Sakramenti

Što je potrebno za Sakramente?

KRŠTENJE DJETETA – ŠTO ČINITI?

Roditelji, dobili ste dijete, najveći dar Vašoj obitelji. Dobili ste osmijeh Neba. ČESTITAMO!
Dok god Gospodin Bog dariva naše obitelji djecom, znak je da On još uvijek vjeruje u čovjeka, da još nije izgubio radost nad životom.
I sada od Crkve Božje želite tražiti da se Vaše dijete krsti. Predivno! Crkva se s Vama raduje!

Krstimo se da bismo kršćanski živjeli a ne – da ne bismo kršćanski živjeli!

RODITELJI su 'prvi odgojitelji u vjeri' (Ivan Pavao II). Oni se pred Bogom obvezuju da će 'svoje dijete odgajati u vjeri, kako bi (dijete) držalo Božje zapovijedi i ljubilo Boga i svoga bližnjega, kao što nas je Krist učio', a KRSNI KUMOVI su pred Crkvom jamstvo da će dijete biti kršćanski odgojeno. Kumstvo NIJE PRIJATELJSKI ČIN, već je SLUŽBA U IME CRKVE. Radi toga Crkva, koju, pretpostavljam, poštujemo ako u njoj i od nje tražimo Krštenje, za kumove traži određene uvjete. Prije nego što nekoga odaberu za kuma ili kumu, roditelji bi trebali provjeriti da li osoba-kandidat za kumstvo ispunjava potrebne uvjete koje traži crkveni Zakon, kako ne bi došlo do iznenađenja. I Vas i svećenika jednako obvezuju crkveni propisi.
 Što RODITELJI trebaju učiniti za krštenje djeteta?

• najaviti se župniku najmanje dva tjedna prije planiranog dana Krštenja i izraziti želju da njihovo dijete primi Sakrament Krštenja (u razgovoru između župnika i roditelja vidjet će se da li postoje uvjeti za Krštenje)

• ispuniti 'Molbu roditelja za Krštenje djeteta' (dobije se u Župnom uredu)

• (s kumovima) prisustvovati pouci prije Krštenja; dan i sat pouke dogovorit će se sa svećenikom kada se prijave (u pravilu: u tjednu krštenja ili ranije)

• donijeti Izvod iz matice rođenih ili Rodni list za dijete

• ponijeti na Krštenje krsnu svijeću (ako Vam ju ne pokloni župa) i krsnu haljinicu (sve se to može nabaviti u 'Verbumu' kod Kosog tornja, Ul. Janeza Trdine u Rijeci).

• donijeti 'Posvjedočenje' za kuma ako nije iz župe u kojoj se krsti dijete.

Krštenje se redovno obavlja u župi Vašeg boravka, no ako iz nekog razloga imate želju krstiti dijete u drugoj župi, javite se vlastitom župniku te mu iznesite razlog zašto želite krstiti dijete u drugoj župi kako bi Vam dao pismenu dozvolu za krštenje izvan vlastite župe. Isto tako, ukoliko obitelj ne stanuje u župi Dramalj ili Jadranovo, a želi svoje dijete krstiti u našoj župi, mora donijeti pismenu suglasnost vlastitoga župnika.
Jednako tako, redovno se, prema Obredniku, Krštenje obavlja onda kada je vjernička, župna zajednica okupljena na slavlju Euharistije (dakle nedjeljom). Iako je Krštenje u pravilu dopušteno obavljati svakog dana, Crkva to ipak ne preporučuje (osim u opravdanom slučaju).
Na krštenje je potrebno doći 10-ak minuta ranije. 

Lijepo molimo, neka svi prisutni budu pristojno odjeveni kako dolikuje ovom svetom činu i svetom mjestu (dekolte!).

Roditelji koji nemaju zapreke, kao i kumovi, pozvani su na Sakrament Pomirenja (Sv. Ispovijedi) uoči krštenja svoga djeteta.

Krštenje se ne 'naplaćuje' (nema nikakve 'takse'), jer se primljena Božja ljubav i spasenje ne mogu platiti. 

 

DODATAK o krsnim kumovima:
Krsni kum (kuma) djeteta mora ispunjavati uvjete koje predviđa 'Zakonik kanonskog prava' (kanon 874 & 1) tj.:

• Da je prikladan i da ima nakanu vršiti tu službu

• Da je navršio šesnaestu godinu života (osim ako nije drugačije određeno)

• Da je katolik, a to znači: da je kršten, pričešćen i potvrđen, a ako živi u braku, da je crkveno vjenčan, te da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom

• Da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom

• Da nije otac ili majka krštenika.

Pod kojim uvjetima pravoslavni mogu kumovati?

