prava" (čl. 2). Prema teoriji države i prava, usvojen je, dakle, "crkvenopolitički sustav" koji Crkvu poima kao 'javnopravnu ustanovu', odnosno Crkva ( i njene kanonske ustanove) stekle su time javnopravni položaj. Republika Hrvatska, u čl. 2. Ugovora o pravnim pitanjima, izrijekom je unijela odredbu o javnoj pravnoj osobnosti Katoličke crkve (pa i o javnoj pravnoj osobnosti svih crkvenih ustanova koje imaju takvu pravnu osobnost prema odredbama kanonskoga prava). Doduše, u naslijeđe liberalne države ubraja se i pravilo da niti jedna javna vlast ne može proći bez odgovarajućeg javnog nadzora. Ali je činjenica isto tako, da odredbe Ugovora ne sadrže posebne "civilne" nadzorne mehanizme. A što se tiče pitanja o pravnoj snazi ovog Ugovora ('Konkordata'), u Hrvatskoj postoji ustavni princip o nadzakonskoj snazi ratificiranih međunarodnih ugovora.

- Shodno tome, smije li Katolička crkva, odnosno njene kanonske institucije, u ovakvom pravnom odnosu, autonomno donositi odluke iz svog djelokruga propisanog Ustavom, zakonima, međunarodnim ugovorima i drugim pozitivnim pravnim propisima? Jasno da mogu.

- Konačno, kakav je odnos između crkvenog i građanskog prava?

Kao što vidjesmo, čl. 41. Ustava RH propisuje da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države. Pravo vjerskih zajednica je odvojeno od građanskog, tj. svjetovnog prava. Prema teoriji države i prava, priznavajući javnopravnu prirodu crkvenih organizacijskih propisa i samoupravni položaj crkvenih tijela u državnom području, država je priznala vrhovnom predstavniku Crkve, u granicama crkvene autonomije, značenje vrhovne vlasti nad vjernicima. U toj i takvoj korelaciji odnosa u kojem Crkva ima javnopravni karakter, postoje dvije vrste crkvenopravnih odredaba: jedne, koje donosi državna vlast (tzv. "državno crkveno pravo", Staatskirchenrecht, u ovom slučaju Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima od 18. prosinca 1996.), i druge, crkveno pravo u užem smislu, koje autonomno stvara sama crkvena vlast (kanonsko pravo, Codex iuris canonici).

- Posljednje pitanje: treba li Crkva (i njene kanonske ustanove), za propise i odluke iz svog pravnog djelokruga, 'polagati račun' civilnim nadzornim mehanizmima? Ne mora. Moralna obveza može postojati, pravna obveza ne postoji. Uređivanje odnosa u svojim ustanovama iure proprio (po vlastitom pravu) u nadležnosti je crkvenog, a ne državnopravnog subjekta, što je država i priznala (gore navedenim odredbama).

p. Ivan MSC

Koncert grupe GREGORIAN u Osijeku – upozorenje!

Izvor: Đakovačko-osječka nadbiskupija

Petak, 14. listopada 2011.

ĐAKOVO (TU) - U dvorani Gradski vrt u Osijeku, 20. listopada održat će se koncert glazbeno-scenske atrakcije „GREGORIAN". Ova grupa nekoliko je puta nastupila u Hrvatskoj, no prvi puta dolazi u Osijek. Mnogi smatraju kako će, zbog naziva grupe, na koncertima čuti gregorijanski koral. Dosta neupućenih skladbe Gregoriana mijenja za glazbu benediktinaca, koji su uistinu snimili uspješan album s gregorijanskim napjevima. Smatramo potrebnim iznijeti istinite informacije.

Grupa Gregorian ne izvodi kršćanski gregorijanski koral, već obrade pop i rock hitova s naglašenim sotonističkim elementima. Kostimografija im je nalik na monašku, ali oni nisu monasi. Ističu kako spotove snimaju u crkvama i samostanima, no radi se o sakralnim prostorima pretvorenim u muzeje. Po slici na plakatu kojim se koncert najavljuje, može se vidjeti tko zapravo dolazi, jer na fotografiji članovi grupe prstima pokazuju sotonističke znakove.

U njihovu opusu nalaze se i obrade pjesama izrazito sotonističkih grupa, a jedan od njihovih albuma nosi naslov "The dark side of the chant" (Mračna strana gregorijanskog pjevanja). Tvorac ove grupe je Nijemac Frank Peterson koji je okupio vrsne izvođače klasičnog obrazovanja, ali i poznavatelje slobodne glazbe. Snimanju svake skladbe Gregoriana prethodi priprema - dionice se tonski zapisuju i snimaju u jednoj staroj londonskoj crkvi koja je prenamijenjena u studio "Angel", a da bi se izbjegla hladna studijska atmosfera, pjevači snimaju osvijetljeni svjetlošću svijeća kako bi izvedbe zvučale što sugestivnije (podsjeća na okultizam - u kojemu svjetlo ´utječe' na zvuk). Peterson je tvorac i ezoterijskog benda Enigma, poznatog po okultnim skladbama također u obliku gregorijanskih napjeva, u kojima se mogu naći i poneke kršćanske antifone izvrnute naopačke.

Grupa se, dakle, skriva iza kršćanskog naslova, a zapravo obezvrjeđuju kršćansku vjersku i kulturnu baštinu te nauk Katoličke Crkve.

Psi oko crkve i koncerti u crkvi? Svašta...

Godinama promatram vlasnike pasa kako, upravo na prostore oko crkvi, ciljano dovode svoje 'ljubimce' koji za sobom tu ostavljaju smradni 'corpus delicti'. Neću sada govoriti o općoj kulturi ili odluci Gradskog vijeća bilo kojeg grada, u ovom slučaju grada Crikvenice (44. sjednica, 19. 11. 1996.) o držanju kućnih ljubimaca...,  koji nalažu da je držatelj (posjednik ili voditelj) psa 'dužan očistiti javnu površinu kao i stvari, što ih je onečistio njegov pas' (čl. 15)... No, redovito, takvima, Bog i svetost Njegova hrama manje znače od 'svetosti' njihova psa i njegovih fekalija...

Danas pak (05. 07. 2011.), vidim kroz prozor Duhovnog centra kako odrastao čovjek prilazi crkvi u mom mjestu i u po bijela dana (11 h) urinira na zid hrama Božjega... 'Pazi, oštar pas'! A koliko 'oštriji' čovjek koji takvo što čini po zidovima Božje crkve...

Vidim u jednom jadranskom turističkom mjestašcu oglasnu ploču na crkvi u kojoj se prostire veeeeliki plakat o nizu koncerata svjetovne 'ozbiljne glazbe' u istoj crkvi, svakih 4 dana kroz duže vrijeme (dakako, pretpostavljam, uz naplatu ulaznica, a ne uz slobodni ili besplatni ulaz). Sumnjam da je za svaki pojedinačni koncert posebno tražena dozvola Ordinarija, sumnjam da će Presveto u toj crkvi biti maknuto u neku pokrajnju prostoriju za vrijeme koncerata, a vrata ispražnjenog Svetohraništa ostati otvorena za vrijeme tih nizova koncerata... itd., itd.
Ne mogu vjerovati da, u stvarnosti, postoji dodvoravanje lokalnim 'općinarskim' i 'kulturnjačkim' vlastima, a na štetu crkvenih propisa i karaktera svetosti sakralnog prostora. Pitanje je da li mi vjernici (i odgovorne osobe koje to dopuštaju) uopće poznajemo pozitivne crkvene propise o toj materiji, ili ih svjesno ignoriramo ili derogiramo, izlazeći time, na sablazan svjesnih vjernika, iz okvira pozitivnih crkvenih pravnih propisa...

Recimo općenito, da se jedna crkva ne može smatrati kao bilo koja koncertna dvorana. Takvo uvjerenje izražavaju i crkveni tekstovi, osobito rimski dokument iz 1987., o toj materiji, koji naglašava da je samo 'crkveni autoritet ovlašten vršiti slobodno svoja ovlaštenja u svetim mjestima' (usp. kan. 1210 i 1213 ZKP-a). Akustičnost crkvenog prostora, tišina i sl., nisu, dakle, dovoljan razlog za odobravanje koncertne djelatnosti unutar tih, za vjernike svetih, prostora... 

Važno je, stoga, ponovno podsjetiti na crkvene propise i objašnjenja o identitetu crkvenih svetih mjesta, osobito u jeku turističke sezone...

Obrađenu materiju prenosimo sa: www.crkvena-glazba.net (obrada je naša):

prosinac, 2007. godine

KONCERTI U CRKVAMA

O brizi za dostojanstvo liturgijskoga prostora i brizi za glazbenu baštinu

Ante Crnčević

Glazba je povlašteno mjesto dijaloga Crkve s kulturom te je lako ustvrditi da su mnoga velika djela glazbene kulture dio kršćanske baštine. Zadnjih nekoliko desetljeća zamjećuje se novo zanimanje za glazbu. Tome svakako doprinosi i razvoj elektroničkih medija i nosača zvuka koji glazbu čine dostupnom svakome u svako doba. Koncerti time nisu zaboravljeni nego su još više postali izazovni te danas okupljaju ne samo glazbeno obrazovane nego i glazbeno manje nadarene. Festivali, dani glazbe, glazbene večeri, kulturna ljeta i slične manifestacije sastavni su dio kulturne ponude mnogih naših mjesta i gradova, osobito turističkih. Organizatori takvih priredaba nerijetko kucaju na vrata župnih ureda tražeći ustupanje crkava za izvođenje koncerata. Nerijetko i sama Crkva nudi glazbene priredbe kao dio svoje duhovne ponude društvu u kojem živi.
Time postaje aktualnim pitanje ustupanja crkve kao liturgijskoga prostora u neliturgijske svrhe. U praksi se uočavaju različiti pristupi. Budući da o svemu tome postoje pozitivni crkveni propisi, potrebno ih je ponovno iznijeti i staviti na srce svima kojima je dužnost brinuti se za svetost liturgijskoga prostora. U ovom kratkom razjašnjenju ne dotičemo široku temu odabira glazbe za liturgijska slavlja nego nam je nakana na temelju crkvenih normi ponuditi razjašnjenja glede ustupanja prostora crkve za izvođenje glazbenih djela izvan bogoslužja.

Glazba kao oblik pastoralnog nastojanja

Zakonik kanonskoga prava (kan. 1210) određuje: »U svetom mjestu neka se dopusti samo ono što služi vršenju ili promicanju bogoštovlja, pobožnosti i vjere, a zabranjuje se sve što nije u skladu sa svetošću mjesta. Ordinarij pak može za pojedinačni čin dopustiti i druge upotrebe koje ipak nisu protivne svetosti mjesta.« Iako je ta crkvena norma po sebi dovoljna za izricanje stava prema korištenju liturgijskoga prostora za koncerte, ta su pitanje pobliže normativno razriješena pismom Kongregacije za bogoštovlje Koncerti u crkvama (1987.) gdje se određuje da nije dopušteno u liturgijskom prostoru izvoditi glazbu koja nije nadahnuta kršćanskom vjerom ili koja je skladana u profane svrhe. Umjetnička i povijesna vrijednost nekoga djela, kao i njegova »popularnost«, nisu dostatni elementi da bi se njegovo izvođenje moglo pripustiti u liturgijskom prostoru. Kriterij prosudbe o dopuštenosti izvođenja glazbenih djela u crkvi počiva na pastoralnoj i duhovnoj koristi vjernika. Tako je u crkvi dopušteno izvoditi samo ona glazbena djela koja su dio kršćanske duhovne baštine, tj. djela koja su nekoć skladana za bogoslužje ili su pak nastala u nadahnuću nad svetopisamskim tekstovima, nad kršćanskom mišlju i duhovnošću. Takva je djela moguće priređivati kao duhovno-glazbene priredbe ili ih pak u crkvi izvoditi »u slobodno vrijeme» ukoliko se preko njih želi ostvariti jedan od slijedećih pastoralnih ciljeva:

a) pripraviti puk na slavlje važnijih svetkovina kako bi se vjernici aktivnije uključili u samo slavlje (npr. tzv. božićni koncert kao dio duhovne kršćanske priprave za slavljenje Gospodinova rođenja);
b) glazbenim izričajem istaći duh pojedinih liturgijskih vremena kako bi vjernici intenzivnije živjeli vrijeme u kojem se nalaze (npr. večeri korizmenih pučkih napjeva i pasionske baštine);
c) stvoriti u crkvi ambijent molitve i sabranosti kako bi vjernici koji dolaze u crkvu radi osobne molitve ili pobožnosti, u liturgijskom prostoru lakše otkrili svetost prostora i doživjeli susret sa Svemogućim;
d) čuvati glazbenu baštinu koja njeguje i potiče pravi kršćanski duh;
e) posjetiteljima crkve, osobito turistima koji nisu kršćanski usmjereni, pomoći da dožive svetost liturgijskoga prostora.

Tim je za zahtjevima lako udovoljiti ako se glazbeni program priređuje s čistim pastoralnim ciljem. Nema sumnje da bi naši crkveni zborovi u priređivanju takvih duhovno-glazbenih trenutaka trebali pronalaziti povlašteno mjesto svoga djelovanja. Time bi se dobrim dijelom razriješila i (katkad vruća) pitanja koja izviru iz želje za čuvanjem onih djela crkvene glazbene baštine koja svojim sadržajem i oblikom izvedbe nisu podudarna s duhom obnovljenoga bogoslužja. Crkva se takvih djela nipošto ne odriče, ali ne dopušta da bogoslužje budu instrument njihova čuvanja. Crkva prepoznaje kulturnu i duhovnu vrijednost takvih djela te ih, nalazeći u njima veliku pastoralnu korist, nastoji čuvati ali kroz vanliturgijske oblike: kroz večeri duhovne glazbe, glazbeno-meditativne programe, bdijenja i slične oblike.

Briga za promicanje kulture

Teškoće međutim nastaju kad koncerte u liturgijskom prostoru priređuju ustanove koje u prvi plan ne stavljaju duhovnu korist vjernika nego neke druge ciljeve. Ti »drugi« ciljevi nerijetko odabiru i glazbena djela koja, unatoč njihovoj umjetničkoj vrijednosti, svojim sadržajem i glazbenim oblikom, nisu prikladna za izvedbu u liturgijskom prostoru. Predstavnici Crkve i čuvari dostojanstva liturgijskoga prostora, vjerni Gospodinu koji reče: Dom moj dom će se molitve zvati (Lk 19,46), morat će umjeti oduprijeti se traženju onih koji u ime kulture i umjetnosti bogoslužni prostor žele pretvoriti u glazboslužni.
Stoga je vrijedno pojasniti odredbe iz pisma Koncerti u crkvama, koje je zakonodavnoga i normativnoga karaktera. Dopuštenje za izvedbu koncerata u crkvama izričito je pridržano mjesnom biskupu. Da bi dobilo dopuštenje za održavanje koncerta u liturgijskom prostoru potrebno je sljedeće:

a) Tražitelji zahtjeva u zamolbi trebaju navesti vrijeme izvedbe i detaljan popis djela koja će se izvoditi.
b) Molba se dostavlja »per modum actus«, tj. pojedinačno za svaki koncert, što znači da nije moguće izdavati trajna ili skupna dopuštenja za održavanje ciklusa koncerata, niti liturgijski prostor unaprijed ustupiti za koncerte po nekom stalnom festivalskom kalendaru.
c) Ulaz na koncert koji se priređuje u crkvi mora biti slobodan i bez naknade (čime organizator nije oslobođen dužnosti podmirivanja troškova korištenja crkve).
d) Izvođači i posjetitelji koncerta trebaju biti prikladno odjeveni te se ponašati kako priliči duhu svetoga prostora. Osim toga, izvođači se (bilo svirači bilo pjevači) obvezuju da neće koristiti prostor prezbiterija. Presveti Sakramenat, ako je moguće, potrebno je prije koncerta iznijeti iz crkve i pohraniti u neku pokrajnu kapelu ili na drugo dostojno i prikladno urešeno mjesto.
e) Izvedba će koncerta biti praćena i prikladnim komentarima koji neće pružiti samo povijesni ili umjetnički osvrt na glazbeno djelo nego će poticati bolje razumijevanje duhovnoga sadržaja glazbenoga djela.

Druge povrjede liturgijskoga prostora

Vratimo li se odredbi kanonskoga prava prema kojoj je u sveta mjesta dopušteno pripustiti “samo ono što služi vršenju ili promicanju bogoštovlja, pobožnosti i vjere, a zabranjuje se sve što nije u skladu sa svetošću mjesta” (kan. 1210), lako ćemo prosuditi da tom restrikcijom nisu zahvaćeni samo koncerti ili festivali nego i sve druge manifestacije koje nisu liturgijski čin ili čin vjere i pobožnosti. Stoga se svetosti bogoslužnog mjesta nesumnjivo protive i predstavljanja knjiga, održavanje prigodnih »akademija« i znanstvenih skupova – pa taman i na temu vjere i morala –, književne večeri, različita predavanja, seminari i susreti koji nisu čisto bogoslužnoga karaktera ili nisu čin pobožnosti. U suprotnosti s istim kanonom su i sva natjecanja, pa taman bila i vjeronaučna, jer je natjecateljski duh teško pomirljiv s duhom bogoslužnog prostora.
Dostojanstvo kršćanskoga bogoslužja iziskuje da za crkve budu pridržane isključivo za bogoslužje te za čine vjere i pobožnosti. U tom bi vidu zacijelo trebalo više osjetljivosti za bogoslužje i bogoslužni prostor, i kod pastira i kod vjernika.

CENZURA - NIŠTA KONTRA HOMOSEKSUALIZMU!

Izvor: www.dragovoljac.com

Autor: Mirko Horvat/katolik.hr

Ponedjeljak, 15. Studeni 2010.

 

Izvješćujemo čitatelje, da smo od Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova primili dopis Ev. broj: PRS 05-01/10-22 od 22. listopada 2010. god.., sa „upozorenjem i preporukom“ da uklonimo članak „Homoseksualnost“ našeg suradnika dr. sc. Ivana Poljakovića, koji je na katolik.hr. objavljen od 02. veljače 2010. godine.

U svojem dopisu Pravobraniteljica, ponukana pritužbom „Udruge“ Iskorak – koja smatra da taj naš članak predstavlja „očit govor mržnje prema pripadnicima seksualnih manjina“ – upozorava „kako se na internetskim stranicama Katolik nalaze diskriminacijski sadržaji koji krše zakone Republike Hrvatske“, te daje preporuku da se isti sadržaji uklone s internetskog portala.

Vodstvo udruge „Katolik“ je ozbiljno razmotrilo „upozorenje i preporuku“, te nalazi da predmetni članak sadrži posve korektni prikaz katoličkog nauka i korektni prikaz stavova onog dijela psihijatrijske struke koji je spreman pružiti usluge liječenja od homoseksualnosti – onim osobama koje takvo liječenje dobrovoljno prihvaćaju. U katoličkim medijima (i medijima uopće) su tekstovi o homoseksualizmu relativno rijetki, ali kada se sa katoličkih stajališta o homoseksualizmu progovara – to u principu biva baš na način na koji je i naš pisac Ivan Poljaković obradio tu temu. Tako smo i mi o toj temi na stranicama katolik.hr prenijeli i tekstove iz posve uglednih „main stream“ kršćanskih glasila „Cultura Cattolica“ (Italija) i „LifeSiteNews“ (Kanada) – koji nisu drugačije intonirani od ovoga na koji pravobraniteljica upozorava.

Naposljetku, već iz činjenice da svaki korak Pape izvan Rima biva praćen demostracijama i paradama homoseksualaca, čak i posve neupućena osoba može lako zaključiti da je nezadovoljstvo homoseksualne zajednica Katoličanstvom duboko, nepomirljivo i posve javno; a očigledno nije manje ni nezadovoljstvo Katoličke Crkve globalnim djelovanjem „homoseksualnih lobija“.

Iz teksta dopisa pravobraniteljice, možemo zaključiti da ona smatra da su ljudska prava „seksualnih manjina“ ugrožena, time što naš autor u članku od 02. veljače 2010. godine iznosi mišljenje da ne bi trebalo donositi zakone koji izjednačavaju homoseksualne zajednice sa brakovima – što je posve u skladu sa službenim učiteljstvom Crkve. Tvrdi pravobraniteljica da predstavlja takva tvrdnja kršenje Ustava RH, Zakona o ravnopravnosti spolova, Zakona o istospolnim zajednicama i Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Interesantno je da hrvatska Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova takvo stajalište zauzima u trenutku kada Europski sud za ljudska prava (24. lipnja 2010. god.) donosi odluku kojim u tužbi Schalk and Kopf protiv Austrije zaključuje da „Europska konvencija o ljudskim pravima ne obvezuje države da osiguraju pravo na brak homoseksualnim parovima“, a u Sjedinjenim američkim državama tek traje pravosudna borba homoseksualnih udruga protiv federalnog „Defense of Marriage Act“ (DOMA) iz 1996., koji zabranjuje saveznim državama da istospolne zajednice tretiraju kao brakove.