Za kuma se traži da je 'katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom'. Da budu kumovi, isključeni su katolici tzv. 'javni grješnici', oni koji tvrdokorno ustraju u očito teškom grijehu. Tako npr. ne mogu biti kumovi oni koji su sklopili samo građansku ženidbu ili oni koji su se rastali pa ponovno građanski vjenčali ili žive zajedno ili oni koji javno ili općepoznato pripadaju ili šire materijalističke i bezbožničke ideologije, koji su tražili ispis iz matice krštenih, koji se javno odriču katoličke vjere ili pripadnosti Katoličkoj crkvi...

Krštenoj osobi 'koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici' može se dopustiti da, 'zajedno s katoličkim kumom', bude ipak svjedok krštenja. Isto može učiniti katolik za osobu koja se krsti u drugoj crkvenoj zajednici (usp. ZKP, 874 § 2).

Ipak, kako piše 'Glas koncila', treba naglasiti da se ta zabrana ne odnosi na nekatolike istočnih Crkava (pravoslavne). Precizirano je da izraz 'communitas ecclesialis' ne isključuje istočne Crkve koje nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom (Acta Commissionis, Communicationes 5, 1983, str. 182). Direktorij za primjenu načela i normi o ekumenizmu iz 1993., koji vrijedi za cijelu Katoličku crkvu, jasan je: on izričito dopušta da nekatolici istočnih Crkava (pravoslavni) mogu biti pravi kumovi, a ne samo jednostavno svjedoci. Doslovno piše: Zbog tijesnog zajedništva koje postoji između Katoličke crkve i istočnih pravoslavnih Crkava, slobodno je, iz opravdanih razloga, dopustiti da istočni vjernik zajedno s katoličkim kumom (ili katoličkom kumom) kumuje pri krštenju katoličkog djeteta ili odrasle osobe, pod uvjetom da je dovoljno osiguran katolički odgoj krštenika i da je taj kum prikladna osoba. Katoliku, ako je na to pozvan, nije zabranjeno kumovati na krštenju koje se vrši u istočnoj pravoslavnoj Crkvi. U tom slučaju, skrb za kršćanski odgoj spada u prvom redu na kuma (ili kumu) koji je član Crkve u kojoj je dijete kršteno (br. 98). To isto određuje i ZKIC (Zakonik kanona istočnih Crkava) u kan. 685 § 3. Jasno je da kum ili kuma pripadnik nekatoličke istočne Crkve (pravoslavni) treba imati druge spomenute uvjete za kumovanje. Članovi drugih Crkava ili crkvenih zajednica (npr. protestanti) mogu biti samo svjedoci.

Tko ne može biti kum?

Zakonik traži za kuma 'da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom. Ne predstavlja smetnju kanonska kazna koja je unaprijed izrečena ('latae sententiae'), tj. u koju je prekršitelj upao samim izvršenjem kažnjivog djela (kao u slučaju npr. namjernog pobačaja) ako kazna nije izrečena ili proglašena od mjerodavne vlasti.

Ne mogu preuzeti službu kuma 'otac ili majka krštenika' (usp. Rimski pontifikal: Red potvrde br. 5, i odgovor Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata u Notitiae, 1984, str. 86). Uostalom, kum je pridružen odgojnoj zadaći roditelja, njegova služba je dragocjena, pogotovo ako roditelji umru ili zanemare kršćanske obveze prema svom djetetu.

Prikladnost kumova prosuđuje se ne samo na temelju kanonskih uvjeta, koje je lako provjeriti, nego i na stvarnoj sposobnosti i volji za suradnjom na odgoju i kršćanskom rastu krštenika.
Onaj tko je primio svete redove - zbog već preuzetih obveza, nije zabranjeno ali bolje bi bilo, ako je moguće, da ne kumuju osobe koje će teško moći ispuniti i delikatnu zadaću koja se od njih traži.

Dakle, krštenik, ako je moguće, treba imati jednoga kuma ili jednu kumu ili kuma i kumu koji imaju uvjete od Crkve propisane da bi mogli pomagati odraslome u pristupu u kršćanstvo a dijete zajedno s roditeljima predstaviti za krštenje; kumovi trebaju nastojati da krštenik provodi kršćanski život i da izvršava kršćanske obveze.

POSVJEDOČENJE O PRIKLADNOSTI ZA KUMSTVO DAJE VLASTITI ŽUPNIK, TJ. U ŽUPI STANOVANJA ili, iz praktičnih razloga, ŽUPNIK U ŽUPI KRŠTENJA.

NEKA PRAKTIČNA PITANJA ZA RODITELJE KOJI SU U IREGULARNOSTI

• Izvanbračna ili samo civilno zakonita djeca načelno se i redovito mogu i smiju krstiti.

Ali, ako su roditelji samo u civilnom braku, mogu se crkveno vjenčati a neće, time pokazuju stanovit prijezir ili omalovažavanje crkvenih zakona. Ako im je do oga da im se dijete krsti, zašto se ne bi i sami vjenčali?
Pitanje je, žele li roditelji doista da im dijete Krštenjem postane član Rimokatoličke crkve i da ga oni odgajaju u duhu te vjere, ili samo žele izvršiti formalnost, folklornu ili koju drugu. Ako sami omalovažavaju crkvene zakone, odakle crkvenoj vlasti garancija da će se dijete kršćanski odgajati?

U našoj župnoj praksi često se u ovakvim slučajevima postupa ovako: jer dijete, kao zasebno ljudsko biće, ne bi trebalo snositi posljedice postupaka svojih roditelja, Crkva roditeljima daje do znanja da se ne slaže s načinom njihova života i da ga ne odobrava, ali da će dijete krstiti.

Pri Krštenju (kao i pri crkvenom stupanju u brak i pri sprovodu), župnik ili biskup prosuđuju okolnosti, a trebala bi biti važna i procjena koliko je taj čin nadahnut vjerom, a koliko samo nacionalno-folklorni postupak uklapanja u zajednicu, te se u potonjem slučaju Krštenje može odbiti. Roditelji se, naime, pri Krštenju obvezuju da će dijete odgajati u vjeri, a kumovi su poput jamaca. Potrebna je, dakle, moralna sigurnost da će djetetu biti dostupan odgoj u vjeri. Ima ljudi koji Krštenje ne promatraju u prvom redu kao sakramentalni misterijski događaj preobrazbe u Duhu Svetom, nego kao uključenje u nacionalno-katoličku tradiciju. No to je folklorni vanjski čin koji nije utemeljen u pravoj vjeri (prema nekim novinskim podacima, 40% hrvatskih ateista želi krstiti djecu). Pripadnost Crkvi nije nova 'partijska knjižica', znak dobrog hrvatstva. 

• Prema bračnim parovima koji su vjenčani samo civilno, a ne mogu se crkveno vjenčati, jer su vezani prijašnjim crkvenim brakom, odlučujuće je, žele li dijete roditelji iskreno kršćanski odgajati.

• Ako je jedan roditelj kršten, a drugi nije, može se kršteni roditelj pripraviti da primi crkveno vjenčanje. Ako drugog bračnog druga treba krstiti, i to je moguće, a ako ne želi, ili nije vjernik/ca, dijete može dobiti Sakramenat. U tom slučaju, ona nekrštena strana treba biti spremna da krštena strana kršćanski odgaja dijete.

Katolički roditelji koji ne žele krstiti dijete, već njemu ostavljaju mogućnost samostalnog izbora i vjerskog opredjeljenja kad ono odraste – griješe, jer se odriču svog nezamjenjivog roditeljskog prava i dužnosti odgoja u vjeri svog djeteta i odgovornosti za taj odgoj. To je isto, kao da mu se ne bi pružilo nikakvu hranu za tijelo s obrazloženjem: "Da, ono treba kasnije samo odlučiti što će jesti i piti!" Naša je odgovornost pred Gospodinom Bogom dati duši djeteta pravu hranu (dr Gloria Polo).

PRVA SVETA PRIČEST – ŠTO JE POTREBNO?

Što RODITELJI trebaju učiniti za Prvu Pričest svog djeteta?

• Roditelji svakog djeteta, na početku vjeronaučne i školske godine, ispune prijavnicu za vjeronauk za Prvu Pričest. Tu prijavnicu, ispunjenu, roditelji ili djeca predaju vjeroučitelju/ici najkasnije do 20. studenog tekuće godine.

• Ako žive izvan naše Župe, tada moraju donijeti dozvolu svojega župnika za pohađanje priprave i primanje Prve Pričesti u našoj Župi.

• Ako su djeca krštena izvan naše Župe, tada o tome donose potvrdu iz župe svoga krštenja, najkasnije do konca prvog polugodišta školske godine (može i kopija iz službeno ovjerene Obiteljske knjižice ili s ovjerene i čitke Uspomene od Krštenja).

Što DJECA - kandidati za Sakramente prve Ispovijedi i Prve Pričesti – trebaju učiniti?

• dužna su redovito pohađati župni vjeronauk subotom (taj vjeronauk je komplementaran sa školskim te školski vjeronauk, koji nije dostatan za ovu pripravu, ne isključuje župni)

• i redovito dolaziti na nedjeljna euharistijska slavlja.