Da li smijemo zaključiti da će Pravobraniteljica ovakva „upozorenja i preporuke“ poslati također i Papi, kada uskoro bude posjetio Hrvatsku – e da ne bi povrijedio Ustav RH porukama kakve je u nedavnom posjetu Španjolskoj upućivao tamošnjim vlastima; naime kritikom ozakonjivanja gay brakova i olakšavanja razvoda i pobačaja.
U dopisu, nadalje, iznosi pravobraniteljica svoje tumačenje zakona, prema kojemu ne bi u Hrvatskoj bilo dopušteno uspoređivati homoseksualizam sa zoofilijom i nekrofilijom – makar se u tekstu točno citira biblijski tekst (Lev 18 i Lev 20), u kojem se na istom mjestu zabranjuje incest, čedomorstvo, homoseksualizam i zoofiliju. Iz toga, valjda, proizlazi kako misli pravobraniteljica da se u Hrvatskoj ne smije citirati Bibliju, ako to ide na živce homoseksualcima.

Naposljetku, sadrži dopis pravobraniteljice od 22.10.2010. apodiktičnu tvrdnju da homoseksualizam nije bolest, te da se ne može liječiti. Vjerojatno cilja pravobraniteljica na – od homoseksualnih udruga često citirani – američki psihijatrijski priručnik „Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders“, kojem se homoseksualizam doista ne spominje. U tom se psihijatrijskom priručniku, interesantno, ne spominju ni zoofilija, ni nekrofilija – makar valjda nema tog pametnjakovića koji bi se usudio reći da su ta ponašanja zdrava. Znatan broj uglednih psihoterapeuta i znanstvenika u području psihijatrije, „usuđuje se“ pružati homoseksualcima usluge liječenja - ako ih oni dobrovoljno zatraže.

U svojem odgovoru na dopis pravobraniteljice, pozvala se udruga „Katolik“ na Izjavu Katoličke medicinske asocijacije „Homosexuality and hope“ iz 2000. godine, u kojoj se jasno iznosi zaključak da homoseksualizam nije urođeno svojstvo, niti je on nepromjenjiv (Part I.1, I.2. i I.4); da se razvoj sklonosti prema vlastitom spolu može prevenirati pravodobnim izlaženjem u susret potrebama djeteta u razvoju (I.3.); te da se poremećaji seksualne orijentacije mogu liječiti – i da se u praksi homoseksualni poremećaji doista i liječe uspješno (I.5, I.6).

U odgovoru kojega je Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova uputio punomoćnik Udruge „Katolik“, uputili smo na tumačenja Europske konvencije o ljudskim pravima (na koju se sama pravobraniteljica, interesantno, također poziva) sadržane u odluci Vrhovnog suda Švedske iz 2005. godine. Ta se sudska odluka bavi slučajem gdje je švedski pastor A. Green - polazeći baš od citata sa biblijskih mjesta citiranih u našem članku od 02. veljače 2010. god. -

• nazvao legaliziranje istospolnih zajednica „neviđenom katastrofom“,
• naveo da je „AIDS potekao iz homoseksualizma“,
• nazvao homoseksualizam „abnormalnošću“,
• koristio termin „kvaritelji dječaka“,
• nazvao homoseksualizam „kanceroznom izraslinom na tijelu društva“,
• govorio kako „nam se gadi“ homoseksualizam,
• govorio da su homoseksualci „perverzni“,
• rekao „Homoseksualizam je bolest, tj. njime se cjelovita i čista misao zamjenjuje ukaljanom misli, cjelovito srce se zamjenjuje bolesnim srcem.“,
• rekao da zbog homoseksualizma „cijelo tijelo postaje upropašteno“,
• rekao da je homoseksualizam nešto „Sa čim vi niste rođeni. Vi ga jednostavno birate. Bez ikakve sumnje, tako je.“

Vrhovni sud Švedske je našao da sve te izjave, koje se doista „moraju sagledati kao uvredljive prosudbe o grupi uopće“, ne mogu biti smatrane za „govor mržnje“ u smislu judikature Europskog suda za ljudska prava; nego je naprotiv sloboda govora A. Greena da javno iznosi takve prosudbe zajamčena Europskom konvencijom za ljudska prava o slobodi govora (čl. 10. Europske konvencije). – te je neposrednom primjenom čl. 10. Europske konvencije presudio za korist pastora A. Greena.

O toj presudi smo na stranici katolik.hr već pisali (taj naš članak sadrži link na stranicu Vrhovnog suda Švedske, koji se potrudio svoju interesantnu odluku prevesti na engleski i objaviti je na internetu).

Čitatelju pisma naše pravobraniteljice se nameće zaključak da je bilo kakva rasprava i moralnosti i ispravnosti homoseksualizma u Hrvatskoj zabranjena, te da svjetonazor Udruge „Iskorak“ (koji pravobraniteljica, valjda, također dijeli) obavezno mora prihvatiti svatko u Hrvatskoj.

U konačnici je Udruga „Katolik“ putem svojeg punomoćnika - a pozivom na ustavna (čl. 38. Ustava RH), zakonska (čl. 3. Zakona o elektroničkim medijima), te međunarodnopravna (čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) jamstva slobode izražavanja, programske slobode elektroničkih medija i zabranu cenzure, te također na jamstva slobode vjeroispovijesti (čl. 40. Ustava RH u svezi čl. 7. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica) - poručila Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova da odbija cenzurirati članak I. Poljakovića.

Udruga „Katolik“ je o ovom pokušaju cenzure uputila izvjest nadležnim tijelima Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatske biskupske konferencije.

CJEPIVA NA BAZI ABORTIRANIH FETUSA

Dok se govori o cjepivima protiv pandemija raznih gripa, zanimljivo je upozoriti da su mnoga cjepiva napravljena od abortiranih fetusa. Godine 2005., Papinska akademija za život već je osudila tu praksu i sačinila popis cjepiva koja sadrže stanice pobačenih fetusa.

U srpnju 2006. godine, Kongregacija  za nauk vjere usprotivila se korištenju stanica iz tkiva pobačene djece za proizvodnju cjepiva, što su činile pojedine farmaceutske tvrtke.

Donji popis nije iscrpan. Daje samo mali uzorak tipa cjepiva i nekih tvrtki koje to rade. U IZVOR-u možete preuzeti dokumente s popisom (na engleskom ili francuskom jeziku) i nekih drugih proizvođača takvih (kao i onih sa smrtnim posljedicama) cjepiva.

 

NAZIV	NAMJENA	PROIZVOĐAČ	SARDŽAJ
Biavax	Cjepivo protiv rubeole (crljenca ili malih boginja)	Merck & Co.,Inc.1_800_672_6372	proizvod koji sadrži: žive viruse rubeole neomicin, voćni alkohol, hidrolizirani želatin: ljudske dvokromozomske stanice (od tkiva abortiranog ljudskog fetusa)
Havrix	Hepatitis A	SmithKline Beecham Pharmaceuticals 1_800_633_8900	sadrži: formaldehid i formalin, aluminijev hidroksid, fenoksietanol, polisorbatom 20, ostatke MRC5 proteina: diploidne ljudske stanice (podrijetlom iz tkiva abortiranog ljudskog fetusa)
Imovax	Cjepivo protiv bjesnoće	Laboratoires Connaught 1_800_822_2463	sadrži: apsorbirane viruse bjesnoće, neomicin sulfat, fenol crveni indikator, humani albumin, diploidne ljudske stanice (podrijetlom iz abortiranog fetalnog tkiva)
Meruvax I Mumpsvax	Cjepivo protiv zaušnjaka	Merck & Co., Inc. 1_800_672_6372	sadrži: neomicin, sorbitol, hidrolizirani želatin, diploidne ljudske stanice (podrijetlom iz tkiva abortiranog ljudskog fetusa)
MMR (ROR)	Cjepivo protiv virusa rubeole, zaušnjaka i osipa	Merck & Co., Inc. 1_800_672_6372	sadrži: sorbitol, neomicin, hidrolizirani želatin: M & M (iz pilećeg embrija), diploidne ljudske stanice (podrijetlom iz tkiva abortiranog ljudskog fetusa)
M_R_Vax	Osip i rubeola	Merck & Co., Inc. 1_800_672_6372	sadrži: neomicin, sorbitol, hidrolizirani želatin: M _ pileći embrij R _ diploidne ljudske stanice (podrijetlom iz tkiva abortiranog ljudskog fetusa)
Pentacel	Kombinirano cjepivo: difterija, hripavac (pertusis), tetanus, polio i Hib. Koristi se u SAD-u za cijepljenje djece.	Sanofi Pasteur	sadrži: osobito stanice abortiranog fetusa
Varivax	Cjepivo protiv vodenih kozica (varicella)	Merck & Co., Inc. 1_800_672_6372	sadrži: saharozu, fosfat, monosodium glutamat, želatin: diploidne ljudske stanice (podrijetlom iz tkiva abortiranog ljudskog fetusa)

 

Izvori: AltermondeSansFrontiere source citée : FED (Environmental Defense Fund) & MME (Mosby’s Medical Encyclopedia)
LifeSiteNews
LifeSiteNews(2)
Académie Pontificale
fetalvaccines2.pdf
versija PDF
www.vaclib.org
www.avortementivg.com

MLADEN LOJKIĆ, KRITIČAR SLOBODNOG ZIDARSTVA:

Presuda našim generalima donesena je u Velikoj loži Engleske

Izvor: www.dnevno.hr

Autor: Mladen Starčević Petak | 22.04.2011 22:55

Kako bismo stekli malo bolji uvid u razmišljanje kritičara slobodnog zidarstva u Hrvatskoj i globalno, postavili smo nekoliko pitanja čovjeku koji se tom temom ekstenzivno bavio, te napisao dvije knjige: 'Masoni i okultisti' i 'Masoni protiv Hrvatske'.
Ipak, trebalo bi objasniti razloge zbog kojih se društvo 'koje teži duševnom i moralnom oplemenjivanju, bez obzira na rasu, nacionalnost, vjeru, društveni položaj ili stranačku pripadnost', našlo na meti tolikih kritika.
Za mišljenje smo dakle pitali Mladena Lojkića, čija posljednja knjiga, njegova četvrta 'Masoni protiv Hrvatske', pokušava 'raščlaniti uzroke i posljedice zbog kojih se Hrvatska poslije proglašenja neovisnosti i krvavo izvojevane slobode, poslije čiste pobjede u obrambenom Domovinskom ratu, najednom našla osiromašena, osramoćena i ucijenjena te zatočena u okrutnom gospodarskom, političkom i međunarodno-pravnom ropstvu'.

Koliko utjecaja ima današnji masonski pokret u Hrvatskoj, i konkretno u kojim sferama društva najviše?

Dok je Hrvatska kao institucija država ostala još samo nužna satira, osnovna zadaća tog srednjeg staleža je držati u pokornosti običnog čovjeka, ovladati njegovom metafizikom, odnosno 'zombitirati' planetarno pučanstvo - stvoriti treći općesvjetski stalež. Mislim da ne postoji niti jedna veća parlamentarna politička stranka u Hrvatskoj, iz koje dobar dio članstva istodobno nije i iniciran u masonskom bratstvu. Ako je opće poznato da su oko 60 posto europskih parlamentaraca masoni, onda ni Hrvatska nije iznimka. Masonska braća iz naoko različitih političkih miljea, zajedno se sastaje u svojim masonskim ložama, te se postavlja logično pitanje, kome su oni odgovorni, svom partijskom šefu ili Velikom meštru? I tko na kraju obnaša i tu formalnu državnu vlast?
Nakon smrti predsjednika Tuđmana, čitavu Hrvatsku su uz pomoć masonerije umrežile strane obavještajne službe, poglavito MI6 i CIA, koje uz pomoć masona i domaćih špijuna nezaustavljivo rukovode procesom duhovnog i materijalnog uništenja Hrvatske, u apsolutno svim sferama hrvatskog društva (političke i nacionalne institucije; sveučilišta; odgojne ustanove; kulturna i športska društva; novoosnovane vjerske sekte, sljedbe i kultovi; civilna društva i udruge itd.).
Izdvojit ću bar dvije jurišne falange u službi masonstva i 'rashrvaćenja' Hrvatske . Prva je, tzv. umjetnička svita unutarnjih i vanjskih emigranata koja je za vrijeme Tuđmanovog režima 'morala napustiti Hrvatsku, ili je vegetirala u raznim inačicama marginalnosti i zakutaka u Hrvatskoj'. Procesom detuđmanizacije su se progonjeni hrvatski disidenti slavodobitno vratili na hrvatski kulturni pijedestal i opredijelili se za jedinstvenu tematsku muzu, 'pljuvanje' po svim kršćanskim, moralnim i domoljubnim vrednotama, ismijavanju i ponižavanju nacionalnih junaka i sličnome.
Druga su najveća i glavna poluga masonstva - mediji. Novinari i kojekakvi voditelji i urednici, kao intelektualne prostitutke, djeluju u nekoliko pravaca. Jedan je, sustavno zombiziranje nezadovoljnog hrvatskog puka samljevenog u žrvnju sumanutog neoliberalnog kapitalizma, raznim glupavim bigbraderskim emisijama, pritom stvarajući 'malog čovjeka' još manjim, prikazujući mu trivijalni i nakazni 'jet-seterski' sjaj purpura. Osim najdevijantnijih i hedonističkih predstava i emisija, kvalitativnih iskrivljavanja u traženju nezdravog i senzacionalističkog, hrvatske medije je zapljusnuo golemi val magije, ezoterije, parapsihologije, astrologije, istočnjačkih vještina samospašavanja, igara na sreću itd. Poglavito tijekom najvećih katoličkih blagdana dolazi do prave eksplozije masonske religije Antikrista na hrvatskim medijima. Po tko zna koji puta se ciljano repriziraju filmovi o onom slavnom magijskom dječaku, zlatnim prstenima, komedije koje ismijavaju taj kršćanski blagdan, ili se prikazuju predstave prepune nasilja, prostitucije, i svakojake nastranosti.

Za koje značajnije promjene ili zbivanja u zemlji u posljednjem desetljeću biste rekli da potječu od masonskog pokreta?

Ispravnije je upitati se, 'a za koje nije?'. Glede tog pitanja moramo imati na umu da je hrvatska država neželjeno čedo judeo-masonstva, a njena možebitna samosvojnost i nezavisnost 'trn u peti' masonske super-vrste. Svjetsko masonstvo je uz pripomoć domaćeg masonstva omogućilo da 2000. godine u velikom stilu na vlast u Hrvatskoj dođu Mesić i Račanova šestorka. Opet su glavnu rolu odigrali masonizirani mediji sa svojom dirigiranom jednosmjernom 'istinom', koja je permanentnim kriminaliziranjem 'Tuđmanovog režima' kod većine hrvatskog puka projicirala jedinu svoju inverzivnu istinu. Pošto je Ivica Račan smjenio sve domoljube i bogoljube iz cjelokupnog političko-društvenog života, obezvrijedio Domovinski rat, ponizio hrvatske branitelje, a veličanstvene oslobodilačke akcije Bljesak i Oluju prepustio sudištima Pilata u Haagu, presnažan je postao domoljubni otpor da bi proces priveo kraju.
Za kraj tog gnusnog političkog procesa nužno je trebalo hrvatske generale poslati u Haag, dovršiti kriminalizaciju Domovinskog rata, izjednačiti agresora i žrtvu, a Oluju prikazati kao zločinački pothvat hrvatske države. Za taj proces masonstvo je odabralo Ivu Sanadera, navodno 'političara desnog svjetonazora' protiv kojega će uskoro otupjeti oštrica buntovnih hrvatskih branitelja i domoljuba, jer kako da prosvjeduju protiv 'svoga'. Kada je Sanader odradio svoju zadaću, uz koju ga je masonstvo po svemu sudeći uvuklo u paklenu mrežu korupcije, a on je pritom u svojoj oholosti postao suviše 'paunast' s manirama bahatog autokrate, britanska tajna služba MI6 jednostavno mu je naredila da odstupi u roku dvadeset i četiri sata.
Presuda našim vitezovima, generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču donesena je u Velikoj loži Engleske. Hrvatska javnost nakon tog stravičnog zločina protiv čovječnosti-osude hrvatskih generala, nedjeljivo je upirala prstom na one zemlje koje nisu sklone Hrvatskoj i koje su sasvim izvjesno utjecale na tu gnusnu presudu: Veliku Britaniju, Nizozemsku... Međutim, nisam čuo da je itko dijagnosticirao pravog krivca, anglosaksonsko masonstvo.
Nizozemsku možemo zvati judeo-masonskom korporacijom nego nekakvom državom. Ne govorim to zato što u toj zemlji živi više od četrdeset tisuća Židova, jer ne možemo osuđivati bogobojazni židovski narod, već židovske farizeje u čijem je vlasništvu gotovo čitavo nizozemsko gospodarstvo, bankarstvo, posebice trgovina prepoznatljiva po najvećem tržištu dijamanata u svijetu, a tu je zgodno usputno i spomenuti nogometni klub Ajax na čijim ćemo utakmicama vidjeti toliko izraelskih zastava da se stječe dojam kako igra izraelska reprezentacija.
Stoga, vidljivo je da sudac Ante Gotovine i Mladena Markača, cinični Alphons Orie, nije pokazivao nikakvo zanimanje za pravu istinu. On je postupio poput Poncija Pilata koji nije vjerovao u istinu i pitao je Isusa što je to istina. Presudu našim generalima puno ranije su donijeli 'svećenici, pismoznanci i starješine na čelu s visokim svećenikom Kajfom'. Sudsko vijeće Haaškog suda postupilo je kao razularena židovska gomila kod suđenja Isusu, pušta razbojnika Barabu (zločinačke generale bivše JNA) i osuđuje pravednike.

Tko su kod nas poimence, u zadnjih 60 ili 70 godina, najistaknutiji pripadnici slobodnih zidara?

Mnogi hrvatski masoni su tijekom Drugog svjetskom rata pristupili Titovim partizanima, da bi prigodom stvaranja komunističke Jugoslavije postali društvena elita, 'mozak' Narodne skupštine Jugoslavije. Slično se dogodilo i poslije Domovinskog rata, ovaj puta su to učinili luftoni (masoni na licu mjesta), odnosno sinovi prijašnjih masona.

Raste li u Hrvatskoj masonski utjecaj ili njegova popularnost pada?

Stvaranjem jednosvjetske globalne države u budućnosti, s jednim narodom, jednim jezikom (engleski već imamo pošto je propao pokušaj s esperantom), jednom vojskom (NATO), jednom bankom (Svjetska banka), jednom univerzalnom poganskom religijom, jednom vladom (neformalno ju već imamo - Bilderberg), utjecaj masonstva bit će sve snažniji. To neće biti vidljivo kroz tradicionalne opskurne inicijacije u masonskim ložama, već će se njihova moć provoditi putem elitnih udruženja.

Koliko su hrvatske lože ostale odane izvornim principima slobodnozidarskog pokreta?

Svjetonazor se nikada ne mijenja. Kao da pitate, mijenja li Katolička crkva svoj svjetonazor. Način ophođenja prema javnosti samo se prilagođava suvremenom dobu.

Pošto kritika masonstva često dolazi i iz crkvenih redova, što biste poručili onima koji bi takvu kritiku promatraju kao strah Crkve od gubitka utjecaja pred masonima?

Ja bih rekao drugačije. Mislim da je danas premalo kritike Katoličke crkve prema masonskim tlapnjama o osvajanju cijeloga svijeta. Sveta Stolica je u prošlosti vrlo brzo uvidjela čvrstu svezu između masonstva i sotonizma i žestoko se kroz stoljeća odupirala masonstvu, i nerijetko ga osuđivala. Teško je i nabrojiti sve enciklike i bule kojima su Pape osuđivale masonstvo, no izdvojimo upozorenje svekolikom ljudskom rodu od opasnosti kraljevstva sotone, pape Lava XIII. enciklikom iz 1884. godine Humanum Genus. Sjetimo se i hrvatskog blaženika, kardinala Stepinca koji se oštro suprotstavljao masonskoj nemani, kako ju sam nazvao, '...koja se poput šišmiša skriva i iz busije udara na sv. Crkvu katoličku najjače uporište naroda i domovine i moralnog napretka'. Danas, naglašavajući Stepinčevu borbu protiv masonskih proizvoda, nacizma i komunizma, o njegovoj ustrajnoj borbi protiv masonstva se također šuti.
Masonstvo je nakon Francuske revolucije ponudilo svijetu tri osnovna svjetonazora suprotna svjetonazoru Katoličke crkve, koja su razglasila 'Božju smrt': liberalizam, laicizam-sekularizam i modernizam. Katolička crkva je na Drugom vatikanskom saboru (1961.-1965.) odgovorila suvremenim kušnjama liberalizma, laicizma i modernizma, odnosno još radikalnijeg postmodernizma.

Na kraju, ima li se katolička Crkva u Hrvatskoj razloga bojati masonskog pokreta i zašto?

Nikako. Bog uvijek pobjeđuje. Sotona itekako dobro zna da mu ne ostaje još puno vremena i zato svojim opsjenama uz pomoć 'svoje kćeri' - masonstva, želi na svoj put bez povratka upregnuti što više izgubljenih duša, pa čak i čitave narode. Crkva u Hrvata znat će se tomu oduprijeti.

Je li Crkva "homofobna"?

Izvor: qe.catholique.org

Što Biblija misli o homoseksualnosti? Što nam o tome predlaže Crkva?

Homofobija, ili "strah od homoseksualnosti", pojam je koji homoseksualni militanti često koriste za stigmatizaciju onih koji ne izražavaju ideje u korist njihovih zahtjeva, tvrdeći da bi njihovi protivnici navodno imali iracionalni strah od odnosa između osoba istog spola. Ali to je neutemeljena optužba, jer se može jako dobro ne slagati s izvjesnim ponašanjem, a da se ipak od toga nema strah. Crkva, slijedeći Krista, uči nas također da se uvijek "mrzi grijeh, ali ljubi grješnika".