Roditelji pak ne bi trebali slati djecu samu u crkvu nego ih voditi, i ne bi trebali čekati dijete u kafiću ili u autu dok je dijete na Sv. Misi – trebali bi svi zajedno sudjelovati na nedjeljnom euharistijskom slavlju cijele župne zajednice.
U našoj Župi – sva su djeca, i djevojčice i dječaci, jednako obučena na dan Prve Sv. Pričesti. Župa im posuđuje prvopričesničke haljinice, koje je potrebno nakon Sakramenta Župi vratiti.
Takse za Prvu Pričest nema. No, postoji običaj da roditelji na taj dan preko Župe svojoj djeci poklone Dječji molitvenik i Uspomene te da sudjeluju u kićenju crkve, kako bi ovaj svečani sakramentalni čin ostao u najljepšoj uspomeni njihovu djetetu.

ŠTO JE POTREBNO
ZA PRIMANJE SAKRAMENTA SVETE POTVRDE?

Koje uvjete treba ispunjavati KANDIDAT za Krizmu (Potvrdu)?

• Mora biti kršten u Katoličkoj crkvi te da iz nje nije istupio i da je pristupio prvoj Svetoj Pričesti.

• Da je redovito pohađao školski vjeronauk od 1. razreda osnovne škole.

• Da je vjeroučenik 8. razreda osnovne škole koji stanuje na području naše Župe i odrasliji.

Od kandidata se traži:

• da redovito pohađa župni i školski vjeronauk u 8. razredu

• ozbiljnost u ponašanju i svjedočenju svoje vjere

• redovito pohađanje nedjeljne Euharistije i primanje Sakramenata

DOKUMENTI koji su potrebni:

• Roditelji svakog od kandidata, na početku vjeronaučne godine, na roditeljskom sastanku, dobivaju prijavnicu za vjeronauk za krizmu. Tu prijavnicu, ispunjenu i potpisanu od roditelja i kandidata, kandidat predaje u župni ured najkasnije do 20. studenog tekuće godine.

• Ako kandidat živi izvan naše Župe, tada mora donijeti dozvolu svojega župnika za pohađanje priprave i primanje Sv. Potvrde u ovoj Župi.

• Ako je kandidat kršten izvan naše Župe, tada o toj činjenici donosi potvrdu iz Župe u kojoj je kršten. Isto vrijedi i ako je primo Prvu Sv. Pričest izvan naše Župe.

• Potvrda kojom se dokazuje sposobnost kumova za kumovanje na Krizmi: potvrdu treba predati u župni ured najkasnije do početka drugog polugodišta školsko-vjeronaučne godine.

Koje uvjete treba ispunjavati POTVRĐENIK (krizmanik) neposredno prije samog obreda Krizme?

• Mora biti u milosti posvetnoj (bez teškog grijeha).

• Treba imati određeno znanje o vjeri i Crkvi.

• Treba imati kuma ili kumu.

Od DOKUMENATA prije samog obreda Potvrde, potvrđenik od župnika primi tzv. "Pristupnicu za Sakrament Potvrde", na kojoj se nalaze osobni podaci o potvrđeniku, mjesto i datum njegova krštenja, ime i prezime krizmenog kuma, ime i prezime djelitelja Potvrde, datum i mjesto Potvrde. Tu Pristupnicu krizmanik predaje neposredno prije samog čina Krizme krizmatelju, čime dokazuje da ga je ovlaštena osoba (župnik) preporučila kao spremnog i sposobnog primiti odgovornost svjedočenja vjere. Na temelju te Pristupnice, Krizma se upisuje i u Maticu krizmanih i Maticu krštenih.

O uvjetima koje mora ispunjavati KUM(A), Zakonik Kanonskog prava bilježi:

Kan. 893, 874. – & 1. Da bi netko mogao preuzeti službu kuma potrebno je:

• 1. da ga odredi sam krizmanik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu

• 2. da je navršio šesnaestu godinu osim ako nije drugačije određeno, tj. ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdanog razloga treba da se dopusti iznimka

• 3. da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom

• 4. da nije udaren nikakvom zakonom izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom

• 5. da nije otac ili majka potvrđenika

• 6.krštenoj osobi koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici dopušta se da bude samo svjedok potvrde, i to jedino zajedno s katoličkim kumom

Tko, dakle, može a tko ne može, tko smije a tko ne smije biti krizmani kum ili kuma (ZKP 874, 892 i 893)
U kanonu 892, ZKP potiče da potvrđenik, »ako je moguće, ima kuma«. Kumova je dužnost »brinuti da se potvrđeni ponaša kao pravi Kristov svjedok i da vjerno vrši obveze povezane s tim Sakramentom« (usp. ZKP, kann. 872, 873, 892 i ZKIC, kan. 684). Kum, dakle, mora biti uporište, pokazatelj puta, na neki način smjerokaz.

Može li kumovati osoba koja je upisala etiku kao predmet umjesto vjeronauka u srednjoj školi?