Kao dobra majka koja ljubi svoju djecu, Crkva nam mora ukazivati na naše pogrješke, kako bi nam pomogla upravljati naše živote, to jest ZA NAŠE DOBRO. Crkva je zaista od Krista primila dužnost da prosvjetljuje ljude: Bez svjetla, posrćemo i padamo! Optužuje li se liječnika da je pacijento-fob jer je propisao svojim pacijentima zahtjevne obrade?

Homoseksualnost se često, kod homoseksualnih osoba, prikazuje kao konstitutivna definicija njihova bića: "Ja SAM moja homoseksualnost, te, stoga, osuditi homoseksualnost znači mene osuditi". Ova zabluda proizlazi iz činjenice da je seksualnost, kao religija, mjesto gdje se izražava ono što je najintimnije u srcu čovjeka. Ljudi su po prirodi relaciona bića (u odnosu s drugima). Stoga seksualnost može poprimiti kvazi "religiozni" karakter, a ponekad se čak pretvoriti u oblik idolopoklonstva.

Crkva ne osuđuje homoseksualne osobe, ali želi ih podsjetiti da čovjek nije određen isključivo svojom seksualnom orijentacijom. Želi im reći da prije nego što je homoseksualac, čovjek je ljudsko biće, to jest, biće stvoreno na sliku Božju, pozvano živjeti u zajedništvu s Njim i baštiniti život vječni.

Katekizam Katoličke Crkve potvrđuje da su homoseksualni čini "u sebi /= intrinzečno/ neuredni, protivni naravnom zakonu" (usp. KKC 2357). U Svetom Pismu, homoseksualnost se prikazuje kao "teško izopačenje" (Post 19,1-29, Lev 20,13, Rim 1,24-27, 1 Kor 6,10, 1 Tim 1,10). Crkva poziva osobe koje osjećaju ovakve težnje da se odreknu prakticiranja ovih čina, uz veliko povjerenje u beskonačnu Božju ljubav.

Katekizam također podsjeća da homoseksualnost, za nemali broj ljudi, predstavlja kušnju. "Ti ljudi moraju biti prihvaćeni s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije" (KKC 2358). Kada kršćanin pokazuje nepoštivanje naspram homoseksualne osobe, on se zapravo suprotstavlja onome što uči Crkva.

Ivan Pavao II, homo-phile?

Arturo Mari, papin fotograf, pripovijeda:
Sjećam se događaja koji se dogodio u Sjedinjenim Američkim Državama. Kad smo ulazili u nuncijaturu u Washingtonu, ispred zgrade se nalazila grupa homoseksualaca koji su protestirali protiv pape. Sveti otac na početku nije razumio što se događa, a onda dok je ulazio, zapita me: "Što se to događa?". "Neka manifestacija", odgovorih. "Tko su oni?". "Homoseksualci, Vaša Svetosti". "A koliko ih ima?" "Pet stotina". "A mi, koliko nas ima?", i počeo je prstom brojati: "Jedan, dva, tri, četiri, pet ... Dobro je, možemo krenuti". Vrati se kroz vrata i prilazi prosvjednicima, pozdravi ih i započe pričati s nekima od njih. I zviždaljke su se pretvorile u pljesak. Nije se ničeg bojao. Rekao je: "Otvorite vrata Kristu" i sâm je otišao otvoriti ih svojim vlastitim rukama.

(S franc. preveo: p. Ivan msc)

Zemlja u kojoj Bog plače...

Kad svjetovni sud osuđuje Crkvu za krivovjerje...
Postoje istine koje dominantne kulture smatraju subverzivnima: o životu, obitelji, spolnosti.
Kršćanima predstoji velika bitka otpora
Samo istina može ljude osloboditi
Protiv dominantnog "relativizma" koji propovijeda toleranciju, a zapravo generira opresiju (ugnjetavanje)

Hrvatska, Europa, svijet...

Danas, u doba globalne povezanosti, izazovi kojima su katolici u Europi izloženi, obilježeni su jednom agresivnom laičkom (svjetovnom) političkom vizijom i konzumerističkim (potrošačkim) ekonomskim modelom koji dovodi - u praksi ako ne namjerno - do novog oblika ateizma poticanog od strane Države.

U Hrvatskoj, zemlji koja je još uvijek u više od 90% kršćanska i drži relativno visoku razinu religijske prakse, neke nevladine udruge žele, pod svaku cijenu, podučavati svećenike i vjeroučitelje Crkve kako trebaju djelovati, izvrgavajući ih prisilnom podvrgavanju svjetovnim sudovima čije bi eventualne osuđujuće presude mogle uništiti njihov katolički identitet. Poduzimaju se akcije nekih udruga 'za ravnopravnost spolova' i sl., ciljane da obeshrabre ili kriminaliziraju izražavanje određenih katoličkih vjerovanja, opravdavajući to time da ona predstavljaju "govor mržnje" ili diskriminatorni faktor u odnosu na spol ili rasu.

Ovih smo dana u Hrvatskoj svjedoci izvođenja pred sud jedne vjeroučiteljice, samo zato jer je katoličkoj djeci na katoličkom školskom vjeronauku navodno 'rekla' da je "homoseksualizam 'bolest'". Dakako, ne u medicinskom, već u duhovnom smislu (= nečistoća, grijeh; jer Crkva ni nije zdravstvena ustanova!). A za duhovno tumačenje nije nadležan 'katekizam' nijedne svjetovne udruge, već je to isključivo i autentično područje crkvenog tumačenja. Zakonitost i grješnost ne moraju uvijek biti sinonimi (istoznačice), kao ni normativni sustav i crkveno učenje. Zamislite da svjetovni sud osuđuje Crkvu za herezu...! Ili pak one, koji, u ime i s mandatom Crkve i po pravu konkordatskog ugovora potpisanog između Crkve i Države, izriču vjerske istine, iznose stavove katoličkog moralnog nauka ili svjedoče svoje vjersko uvjerenje (onima koji to slobodno žele)! U Hrvatskoj, Crkva se zbog svog nauka ne boji; neke udruge, sudeći po reakcijama na crkveni nauk, čini se, da. Za Crkvu, Bog dolazi prije Cezara. I za tu se istinu jednostavno bez straha umire... Ne radi li se tu radije - ne možemo se oteti dojmu - o pogromskoj nesnošljivosti prema vjernicima i diskriminaciji vjernika i o porastu svojevrsne kristianofobije u društvu uopće? Tjeraju li nas to, ili ćemo biti prisiljeni napustiti svoju zemlju zbog svoje vjere? 

Europo, Stara Damo, koja si skinula križ sa vrâta, gdje su u tebi pošteni ljudi koji istinski žele zaštititi vrijednosti tolerancije, slobode izražavanja i slobode vjere? Aha, evo ih... U zaključcima od 21. veljače 2011., Vijeće Europske unije izrazilo je "duboku zabrinutost" na sve veći broj pojava netolerancije i diskriminacije na temelju vjere, kao što to pokazuju nasilja i akti terorističkih napada u zadnje vrijeme, u različitim zemljama, protiv kršćana i njihovih kultnih prostora, muslimanskih hodočasnika i drugih vjerskih zajednica, čîne koje snažno osuđuje. "Sloboda vjere ili uvjerenja je univerzalno pravo čovjeka koje mora biti zaštićeno svugdje i za sve", izjavljuje Vijeće Europske unije, podsjetivši da "države imaju primarnu dužnost zaštite svojih građana... i svih osoba pod svojom jurisdikcijom, te očuvanja njihovih prava". "Sve osobe koje pripadaju vjerskim zajednicama i manjinama, moraju biti u mogućnosti da prakticiraju svoju vjeru i svoj kult slobodno, pojedinačno ili u zajednici, bez straha da će biti meta napada ili izvrgnute manifestacijama netrpeljivosti".

Ipak, neki svećenici i vjeroučitelji u Hrvatskoj mogli bi doista biti osuđivani na sudovima jednostavno zato što izražavaju ili naučavaju katoličku službenu doktrinu ili jednostavno zato što se pozivaju na Bibliju.

Ništa manje važno, porazna je činjenica da mnogi političari u 'hrvatskim' javnim medijima još uvijek nisu izišli iz uskog okvira ideološke matrice govora o Crkvi, potiskujući njenu ulogu sintagmom: neka se Crkva 'bavi svojim poslovima'. Pokušavaju ograničiti vjersko uvjerenje na intimu savjesti i izgurati Crkvu iz javne sfere. Ne žele prihvatiti neoborivu činjenicu da je Crkva punopravni sudionik javne rasprave, da je partner na brojnim područjima društvenog života i da uvijek stoji na strani čovjeka. Želeći vratiti Crkvu u sakristiju znači zapravo očitovati nerazumijevanje i potpuno nepoznavanje samoga crkvenog ustroja i njezinoga pastoralnog djelovanja.

Naše zakonodavno tijelo periodički donosi akte koji napadaju brak i obiteljski život, opravdavajući to potrebom usklađivanja naših normativnih akata s pravnom stečevinom EU-a, a mnogi europski sudovi traže da se ukloni iz javnog života kršćanska simbolika i znakovlje kršćanskog utjecaja.

Svjedoci smo zastrašujućih oblika brutalnosti koje nismo vidjeli na ovom kontinentu od vremena kada su vladale nacističke policijske metode i metode sovjetskog fundamentalnog boljševizma: nadbiskupijski dvor u Bruxellesu je pretresla policija, biskupi su bili uhićeni i ispitivani devet sati bez pravne zaštite, njihova privatna računala, mobilni telefoni i dokumenti bili su zaplijenjeni. Čak i grobovi pokojnih svećenika bili su oskvrnjeni tijekom ove pretrage. Za većinu ljudi, ova vrsta proračunatog poniženja vjerskih vođa, javnog, jest skandal i zlouporaba državne vlasti. I to ne zbog vrlina ili mana ovih ili onih vjerskih vođa koji su u pitanju, jer svi imamo dužnost poslušnosti pravednim zakonima. Skandal je u činjenici da civilne vlasti, po svojoj brutalnosti, pokazuju prijezir naspram vjerskih uvjerenja i vjernika, koje predstavljaju njihovi pastiri. Postoji dugi niz primjera netolerancije prema kršćanima u Europi: vandalizam, mržnja prema crkvama i vjerskim simbolima, izrazi mržnje i nasilja protiv osoba.

Nisu to, nažalost, samo izolirani incidenti. Diljem svijeta mnogi kršćani svih denominacija predmet su zastrašivanja, prijetnji, napada u običnostima svakodnevnog života, dok su drugi isključeni iz određenih funkcija samo zbog svoje vjere. U mnogim zemljama, ti progoni nisu samo stvar sektaških pojedinaca, nego i posljedica diskriminatornih zakonskih odredbi. Često se zločini iz vjerskih razloga počinjaju u općoj ravnodušnosti. Više od 480 milijuna kršćana, koji žive u 51 zemlji, ulaze u indeks progonjenih za 2011. g., a više od 150 milijuna kršćana sistematski je progonjeno danas!) (vidi: http://www.portesouvertes.fr/persecution-des-chretiens/index-mondial-de-persecution/). No, mi kršćani ovdje i danas, moramo ponoviti svoju podršku i svoje duhovno zajedništvo sa svom braćom i sestrama kršćanima proganjanima, otetima, zatvorenima, mučenima ili prisiljavanima da napuste svoju zemlju zbog svoje vjere... Diskriminacija kršćana nije ograničena samo na nedostatak poštovanja njihove vjere, već vodi do ubojstva i nasilja (Pakistan, Eritreja, Iran, Afganistan, Saudijska Arabija, Somalija, Maldivi, Irak, Sjev. Koreja, Nigerija...). Umnažanje sve utjecajnijih grupa koje temelje svoj identitet na uništenju drugih i manipulacija religijom u političke svrhe ima zajednički nazivnik koji povezuje sva ta djela nasilja protiv kršćana: činjenica da su kršćani laka meta, jer neće biti osvete i odmazde, te ne raspolažu političkom silom koja će ih braniti. Veliki opći principi u konkretnim zakonima svake Države morali bi pomoći da pravosudni sustav ne potiče nekažnjavanje, da ne zatvara oči pred zločinima počinjenim protiv vjernika. Sloboda vjere, sloboda vjeroispovijesti je "najintimniji izraz ljudske osobe", jer priziva "odnos s transcendencijom", i dotiče "duboke motivacije temeljnih izbora jedne osobe" (mgr Tomasi). "Ako to poštivanje prava na vjersku slobodu postoji, ostaje i poštivanje drugih ljudskih prava". "Ali ako je to pravo potisnuto ili zaniječeno, i demokratske težnje su također zaniječene" (idem).

Kardinal Henri de Lubac jednom je napisao da "nije istina da čovjek ne može organizirati svijet bez Boga. Istina je da ga bez Boga [čovjek] u konačnici ne može drugačije organizirati nego protiv čovjeka. Ekskluzivni humanizam je nehumani humanizam".

Trenutno se Zapad stalno kreće prema ovom novom "nehumanom humanizmu". A ako Crkva mora odgovoriti puninom svoje vjere, moramo staviti u praksu lekcije koje je naučila naša Crkva pod totalitarnim režimom. Katolicizam otpora mora biti utemeljen na povjerenju u Kristove riječi: "Istina će vas osloboditi" (Iv 8, 32).

Živjeti u istini znači živjeti u skladu s Isusom Kristom i Božjom Riječju u Svetome Pismu. To znači naviještati istinu kršćanskog Evanđelja, ne samo svojim riječima, već i svojim primjerom. To znači živjeti, svaki dan i svakog trenutka, u nepokolebljivu uvjerenju da je Bog živ i da je Njegova ljubav pokretačka snaga ljudske povijesti i pokretač čitavog autentičnog ljudskog života. To znači vjerovati da istine sadržane u Vjerovanju zaslužuju da trpimo i umiremo za njih.

Živjeti u istini znači govoriti istinu i nazivati stvari njihovim imenom. A to znači otkrivati laži u službi kojih neki ljudi pokušavaju prisiliti druge da žive.

Laži stare dame...

Dvije daleko najveće laži u današnjem svijetu su, prvo, da je kršćanstvo bilo od relativno minornog značaja za razvitak Zapada i, drugo, da se zapadne vrijednosti i institucije mogu održati bez ukorijenjenosti u kršćanskim moralnim načelima.

Ponekad se minimizira kršćanska povijest Zapada, jer se želi promicati miran suživot u okviru pluralističkog društva. Ali zapravo se želi marginalizirati kršćane i neutralizirati javno svjedočanstvo Crkve.

Crkva mora otkrivati i boriti se protiv ove laži. Biti Europljanin znači biti baštinik duboke kršćanske sinteze grčke umjetnosti i filozofije, rimskog prava i biblijske istine. Ova sinteza iznjedrila je kršćanski humanizam koji drži cijelo zapadnjačko društvo.

U tom smislu, možemo citirati teologa i njemačkog protestantskog pastora Dietricha Bonhoeffera. Nekoliko mjeseci prije nego što ga je Gestapo uhitio 1943. g., bio je napisao: "Jedinstvo Zapada nije ideja nego povijesna stvarnost, čiji je jedini temelj Krist".

Naša su društva, na Zapadu, kršćanska od svoga nastanka i njihov opstanak ovisi o održivosti kršćanskih vrijednosti. Naša osnovna načela i političke institucije utemeljene su, u velikoj mjeri, na moralu Evanđelja i kršćanskog poimanja čovjeka i vlasti. Radi se ne samo o kršćanskoj teologiji ili religioznim idejama, već o osnovama naših društava: o predstavničkoj vlasti i diobi vlasti; slobodi vjere i savjesti; a što je najvažnije, o dostojanstvu ljudskog bića.

Ta istina o esencijalnom jedinstvu Zapada ima i posljedicu, što je primijetio i D. Bonhoeffer: ukloniti Krista znači ukloniti jedini pouzdani temelj naših vrijednosti, naših institucija i našeg načina života.

To znači da se ne možemo odreći svoje povijesti, iz razloga površnih nastojanja da ne vrijeđamo svoje susjede ne-kršćane. Unatoč svemu što bi mogli reći "novi ateisti", ne postoji nikakva opasnost da se kršćanstvo nametne silom bilo kome ili bilo gdje na Zapadu. Jedine "vjerske države", u današnjem svijetu, jesu one koji su pokrenule islamističke ili ateističke diktature: režimi koji su odbacili vjeru kršćanskog Zapada u individualna prava i ravnotežu vlasti.

U biti, obrana zapadnih ideala je jedina zaštita za nas i naše susjede u izbjegavanju pada u nove oblike represije, bilo od fundamentalnih ekstremista bilo od laicističkih tehnokrata.

No, nezainteresiranost za našu kršćansku prošlost doprinosi ravnodušnosti u obrani naših vrijednosti i institucija danas. To nas vodi u drugu veliku laž sa kojom danas živimo: da ne postoji nepromjenjiva istina.

Relativizam je danas civilna religija i javna filozofija Zapada. Opet, argumenti u prilog tome mogu izgledati uvjerljivo. S obzirom na pluralizam modernog svijeta, može se činiti razumnim da društvo želi potvrditi da nijedan pojedinac, nijedna grupa nema monopol na istinu; da ono što jedna osoba smatra dobrim i poželjnim, ne mora to biti za nekoga drugog; i da su sve kulture i sve religije treba poštovati kao jednake vrijednosti.

U praksi, međutim, smatramo da, ako ne postoji vjera u moralne principe i stalne transcendentne istine, naše institucije i naš politički govor postaju instrumenti u službi novog barbarizma. U ime tolerancije došli smo da toleriramo najokrutnije netolerancije; poštivanjem drugih kultura stigli smo da nam se nametne prijezir za našu; učenje "živi i pusti živjeti" opravdava da jaki žive na račun slabih.


Katoličke "subverzivne" istine

U tom smjeru mi zapadnjaci krećemo naprijed. 60-ih godina, Richard Weaver, američki filozof, socijalni stručnjak, napisao je: "Apsolutno sam uvjeren da će relativizam na kraju završiti uspostavljanjem jednog nasilnog režima".

Bio je u pravu. Postoji neka vrsta "unutarnje logike" koja relativizam vodi do represije. To objašnjava paradoks zapadnjačkih društava koja mogu propovijedati toleranciju i poštivanje različitosti, istovremeno agresivno podrivajući i kažnjavajući katolički život. Dogma tolerancije ne može tolerirati vjerovanje da određene ideje i ponašanja ne treba tolerirati, jer nas dehumaniziraju. Dogma prema kojoj su sve istine relativne, ne može prihvatiti ideju da neke istine to ne mogu biti.

Katolička vjerovanja koja najdublje iritiraju ortodoksiju Zapada jesu ona koje se odnose na abortus, spolnost i brak između jednog muškarca i jedne žene. To nije nikakva slučajnost. Ta kršćanska uvjerenja izražavaju istinu o plodnosti, smislu i sudbini čovjeka.

Ove su istine subverzivne u svijetu koji bi nas htio uvjeriti da Bog nije potreban i da ljudski život nema unutarnju vrijednost ili svrhu. Crkva mora biti kažnjena, jer, unatoč svih grijeha i slabosti ljudi koji ju čine, ona je još uvijek zaručnica Isusa Krista; još je uvijek izvor ljepote, smisla i nade koja odbija umrijeti; i još je uvijek najnezaustavljiviji i najopasnij heretik novog svjetskog poretka.

 

Cezar ili Bog?

Ne možemo i ne smijemo odustati od tvrdog rada na časnom dijalogu. Daleko od toga. Crkva treba uvijek tragati za prijateljstvom, točkama suglasja i pronalaženjem pozitivnog i razumnog načina u javnom životu. No, bilo bi glupo očekivati zahvalnost, ili čak poštovanje od strane naše sadašnje vladajuće elite na području politike i kulture. Naivna nerazboritost nije evanđeoska vrlina.

U svim epohama, Crkva je u iskušenju da se pokuša pridobiti uz Cezara. Istina je da nam Sveto Pismo govori da poštujemo one koji nama upravljaju i da molimo za njih. Moramo imati veliku ljubav za zemlju koju zovemo svojim domom. Ali nikad ne možemo dati Cezaru ono što pripada Bogu. Na prvom mjestu, moramo slušati Boga; dužnosti vis-a-vis političke moći dolaze uvijek na drugo mjesto.

Što činiti?

Živimo u vremenu kad je Crkva pozvana da bude vjernička zajednica otpora. Šutnja nije više bogoslužni čin. Budimo jasni, naš pristup nije diktiran ni strahom ni paranojom. Naš život, i život Crkve, u rukama je Gospodina, a ne državnih tijela. Progoni, da li frontalni ili još pogubniji, sudbina su učenika Isusa Krista, koji je spreman dati svoj život da posvjedoči istinu, opraštajući svojim progoniteljima. Ali ta stvarnost neka ne bude izgovor da nas se zaključa u skrivljenu tišinu, znak napuštanja svoje braće i sestara, rezignacije naspram skandala nepravde. U širem smislu, postoji poštivanje dostojanstva svakog ljudskog bića, kršćanina ili ne, stvorena na sliku i priliku Božju. Moramo nazvati stvari njihovim imenom. Boriti se protiv zla koje vidimo. I, veoma važno, ne smijemo se zavaravati iluzijom da bismo, pridružujući se putovima laicizma i dekristijanizacije, na bilo koji način mogli time nešto ublažiti ili promijeniti. Samo istina može ljude osloboditi. Moramo biti apostoli Isusa Krista i Istine koju On utjelovljuje (usp.: amer. nadb. Charles J. Chaput, na: http://chiesa.espresso.repubblica.it/articolo/1344457?fr=y).