Ne. Jer takva osoba jednostavno ne udovoljava svim uvjetima koji se traže za kumovanje na Krizmi te zato nije prikladna za kumstvo na Krizmi. Njezino svjedočanstvo - koje je odabrala - u proturječju je s onim što Crkva traži od kumova. Kako se odabirom etike kao predmeta - umjesto vjeronauka - može govoriti o tome da kumstvo samo po sebi dokazuje i stav vjere? Kako bi takva osoba svome kumčetu mogla dosljedno pokazati svoj 'stav vjere'? Jer, upravo kum je onaj koji podupire kumče, koji mu je na raspolaganju kada ga zatreba, i zato mora biti  svjedok vjere. Crkva time 'ne trenira strogoću', već želi reći da takve osobe moraju snositi same odgovornost za svoje postupke i za donesenu odluku. Kum, naime, mora biti praktični vjernik, a ne tek 'vjernik na papiru'. A ovdje je prije svega riječ o uvjetima koji su potrebni za kumstvo na Krizmi, o prikladnosti, te o dosljednosti i uopće o mogućnosti svjedočenja.

Što je potrebno za Vjenčanje

Odlučili ste se za crkveno vjenčanje. Čestitamo!
U svezi toga, potrebno je na vrijeme poduzeti određene korake.
Evo nekoliko praktičnih savjeta i preporuka.

• Prije svega, javite se nadležnom župnom uredu po mjestu stanovanja (bilo župniku zaručnice, bilo zaručnika) i dogovorite termin za razgovor o crkvenom vjenčanju (barem 3 – 4 mjeseca prije planiranog vjenčanja).

• U susretu sa župnikom dogovorit ćete se o datumu vjenčanja.

Od DOKUMENATA, župniku je potrebno donijeti:

1. KRSNI LIST koji ne smije biti stariji od 6 mjeseci (za rimokatoličku stranu iz župe krštenja, a za pravoslavnu iz pravoslavne parohije gdje je krštena);
2. OTPUSNICU ili DOZVOLU ako niti jedno ne stanuje na području župe u Dramalj/Jadranovo;
3. Ako je jedna strana nekrštena ili pak krštena kao punoljetna, onda treba donijeti IZVADAK IZ MATIČNE KNJIGE ROĐENIH (ne stariji od 3 mjeseca);
4. POTVRDU O ISPUNJAVANJU PRETPOSTAKI ZA SKLAPANJE BRAKA U VJERSKOM OBLIKU (dvije tzv. 'zelene potvrde'). POTVRDU će Vam izdati nadležni matični ured u Crikvenici;
5. POTVRDU o završenom predbračnom tečaju za brak.


• Za zaručnike koji se odluče vjenčati u crkvi, obavezna je prijava u nadležnom Matičnom uredu (za našu župu nadležan je Matični ured u Crikvenici).
Matični ured Crikvenica

od 01.04. do 30.09.
stranke prima ponedjeljkom, srijedom i petkom od 8.30 do 11
te utorkom i četvrtkom od 12 do 14,30

od 01.10. do 31.03.
stranke prima ponedjeljkom, srijedom i petkom od 8.30 do 11
te utorkom i četvrtkom od 13 do 15,30

Adresa: P. Preradovića 6

Tel. 051/242-246

Matičaru je potrebno donijeti:

1. Izvadak (ne 'Rodni list'!) iz matične knjige rođenih (ne smije biti stariji od tri mjeseca);
2. Osobne iskaznice i domovnice (original i preslika);
3. Adrese obaju kumova (najbolje: preslike osobnih iskaznica ili putovnica);
4. Taksenu pristojbu.

Matičar zatim izdaje Potvrdu o ispunjavanju pretpostavki za sklapanje braka u crkvenom obliku koju treba odnijeti župniku.


Kako kod matičara tako i kod župnika, trebaju doći oboje zaručnika zajedno.

SVE GORE NAVEDENE DOKUMENTE ZA VJENČANJE TREBA DONIJETI NAJKASNIJE MJESEC DANA PRIJE VJENČANJA.

Prednost vjenčanja u našoj Župi: u našoj se Župi mladencima na kraju vjenčanja uruči ovjerena Obiteljska knjižica, koja je u mnogo slučajeva važeći crkveni dokument, koji objedinjuje sve podatke mladenaca, kako osobne tako i o primljenim Sakramentima, ali isto tako za njihovu buduću djecu, te u slučaju potrebe, ova knjižica ima mnoge praktične prednosti: ako nestanu matice (kao u slučaju rata, naprimjer), ta knjižica je dokaz o primljenim Sakramentima, a u slučaju kumstva mladenci kasnije neće morati ići u daleku župu krštenja, ili eventualno od župe do župe, da bi ishodili potvrdnicu za kumovanje na Krštenju ili Potvrdi (dovoljno je pokazati ili priložiti kopiju iz Obiteljske knjižice).

 

NEKA PRAKTIČNA PITANJA U SVEZI VJENČANJA

Tko može kumovati na vjenčanju?

Svjedoci - vjenčani kumovi - imaju ulogu da pred crkvenom i društvenom zajednicom mogu potvrditi činjenicu sklapanja određene ženidbe, pa moraju imati samo one kvalitete koje se i inače traže za bilo kojeg svjedoka i svjedočenje. To znači da je dovoljno da su napunili 14 godina (što traži kan. 1550 paragraf 1 ZKP-a), da su sposobni vidjeti i čuti - zapravo zapaziti - što se pred njima događa i da su u stanju shvatiti kako se radi o sklapanju ženidbe između određenog muškarca i određene žene.
Kumovati, dakle, može svatko. Pa i Dalaj Lama. Ne treba za to nikakva potvrda.

- Ipak - kako upozorava crkveni pravnik i profesor na KBF-u Zagrebu dr. Matija Berljak - uobičajeni naziv "kum" za vjenčanje nije ispravan. Riječ je zapravo o svjedoku/svjedocima vjenčanja, pa je ispravno i u svakodnevnoj uporabi govoriti o 'svjedocima', a ne kumovima na vjenčanju. Dr. Berljak piše: "Premda svjedoci na vjenčanju mogu biti svi - i vjernici odijeljenih Crkava i crkvenih zajednica i nekršćani - koji mogu posvjedočiti da je određena ženidba sklopljena, ipak je uputno, priliči, savjetuje pastoralna mudrost da to budu katolici koji žive u skladu sa svojom vjerom. Naime, svjedoci trebaju svjedočiti o jednoj svetoj ustanovi, štoviše o Sakramentu koji je povezan s teškim obvezama; uz to oni su na vjenčanju uz one koji sklapaju ženidbeni savez, njih će pratiti u životu, s njima će prijateljevati pa nije svejedno da li su svjedoci svojim ponašanjem, indiferentizmom ili neprijateljskim stavom prema vjeri, možda na sablazan, na davanje lošeg primjera ili se ponekad događa da svjedoci-rastavljeni ne daju dobar primjer, čak ismijavaju ciljeve ženidbe, bitna svojstva, tj. nerazrješivost i jednost ženidbe (to je nešto što se mora obećati da bi se mogli svečano u crkvi vjenčati, a kasnije...)".
Stoga, dr. Berljak ističe da se "preporučuje da svjedoci na vjenčanju budu, kad god je to moguće, dobri vjernici jer oni ulaze po našim krajevnim običajima u najbliži krug nove obitelji te je kao takvi trebaju podupirati u vjernosti i u vjerskom životu" (usp.: Smije li se pravoslavac pričestiti u Katoličkoj Crkvi, 'Naši razgovori', Glas Koncila 38 (1943), 18. 9. 2011.; www.glas-koncila.hr)

Mora li se ispovjediti prije vjenčanja?

Prije vjenčanja treba se ispovjediti (katolička strana kod katoličkog svećenika, pravoslavna kod pravoslavnog).
Sakrament braka je uvijek bio valjan i bez prethodne Ispovijedi i Pričesti, ali tko bi ga primio u smrtnome grijehu, opteretio bi se i svetogrđem. Svećenik je dužan upozoriti i savjetovati zaručnike da prije vjenčanja pristupe Sakramentu Ispovijedi (pogotovo ako se žele pričestiti), ali ih ne smije prisiljavati niti uvjetovati.

Tko se može crkveno vjenčati?

Načelno, svatko tko je kršten. Jedan od zaručnika mora biti katolik. U suprotnom, obred crkvenog (katoličkog) vjenčanja nema smisla.

Je li moguće vjenčanje ako jedno od zaručnika ne pripada nijednoj konfesiji?      

Da, s napomenom da se u tom slučaju radi o 'zapreci razlike vjere' koja se može regulirati dispenzom (dozvolom) nadležne crkvene vlasti, tj. nadležnog dijecezanskog biskupa. Pritom katolička strana obećaje da će ostati u svojoj vjeri i brinuti se o krštenju i kršćanskom odgoju djece, a nekatolička strana se obvezuje da je s time suglasna, tj. da to neće sprječavati.

Moramo li biti krizmani da bismo se mogli vjenčati?              

Ukoliko niste krizmani, svećenik će Vas uputiti u značenje i vrijednost Sakramenta Sv. Potvrde i potaknuti vas da ga kao odrasli primite. No, bez obzira na činjenicu da (možda) niste krizmani, možete se vjenčati (ukoliko nema nikakvih drugih zapreka). Dakle, ako netko nije krizman, to nije zapreka za crkveno vjenčanje.