Poslušnost nije baš uvijek krjepost. Ono što legislativni sustav dopušta, ne dopušta uvijek Bog. Cezar i Bog nije uvijek isto. Rastući broj vjernika Crkve treba prigovorom savjesti, osobnim i javnim mirnim akcijama (jer učinkovit angažman u korist osnovnih prava, posebno vjerske slobode, sam je u sebi put do mira!), odupirati se diskriminatornom legislativnom sustavu koji daje legitimitet istospolnom braku, pobačaju, umjetnoj oplodnji... i bez straha svjedočiti istinu Isusa Krista pred sudskim autoritetom, svaki put kad jedan svjetovni sud osuđuje Crkvu za herezu. Kompromisa više nema. Bog dolazi prije Cezara. Ima i još nešto. Alternativa: natrag u katakombe (klandestinska Crkva)! A to onda dođe na isto: mučeništvo.

p. Ivan MSC

Smije li se svećenik baviti politikom?

Izvor: www.oecumene.radiovaticana.org

Neki bi htjeli da Crkva umukne, makar u izbornome razdoblju, da u to vrijeme ne govori ni o moralnim ni o etičkim načelima, željeli bi da i Evanđelje duboko zamrzne, premda su svjesni da Crkva uvijek ima naviještati Radosnu vijest; takvi bi rado kršćanima zabranili da se vladaju kako im nalaže njihovo kršćansko uvjerenje. Crkvu se uvijek želi uvući u politiku, bolje reći iskoristiti u političke svrhe, ako ništa onda da bar, nakon izbora, bude žrtveni jarac. Crkva je uvijek kriva, smatraju neki, a Crkva ne izlazi na izbore. Misleći tako oni ne shvaćaju da su kršćani Crkva, pa bi u svome neznanju, u ime prava i slobode Crkvi, odnosno kršćanima, oduzeli pravo na vlastitu, kršćansku savjest.

A što dokumenti II. vatikanskog sabora govore o odnosu kršćanina i politike i o odnosu svećenika prema politici?

Pastoralna je konstitucija Gaudium et spes, što se upita tiče, vrlo jasna. Smiju li se svećenici miješati u politiku? To ovisi o kontekstu. Zakonik kanonskog prava preporučuje da "klerici aktivno ne sudjeluju u politici niti u vođenju sindikalnih udruženja" (kan. 287). Ali ako se politika shvaća brigom za opće dobro, onda je jasno – da se i svećenici moraju zanimati za politiku. No, uvijek vrijedi načelo izrečeno u Gaudium et spes: „Crkva se (...) nikako ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sustav.“ Doista, poslanje Crkve nadilazi svaku političku perspektivu – tvrdi pater Kowalczyk govoreći o odnosu između politike i Crkve.
Saborska konstitucija pak ističe da su "politička zajednica i Crkva neovisne jedna o drugoj i samoupravne svaka na svome području". No ujedno dodaje da su obadvije u službi istih ljudi. Uostalom, i katolici su članovi raznih političkih stanaka. Aktuelni problem nije u politiziranju svećenika, nego u nedostatku kršćanskih političara, profesionalno i moralno sposobnih da se kao kršćani angažiraju u politici. Iz saborskog se dakle nauka jasno zaključuje da se vjernici moraju uključiti u politiku. Štoviše, njihova je nazočnost vrlo poželjna u raznim političkim strukturama, pod uvjetom da budu dosljedni sa svojom vjerom – istaknuo je pater Kowalczyk.
Ali poželjno je, kao što čitamo u Gaudium et spes – primijetio je pater – da se njihova nazočnost odlikuje "jasnim razlikovanjem između onoga što vjernici (...) rade u svoje ime kao građani vođeni svojom kršćanskom savješću, i onoga što oni rade u ime Crkve skupa sa svojim pastirima“. Naša je želja da, primjerice, u Europskim ustanovama bude političara sposobnih primijeniti spomenuto načelo – zaključio je pater Kowalczyk.

Korištenje iPhonea za Ispovijed

Izvor: www.zenit.org

Objašnjenje o. Federica Lombardia

RIM, četvrtak, 10. veljače 2011. (ZENIT.org) - Program za Ispovijed iPhoneom i drugim novim tehnologijama ove vrste može pomoći obavljanju ispita savjesti, ali nikada neće moći zamijeniti osobni dijalog između pokornika i svećenika, jer nema Sakramenta.
Glasnogovornik Svete Stolice, otac Federico Lombardi, dao je to objašnjenje povodom izraženih sumnji neki novinara 'vatikanista', nakon objave u SAD-u aplikacije za iPhone "Ispovijed: rimokatolička aplikacija ", kojoj je mgr Rhodes, biskup Fort Wayne-Southbenda, dao svoj imprimatur.

Suočen s nekim medijskim napisima koji sugeriraju da se radi o Ispovijedi "preko" iPhonea, otac Lombardi je pojasnio kako je nužno "razumjeti da Sakrament pokore nužno zahtijeva osobni razgovor između pokornika i ispovjednika, i odrješenje od fizički nazočnog ispovjednika".
"To ne može zamijeniti nikakva informatička aplikacija", dodao je, jasno navodeći da se ne može ni na koji način govoriti o 'Ispovijedi preko iPhonea'.

O. Lombardi ne isključuje da "u svijetu gdje toliko ljudi koristi informatičke tehnologije za čitanje i razmatranje (npr. molitvene tekstove), netko ne može posegnuti za digitalnim oblikom priprave za Ispovijed, kao što se to činilo u prošlosti s tekstovima i pitanjima na papiru, koji pomažu ispitu vlastite savjesti".

U ovom slučaju, rekao je, riječ je o "pastoralnom digitalnom pomagalu" koje bi nekome moglo biti korisno, znajući dobro da "to u ničemu ne zamjenjuje Sakrament".

"Naravno, važno je da se pritom radi o istinskoj pastoralnoj koristi", istaknuo je otac Lombardi, "a ne o poslu kojim bi se priskrbila financijska dobit, potpomognuta tako važnom vjerskom i duhovnom institucijom kao što je Sakrament".

Prema objašnjenjima koja je dobio ZENIT od Patricka Leinena, programera i suosnivača Little iAppsa, program "Ispovijed: rimokatolička aplikacija", na kojoj su surađivali Weinandy Thomas, izvršni direktor Tajništva za vjeru i pastoral Biskupske konferencije Sjedinjenih Američkih Država, i Dan Scheidt, župnik 'Regine pacis' u Mishawakai (Indiana), zamišljen je kao priprava za Ispovijed.
Ova aplikacija služi kao vodič koji korak po korak vodi Sakramentu pomirenja, te sadrži ispit savjesti, čin pokajanja i druge molitve.

No, postoje i drugi programi s takvim karakteristikama: "Mea Culpa - Katolički ispit savjesti za katolike" i "iConfess - Vodič za Ispovijed", napravljeni u istu svrhu za iPhone. Međutim, ovo je prvi koji je dobio imprimatur jednog biskupa.

Preveo s francuskog: p. Ivan MSC

Da je Roman Polanski nosio rimski kolar...

Izvor: www.theologieducorps.fr

"Zamislite kad bi... npr. Misionari Srca Isusova predali nagradu svećeniku pedofilu koji je pobjegao iz zemlje kako bi izbjegao zatvor: krik ogorčenosti bio bi univerzalan! Grupe za podršku žrtvama zahtijevale bi povlačenje nagrade i organizator svečanosti izdao bi saopćenje isprike. Novinari specijalizirani za vjerska pitanja odmah bi reagirali, uz podršku svojih izdavača. Pisci uvodnika optužili bi kongregaciju, i iz toga napravili još jedan primjer neosjetljivosti Crkve u pitanjima seksualnog zlostavljanja.
I oni bi bili u pravu. I ja bih ih podržao". To su riječi o. Thomasa J. Reesea, SJ u Newsweeku.

Samo, eto, Roman od rimskog ima samo ime a ne kolar, nije svećenik, već član filmske industrije koja, daleko od toga da bismo je sudili, opravdava njegove postupke. Zašto se ne čuje krik ogorčenosti od strane specijaliziranih medija? Kako može jedan čovjek, koji ne samo da je priznao silovanje djevojčice od 13 godina, već štoviše, koji je pobjegao iz zemlje da ne odsluži svoju kaznu, može biti medijski eksploatiran a da ovaj aspekt njegova života nikada nije bio spominjan, pa makar i po sukrivnji?

Predsjednik republike i ministar kulture odbili su izručiti jednog pedofila, pravdajući to činjenicom da on ne može biti uhapšen u Francuskoj: bilo je dovoljno navesti njegovo državljanstvo i činjenicu da Francuska, kao i svaka zemlja, ne izručuje svoje državljane. Zašto se zamarati?

Odvjetnici Polanskog tvrde da je djevojčica bila suglasna - što, čak i ako bi to bila istina, nije olakotna okolnost da bi se imalo seksualne odnose s djevojčicom od 13 godina, osobito kad imate 33. Navode da mu je ona oprostila - nakon dogovorene civilne nagodbe, koja ne gasi kazneni postupak. Konačno, oni spominju djetinjstvo i tragični život počinitelja... i pored toga, već je od tada prošlo 30 godina, zar ne? Svi ovi argumenti, ako bi bili navedeni u suđenju jednom svećeniku pedofilu, bili bi glatko ismijani - i to s pravom -  u sudnici i izvan sudnice.

Polanski nije izolirani slučaj. Industrija zabave poznavala je i druge, počevši s Michaelom Jacksonom i Woody Allenom, koji su također optuženi za seksualno zlostavljanje. S malo istraživačkog rada, mediji bi mogli produljiti ovaj popis. Crkva je izložena čistilišnoj vatri medijskog bijesa, kada je otkriveno da je 4 posto njenih svećenika optuženo (često lažno, ponekad nažalost opravdano) za pedofiliju. Što reći o filmskoj industriji?

"Svijet se promijenio, kaže o. Reese, SJ: zabava je nova religija, utemeljena na trojstvu koji čine novac, nasilje i nesputana seksualnost. Redatelji i filmske zvijezde su idolizirani i olako oslobođeni svake krivnje: njihovi agenti za odnose s javnošću jednako su učinkoviti kao i sveti ispovjednici. Zabava - a ne religija - pravi je opijum za narod, a mi ne želimo opterećivati njene ponuđače. Postoji li tu pravda dvostrukih mjerila? Možete se kladiti".

Preveo s francuskog: p. Ivan MSC

Nova liturgijska obnova?

Izvor: www.kath.net

Kardinal Canizares Llovera o prirodi liturgije, obnovi liturgije i 'reformi reforme' i zašto je u Bazilici sv. Petra u Rimu stavljen izvan snage indult (= papinska povlastica) za Pričest na ruku. Piše: Armin Schwibach

Rim (kath.net/as)    Kriza katoličke liturgije i namjera pape Benedikta XVI. da započne "novu liturgijsku obnovu", našli su se u središtu razgovora koji je vodio prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu Sakramenata, kardinal Antonio Canizares Llovera, s milanskim novinarom lista 'Il Giornale'.
Intervju je objavljen 24. prosinca, na dan na koji je Benedikt XVI., kao rimski biskup, suspendirao indult za Pričest na ruku na Misama sa Svetim ocem. Od Božića, svi svećenici, koji u Bazilici pomažu pričešćivati, dobili su zadatak da Pričest više ne dijele na ruku nego na jezik. Do sada su samo oni, koje je papa pričešćivao, primali svete prilike na koljenima i u usta.

Odluka pape Benedikta XVI. služi prvenstveno jačanju svetog značaja trenutka i štovanju stvarno nazočnog Krista pod prilikom euharistijskog Kruha.

Istovremeno se time smanjuje rizik od nerijetkih zloporaba pri primanju Pričesti kod velikog broja sudionika na papinim Misama. Znalo se često dogoditi da kod navale ljudi Sveta Pričest nije bila dostojno primljena ili da su izvjesne osobe ponijele Hostiju kao "suvenir".

(N.B.: Moji bivši župljani znaju da smo na toj liniji, koju ovdje precizira kardinal Llovera, bili uvijek, usprkos izričitom protivljenju nekih vjernika i (nad)biskupa; u tome ne nalazimo razloga za slavlje, već jednostavno veliko ohrabrenje i utjehu - p. Ivan).

Papa, tom odlukom, vraća se na jedini predviđen način podjele Sv. Pričesti vjernicima po Misalu Pavla VI. te želi, sa svojim načinom slavljenja liturgije, dati "dobar primjer" koji treba slijediti i staviti akcente na prave stvari.

Među novínama na papinskim liturgijama, kardinal Canizares Llovera naveo je, ponajprije, da one nikako ne bi htjele dovesti u sumnju kvalitetu pokoncilske liturgijske obnove, i brojne koristi u životu Crkve. U tom smislu, naveo je Kardinal svjesnije i aktivnije sudjelovanje vjernika kao i veću zastupljenost Svetoga Pisma.

Usprkos svim ovim prednostima, nije nedostajalo ni tamnih mrlja: "Liturgija je, i to je činjenica, ranjena proizvoljnim deformacijama uzrokovanim sekularizacijom, koja je, nažalost, i u samoj Crkvi ostavila svoje posljedice".

"Rezultat toga je da u mnogim slavljima u središtu više nije Bog, nego je u glavnoj ulozi čovjek, njegov čin i njegovo kreativno djelovanje, kao i prenaglašena uloga zajednice. Koncilska obnova shvaćena je kao prekid, a ne kao organski razvoj tradicije", naglasio je Kardinal, te je istaknuo potrebu za ponovnim oživljavanjem "duha liturgije".

Iz tog razloga uvedene su novíne u papinskim liturgijama, odnosno: orijentacija na liturgijski čin, križ u središtu oltara, Sv. Pričest na koljenima, gregorijanski koral, prostor namijenjen tišini, ljepota sakralne umjetnosti. Kardinal je još naglasio i hitnu potrebu za promicanjem euharistijskog klanjanja.

Pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu Sakramenata objašnjava zatim da je, unatoč svim dobrim namjerama, liturgijska reforma nakon Drugoga vatikanskog koncila nažalost bila implementirana  isuviše žurno i nestrpljivo. Nedostajalo je potrebnog vremena za usvajanje i interiorizaciju nauka Koncila.  

Način slavljenja liturgijskih slavlja bio je poremećen iznenada, bez upozorenja. Reforma je kod mnogih bila shvaćena kao ljudsko djelo, pa i sama Crkva kao djelo ljudskih ruku, a ne kao Božje djelo. Liturgijska obnova bila je koncipirana kao istraživanje u laboratoriju, rezultat  imaginacije i kreativnosti. Ah, kreativnost! Čarobna riječ toga vremena!

Upitan o konceptu "reforme reforme", pojma kojeg je iskovao bivši kardinal Ratzinger, kardinal Llovera pojašnjava da ne zna je li zaista moguće, ili korisno, govoriti o jednoj takvoj "reformi reforme". Važno i nužno pritom je ono što želi papa: oživjeti jednu "novu, jedinstvenu i jaku liturgijsku obnovu u cijeloj Crkvi". Jer, upravo u odnosu prema liturgiji odlučuje se sudbina vjere i Crkve.

U tom kontekstu, kardinal Llovera također govori o potrebi pronalaženja putova do stvarnosti svetih stvari. Gubitak smisla za sveto, otajstvo i Boga, "jedan je od najtežih gubitaka za uspostavljanje pravog humanizma".

Oni koji misle da je ponovno otkrivanje i jačanje duha liturgije i traganje za autentičnošću slavlja, puki "povratak u preživjelu prošlost", ne poznaju ustvari duboki smisao stvari. Tako kardinal Llovera naglašava da "činjenica stavljanja liturgije u središte života Crkve nema apsolutno ništa sa nostalgičnim, nego naprotiv dokazuje da se odlučno kreće u budućnost".

Ocjenjujući stanje katoličke liturgije u svijetu, kardinal Canizares Llovera ističe opasnost rutine, neke konfuzije, nedostojnost (siromaštvo) i banalnost pjesama i svete glazbe uopće. Jasno je da tu postoji kriza pa se potreba za "novom liturgijskom obnovom" nameće kao nužnost.

Citirajući sv. Franju Asiškog, Kardinal je objasnio kako je svaki istinski reformator onaj koji postupa u poslušnosti vjeri: on ne radi po svom vlastitom nahođenju i ne prisvaja si nikakvo pravo odlučivanja nad ritualom. Iz tog razloga, papa je tražio od Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu Sakramenata da promiče liturgijsku obnovu u duhu Drugoga vatikanskog koncila i u skladu s liturgijskom tradicijom Crkve - ne zaboravljajući koncilske norme - naglašavajući da se novíne uvode samo ako bi njihovo uvođenje osiguralo izvjesnu dobrobit za Crkvu. Pritom bi nove norme u svakom slučaju trebale organski proizlaziti iz već postojećih normi.

Ta nova liturgijska obnova, danas tako potrebna, morala bi se, naravno, oslanjati na "hermeneutiku kontinuiteta", kako je to zahtijevao papa Benedikt XVI. U tu svrhu, treba prevladati ideju da bi liturgija trebala ostati ustaljena, zamrznuta, umirena u statusu quo pokoncilske reforme, na štetu svake ideje njenog organskg razvoja.

Na tom se planu založila Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu Sakramenata: za izobrazbu svećenika, bogoslova, redovnika i vjernika, kako bi se promicalo pravo razumijevanje smisla liturgijskih slavlja. Tome tada treba pridodati i reviziju uvodnih tekstova (Praenotanda) za razna liturgijska slavlja.

Prema kardinalu Canizaresu Lloveri, cilj te "nove liturgijske obnove" treba voditi ponovnom otkrivanju ljepote liturgije. Iz tog razloga, Kongregacija najavljuje osnivanje nove komisije koja će se posvetiti umjetnosti i svetoj glazbi ("Ars et Musica Sacra") u službi liturgije.

U zaključku, kardinal Canizares Llovera naglasio je nužnost izvjesne kontrole na području liturgije i vjerske prakse. Ta kontrola nema ništa zajedničko s bilo kakvom "inkvizicijom" ili represijom, već ju  radije treba shvatiti kao službu (servis). Svi trebaju biti svjesni potrebe ne samo prava vjernika, već i "Božjeg prava".

S njemačkog preveo: p. Ivan MSC

'Svećenik od ‘grešnice’ tražio detalje...'

Prije manje od dvije godine objavljeno je u jednom našem poznatom listu i na njegovu web-portalu upravo ovaj senzacionalni 'kukuriku' naslov: 'Svećenik od ‘grešnice’ tražio detalje o seksu prije braka'.

Dakako, 'grešnice' pod navodnim znacima, jer 'seks prije braka' je normalna stvar, krjepost, vrlina, blaženstvo čistoće srca. Kako i ne bi bio kad im je web-portal ispunjen samo opscenim i lascivnim slikama i naslovima. Svi njihovi urednici (pa misle da samim tim i čitatelji) boluju od 'normalne' perverzije voajerizma, a reporteri iz svog paparazzijevsko-publicističkog djelovanja za javno dobro samo čekaju kad će koja 'poznata' osoba 'pokazati grudi' ili, ajme sreće, poljubiti neku drugu osobu, ili se pojaviti u društvu, opet, s nekom drugom osobom... u čistoći srca, krsnoj nevinosti duše na Gori blaženstava, dakako. (A, jadnici, mogli su to riješiti, barem iz ekoloških razloga, na način da sve te 'krjeposti' smjeste pod jedan link, u jednu 'javnu kuću', pod posebni link 'Vrapče' ili 'Lopača', pa tko želi svoju seksualnu 'normalnu' glad toviti zajedno s njima, može to klikom na taj link... Ah, previše od njih tražim da ne zlouporabljaju novinski prostor koristeći svoj pristup medijima kao oblik napada na osnovne ljudske vrijednosti uopće).

Vratimo se ovoj 'grešnici' (ispravno se hrvatski kaže 'grješnici'). I što kaže ta 'grešnica' o/u svojoj 'ispovijedi'?
- "Kad, gdje, koliko i s kim? Muškarcem ili ženom" - upitao je svećenik za vrijeme ispovijedi 28-godišnju Zagrepčanku koja je uoči Uskrsa među ispovjeđenim grijesima navela i grijeh bluda". Itd. navodi novinar, navodi 'grešnica'.

Pustimo na stranu iskrenost 'grešnice', osobito s obzirom na pitanja 'kada i gdje' (koja meni ovdje izgledaju napuhano dodana), i istinitost daljnjih navoda u 'članku' - jer objektivnu informaciju o referentnom događaju ne možemo dobiti... iz jednostavnog razloga što druga strana u procesu, ispovjednik, o tome ne smije ni zucnuti. Veže ga, naime, ispovjedna tajna za koju, braneći je, mora radije izabrati smrt nego li bilo kakvo odavanje... Već samo iz tog jednog jedinog neizostavnog razloga, informacija nije objektivna, jer je situacija iskorištena, a informacija zlouporabljena za omalovažavanje čitateljstva, bez obzira na njihov svjetonazor. I tako su čitatelji ostali prikraćeni za objektivnost informacije kao takve. Probijajući 'psihološku granicu' časnih postulata novinarskog etičkog kodeksa časti, novinar se odrekao i elementarnog osobnog novinarskog poštenja, za koje bi se morao, braneći ga, radije odreći profesije nego li prihvatiti bilo kakvu izdaju - ako ne zbog sebe, a ono u najmanju ruku, zbog čitatelja kojima se obraća i koje mora poštovati i koji imaju pravo na objektivnu informaciju i na - njegovo osobno i etičko-kodeksno novinarsko poštenje.

Ova zagrebačka 'grešnica' paradigma je svih onih 'grešnika' koji žive nevjenčano a napadaju Crkvu koja im maćehinski ne dopušta pristup Sakramentima, svih onih koji, opsjednuti (maloljetničkim i preljubničkim) bludničenjem, dolaze ili ne dolaze na udarne naslovničke stranice, a Crkvu proglašavaju staromodnom, nesuvremenom i pedofilnom... Svih onih koji se 'rastavljaju' nakon crkvenoga vjenčanja, a onda napadaju Crkvu koja 'odbija' legalizirati njihovu 'ljubav' i brakolomstvo... Svih onih koji godišnje ubijaju milijune svojih 'prava na dijete' još u majčinim utrobama, a napadaju Crkvu koja ne priznaje 'njihovo pravo' na jedno dijete umjetnom oplodnjom... Svih onih koji zlouporabljaju Božje milosrđe u Sakramentu Ispovijedi, zajedno s onima koji ih kao 'gospodari Božjeg praštanja' takve 'odrješuju', a ne žele se uopće obratiti, već, dapače, nastaviti sa svojim preljubima, hulama, svetogrđima, infanticidima... Svih oni koji misle da se - griješeći ide u Nebo...

Vratimo se meritumu stvari, barem inicijalnoj intenciji ovog komentara. Pišem ga radi vas vjernika, preventivno, radi vaše vjerničke savjesti. Crkva posebnim crkvenim zakonima osigurava pravnu zaštitu Sakramentu Pokore, pokorniku i ispovjedniku. Crkveno učiteljstvo odnosno zakonodavac štiti dostojanstvo i potrebu spasonosnog Sakramenta Ispovijedi ili Pokore ili Pomirenja. Promiče, posebno pastoralnim sredstvima, i štiti ga, ako je potrebno, i svojim kaznenim mjerama.

 

1.  Tako bi onaj vjernik (ZKP, kan. 11) koji bi razglašavao sredstvima javnog priopćavanja (radio, televizija, novine, knjige itd.), ono što se događalo za vrijeme sakramentalne ili hinjene ispovijedi, upao u nepridržanu cenzuru izopćenja latae sententiae od kojih mogu oprostiti ordinariji, kanonik pokorničar i ovlašteni svećenici. Kanon 1388., § 2 izrijekom navodi: pravednom kaznom, ne isključujući ni izopćenje, treba kazniti: tumača, a i druge do kojih je na bilo koji način iz ispovijedi doprlo znanje o grijesima i nakon toga povrijede ispovjednu tajnu.
Jasno - nastaje povrjeda sakramentalnog pečata uvijek kada se npr. otkrivaju svi ili pojedini teški grijesi iz Ispovijedi, makar se ne ulazilo u konkretnosti, i to s obzirom na otkrivanje okolnosti pogrješaka (okolnosti, mjesto, vrijeme, način itd.) koje je pokornik iznio u Ispovijedi, ili pak otkrivanje s obzirom na okolnosti iz Ispovijedi (teška Ispovijed, uskrata odrješenja, itd.). U konkretnom gornjem slučaju, to se odnosi: i na 'grešnicu' i na novinara i na urednika/uredništvo.
- Što se tiče objektivnog elementa ovog kažnjivog djela, u slučaju kan. 1388 traži se da netko izravno i neizravno otkriva grijehe i grješnika što se upoznalo za vrijeme slavljenja Sakramenta Ispovijedi. Zato je, navode pravnici, subjekt kažnjivog djela bilo koji čovjek koji je upoznao pokornika i njegove grijehe za vrijeme Sakramenta Pokore (a jer se ovdje radi o crkvenom zakonu, taj subjekt treba biti onaj o kojem se govori u kan. 11., tj. onaj koji je kršten u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljen, a dovoljno je sposoban služiti se razumom i koji je, ako pravo drugačije ne određuje, navršio sedmu godinu života, jer crkveni zakoni, u načelu, takvoga obvezuju). No, ako bi netko od spomenutih prekršio zakon zbog propusta dužne pažnje, njega se ne kažnjava, osim ako je drugačije određeno zakonom (kan. 1321, § 2).
- Što se tiče zakonskog (pravnog) elementa, u slučaju kan. 1388., § 2. kaznu se mora donijeti, ona je
ferendae sententiae, tj. kazna je izreci prepuštena, obvezna, ali neodređena do te mjere da može biti, u najgorem slučaju, čak i crkvena cenzura izopćenja prekršitelja teško kvalificiranoga kažnjivog djela, posebno kada se ostane u trajnoj tvrdokornosti.

Sve ovo govorimo - ne iz osude svih 'krivaca' iz gornjeg primjera (jer nam to i nije cilj), već radi upozoravanja vjernika da im se to ne dogodi. Ovdje nužno moramo ukazati i na odredbu Svete kongregacije za nauk vjere koja je donesena nakon stupanja na snagu Zakonika iz 1983., naime, 23. rujna 1988., prot. Br. 57/73. Kongregacija za nauk vjere je donijela kaznu izopćenja latae sententiae u koju upada bilo koji katolički vjernik: klerik ili laik (usp. kan. 11) koji razglašava sredstvima javnog priopćavanja (radio, televizija, novine, knjige itd.) ono što se događalo u sakramentalnoj ili hinjenoj Ispovijedi; u crkvenu cenzuru izopćenja upada »ipso facto«, a ne kako stoji u kan. 1378 »ne isključivši izopćenje«, tj. u kan. 1388., § 2 kazna je ferendae sententiae, zato ispovjednik ili penitent ili bilo tko drugi koji snima ili razglašava pomoću sredstava javnog priopćavanja ono što se je govorilo u sakramentalnoj ili hinjenoj ispovijedi »odmah = samim činom« upada u crkvenu kaznu cenzure latae sententiae. Radi se o nepridržanoj kazni što znači da od nje može oprostiti mjesni ordinarij, kanonik pokorničar i onaj ispovjednik koga za to mjesni ordinarij ovlasti. Što se tiče suučesnika u kažnjivom djelu, onda se treba držati propisa kan. 1329., § 1: "Oni koji zajedničkim dogovorom sudjeluju u kažnjivom djelu, a ne spominju se izričito u zakonu ili zapovijedi, ako su kazne ustanovljene za glavnog počinitelja izreci prepuštene, neka se podvrgnu istim ili drugim kaznama iste ili manje težine". § 2: "U kaznu unaprijed izrečenu koja je dodana kažnjivom djelu upadaju sukrivci, koji se u zakonu ili zapovijedi ne spominju, ako bez njihova sudjelovanja kažnjivo djelo ne bi bilo počinjeno, a kazna je takve naravi da ih može pogoditi; u protivnom, mogu se kazniti kaznama izreci prepuštenim".

Budući da neznanje rađa mnoge zablude, ovime želim upozoriti na dostojanstveno slavljenje Sakramenta Pokore gdje treba zaštititi i ispovjednika i penitenta, posebno u slučajevima kada se pomalo i u Crkvi osjeća utjecaj etičkog odnosno moralnog relativizma, kada se gubi pojam grijeha i krivnja zbog prekršaja zakona i zapovijedi koji su radi spasenja duša odnosno u zaštiti crkvenog poretka.

 

2.  Ne postoje "intimni" grijesi, a u novinskom članku su izričito navedeni, kao takvi, grijesi bluda prije braka, o kojima ispovjednik navodno ne bi trebao pitati. Ma on bi to čak morao, ako je to nužno, tj. ako je u pitanju valjanost Ispovijedi uopće (dakako, razborito i kratko). Takvi tzv. 'intimni' ili 'privatni' grijesi ne postoje. Svi grijesi povrjeđuju i Crkvu.

- U tom dubljem kontekstu, eklezijalnom ozračju, lakše je odgovoriti i na slijedeća pitanja, koja su svojedobno postavili i začetnici reformacije: ne predstavlja li obveza cjelovitog ispovijedanja teških grijeha - na kojoj, vidjet ćemo malo kasnije, inzistira crkveno Učiteljstvo - ugrozu poštivanja i zaštite privatne i intimne sfere života, te svojevrsnu povrjedu čovjekovih temeljnih prava, prava na nepovrjedivost i zaštitu osobnih i intimnih podataka? Ne zadire li Crkva s takvom obvezom ipak neopravdano u čovjekov osobni i intimni život, na njegovu slobodu i privatnost, njegov moralni integritet i ljudsko dostojanstvo? Ne znači li crkveni nauk i praksa cjelovite sakramentalne Ispovijedi ipak svojevrsni institucionalni mehanizam kontrole, ciljani oblik uplitanja u čovjekov osobni život, na što je današnji čovjek, zbog svojih negativnih povijesno-iskustvenih razloga, posebno osjetljiv? Konačno, ne predstavlja li inzistiranje Crkve na pojedinačnoj i cjelovitoj Ispovijedi mučenje savjesti, dopuštanje 'bespravnog uplitanja u svetište savjesti' (usp. Ivan Pavao II., 'Pismo kardinalu Baumu', Sakrament pokore, str. 76). Je li podsjećanje na činjenicu pravne sigurnosti, jasne i odlučne zakonske regulative - po kojoj je sakramentalna Ispovijed zagarantirana sakramentalnom tajnom u apsolutnom smislu - dovoljan jamac za sakramentalnu cjelovitost? (vidi o tom pitanju: A. Tamarut, 'Teološko-pastoralna aktualnost sakramentalne ispovijedi', BS 77 /2007./, br. 3, str. 712sl.).
- Razloge suzdržanosti i opreza teolozi vide upravo u nedostatku eklezijalnog identiteta, u percepciji i stvarnom iskustvu crkvenosti. Crkva se, naime, svagdje ne doživljava kao prostor životnog i sakramentalnog zajedništva i jedinstva, te se i grijeh ne doživljava kao nedjelo kojim je povrijeđen odnos prema Bogu i bližnjima, nanošenje štete zajednici. U takvu eklezijalnom ozračju neživljenja pripadnosti Crkvi iznutra, zahtjev za cjelovitom sakramentalnom Ispovijedi u slučaju smrtnog grijeha - po kojoj vjernik po služenju Crkve prima oproštenje i mir, kao Božji dar milosne mogućnosti ponovnog života u ljubavi i slobodi djeteta Božjeg  - ne shvaća se kao ponovno uspostavljanje narušenog povjerenja i zajedništva s Bogom i bližnjima, nego radije kao bespravno uplitanje izvana. U takvoj percepciji sve je manje prostora za govor o otkupljujućoj i milosrdnoj Božjoj ljubavi, zóvu da čovjek svoj grijeh ne skriva nego prizna i odbaci, da u osobnom susretu sa svećenikom, privilegiranim poslužiteljem Sakramenta, poput izgubljena sina, doživi veličinu i toplinu susreta s Očevom  milosrdnom ljubavlju. U takvom redu stvari, ispovjednik prestaje biti prijatelj, suradnik radosti (usp. 2 Kor 1, 24), brat i svjedok Očeva milosrđa i ljubavi. On postaje radije istražni sudac i revizor nečije savjesti, gubeći položaj Božjeg poslanika koji nagovara svoju braću na pomirenje (usp. 2 Kor 5, 20) i zajedno se s Bogom raduje spasenju sina povratnika (usp. Lk 15, 6.9).
- Kako bi se nadvladao duh nepovjerenja i otpora prema pojedinačnoj i cjelovitoj Ispovijedi, prvo je potrebno doživjeti Crkvu i njenu sakramentalnu funkciju kao zajednicu međusobne ljubavi i solidarnosti, bitno različitom od bilo koje druge svjetovne institucije, kao obitelj u kojoj radosno raspoloženje svih ovisi o zdravlju i uspjehu svakog pojedinog člana (usp. isto, str. 714). 

- Napuštajući svojevrsnu autsajdersku eklezijalnu poziciju po kojoj zahtjev za cjelovitom Ispovijedi znači bespravno uplitanje u nečiju savjest i neprimjereno zalaženje u svetište čovjekova života, te prihvaćajući očima vjere njen duboki i eklezijalni smisao i značenje, ostaje činjenica da teški grijeh utječe na odnos zajedništva vjernika s Kristom i s Crkvom. Vjernik koji je teško sagriješio, posredstvom Sakramenta Pokore spašava se ispovijedanjem grijeha za koje se kaje te se pomiruje s Bogom i Crkvom. "Priznanje grijeha u nekom smislu izvlači grijeh iz tajnih dubina srca pa stoga, iz kruga puke individualnosti, tako ističe i njegov društveni značaj: naime, posredovanjem službenika Pokore crkvena zajednica, i sama pogođena grijehom, zapravo ponovno prihvaća pokajanog grješnika kojemu je grijeh otpušten" (Ivan Pavao II., 'Pomirenje i pokora', br. 31/III). Osim toga,ispovjednik je u Sakramentu Pokore i sudac i liječnik. Stoga je neophodno da pokornik prizna grijehe: prvo, da bi poslužitelj Sakramenta koji vrši ulogu suca mogao procijeniti težinu grijeha kao i kajanje pokornika i, drugo, da bi svećenik obavljajući ujedno ulogu liječnika upoznao stanje bolesnika kako bi ga mogao liječiti i iscijeliti, navodi papa.
- Važno je napomenuti što o tome govori XIV. zasjedanje Tridentskog koncila (Kanon 7.), a čiji nauk reaktualizira i papa Ivan Pavao II: 'Ako netko kaže da u Sakramentu Pokore nije potrebno po božanskom pravu /iure divino/ i raspoloživosti ispovjediti sve i pojedine smrtne grijehe..., također i one tajne te učinjene i protiv dviju posljednjih zapovijedi Dekaloga... neka bude izopćen.' (DS, 1707)… Katekizam Katoličke Crkve iz 1994. godine doslovno prenosi tekst Tridentskog koncila o priznavanju grijeha svećeniku, pa i onih najtajnijih, kao bitnom dijelu Sakramenta Pokore: "Pokornici moraju u Ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od deset Božjih zapovijedi, jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu te su opasniji od onih koji se čine javno" (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1456).

 

3.  Ako na strani pokornika nema iskrenog priznanja, kajanja i odluke da više neće griješiti, kao i ako svojevoljno zataji neki teški grijeh, Ispovijed nije valjana i ne opraštaju mu se grijesi; tako čini još i novi grijeh, tj. svetogrdno se ispovijeda (a posljedično, i pričešćuje). Crkva nas uči (i Katekizam Katoličke Crkve i koncili i nauk crkvenog učiteljstva, dakle, nije to 'izmišljotina' nekog svećenika!) da smo dužni ispovjediti sve i pojedine teške grijehe, po broju i po vrsti, uz navođenje okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha. Tko ne bi na taj način teške grijehe ispovijedao, nevaljano bi (se) ispovijedao (i, ako mu je to poznato, a trebalo bi - bio u neposlušnosti nauci Crkve, i to u - Sakramentu ljubavi, obraćenja i jedinstva! Ako bi to čak nijekao ili prezirao ili omalovažavao, izlazio bi iz okvira crkvenog učenja /heretik/). Ne radi se pritom uopće o traženju "detalja" - ma radi se o mojoj istini pred Bogom! Jesam li to i toliko zgriješio: da ili ne? Ako jesam, onda ću to tako reći! "Istina će vas osloboditi", reče Gospodin. Pred Bogom se skidaju maske, a ne stavljaju... Ne radi se uopće o nekoj 'matematici' i operacijama zbrajanja i množenja mogućim samo onima koji su završili Matematički fakultet - radi se o iskrenosti i mojoj istini pred Bogom! Istini o brojnosti mojih grijeha i o neizmjernom milosrđu Božjem! (Nekima je još uvijek isto "jedan" i "tisuću"; bi li tebi bilo drago da ti umjesto 1.000 eura koje si mi posudio, vratim samo 1 euro?). Radi se o istini: što to i koliko sam ja spreman priznati pred svojim Gospodinom (osobito ako znam da i jedan teški grijeh neizmjerno vrijeđa Božju ljubav koja je neizmjerna - a ako ih je bilo više...?), da znam za što se to ja kajem pred Njim, i konačno, da znam koliko mi milosrđe iskazuje Gospodin (na tolike uvrjede), što mi to On prašta... Treba, dakako, pritom nastojati da sakramentalna Ispovijed bude shvaćena ne samo kao 'očitovanje', odnosno mehaničko 'nabrajanje' grijeha, nego također i kao ispovijedanje vjere u Krista Otkupitelja, s pouzdanjem da je na izvoru svega uvijek Bog ljubavi i milosrđa koji sve čini novo. Uz to, potrebno je i kajanje. Nadalje,ako se ne namjeravamo grijeha ostaviti, Ispovijed je nevaljana, makar i priznali sám grijeh, jer bez čvrste odluke da ćemo se ostaviti grijeha i bližih grješnih prigoda, ili da ćemo nastojati popraviti moralnu i materijalnu štetu nanesenu drugima, nema valjane Ispovijedi (pa makar primio i 1.000 'odrješenja' svećenika - jer samo Bog daje oproštenje!).

- Vrijednost i obvezatnost nauka koji je o predmetu sakramentalne Ispovijedi iskazao Tridentski sabor, i u razdoblju nakon II. vatikanskog sabora, naglašavaju i crkveni dokumenti i redovito naučavanje crkvenog Učiteljstva, osobito u apostolskom pismu pape Ivana Pavla II. pisanom u obliku motu proprija Misericordia Dei (2002. god.). Smrću jednog pape ne umire, naime, i nauk Učiteljstva Crkve. Papa, zapravo, doslovno navodi i aktualizira sve ono što je već prije rečeno na tu temu u Zakoniku kanonskog prava iz 1983. godine, u njegovoj apostolskoj pobudnici Pomirenje i pokora  iz 1984. godine, te u Katekizmu Katoličke Crkve  iz 1994. godine, tj. da su pojedinačna i cjelovita Ispovijed jedini redoviti način na koji se vjernik svjestan teškog grijeha pomiruje s Bogom i Crkvom, odnosno da je 'po Božjem pravu' ('de iure divino') vjernik obvezan ispovjediti sve i pojedine teške grijehe po broju i vrsti počinjene poslije Krštenja, koji ključevima Crkve još nisu izravno otpušteni ni u pojedinačnoj Ispovijedi priznati, a kojih je svjestan nakon pomna ispitivanja svoje savjesti, također i one tajne te učinjenih i protiv dviju posljednjih zapovijedi Dekaloga, te i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha, te izričito zahtijeva da se odbaci i svaki običaj koji Ispovijed svodi na općenito optuživanje zbog grijeha ili samo jednog ili više grijeha koji se smatraju najvažnijima. S tim u svezi, valja također podsjetiti na govore koje je Ivan Pavao II. uputio Apostolskoj pokorničarnici i ispovjednicima iz patrijarhalnih bazilika grada Rima i posebno na Pismo kardinalu Williamu W. Baumu, velikom pokorničaru ('Sakrament Pokore. Sedam govora i jedno apostolsko pismo Ivana Pavla II.', Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997.), gdje jednako čvrsto inzistira na vrijednosti naučavanja Tridentskog koncila o nužnosti cjelovite Ispovijedi smrtnih grijeha. Posebno izdvajamo 'Pismo kardinalu Baumu' gdje papa naglašava da bi Ispovijed trebala biti cjelovita u tom smislu da "treba iznijeti ’omnia peccata mortalia’ kao što to na XIV. zasjedanju, poglavlje V, Kanon 7. i 8., govori Tridentski koncil, koji tumači ovu nužnost ne u granicama običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već kao zahtjev božanskog prava" (isto, str. 74; pismo objavljeno u L’Osservatore Romano, 24. 03. 1996.).
- Redovito crkveno Učiteljstvo, dakle, ne ukida nego odlučno i jasno podsjeća na vrijedeći i obvezujući nauk Tridentskog sabora o toj temi. Promjena društvene i osobne svijesti zbog dugotrajnog utjecaja sekularnih i relativističkih životnih Filozofija, snažnog utjecaja javnog mnijenja i medija na razumijevanje osobnih i društvenih odnosa, prava i obveza, kao i zbog površnosti i parcijalnosti općeg iskustva i shvaćanja konkretnih osobnih i društvenih odnosa koji se stalno mijenjaju a u kojima pojedinac dnevno sudjeluje - ne mogu, prema nauku Crkve, biti razlog drugačijeg razumijevanja sakramentalne prakse i postupanja u konkretnom pastoralu Sakramenta Pokore. Naki navode: "Danas je drugo vrijeme". A tko čini i mijenja to vrijeme? Mi. Društvo se odreklo duhovne i moralne osjetljivosti, grijeh je izgubio religiozno značenje i poprimio sekularizirani pojam gdje ne postoji nikakvo metafizičko zlo koje bi bilo neprihvatljivo. Neutralni odnos prema grijehu, medijsko ozračje u kojem se grijeh nastoji prikazati kao nešto bezazleno, benevolentno, posve normalno pa čak i poželjno i sedativno, terapeutski antidepresivno - sve to ne bi se smjelo nepovoljno odraziti na shvaćanje i prakticiranje sakramentalne Ispovijedi. Još uvijek je i uvijek će biti na snazi crkveni nauk po kojem je cjelovito priznanje teških grijeha, kajanje kao "bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti", bitna sastavnica Sakramenta Ispovijedi.
- Filozofija relativizma, očita u gore navedenom novinskom članku, koja zagovara medijsku slobodu i lakoću u ispovijedanju teških grijeha, kako to navodi prof. A. Tamarut (usp.: isto, str. 695-726), omalovažava grijeh kao duhovnu i moralnu činjenicu. Priču o grijehu svodi na više-manje intrigantan i osoban intimno-biografski podatak, ne uzima u razmatranje društvene reperkusije grijeha, sužava i bagatelizira prostor sakramentalne diskrecije te otupljuje potrebu za tajnom i skrušenom Ispovijedi. (Nedostatak sakramentalne diskrecije pokazuje se i prepričavanjem onoga što smo rekli i čuli u sakramentalnoj Ispovijedi te - "barem po nekom uključnom sporazumu, po dužnosti jednakosti", ... "po smislu za poštivanje časti prema svećeniku ispovjedniku" - pokornik treba poštovati šutnju o tome što mu ispovjednik, pouzdavajući se u njegovu diskretnost, očituje unutar sakramentalne Ispovijedi) (usp. Ivan Pavao II., 'Sakrament pokore', str. 58-59).