Kada treba doći na vjenčanje?

Dobro je da mladenci i gosti budu pred crkvom 10 minuta prije zakazanog termina, gosti 5 minuta prije početka obreda već u crkvenim klupama (neka to kum organizira!), kako bi sakramentalno slavlje moglo početi na vrijeme.

Kako se mladenka treba odjenuti za vjenčanje?

Zbog dostojanstva crkvenog vjenčanja i svetosti prostora u kojem se ono odvija, pretpostavlja se dolično ponašanje svih prisutnih. Ni općoj kulturi, a kamoli svetosti Božjeg doma, ne dolikuje ulaziti u crkvu dobrano razgolićen (osobito ljeti; vrijedi jednako za mladenku kao i goste – jer ako traže crkveno vjenčanje, to znači da prihvaćaju pravila ponašanja u tom prostoru). Svećeniku je vrlo neugodno ako ga se u vršenju svetih obreda (još gore ako takvi traže i Sv. Misu i Pričest!) prisiljava 'gledati' sablažnjivu razgolićenost mladenke ili kume (ako drugačije nije moguće, u crkvi bi trebale staviti makar veo).

KRŠĆANSKO RAZMIŠLJANJE O NEKIM OBIČAJIMA KOD VJENČANJA
(usp.: vlč. B. Motočić, www.katolici.org/kolumne)

Uz vjenčanje je vezano mnogo običaja koji dijelom potječu iz naše narodne tradicije, a dijelom iz civilizacije i kulture u kojoj (ne)živimo. Osim tradicionalnih običaja, kod nas su ušli i novi običaji, koji se često nekritički uzimaju a da se nitko ne pita o njihovu značenju. Navedimo neke 'moderne' običaje vezane uz Ženidbu i razlog specifičnog stava Crkve prema njima.

Dovođenje mladenke pred oltar i 'predaja' mladoženji

Običaj da otac dovodi mladenku pred oltar je iz američkih filmova, a potječe iz feudalnog američkog i engleskog kolonijalnog razdoblja kad je otac bio gospodar svoje kćeri i dovodio je drugom Gospodaru... Predaja mladenke znači da otac ili neki drugi muškarac ( brat, rođak…) garantira za čast i netaknutost djevojke koja se udaje. Ovaj se čin može promatrati i kao radnja u kojoj se djevojka dovodi mladiću, pa je on u središtu pozornosti, jer on nešto 'dobiva'; ili kao radnja u kojoj se mladenka predstavlja u svemu svom sjaju i ljepoti okupljenoj zajednici te ona dospijeva u središte pozornosti osobito svojom ljepotom i uređenošću. I u jednoj i u drugoj situaciji - ne vidi se vjernički važna situacija pri vjenčanju: nazočnost para pred Bogom i Crkvom. U Sakramentu ženidbe važan je par, zajedništvo muškarca i žene. Zato je puno bolje da mladenci zajedno ulaze u crkvu i dolaze pred oltar kako bi se jedno drugome pred Bogom i Crkvom zauvijek i potpuno predali izričući svoju privolu  (kako to i predviđa Obrednik vjenčanja).
'Predavanje' oca svoje kćerke mladoženji na početku obreda možda bi i imalo smisla ako se mladenka već sama ranije nije 'predala' mladoženji. To još više izaziva podsmijeh ako mladenka pred oltar dolazi 's trbuhom'. Osim toga, malo koji otac prati svoje dijete redovito na Misu ili pristupa k stolu Gospodnjem - pa nema ni sada što paradirati... Ovako je to običajna, besmislena i paradirajuća, često i lažna, 'dekoracija', još jedna u nizu koja ne spada u obred, a može izazvati i podsmijeh prisutnih.

Ljubljenje mladenke nakon vjenčanja

U filmovima se može nakon privole koju si podijele mladenci čuti: 'Mladoženja može poljubiti mladu!' Ponekad se inzistira da se i nakon privole u kršćanskoj ženidbi učini takva radnja. Obred kršćanske ženidbe uopće ne poznaje ljubljenje u crkvi prigodom vjenčanja. Ovaj običaj također dolazi iz anglo-saksonske tradicije u kojoj se naglašava pravo mladenca (njemu se vjenčatelj obraća) na tijelo mladenke. Taj običaj stavlja u prvi plan muškarca koji ostvaruje svoje 'pravo', a žena postaje 'objekt' koji mu omogućuje to pravo. Budući da zajedništvo i ravnopravnost muža i žene u tom obredu bivaju zasjenjeni i dobrano umanjeni, taj običaj nema mjesta u crkvenom vjenčanju.