- Po nauku Učiteljstva Crkve, cjelovita Ispovijed, tj. svih i pojedinih smrtnih grijeha, proglašena je potrebnom po božanskom pravu, i to ne samo za smrtne grijehe, ali na njih sve i pojedine, već također i tajne, s okolnostima koje im mijenjaju vrstu - i to onih teških grijeha kojih su pokornici 'svjesni nakon što su se pomno ispitali' (formalna ili subjektivna cjelovitost). Grijesi koji nisu svojevoljno prešućeni i zaboravljeni, iako su efektivno učinjeni (materijalna ili objektivna cjelovitost), 'smatraju se uključenima u samu Ispovijed' i podvrgnuti su Božjem opraštanju. U tom se smislu optužba, kako je cjelovita Ispovijed neostvariva i kako predstavlja torturu savjesti, pokazuje neodrživom. Nije utemeljena ni tvrdnja prema kojoj oni koji nastoje ispovjediti sve svoje grijehe 'ne žele ništa ostaviti za oproštenje božanskom milosrđu'. Prema mišljenju koncilskih otaca i pape Ivana Pavla II-og, istina je radije suprotno.

p. Ivan MSC

Anđeoski lanac?

Tek sam 02. 12. 2010. primio ovaj mail, nažalost automatski klasificiranog među spamove, odoslan prije 4 dana.
Sadržaj pisma, kao i same tražene radnje, nemaju veze ni s Objavom ni sa pravom vjerom. Gostoprimstvo naivnih ljudi koje se tu zlouporabljava a ljudi pri tom varaju, te 'molitva' koja se pri tom 'moli' - sigurno nemaju veze ni sa Crkvom, ni s Objavom, ni s vjerom, ni s Gospodinom.
Dok ima 'vjernika' koji će takvim varalicama nasjedati, takvi zavodnici će dobro profitirati, a oni koji na to nasjedaju, vjerojatno će se dobro i pokajati. Ako želite istinu - to je najobičnija newageovska magija preobučena u masku anđela svjetla. I etički kriminal.

- Donosimo ovdje i prilog Jutarnjeg lista od 06. 11. 2010.:
VATIKAN UPOZORIO BISKUPE

Opus angelorum: Klonite se tajnovite sljedbe koja moli anđele da suzbiju demone

ZAGREB - Vatikan je upozorio katoličke biskupe diljem svijeta neka pripaze na tajnovitu sljedbu Opus Angelorum, čiji se pripadnici - među kojima ima i svećenika i redovnica - mole anđelima da suzbiju demone oko ljudi i u ljudima.

Opsjednute žene

Opus Angelorum (“djelo anđela”) osnovala je Gabriele Bitterlich, kućanica u pokrajini Tirol na zapadu Austrije, a ta je organizacija u Europi i danas najraširenija u zemljama njemačkog govornog područja (Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj). Bitterlich je preminula prije 32 godine i tvrdila da je u kontaktu s arkanđelom, te da je uspjela poimence raspoznati stotine anđela i demona. Uz ostalo je pristaše uvjerila i u to da su žene koje su se podvrgnule pobačaju opsjednute vragom.

Uznemirena Crkva

Pripadnici Opus Angeloruma provode aktivnosti koje uznemiravaju crkvene zajednice, te pojačavaju vrlo diskretnu propagandu u korist toga zabludjelog pokreta, upozorava se u priopćenju Kongregacije za nauk vjere, nasljednice nekadašnje inkvizicije, a tu uputu kleru na pojačani oprez potpisuju kardinal William Levada i tajnik Kongregacije, nadbiskup Luis Ladaria.

Pogazili sporazum

Istraga koju je Vatikan pokrenuo prije tri desetljeća bila je zaključena sporazumom s pristašama te sljedbe, 1992. godine, da im se dopusti rad, ali da zauzvrat oni slijede crkvene doktrine.
Međutim, upozorava kardinal Levada, taj sporazum odlučili su pogaziti neki pripadnici te sekte, među kojima ima i svećenstva, s namjerom da obnove “iskonski Opus Angelorum”.
A to je izazov na koji Crkva nije spremna šutke pristati, navodi Jutarnji list
.

p. Ivan MSC

 

Napisano: subota, 6.3.2010 u 1:11
Tema: Anđeoski lanac

                Hvaljen Isus i Marija,

                P. Ivan ne znam da li ste imali prilike dobiti mail ovakvog sadržaja, ovo je nekakva new ageovska struja i mislim da bi vjernike trebalo upozoriti na posljedice eventualnog prihvaćanja nekakvih anđela u kuće i to za vrijeme Došašća. Zvale su me neke djevojke iz Crikvenice što da učine, pa sam odgovorila da nikako ne primaju ništa takvoga, da to definitivno nema odobrenje Crkve niti se bilo šta slaže s objavom Crkve o anđelima; svejedno mnogi ne znaju i primaju takve neprovjerene sadržaje... molim Vas da reagirate! Hvala i BBL

                                                                Manuela

 

ANĐEOSKI LANAC

Anđeli dolaze u stan/kuću u 22:30 sati, dana ____________.
Kada anđeli dođu, ostaju u stanu osobe 5 dana. Pet dana putuju do ljudi kojima ih osoba šalje (na 3 adrese). Oni se dočekuju i ispraćaju u 22:30 sati.

Dan kada Anđeli dolaze treba pripremiti:

1. bijelu blagoslovljenu svijeću
2. tri želje napisane na bijelom papiru i stavljene u bijelu kuvertu
3. jabuku koja se stavlja na kuvertu sa željama
4. bijeli cvijet koji se stavlja pored svijeće
5. imena i prezimena, pune adrese trojice prijatelja koje smo odabrali da prime Anđele (3 adrese)

Želje trebaju biti formulirane u sadašnjosti i afirmativno (npr. Svi prisutni u kući su zdravi na svim razinama; živim u obilju i blagostanju...)

Navečer kada anđeli dolaze, nešto prije 22:30 sati treba zapaliti blagoslovljenu svijeću. U točno 22:30 sati treba otvoriti ulazna vrata stana/kuće i na pragu pozdraviti Anđele riječima:

„Anđeli poslani od ___________ (ime i prezime osobe od koje primamo Anđele), uđite i dobrodošli. Hvala što dolazite u moj dom, među nas koji tu živimo, i sve one koji u ovaj dom dolaze zagrlite sa čistoćom i mirom. Hvala što ste odlučili doći i blagosloviti moj život, moju obitelj i moje prijatelje harmonijom, veseljem, ljubavlju, mudrošću i snagom. Zahvaljujem Vam na pomoći kod ispunjenja mojih triju želja, koje leže u mom srcu i stoje zapisane u kuverti.“

Anđeli borave u stanu osobe 5 dana. Svakog dana treba raditi s njima barem pola sata (molitva, meditacija...), kada imamo vremena. Dok radimo s Anđelima treba upaliti blagoslovljenu svijeću.

Petog dana, u 22:30 sati se pali blagoslovljena svijeća i otvaraju se ulazna vrata stana/kuće. Na pragu se pozdravljamo s Anđelima s ljubavlju i zahvalnošću (svojim riječima) i šaljemo ih trojici prijatelja, čija imena i prezimena i pune adrese jasno i glasno kažemo Anđelima na odlasku.

Kada Anđeli odu, treba ostaviti blagoslovljenu svijeću da izgori do kraja. Jabuka se pojede (podijeli sa svim članovima obitelji). Kuverta sa željama se čuva.

U periodu kada Anđeli putuju na adrese (pet dana), treba toj trojici prijatelja objasniti ozbiljnost i odgovornost lanca, kojeg ne bi trebalo prekinuti. S prijateljima treba biti u kontaktu da vidimo da li su proslijedili lanac.

Danas, 05. 10. 2010., dobio sam jedan mail.
Provjerio sam njegove navode te ga sada i s Vama želim podijeliti:

Opasne nuspojave cijepljenja protiv HPV-a

U Zagrebu se ovih dana provodi "besplatno cijepljenje" učenica osnovnih škola protiv uzročnika raka grlića maternice, humanog papilloma virusa (HPV). Za to je izdvojeno oko 4 milijuna kuna proračunskog novca. Cjepivo Gardasil je ne samo skupo (3300 kuna cijepljenje), već i jako opasno s obzirom na velik broj prijavljenih zdravstvenih poteškoća nakon cijepljenja... Roditelji potpisuju pristanak a da o svemu nisu obaviješteni. Cijepljenje se provodi kontroverznim cjepivom Gardasil tvrtke Merck.

Neke od vodećih svjetskih medijskih kuća, poput CNN-a, CBS-a, MSNBC-a, izvijestile su o negativnim posljedicama cijepljenja Gardasilom. O tome hrvatska javnost tijekom javne kampanje koja se provodi u prilog cijepljenju gotovo uopće nije obaviještena.


U prvih 26 mjeseci od kada je Gardasil odobren u SAD (tj. do 8. mjeseca 2008.), američka Agencija za hranu i lijekove (FDA) zaprimila je 8.000 prijava slučajeva bolesti i smrti nakon uzimanja cjepiva. Među posljedicama su: paraliza, napadaji, grčevi, nepravilnosti rada srca, prestanak rada bubrega, smetnje vida, artritis, teškoće pri disanju, teški osipi, učestalo povraćanje, pobačaji, poremećaji mjesečnice, poremećaji reproduktivnog sustava, pa čak i upravo one bolesti koje bi cjepivo trebalo spriječiti - genitalne bradavice, vaginalne rane i infekcije uzrokovane HPV-om! Jedna od posljedica je i smrt.

CBS News: Slučajevi smrti i oštećenja mozga nakon cijepljenja Gardasilom:
http://www.youtube.com/results?search_query=cbs+news%3A+gardasil&aq=f

CNN: Prilog o nuspojavama Gardasila:
http://www.youtube.com/watch?v=_13plsrydPY

MSNBC: Prilog o smrtima nakon primanja Gardasila:
http://www.youtube.com/watch?v=mqZNhOclixc

Španjolska je povukla preko 75.000 doza cjepiva nakon neželjenih nuspojava:
http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/9143/Djevojcice-cijepljene-protiv-HPV-a-zavrsile-ubolnici.html

Referentni odjel za epidemiologiju zaraznih bolesti Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske ne preporučuje ovo cijepljenje za uvođenje u Program obveznih cijepljenja.

Znanstvenica na osnovu čijeg je 20-godišnjeg znanstvenog rada na proučavanju HPV-a razvijeno cjepivo tvrdi da nametanje cjepiva djevojkama mlađima od 18 godina može izazvati suprotan učinak i čak povećati stope raka:
http://www.physiciansforlife. org/content/view/1550/2/

Rak vrata maternice u 70% slučajeva izazivaju genotipi HPV-a #16 i #18, koje cjepivo pokriva, dok je u ostalih 30% slučajeva rak povezan s ostalih 13 genotipa koji mogu biti uzročnici. Gardasil ne štiti od tih 13 genotipa.

Iako se to u javnosti gotovo uopće ne spominje, za populaciju od 9-15 godina ne postoje izravni dokazi o djelotvornosti cjepiva. Preko 50% slučajeva raka maternice odnosi se na žene starije od 60 godina, dok samo 1% na one mlađe od 30. Nema nikakvih znanstvenih dokaza o djelotvornosti cjepiva na rok duži od 5 godina. Pošto žene najčešće dobivaju rak maternice tek u starijoj dobi, cijepljenje se pokazuje ne samo kao neučinkovito, nego i kao masovni pokus.

Preko 50% spolno aktivnih žena u sebi već ima neke od preko 100 genotipova HPV-a. Virus može uzrokovati upale od kojih neke ako ne budu liječene nakon više godina mogu prouzročiti rak. No u preko 90% slučajeva upale prolaze same od sebe, bez ikakvih znakova ili zdravstvenih tegoba. Nastanak raka može se spriječiti redovitim papa-testom.


O opasnosti i neučinkovitosti Gardasila pogledajte ovu video-prezentaciju:
http://thinktwice.com/hpv_show.htm

Prema izvješću Agencije za hranu i ljekove (FDA) Ministarstva zdravstva SAD-a, cijepljenje Gardasilom čak povećava izglede obolijevanja od raka za 44.6% ukoliko su djevojke već zaražene HPV-om! Pri tomu treba imati na umu kako mnoge mlade djevojke prije cijepljenja neće htjeti priznati da su već imale seksualna iskustva:
http://www.fda.gov/ohrms/dockets/ac/06/briefing/2006-4222B3.pdf

Cijepljenje se odvija u tri navrata i ukupno košta 3300 kuna po učenici, što se snosi iz proračuna Grada Zagreba, novcem poreznih obveznika. Za navedenu svrhu odvojeno je 4 milijuna kuna iz proračuna za 2009. godinu. Cijepljenje, dakle, nije besplatno, kako se to javnosti predstavlja. Rak uzrokovan ovim virusom je rijedak (3.3% svih slučajeva raka kod žena) i sprječiv spomenutim papa-testiranjem. Najave spremnosti pojedinih gradova ili županija da se masovno cijepe djevojke određene dobi, najčešće sedmog razreda osnovne škole, nemaju javno-zdravstveno opravdanje, jer se na taj način velika svota novca ulaže u nešto što će imati beznačajan ili možda čak suprotan javno-zdravstveni učinak od očekivanog, pogotovo kada imamo u vidu prethodno spomenute rizike.

S obzirom da se u javnosti nisu pojavile sve odgovarajuće obavijesti o rizicima najavljenog 'besplatnog' cijepljenja protiv HPV-a u Gradu Zagrebu, trebali bismo se detaljnije informirati o posljedicama po zdravlje vlastite djece. Pozivamo vas da potičete i podupirete javnu raspravu o ovoj temi u medijima i institucijama vlasti. Obavijestite vlastito dijete o rizicima koje na sebe preuzima. Imate pravo zajedno sa svojim djetetom odlučiti da li ćete prihvatiti ili odbiti cijepljenje Gardasilom.

Dodatna saznanja:

Američki Nacionalni centar za informiranje o cjepivima – arhiva o cijepljenju protiv HPV-a:
http://www.nvic.org/Vaccines- and-Diseases/hpv.aspx

Kratak film o opasnostima Gardasila:
http://www.youtube.com/watch?v=OruYQyVnQt8

Predsjednica američkog Nacionalnog centra za informiranje o cjepivima govori o vladinom zanemarivanju teških posljedica i smrti te poziva na istragu pred Kongresom:
http://www.businesswire.com/ portal/site/home/permalink/? ndmViewId=news_view&newsId= 20081024005429&newsLang=en

Arhiva članaka o opasnostima od cjepiva:
http://www.naturalnews.com/Vaccines.html

Analiza studija koje dokazuju beskorisnost i štetnost:
http://www.naturalnews.com/Report_HPV_Vaccine_0.html

Gardasil uzrokuje 500%-2.600% više teških, potencijalno i smrtonosnih alergijskih reakcija nego druga cjepiva:
http://www.naturalnews.com/025411.html

"Nikakav značajni terapeutski učinak cjepiva nije zabilježen" - zaključak znanstvene studije o Gardasilu u Časopisu Američkog medicinskog udruženja:
http://jama.ama-assn.org/cgi/ content/full/298/7/743

Ovu obavijest možete naći i na hrvatskom jeziku:
http://www.scribd.com/doc/13573377/Opasne-nuspojave-cijepljenja-protiv-HPVa
http://hpvhrvatska.blogspot.com

A da svi lijepo zamolimo te 'nadležne' javnozdravstvene službe (pa i pojedine političare, farmaceute...?) da nas poštede svoje prevelike 'brige' za naše zdravlje i zdravlje naše djece, jer su sve češće u toj prevelikoj skrbi - nekompetentne. Sjetimo se samo b(r)uke i halabuke povodom nedavnog cijepljenja protiv virusa H1N1... Čini se, nisu ništa naučili iz svojih nedavnih pogrješaka...?

p. Ivan MSC

Pismo časopisu "Il Corriere della Sera"
u povodu aktuelne kampanje protiv Crkve :
Agresija protiv pape i demokracije

Izvor: www.hermas.info

Pismo direktoru časopisa Il Corriere della Sera, potpisano od M. Marcello Pera, senatora Republike Italije i profesora filozofije.

M. Pera, koji nije katolik, napisao je više knjiga o kršćanskom identitetu Europe, među ostalima, osobito: Senza radici (Pera, Marcello - Ratzinger, Joseph, Ed. Mondadori, Milano, 2004) et Perché dobbiamo dirci cristiani (Zašto se trebamo zvati kršćanima,Verbum, Biblioteka 'Posebna izdanja', 2009; Ed. Mondadori, Milano 2008, s predgovorom pape Benedikta XVI).

(Tekst je izvađen iz dokumenata AGEA)

Gospodine Direktore,

slučaj svećenika pedofila ili homoseksualaca koji se razbuktao nedavno u Njemačkoj cilja na Papu. Bila bi ipak ozbiljna pogrješka, s obzirom na veličinu pothvata, misliti da bi se udarac trebao tu zaustaviti. Bila bi još ozbiljnija pogrješka ustvrditi da će to pitanje uskoro biti konačno zatvoreno, kao i mnoga druga iste vrste. To se neće dogoditi. Radi se o ratu koji je u tijeku. Ne, doduše, protiv osobe Pape, jer na tom području, to nije moguće. Benedikt XVI izgleda neranjiv po svom liku, svojoj vedrini, jasnoći, čvrstoći i svom nauku. Dobrota njegova osmijeha dovoljna je da razoruža mnoštvo protivnika.

Ne, ovaj rat je poveo sekularizam (laicizam) protiv kršćanstva. Sekularisti dobro znaju da ako bi blatna mrlja mogla uprljati bijeli habit, Crkvu bi se okaljalo, i, ako bi Crkva bila uprljana, bila bi to i sama kršćanska religija. Zato sekularisti prate svoju kampanju pitanjima poput ovoga: "Tko bi i dalje vodio svoju djecu u crkvu?" ili "tko će još slati svoju djecu u katoličku školu?" ili "tko će liječiti svoju djecu u katoličkoj bolnici ili klinici?"

Nedavno, jednom se laicistu omakla ova nakana, kad je napisao: "realnost širenja seksualnog zlostavljanja djece od strane svećenika ruši legitimnost same Crkve kao jamca obrazovanja najmanjih''. Nije važno što je ta tvrdnja lišena dokaza, jer se pažljivo skriva ono što predstavlja tu  "realnost širenja": jedan posto svećenika, deset posto, ili sveukupnost? Isto tako nije važno, što je tvrdnja lišena logike: bilo bi dovoljno zamijeniti "svećenike" riječju "učitelji", "političari" ili "novinari" pa da se "ruši legitimnost'' javne škole, Parlamenta ili tiska. Ono što je važno jest  insinuacija, bez obzira na debljinu argumenta na kojima se temelji: svećenici su pedofili, a time i Crkva nema nikakav moralni autoritet, katolički odgoj je opasan i, u konačnici, kršćanstvo je prijevara i opasnost.

Ovaj rat sekularizma protiv kršćanstva je proračunata bitka. Trebalo bi sezati u nacizam ili komunizam da bi se pronašlo nešto slično. Sredstva su različita, ali zacrtani cilj je isti: danas kao i jučer, radi se o tome da se izazove, kao nužnost, uništenje religije. Europa je nedavno platila vlastitom slobodom ovu destruktivnu ludost. Nevjerojatno je, pogotovo od strane Njemačke, koja  prolazi vrijeme kajanja zbog uspomene na tu cijenu koju je nanijela cijeloj Europi, da zaboravlja i ne razumije, sada kad je ponovno postala demokratska, da bi sama demokracija bila izgubljena kad bi se uništilo kršćanstvo.

Uništenje religije je dovelo, u ono vrijeme, do uništenja razuma. Danas, ono ne bi donijelo trijumf sekularnog uma, nego novog barbarstva.

Na etičkom planu, barbarstvo onoga koji ubija fetus jer bi njegov život naškodio "psihičkom zdravlju" majke.

Barbarstvo onoga koji smatra da je embrij jednostavno "hrpa stanica" za njegovo  eksperimentiranje.

Barbarstvo onoga koji ubija starca, jer on nema više obitelj da se brine za njega.

Barbarstvo onoga koji ubrzava kraj života svog djeteta jer je bez svijesti i neizlječiv.

Barbarstvo onoga koji misli da "roditelj A" i "roditelj B" znači isto što i "otac" i "majka".

Barbarstvo onoga koji tvrdi da je vjera poput trtice, neka vrsta organa koja više ne sudjeluje u evoluciji, jer čovjek više nema potrebe za repom i stoji uspravno sam po sebi.
Gledajući osim toga politički aspekt rata sekularista protiv kršćanstva, to barbarstvo će biti uništenje Europe.

Doista, kad je kršćanstvo jednom uništeno, ostaje samo multikulturalizam, koji drži da svaka grupa ima pravo na vlastitu kulturu, relativizam, koji smatra da je svaka kultura jednako dobra kao bilo koja druga, i konačno, pacifizam, koji poriče postojanje zla.

Ovaj rat protiv kršćanstva ne bi bio tako opasan kad mu i kršćani ne bi davali mjeru. Nažalost, mnogi od njih to ne razumiju. To je slučaj onih teologa frustriranih intelektualnom nadmoću Benedikta XVI.

To je slučaj onih dvosmislenih biskupa koji kažu da je nagodba sa suvremenošću najbolji način za aktualizaciju kršćanske poruke.

To je slučaj onih kardinala u krizi vjere koji počinju insinuirati da svećenički celibat nije dogma, i da bi, možda, bilo bolje da se to pitanje preispita.

To je slučaj onih tihih katoličkih intelektualaca koji vjeruju da postoji "žensko pitanje" u Crkvi i neriješen problem između kršćanstva i seksualnosti.

To je slučaj onih biskupskih konferencija koje se gube u dnevnom redu, a koje, predstavaljajući se kao zagovornice politike otvorenih granica za sve, nemaju hrabrosti osuditi agresije od kojih trpe kršćani i poniženja koja moraju podnositi dok ih sve, bez razlike, dovlače na optuženičku klupu.

To je još slučaj onih veleposlanika, pridošlih s Istoka, koji se javno pokazuju s homoseksualnim  ministrom vanjskih poslova u isto vrijeme kad napadaju Papu za svaki etički sud, ili onih koji, rođeni na Zapadu, vjeruju da Zapad mora biti "laički", to jest anti-kršćanski.

Rat sekularista će se nastaviti, između ostalog i zato, jer ga papa kao što je Benedikt XVI, koji se smiješi ali ne odstupa ni za milimetar, hrani. Ako se shvati zašto se on ne mijenja, onda se zauzima položaj i ne čeka da se pojavi slijedeći udarac. Onaj tko se usudi solidarizirati s Papom jest kao netko tko bi ušao u Getsemanski vrt noću, potajno, ili možda čak kao netko tko ne bi razumio zašto se tu našao.

Marcello Pera

(s francuskog preveo: p. Ivan MSC)

Kriza Crkve

Mgr Jacques MASSON

Neki misle da se Crkva, konačno, promijenila, da sada dopušta brak rastavljenima u crkvi; ili da je slavlje nedjeljnog okupljanja u odsutnosti svećenika, koje vode časne sestre ili laici, s izgovaranjem svih misnih molitvi, uistinu prava Misa, Euharistija.

Ranije, barem, vjernici nisu razumjeli (sic), nisu vidjeli. Sada mogu odmah osjetiti da li svećenik slavi s vjerom ili ne.

Mgr Piero Marini govori posebno o svojoj službi u Vatikanu, u službi liturgije od 1965. On je radio na provedbi liturgijske reforme, a bio je voditelj papinskih slavlja gotovo 21 godinu u službi papa Ivana Pavla II i Benedikta XVI.

O ozbiljnim problemima koji nastaju na konkretnom području liturgije, slavlja Sv. Mise i podjele Sakramenata, i što o tome kaže autor, koji, navodeći samo nekoliko bitnih primjera, navodi i podsjeća na službeni nauk Učiteljstva Crkve na ovom području. Ako bih mogao rezimirati, rekao bih: Mgr Marini objašnjava što je liturgija i stigmatizira zlouporabe koje se pojavljuju tu i tamo.

Uvjeren sam, ako postoji danas kriza u Crkvi, to je kriza liturgije. To je kriza duhovnoga, to jest, istovremeno odnos s Bogom i s drugima.

Što mislite o onim ekumenskim inicijativama gdje se, kao u Taizéu, podjela blagoslovljenog kruha vrši pored Pričesti s posvećenim Hostijama?

• Mgr Piero Marini: Ostajem pomalo zbunjen. Ne odbijam tu tradiciju s Istoka, ali pitam se, što ona znači za nas. Ne postoji li tu rizik od konfuzije između blagoslovljenog kruha i hostije? Ne sviđaju mi se imitacije euharistijskih slavlja kad ona to nisu. To je pomalo nalik nedjeljnim slavljima u odsutnosti svećenika: nisam sklon rješenju oponašanja euharistijske molitve. Zašto pokušavati imitirati Euharistiju kad je nema? Postoje, međutim, slavlja Liturgije časova, Laudesa, Vespera. Laik može predsjedati toj liturgiji koja dopušta jasnu razliku između Euharistije i ostalih skupova.

Problem razlikovanja između Euharistije je objašnjen ovim riječima u drugom odlomku knjige, zbog nedostatka svećenika... uslijed broja i starosti:
... Broj svećenika se smanjuje i sve su stariji... Kako osigurati Misu kada postoji nedostatak svećenika?

Moguće je slaviti Službu Riječi, s čitanjima predviđenim za nedjelju, a potom molitva vjernika. Ali ta liturgija nije 'ersatz' (nadomjestak) Prikazanju ili Euharistijskoj molitvi. To bi značilo krivotvoriti Misu, jer liturgija se temelji na istinitosti znakova. Loše bih se osjećao kad bih predstavio vjernicima nešto što nije istinito. Svakako, Pričest se može dijeliti na kraju molitve vjernika. Ali nisam sklon ničemu što oponaša Misu.

Ali, kako postupiti kad se Mise slave rijetko i u mjestima udaljenim od svog sela ili naselja?

Znam da ta situacija predstavlja danas ozbiljan problem u Crkvi za mnoge male zajednice. Treba težiti... da se uvjeri vjernike da je nužno da odlaze na Misu.
Ali ti ljudi koji putuju daleko da dođu do ljekarne... uvijek žele imati Misu kod sebe! Bolje je promijeniti stavove, nego zamijeniti Misu malenim nadomjestcima.
'Pokaži mi kako slaviš Misu i reći ću ti kakav si svećenik'! I mgr Marini je zaključio: Ako danas postoji kriza u Crkvi, ona proizlazi iz krize Liturgije, to jest, našeg identiteta. Ako sam ispravno shvatio: To ovisi ipak o identitetu svećenika, o svijesti da je službenik Isusa Krista, sa svim posljedicama što ta posveta uključuje u cijelom njegovu životu. Ako svećenik izgubi svijest o svom svećeništvu, i ako ostaje 'na mjestu', postaje puki 'službenik', loš službenik koji ne može dati ono što nema, ili što više nema: 'Nemo dat quod non habet': ne daje se ono čega se nema.

To načinja važno pitanje, pitanje formacije bogoslova, budućih svećenika, svećenika za sutra, i njihova permanentnog obrazovanja tijekom cijele njihove svećeničke službe.... mladi se ne znaju ni prekrižiti, ništa ne znaju o Isusu i Mariji... mladi ne znaju uobičajene molitve, koje je teško naći u knjizi, i koje se nikada ne mole u župama... odrasli su također 'zaboravili' svoje molitve, moljenje krunice, pa čak i čin pokajanja. To vrijedi osobito i prije svega za starije svećenike... blistali su radošću  kada su primali reverendu, u vrijeme sub-đakonata. 'Bacili su', kako se kaže, 'mantiju u koprive', a sub-đakonat, koji je uključivao zavjet savršene čistoće, što su od toga učinili? Koliko se svećenika oženilo? Koliko svećenika zagovara ženidbu svećenika, ili ... Ali navucimo veo nedužnosti na ono što se tiče osobne savjesti. To ipak ostaje ozbiljan problem. Jesu li mladi svećenici u mogućnosti da doprinesu nečem novom i ubrizgaju novu krv? Uvjerio sam se nažalost, u nesnalaženje mladih svećenika koji izlaze sada (otprije nekoliko godina!) iz sjemeništa, posebice u pitanjima liturgije i morala, biblijskog, teološkog pa čak i humanog znanja. Nakon svog ređenja, jedan mladi svećenik imao je hrabrosti pisati svom bivšem sjemenišnom poglavaru gorko se žaleći da ih nitko nije učio slaviti Svetu Misu i podijeljivati Sakramente, prema predviđenim propisima Crkve...

... tim kritikama o nedostacima u liturgiji, i o liturgijskoj krizi, i ja si dopuštam dodati: (krizi) koja je povezana s neadekvatnim i više nego manjkavim dogmatskim, teološkim i duhovnim obrazovanjem.
Mislim da rješenje mnogih problema prolazi kroz edukaciju u sjemeništima. Uzmimo dva pravca. Prije svega poduka o premisama liturgijskih knjiga. Bilo bi dovoljno naučiti ono što kažu premise misala i Liturgije časova. Zatim, poduka o slavljima u sjemeništima, jer liturgija nije studij nego akcija. Pitam se što su učili mladi svećenici koji dolaze iz sjemeništa... Što su radili u sjemeništu? Ako su tu i učili sadržaj, ako su i slavili, to uglavnom malo čine u svom životu na župi.

... Stvarnost u srcu liturgije, jest ljubav. Isusove geste koje je Isus činio, bile su lijepe jer su izlazile  iz sadržaja ljubavi. Lice Isusa na križu bilo je izobličeno, ali je  ostalo još uvijek lijepo, jer je bilo izraz ljubavi za nas. Volio bih da istraživanje te estetike ne bude puki znak, već da izražava duboku stvarnost liturgije.
'Što su radili u sjemeništu?'  i ''Volio bih da istraživanje te estetike... ne bude puki znak''...

Situacija sada nije sjajna. Imao sam prilike osvjedočiti se o tome u jednoj župi. Mladi svećenici neofiti ne znaju ništa. Svi novozaređeni, još uvijek imaju vjeru Crkve, barem ono što su učili u sjemeništu. Na području liturgije, misnog slavlja i podjele Sakramenata, trude se, u dobroj vjeri, izraziti embrije svoje vjere koje ih se podučavalo u sjemeništu. Svatko slavi Misu u skladu sa svojom duhovnom senzibilnošću, prema vlastitoj kreativnosti, pokušavajući vlastitim gestama izraziti Misterij koji slavi... i koji često jednostavno i u potpunosti ostaje Misterij. Vidjet ćemo npr.,  svećenik podiže Hostiju i Kalež u trajanju od nekoliko minuta, i dalje kleči nekoliko minuta nakon odlaganja Hostije i Kaleža na oltar (napomena: neki ni to!). To je njihov osjećaj, njihov sentimentalizam koji vodi njihovo slavlje, a ne više liturgijska pravila. Ali, oni to rade u dobroj vjeri. Neka 'odgovorni obave' svoj 'mea culpa'.

Oni također slave, Svetu Misu, i Sakramente, slijedeći 'modu' 'starijih', župnika ili starije braće, da 'budu u skladu' i da ih se ne smatra 'nazadnim, pretkoncilskim', čine ono što im je njihov župnik nametnuo (slaviti nedjeljnu Mise u 40 minuta, sa propovijedi i Pričešću, nikako uzimajući Rimski kanon...)... Slijedeći tako njihov izbor, njihove osobne izbore, slave Misu samo u albi i sa štolom, što je zabranjeno. Jer oni ne znaju značenje ornamenata koji se traže za liturgiju. Isto je kod slavlja  drugih Sakramenata. Oni zasigurno nisu pročitali ili čuli riječi papa Benedikta XVI. na Misi posvete ulja 2007. godine. Oblače ornamente u sakristiji, koja je postala 'odlagalište', ćakulajući, bez razmišljanja o tome što čine. Popnu se na oltar i poljube oltar mehanički ne znajući važnost geste koju čine. Često, 'poljube' oltar koji nije ništa drugo doli jednostavan stol, drven, kamen... Ljubi li itko stol blagovaonice prije nego što sjedne za stol?

Ali zar i sama liturgijska odjeća ne može isto tako ilustrirati kulturne raznolikosti?

U zemljama gdje je vruće, Sveta Stolica je predvidjela otprije mnogo godina uporabu 'ornate bez albe'. Ali mislim da je potrebno sačuvati, u odnosu na svetu odjeću, brigu za red i specifičnost. Danas imamo mnogo mogućnosti. Od onih da svecenik bude u civilu u redovnim situacijama (napomena: ne u civilnoj odjeći!), da izlazi u šetnju oblačeći se slobodnije (napomena: ali ne kao što se to običava!).
Ali kad obavljaju svoju službu, svećenici trebaju imati posebnu odjeću... Kad vidim neke koji idu ispovijedati u hlačama i u civilnoj odjeći... Ako je to na Svjetskom danu mladih, ili u posebnim situacijama, to je razumljivo. Ali u crkvi se treba obući u funkciji službe koju obavlja.

To pitanje liturgijske odjeće ne odnosi se samo na Misu, već i na podjelljivanje drugih Sakramenata. Inače, ovo zanemarivanje otkriva aljkavost koja utječe na dostojanstvo slavlja.
Uzmimo konkretan primjer vjenčanja. Svi su obučeni za slavlje, u svečanim haljinama, odijelu i kravati. Mladenka, odjevena u dugu haljinu, u pratnji svoga oca, ulazi uz zvuk orgulja i sa cvijećem. A onda, kad su svi tu, dolazi svećenik svećenik. Pozvoni zvonom i stiže potpuno sam, ponekad sa  svojom kratkom i prljavom albom. Ne pokazuje li time nehajnost za ovu liturgiju? Nismo li izgubili osjećaj za dostojanstvo slavlja?

To je pomalo isti slučaj sa sakristijama, gdje se pripremamo. Sjećam se na primjer slučaja iz  katedrale u Toledu, u Španjolskoj, sa svim njenim slikama El Greca. Tu se oblači u impresivnom ambijentu, gdje je napisano 'TIŠINA'. Riječ je o mjestu pripreme i kateheze. I može se reći: 'Ako je takva sakristija gdje se oblačimo, kakva li će biti važnost slavlja koje ću slaviti u crkvi!' Zapravo, dogodilo mi se više puta da uđem u sakristiju neke moderne crkve kako bih obukao svete ornamente. U sakristiji sam našao veliki nered od starih svijećnjaka, vaza s uvenulim i osušenim cvijećem; zatim, zatekao sam liturgijsku odjeću koja odavno nije bila oprana. To, dakako, nije uvijek tako, ali uvjeti priprave nisu li utjecali na uvjete slavlja?

Prošlo je vrijeme kad je svećenik prao ruke prije oblačenja onoga što Vi s pravom nazivate  'sveta odjeća', jer ona to jest, a ne radna odjeća! Zatim je svećenik kleknuo i izgovorio pripravne molitve da bi dostojno slavio Svetu misnu žrtvu. Onda je stavio svete ornamente, moleći molitve prilagođene za svaki od njih, i na koje je papa Benedikt XVI. podsjetio na Veliki četvrtak 2007. I to sve u najvećoj tišini, u nazočnosti samo klerika, nijednom laiku nije bio dopušten pristup u sakristiju, nazvanu često 'predvorjem Svetišta'.

Što vidimo sada, ili bolje rečeno, što se čuje? Buka: ministranti koji ne znaju što je Služba oltara; laici koji upadaju u sakristiju da bi tamo jedni s drugima razgovarali, ili sa celebrantom; celebrant koji, dok im odgovara, odjeva se makinalno, brzo, kao da si oblači mehaničarsko odijelo. Kad stigne u posljednji čas - što ga navodi da se obuče u još većoj žurbi. Da ne spominjem svećenike koji dolaze u zadnju minutu, 'da koncelebriraju', u civilu, naravno, uznojeni! Zatim svećenik, njihanjem ruku, ulazi u crkvu, pozdravlja vjernike kao što to čini šef države, penje se do oltara nehajno, čak i bez razmišljanja da je to Gospodinov oltar, oltar Žrtve, Grob Isusa Krista, da predstavlja samog  Krista. Žurno poljubi oltar i upućuje se, i dalje njihanjem ruku, svojoj stolici da započne Svetu misnu žrtvu. Ranije, svećenik je molio slijedeću molitvu: Pristupit ću Božjem žrtveniku, Bogu koji razveseljuje moju mladost.I slično, pristupajući oltaru, svećenik je već molio ovu molitvu: Ukloni naše grijehe, Gospodine, da možemo ući u Svetinju nad svetinjama čistom dušom'; a onda časteći oltar, poljupcem, molio je slijedeću molitvu: Molimo Te, Gospodine, po zaslugama Tvojih svetaca čije relikvije ovdje držimo, i svih svetih Tvojih, da se udostojiš oprostiti mi sve moje grijehe'.

Ali istina je da je, hotimice, liturgijskom reformom omogućeno, da se svećenik više ne 'penje' k oltaru, u biti stavljen je često na isti nivo kao i vjernici.

Svetinja nad Svetinjama, Svetište, gdje je imao pristup samo Veliki Svećenik, jer upravo je tu ono gdje Bog vlada nad kerubima! Svetište, 'zbor' kako se to tada zvalo, gdje je pristupao samo svećenik i služitelji oltara i poslužitelji, postalo je 'javno mjesto'. Kao što sam rekao ranije ('propast liturgije'), mi smo u potpunoj desakralizaciji. I to počinje sa zaređenim služiteljima, s njihovim nemarnim ponašanjem, njihovim načinom na koji slave, njihovim liturgijskim fantaziranjima kao plod njihove  'kreativnosti', i mnogim drugim stvarima koje bi bilo predugo nabrajati.
...
... (Upoznati) temelj i ljepotu liturgije... To bi moglo omogućiti autentičnu obnovu liturgije od koje će imati koristi vjernici i svećenici, i koja bi im omogućila da ju žive hraneći svoj kršćanski život. Nadajmo se, u ovoj 'Godini svećeništva', da će svatko, biskup, svećenik, vjernik, napraviti ispit savjesti i ispraviti što treba ispraviti, jednostavno prisjećajući se da 'Ubi Petrus, ibi Ecclesia', 'Gdje je Petar, tu je i Crkva'. Ne treba oklijevati misliti i reći: Riječ Božja nam je dana po Njegovu vikaru. Katolik je onaj koji slijedi Petra. A onaj tko ga ne slijedi? Ne mogu se uzdržati da ne budem veoma zabrinut, nakon što sam čuo utjecajnog rimskog župnika koji je rekao: 'Ako nam Papa želi nametnuti sve svoje reforme i vratiti se korak nazad, sa Križem na oltaru, Pričešću na koljenima i na usta, ornamentima iz prošlosti,Misom sv. Pia X, koju ionako ne poznajem, i sl., ja ga neću slijediti, kao ni mnoga druga subraća. Crkva se može biti Crkva prošlosti'.

Sveti župniče arški, moli za nas, svećenike! Pastiri, biskupi i svećenici, u velikoj su mjeri odgovorni. Obratimo se! Krajnje je vrijeme.

Kriza liturgije :
susreti s mons. Pierom Mariniem (5 - kraj)

ZAKLJUČAK

Debakl u liturgiji... Kriza u liturgiji, o kojoj govori Mgr Piero Marini, s pravim i utemeljenim pitanjima koja postavlja u prethodnim odlomcima, stvarnost su koja propituje svećenike, posebno njihove pastire, nasljednike apostola, i zadužene da ispunjavaju Njegov nalog 'ovo činite meni na spomen'. Moramo napomenuti da se sve više i više udaljavamo od načela navedenih od strane čovjeka koji je bio voditelj papinih slavlja.

Na taj način, da zaključim, i pokažem gdje smo i kako smo daleko od principa ovog prelata, iznesenih s autoritetom i kompetentnošću, dopuštam si uzeti nekoliko primjera koje sam naveo u svezi liturgijskih odredbi, Sv. Mise posebno, koja jasno pokazuju da je vrijeme da interveniraju pastiri  ljubazno, s razumijevanjem i odlučnošću, da bi se vratilo Svetoj Liturgiji Kristovu nazočnost među nama, i pomoglo svakom svećeniku da razumije 'da su obredi i geste koje vršimo doista Isusove geste', ... jer one jesu Isusove geste. U liturgijskom slavlju i konkretnim gestama koje ono zahtijeva, Crkva ne radi ništa drugo nego aktualizira djelovanje Gospodina Isusa (usp. mgr Piero Marini, citiran gore). Ne činiti tako, je li to još uvijek 'činiti ono što čini Crkva?' Dopušteno je u to sumnjati i upitati se, da li oni koji se upuštaju u takve liturgijske manipulacije, čine još uvijek u potpunosti dio Crkve.

Napisao sam:
To je težak i rasprostranjen problem: svećenik 'manipulira' liturgijom, kao da može manipulirati tekstovima koje je predložila Crkva. Kojim pravom? Kojom vlašću? Svojom? Nije li jednostavno on službenik, upravitelj, sluga? Je li to zaboravio?