Fotografiranje i video-snimanje za vrijeme samog obreda

To nije zabranjeno, ono je dakle moguće, ali se treba pridržavati određenih pravila. Svi koji se nalaze u crkvi smatraju se sudionicima slavlja i za sve njih vrijedi isti način ponašanja. Budući da je sjedenje, stajanje, klečanje, govor, pjevanje, kretanje i druge radnje dio liturgije, ne može se dopustiti da se oni koji fotografiraju ili snimaju video-kamerom kreću po crkvi kako bi oni htjeli. Uvijek u prvi plan treba doći svetost događaja, kojoj svjedoče svi nazočni.  Zato snimatelji nužno moraju biti diskretni, ne šetati se po crkvi, ne ometati sam obred, pa i samog svećenika. Pogotovo nije dopušteno ići na mjesta u crkvi koja su rezervirana samo za svećenika (svetište, oltar i prostor iza oltara, osobito ne pred samo Svetohranište). U našoj crkvi preporučamo snimanje ispred oltara, tj. na stepenicama ispred oltara (gdje se na slikama u pozadini vidi predivni oltarni Križ s Isusom). Ne može se prihvatiti praksa pojedinih fotografa da od svetišta naprave svoj foto-atelje premještajući stolice, pa čak i svećenikovo sjedalo, da vodaju mladence skroz do Svetohraništa ('jer to drugdje dopuštaju'), da pomiču svjećnjake, cvjetne aranžmane, stavljaju pribor na oltare... Što bi taj fotograf rekao - kada bismo došli k njemu na slikanje u atelje - da pomičemo reflektore, stolice, kamere... kako se nama svidi! Očekujemo takvo ponašanje fotografa i kada dođe k nama u crkvu. Svjedoci smo, nažalost, da fotografi, radi što veće zarade, zlouporavljaju gostoprimstvo crkvenog prostora, dovodeći i vjenčatelja i mladence u ponižavajući položaj ('klekni', čučni', 'sjedni', 'poljubite se'...), jer im je cilj 'nalupati' što više fotografija te često samo snimanje iza obreda traje duže nego sam obred (neki mladenci imaju lijep običaj da se ranije dogovore sa snimateljem i odrede mu mjeru što i koliko žele)...
Dakako, snimanje i fotografiranje nakon obreda moguće je u crkvi ukoliko to dopušta raspored daljnjih crkvenih događanja.

Bacanje riže

Budući da riža nije naša specifična agro-kultura - kao hrana došla je k nama tek kasnije - običaji vezani uz bacanje riže isto su tako novijeg datuma. Njihov smisao, u mjestima gdje su nastali, jest 'molitva za plodnost'. Želi se da mladi par koji se upravo vjenčao, 'ima djece koliko je zrna riže' (apsurd je tim veći što znamo da bračni parovi imaju u prosjeku 1 – 2 djeteta). Kršćanski gledano, to je poganski obred, ili svojevrsni 'magijski blagoslov' pojedinaca (kao da Božji blagoslov preko svećenika nije bio dovoljan!) koji se događa na vratima crkve nakon samog slavljenja Sakramenta. Zato se on smatra i svetogrđem. S druge strane, riža je hrana, u nekim krajevima svijeta jednako cijenjena kao kruh, a bacanje hrane jest grijeh (bolje ju je dati u župni Caritas kada nedjeljom skupljamo za siromahe; dobro se zapitati, koliko bi majka Terezija nahranila gladnih sa tom rižom; da se našalimo: dopušteno je bacati samo novčanice od 5 i više kn, da oni koji piju oko crkve, imaju neke koristi). Osim toga, rižu je jako teško očistiti, posebno ako je teren ispred crkve neravan (što je slučaj kod nas). Slična je situacija i sa konfetama, ružinim laticama, papirnim trakama i sl. (neki to bacaju i po crkvi). Još ukoliko na sve to padne kiša, problem se udvostručuje. Svaki vjernik zna da prostor ispred crkve zavrjeđuje naše poštovanje kao i prostor unutar crkve. Ako pak netko nije vjernik, očekuje se da se ponaša barem onako kako bi se ponašao kao gost u tuđoj kući.
Valja napomenuti i da je razlog za navedeni primjer i drevno vjerovanje u biljne čarolije. Neka stručna proučavanja narodnih običaja i vjerovanja širom svijeta pokazuju da je vjerovanje u okultnu moć biljaka globalna pojava, poznato među narodima koji nisu ni u kakvom dodiru ili su ga pak jedni preuzeli od drugih (obično susjeda) te da je bezbroj mitova i legendi vezanih uz biljke plod vjerovanja upravo u okultnu moć biljaka.

Duhovni centar Dramalj | Dramalj 2, 51265 Dramalj | telefon: 051 787 007

Prenošenje sadržaja dopušteno uz obavezno navođenje izvora