To je sve češći slučaj, uključujući ali ne i ograničavajući se, na Misi vjenčanja, ili na pogrebnim slavljima s Misom, kad svećenik uvodi čitanja, molitve po svom izboru: slučajevi obiluju, i nisu izolirani:

- Zamjena prvog Čitanje profanim tekstom koji nema ništa s Biblijom. To je službeno zabranjeno. Sudjelovao sam nema dugo pogrebu u Belgiji. Svećenik, kojega sam bio već ranije sreo, i  kojega sam poznavao (!), tražio je od mene u posljednji trenutak da koncelebriram. Bio sam oprezan znajući dobro čemu se izlažem. Rekao je unuci pokojnika, katehistici, da izabere čitanja. Ona je to učinila jako dobro. On to nije uvažio. I čitao nam se profani tekst.
- Molitve prinosa darova nemaju nikakve veze sa službenim liturgijskim tekstom.
- Nema 'Lavabo', pranja ruku.
- Nikad nisam čuo korištenu euharistijsku molitvu. Samo su riječi posvete 'bile dobre'.
- Je li Misa bila valjana? Može se postaviti pitanje o mnogim mjestima, jer, da bi bila valjana, svećenik treba činiti ono što čini Crkva!
- A što reći za 'mir'? Znak mira? Gesta mira: 'rastresenost', 'svjetovna gesta', 'procesija', 'stampedo' koji prolazi, i koji je učinio nezapaženom važnu molitvu: 'JAGANJČE BOŽJI, KOJI ODUZIMAŠ GRIJEHE SVIJETA, SMILUJ NAM SE''.
- Naravno, bio je u zgužvanoj albi sa štolom, i hodio s jednog kraja oltara na drugi, njihajući rukama.
- Izoliran slučaj? NIPOŠTO! Jedan slučaj među mnogim drugima! Među mnogim drugima!

- Čemu sistematski izbor najkraćih molitvi?
Da dadne veći izbor molitvi svećeniku koji slavi Svetu Misu, Novi Red je uveo nove molitve 'ad libitum', 'po izboru':
- na početku, za 'pokornički čin';
- od novih Euharistijskih molitvi - tri ponajprije, dodanih stoljetnom Rimskom kanonu, zatim druge koje su dodane za uporabu u posebnim prilikama;
- mogućnost izbora, također, za Čitanja i Evanđelje ili dnevno čitanje, ili 'njegov kratki oblik';
- mogućnost izbora između dviju molitvi... predviđenih prije Pričesti svećenika.

- Dijeljenje Svete Pričesti: i to što brže, da ne bi predugo trajalo: svećenici su postali 'automatski distributeri'! 'Tijelo-Kristovo-Tijelo-Kristovo'...
Ali što se dogodilo? To je jednostavno: biti kratak, činiti ONO ŠTO JE KRATKO! ('Misa je naporna', reče mi sjemenišni kolega!)
- 'Drugu euharistijsku molitvu' (zovu je 'Randalov Kanon') 'recitiraju' gotovo svi svećenici...
- Treća euharistijska molitva dolazi na drugom mjestu;
- Prva euharistijska molitva, 'Rimski kanon'? Po svećeničkom sjećanju, u 40 godina, nisam ga čuo ni jedan jedini put! I zato, da popravim taj 'zaborav', ja ga izabirem svakoga dana...

Mise 'VVB' ('Vrlo Velike Brzine').
No, ima i više, ima i još gore! Brzina kojom se molitve recitiraju, i 'slave' Mise.
Stigli smo do onoga što ja nazivam 'VVB Mise', Mise izrečene 'velikom brzinom'. Jer stvarnost je ovakva: 20 minuta Misa tjedno, 40 minuta u nedjelju, sve uključeno.

Moram iskreno reći da to nije problem od jučer, niti od liturgijske reforme. To ovisi samo i jedino od svećenika, od njegove vjere, njegove svijesti o Otajstvu koje se po njemu ostvaruje.
... znakovi Križa (na početku, nad kaležom i kruhom), umjesto da dopuste svećeniku da uzme stanku, kratku pauzu kako bi mu se omogućilo da dobro prodre u misterij koji slavi, pretvorio se u 'utrku s vremenom': znakovi Križa učinjeni u punoj brzini, što sugerira da je svećenik upravo 'tjerao muhe'.

Razumljivo, uz mogućnost 'kraćih' molitvi, izbor se pretvorio u žurbu...

No, s novim Ordo Missae, sve se glasno govori, ništa ne izbjegne vjerniku. Ili bolje rečeno, sve   izbjegne vjerniku, jer su molitve izrečene, recitirane, takvom brzinom, da on često nema vremena obratiti pozornost na ono što 'recitira' svećenik, po sjećanju često, gledajući asistente. Sanctus je jedva završio, već se nađe pred Posvetom, čak da toga i nije svjestan.

A što se 'čini' tihim glasom... Ali ne može proći nezapaženo!

Ma koja muha bode svećenike, da izgovaraju misne tekstove takvom brzinom? Kako mogu ući u riječi koje izgovaraju? Žure se? Što imaju drugo raditi, nego SLAVITI SVETE TAJNE?

'Dobri Oče, uzdižemo Ti svoje hvale... Molimo Te, Svemogući Bože... Uze kruh-dade-učenicima-svojim-govoreći-ovo-je-moje-tijelo-koje-se-za-vas-predaje-ovo-činite-meni-na-spomen-tajna-vjere'...

Sve, rečeno, recitirano, monotono, nezanimljivo, neutralno, bez pauze, na dušak, jedva ima vremena da se uhvati dah. 'Uf', 'Idite u miru'. To je to, rekao sam Misu: bio sam dobar ove nedjelje; 40 minuta sa propovijedi!' (sic!)

A vjernici? 'Gle, to je bila Posveta!!! Gle, Misa je završila: 'Idite u miru!'

Je li svećenik svjestan da on ne izgovara neki tekst, molitvu: ON UPRAVO GOVORI BOGU U IME NARODA KOJI MU JE POVJEREN I KOJI SE TREBA UJEDINITI S NJEGOVOM MOLITVOM!

Ne, mnogi toga nisu svjesni. Oni tako ne bi govorili ljudima koje susreću, svojim prijateljima: nitko ih ne bi razumio. To bi čak bila velika nekorektnost. A ipak oni govore Bogu Tri Puta Svetom: 'Sanctus, Sanctus, Sanctus'.

Čak ni stanka, kratko zaustavljanje u trenutku izgovaranja Svetih Riječi, kad intervenira Gospodin,  u trenutku Posvete kad kaže: 'OVO JE MOJE TIJELO, OVO JE MOJA KRV'.

Govoriti Bogu? Djelovati 'in persona Christi'? Tko bi to rekao? Gleda u ljude, svećenik, hostija, u rukama, zatim kalež, izgovarajući svete riječi Posvete, promatra ljude, podiže im Hostiju, okreće glavu s desna na lijevo, briše obraze ako je vruće, recitira 'formule' Posvete po pamćenju (što je zabranjeno, da se izbjegnu pogrješke), kao da su, u to vrijeme, vjernici oni koji interveniraju!

Ne bi li trebao biti nagnut, koncentriran, naznačiti kratko vrijeme šutnje, da pokaže da to nije više on koji djeluje, da prepušta mjesto Gospodinu koji se uprisutnjuje u vršenju svoje Žrtve? I ostaviti vremena vjernicima da se s njim ujedine, u njegovoj molitvi, u njegovu klanjanju, u ovom svečanom trenutku kad se ostvaruje naše spasenje?

Moramo priznati da tekst Posvete, takav kako je aktuelno redigiran, izgleda više kao 'izvještaj' čist i jednostavan, gdje se miješa bez razlike izvještajni dio o Ustanovljenju Euharistije na Posljednjoj  večeri i dio koji je Posveta Hostije i Vina: zbog interpunkcije ponajprije (: - dvotočje -, što pokazuje kontinuitet - umjesto - točke - koja bi značila pauzu; i zbog postavljanja velikim slovima riječi koje se odnose na jednostavni izvještaj sa Posljednje večere, i samih riječi Ustanove Euharistije. Zbrku je lako napraviti, pogotovo ako se nije primila dovoljna naobrazba kako bi se izbjeglo pogrješno tumačenje i stav u tom veličanstvenom i svetom trenutku!

A tome, mora se naglasiti i ponoviti, sigurno ne pomaže svećenik koji nije primio dovoljno obrazovanja, da je svjestan što se događa, što on čini, što Krist čini po svome službeniku.

Mgr Marini je istaknuo neadekvatnost formacije svećenika. Neki su od njih postali biskupi. Kako se onda čuditi njihovoj apatiji?

... O! Da, sveti župniče arški, moli za nas, ti koji su postao... 'Zaštitnik svećenika'.

'Parce Domine, parce populo tuo, ne in aeternum irascaris nobis': ova se molitva nameće više no ikad... u ovo vrijeme... koje poziva sve, ponajprije svećenike, i vjernike, na obraćenje Kristu, i nadasve pripadanje Njegovoj Crkvi: nije li obećao da će biti prisutan s Njom... sve do svršetka svijeta?

Mgr Jacques Masson

(Izvor: www.hermas.info)

- s franc. preveo: p. Ivan MSC

Dvadeset teza o homoseksualnosti

Izvor: www.skac.hr

DRŽAVA TREBA ZABRANITI PROMIDŽBU HOMOSEKSUALNOSTI!

Postalo je moderno pitati u Crkvi i izvana, kako se Crkva odnosi prema homoseksualcima. Ovo pitanje se nerjetko postavlja tonom punim prijekora i sigurnosti u potpunu ispravnost svojih stavova: ”Mi, tako moralni kakvi jesmo, opet smo uhvatili Katoličku Crkvu kako krši ljudska prava. Ona, koja se usuđuje nazvati se odvjetnicom ljubavi, opet se protivi ljubavi, ovaj put protiv divnog prava onih koji vole istospolne.” I:”Zašto se i oni, ravnopravno s heteroseksualcima, ne smiju ženiti?”
I ovdje vrijedi: ”Spas je u istini”( Dominus Jesus 22 ), a odgovor može biti samo u više slojeva:

1. Crkva postoji podjednako za sve ljude - svatko se sam isključuje!
Potrebna je vjerska naobrazba iz dječjeg vrtića da znamo: Crkva nikog ne isključuje, nego je otvorena za sve ljude. Isključiti se može svatko sam, naime nevjerom i grijehom, a najveća distanca nastaje kada oholo nešto ne želimo.
Ovo vrijedi, kao i za sve ljude, i za ljude s istospolnim (homoseksualnim ili lezbijskim) sklonostima.
2. Homoseksualne sklonosti su “nered” - kao i druge sklonosti
Crkva sklonost prema istospolnima smatra zabludom koja na koncu dolazi zbog otpada od Boga. Ona je zlo i zbog toga, jer potiče k objektivno grješnom ponašanju. Pri tome moramo znati da od istočnog grijeha ne postoje ljudi koji žive kao anđeli, jer svatko u sebi nosi mnoge sklonosti koje proturječe prvotnoj Božjoj zamisli i protiv kojih čovjek treba voditi tešku borbu. Tu možemo spomenuti: oholost, taština, zavist, želju za ženom nekog drugog čovjeka, gramzljivost... I seksualno zlostavljanje djece spada ovdje, koje neki krugovi uljepšavajući nazivaju “ljubav koja prekoračuje generacije”.
3. Nazvati neko ponašanje grijehom nije diskriminacija
Apsurdno je tvrditi da je diskriminirajuće, ako Crkva homoseksualno ponašanje naziva grijehom. Ona, na koncu, mnoge druge vrste ponašanja naziva grijehom, uostalom mnoge stvari i u heteroseksualnosti. Tko ovdje govori o “diskriminaciji”, ne zna što znači ovaj pojam.
4. I homoseksualne grješnike samo Bog može prosuditi
Razumljivo je da za homoseksualne grijehe vrijedi isto kao i za svaki drugi grijeh: samo Bog gleda u srca i poznaje zablude, zasljepljenja, zavedenost i prisile koje drže grješnika u okovima i utječu na njegov grijeh.
5. Homoseksualnost je posljedica otpada od Boga - ali svaki čovjek s istospolnim sklonostima nije ipso facto grješnik
Subjekt otpada od Boga nije uvijek neposredno pogođeni homoseksualac. Nazivanje homoseksualnih sklonosti grijehom slično je Pavlovim rječima: “Smrt je po grijehu došla u svijet.”
To znači da na neki način svaka smrt ima neke veze s grijehom, ali svi umiru, i sveci koji jedva da su griješili.
6. Crkva ne sudi o nastanku homoseksualnosti
Osim metaempirijskog povezivanja homoseksualnosti s grijehom, Crkva nema vlastito “mišljenje” o podrijetlu istospolnih skolnosti neke osobe: u ovom pitanju ovisna je o odgovarajućim istraživanjima.
7. Teško je objasniti uzrok homoseksualnih sklonosti - ali sigurno je da nastaju iza rođenja
Ne postoji apsolutno sigurni, znanstveni odgovor na pitanje, kako nastaje homoseksualnost u pojedinom slučaju. Sigurno je da nema znanstvenih dokaza za “prirođenu sklonost” i “ nasljeđe”.
Stoga možemo reći s R. Cohenom: ”Nitko se ne rađa kao homoseksualac.” Traženje uzroka za homoseksualne sklonosti stoga se mora ograničiti na vrijeme nakon rođenja.
8. Homoseksualnost kao varijanta stvorenog svijeta
Tvrdnja da je homoseksualnost samo manje dobra, ali ipak “dobra varijanta” stvorenog svijeta, zatrovana je. Iz toga se izvodi njezina opravdanost. Tko homoseksualnost smatra “neredom” ili “bolešću” (ili kako se to god nazivalo), čini nepravdu homoseksualcu, kaže se, i mnogi traže zakone koji zabranjuju tako misliti - i kazne za onoga koji se ne pokorava. Christa Meves je upozoravala na strašne posljedice ove krive ideologije.
9. Ako je homoseksualnost “urođena”, onda ju je Bog dopustio - kao i druga zla
I kada bi homoseksualnost bila urođena, to ne bi značilo da je istospolni seksualni odnos varijanta stvorenog svijeta koju “Bog hoće.” Ako bi ovaj zaključak bio prisilan, morali bismo isto tako reći, Bog “hoće” da se rađaju hendikepirana djeca.
Hendikepiranost i krive sklonosti se mogu samo shvatiti kao Božje “dopuštenje” zbog grijeha, a ne kao direktno htijenje.
10. Spolnost je dio čovjeka, a ne istospolnost
Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko. Na temelju ovog njezina uvjerenja da biti muškarac ili žena nije samo proizvod slijepe evolucije, nego Božji plan i volja, Crkva odbacuje misao da sklonost koja stoji u suprotnosti sa stvorenim svijetom, može biti “prirodna” i “dio osobe”. Voljeti jednog čovjeka, unatoč njegovu homoseksualnom usmjerenju, dobro je i kršćanski. Ali prihvatiti čovjeka, jedna je stvar, a “prihvatiti” njegove homoseksualne sklonosti, nešto je sasvim drugo.
11. “Prihvaćanje” homoseksualnih sklonosti?
Treba li muškarac žena koji osjeća privlačnost prema istospolnim osobama, “prihvatiti” svoje seksualno usmjerenje? Ne i da, jer “prihvatiti” može značiti dvije stvari:
-“Prihvatiti” u zahvalnosti one darove koje je netko primio od Boga. U ovom smislu ne može se i ne treba se “prihvatiti” homoseksualnost, jer je ona zlo.
-“Prihvaćanje” patnje koja se ovim prihvaćanje preobražava u spasonosni križ. Ovo “prihvaćanje” kod bolesti ne isključuje ni želju za liječenjem, a niti terapeutske pokušaje. U ovom drugom smislu homoseksualac treba “prihvatiti” svoje sklonosti”.
12. Jezik tijela je heteroseksualan i nije ga moguće “prepolarizirati”
Mogu li homoseksualci svoju ljubav prema drugom muškarcu “isto tako” izraziti kako se to događa u braku između muškarca i žene? Ne, jer i ako između dva homoseksualca postoji istinsko prijateljstvo, iz toga ne slijedi, da su sami njihovi seksualni čini “izraz ljubavi”.
Općenito bi trebalo promisliti: samo pod određenim uvjetima, duhovnim lil fizičkim, seksualni su čini tako reći inkarnirana ljubav. Čak ni u braku svako seksualno djelovanje nije “ljubav”, kako to jasno pokazuju silovanja u braku.
Homoseksualci ne mogu seksualno voljeti, jer oni to nisu kadri.
13. Smatra li Crkva homoseksualnost “izlječivom”?
Isto tako kao i kod pitanja o uzroku homoseksualnosti, Crkva ni kod drugog pitanja, je li naime moguće liječenje, nema svoje vlastito “mišljenje” koje bi se temeljilo u Objavi. Stoga nema smisla govoriti da ovaj ili onaj biskup homoseksualnost smatra izlječivom. Nositelji Nauka mogu samo ono učiniti, što bi u takvom slučaju trebalo činiti: slušati što stručnjaci (kao npr. Aardweg, Ch. Meves, R. Cohen) kažu i pokušavaju donijeti sud (kao i u drugim pitanjima za koje sami nisu kompetentni).
14. Je li homoseksualnost izlječiva?
Čudno je kako uzrujano i agresivno reagiraju određeni ljudi, ako samo razmotrite mogućnost liječenja homoseksualnosti. To nije argument za njihovu objektivnost.
Je li homoseksualnost izlječiva, u kojem opsegu i s kojim brojkama ponovnog pada, nije pitanje vjere ili ideologije, nego činjenica. One naravno pokazuju: jedan određen broj ljudi s homoseksualnim sklonostima može se, ako oni to hoće, trajno izliječiti barem s terapeutskom i duhovnom pomoći, i mogu zasnovati obitelj.
15. Smiju li se homoseksualci moći "ženiti"?
Pitanje je drukčije: mogu li dva muškarca sklopiti savez muškarca i žene i činiti, što muž i žena čine u braku? Naravno da ne mogu, mogu samo glumiti. Ako mjesec nazovemo “sunce”, promjenom naziva od mjeseca ne postaje sunce. Isto tako homoseksualni odnos ne postaje zbog toga brak, jer ga se naziva “brakom”.
A treba li homoseksualnim parovima dati ista prava kao bračnim drugovima? Ne, jer bi oni tada imali privilegije u usporedbi sa svim drugim neoženjenim ljudima koji su se sprijateljili, na što oni nemaju pravo.
Brak i obitelj su “privilegirani'' zbog njihove iznimno važne funkcije za društvo.
Dopustiti homoseksualcima da adoptiraju djecu je, pa ako obadvoje imaju najbolju volju, ipak zločin nad djetetom: ne zato što su obojica “zločinci”, nego što su za dobro djeteta potrebni i otac i majka, pa bilo to samo u mislima.
Homoseksualci bi trebali koristiti mogućnosti koje zakon dopušta svim građanima. Osim toga, gledajući čisto ekonomski, njima je ionako lakše: dva muškarca žive u jednom stanu, ali s dvostrukim primanjima.
16. Treba li država zabraniti promidžbu za homoseksualnost i duže štititi mlade od homoseksualnog zavođenja nego od normalnih seksualnih kontakata?
Da, promidžbu ili čak “neutralno” prikazivanje homoseksualnosti u školi (kao da je homoseksualnost rjeđa varijanta “dobre” seksualnosti) treba zabraniti, jer je homoseksualnost zlo.
I država ima pravo donijeti strožiji zakon protiv većeg zla (homoseksualno zavođenje), nego protiv manjeg zla (heteroseksualno zavođenje).
Čudno je da se protiv zabrane promidžbe bore i oni koji tvrde da je homoseksualnost nepromjenjiva prirođena sklonost. Čemu onda promidžba?
17. Čistoća za homoseksualce - kao i za druge ljude!
Je li moguće izlječenje ili nije? Crkva svakog čovjeka poziva da nasljeduje Krista. Ako se homoseksualne sklonosti bar u mnogim (ili većini?) pojedinačnih slučajeva - kao i druge ovisnosti! - ne daju korigirati, to znači, da se onaj koji ima te sklonosti, mora truditi oko čistoće. To je neizbježno za svakog kršćanina!
Ako je to nekoga prenerazilo ili on to smatra pretjeranim, trebamo mu reći da to nije “posebna strogost prema homoseksualcima”! Jer seksualnu uzdržljivost Crkva traži od svakog neoženjenog čovjeka i povremeno i od bračnih drugova...
18. Pomoć za življenje u čistoći
Da bi prokrčio homoseksualcima put seksualne uzdržljivosti, P. John Harvey (USA) utemeljio je prije oko 40 godina “Courage”, jednu skupinu čiji se rad temelji na katoličkom nauku i koja radi po sličnim metodama kao anonimni alkoholičari.
19. Homoseksualnost dovodi do teških medicinskih problema
“Homoseksualiziranje društva” (Ch. Meves) i velika promidžba, gledajući medicinski, isto je tako neodgovorna. Pri tome ne mislimo samo na razne bolesti - prije svega AIDS - nego i na uobičajene fizičke posljedice homoseksualnog života koje su naročito teške u starosti, jer anus, odgovara li to određenim ideolozima ili ne, nije prikladan za spolne odnose. Ima starijih homoseksualaca koji mole liječnike da na to upozoravaju mlade ljude!
20. Homoseksualci i svetost
Ljudi s istospolnim sklonostima su kao i svi ljudi pozvani na svetost. Oni iskušenja grijeha zasigurno mogu pobijediti i pomoću ispovijedi. Čvrsta vjera i želja da se pobijedi zlo mogu i ljudima s ovako velikim i problematičnim devijacijama pomoći da postanu duhovni velikani i sveci. Nadam se da će mnogi odabrati upravo ovaj put i pobijediti u svojoj životnoj borbi sa zlom i grijehom.

Msgr. prof. dr. Andreas Laun (salzburški pomoćni biskup i jedan od vodećih moralnih teologa danas)

Duhovni centar Dramalj | Dramalj 2, 51265 Dramalj | telefon: 051 787 007

Prenošenje sadržaja dopušteno uz obavezno navođenje izvora